Subota 23. januar 2016.
Piše: Arlind Qori

Dekriminalizicija institucija ili ispiranje ideologije?


Izrazito loša ekonomska situacija u Albaniji desetljećima već tjera velik dio stanovništva na emigraciju u Zapadne zemlje u kojima ne uspijevaju svi pronaći legalne poslove već se jedan dio njih priključuje kriminalnim organizacijama. Oni koji se netransparentno obogate i vrate u zemlju transformiraju se u legalne poduzetnike i postaju lokalni moćnici sa širokim neformalnim društvenim utjecajima čime postaju privlačni političarima. 

Sve je počelo u srpnju 2014. nakon tučnjave u hodnicima albanskog Parlamenta. Dva parlamentarna zastupnika, Arben Ndoka i Pjerin Ndreu iz vladajuće Socijalističke partije, šakama su se obračunali sa zastupnikom iz oporbene Demokratske stranke, Gencom Stazimirijem. Nekoliko minuta ranije, Stazimiri je govorio o takozvanom kriminaliziranju Parlamenta za koji je, prema njemu, zaslužna Socijalistička partija, a na temelju činjenice da nekoliko njihovih zastupnika ima kriminalni dosje. Nakon što su udarci pali, Demokratska stranka digla je glas ne samo protiv nasilja nad jednim od svojih zastupnika, nego je sve protumačila kao simptom puno dubljeg političkog problema. Otkrilo se i da je zastupnika Ndokua talijansko pravosuđe osudilo kao člana kriminalne organizacije koja se bavi ilegalnom prostitucijom.


Godinu dana kasnije, još je jedan događaj zadobio javnu pozornost. Dva druga zastupnika vladajuće koalicije, Tom Doshi i Mark Frroku, objavili su videosnimku na kojoj plaćeni ubojica tvrdi da ga je predsjednik Parlamenta, Ilir Meta iz Socijalističkog pokreta za integraciju, platio kako bi smaknuo Doshija, poznatog bogatog biznismena povezanog s kriminalnim podzemljem. Unatoč javnom metežu koji je videosnimka izazvala, Ured javnog tužitelja zaključio je kako je priča ipak bila izmišljena, i pokrenuo sudski progon Doshija i Frrokua zbog lažnog svjedočenja pred sudom. Za vrijeme istraživanja iskrsnula je još jedna skandalozna činjenica: nekoliko godina ranije, prije nego što je postao parlamentarni zastupnik, Frroku je pred belgijskim pravosuđem odgovarao za ubojstvo.


Događaji su se dodatno zakomplicirali za vrijeme općinskih izbora u lipnju 2015. kad je Demokratska stranka tvrdila da su najmanje dva kandidata Socijalističke partije, Artur Bushi iz Krujëa i Elvis Roshi iz Kavajëa, bili članovi kriminalnih organizacija u inozemstvu.


2015-04-30 tirana

Tirana, detalj iz centra grada


Društveno političke implikacije spornog Zakona


Potaknuta ovakvim razvojem događaja, Demokratska stranka tada stavlja veliki politički ulog na ono što nazivaju dekriminaliziranjem Parlamenta. Optužuju Socijalističku partiju za davanje utočišta opasnim kriminalcima koji su joj pomogli da pobijedi na parlamentarnim izborima 2013. i lokalnima 2015. Čak su i ambasade EU i SAD-a u Tirani izrazile zabrinutost političkom situacijom te stvaraju pritisak kako bi se pronašlo zakonodavno rješenje. Nakon višemjesečne političke rasprave, u kojoj se Demokratska stranka čak zauzimala za obvezan test na drogu za parlamentarne zastupnike i članove vlade – navodno je premijer Rama konzument kokaina – stranke su postigle kompromis. Umjesto obveznog testa na drogu, usvojile su zakon prema kojemu se osuđenima za razne kriminalne radnje zabranjuje obnašanje javnih funkcija, ne samo u parlamentu i vladi, nego također u pravosuđu i javnoj upravi. Zakon se naročito odnosi na osuđene za ozbiljne kriminalne prekršaje poput terorizma, ubojstva, krađe, korupcije, itd.


No što je sociopolitičko značenje takvog zakona? Prva se kritika može uputiti njegovu sadržaju. Uz gorespomenuta kaznena djela, zakon zabranjuje obavljanje javne funkcije svima koji su osuđeni zbog bilo kojeg kaznenog djela na zatvorsku kaznu dulju od šest mjeseci. Pogledamo li Kazneni zakon Republike Albanije, u dijelu koji navodi “zločine protiv države” naći ćemo članke prema kojima se kazne veće od šest mjeseci zatvora mogu izreći za nepoštivanje ili vrijeđanje policije za vrijeme demonstracija, ili čak za organiziranje ilegalnih demonstracija. Prema tom bi zakonu, dakle, članovi radikalnih društvenih pokreta, koji se neprestano sukobljavaju s policijom (čak i ako je riječ o tek verbalnom sukobu), mogli biti ne samo zatvoreni, nego i spriječeni uzeti udjela u predstavničkim institucijama države u slučaju da se odluče kandidirati na izborima.


S druge strane, Albanija je poznata po nekažnjavanju korumpiranih političara. U dvadeset i pet godina parlamentarnog pluralizma tek je jedan značajan političar osuđen na temelju optužbi za korupciju: bivši predsjednik Socijalističke partije Fatos Nano 1993. godine. No čak i u tom su slučaju mnogi ljudi kao i ozbiljne ljudskopravaške organizacije tvrdili da je u pitanju politička optužba u borbi za vlast između njega i vođe Demokratske stranke i tadašnjeg predsjednika republike, Salija Berishe. No nakon što je Nano 1997. postao premijer, čak i optužbe protiv njega su odbačene. Od tada, nijedan član Parlamenta, niti jedan član vlade ili značajan predstavnik pravosuđa nije bio optužen za korupciju, unatoč činjenici da se Albanija općenito smatra jednom od najkorumpiranijih zemalja u Europi.


Piramida Envera Hodže

Tirana, Piramida Envera Hodže


“Rabljeni” političari


Na koga se, dakle, odnosi dekriminaliziranje institucija, ako već ne na političare koji nemaju kazneni dosje, iako se naširoko smatraju korumpiranima? Za odgovor na to pitanje treba napraviti kratku digresiju. Neoliberalne reforme u Albaniji, kao i drugdje, dovele su do velikog siromaštva, masovne nezaposlenosti i demontiranja socijalnih službi. Imigracija je postala jedan od ventila socijalne sigurnosti: barem jedna trećina albanske radničke klase radi u inozemstvu, naročito u Italiji i Grčkoj, i doznake koje šalju obiteljima su jedan od najvažnijih izvora prihoda za siromašne rođake. S druge strane, ekonomski i socijalni očaj koji vlada u posljednjim desetljećima nagnao je mnoge mlade ljude da se priključe kriminalnim organizacijama – kao sitni dileri drogom ili u prostituciji – u inozemstvu, naročito u Italiji, Belgiji ili Velikoj Britaniji.


Najuspješniji među njima netransparentno su se obogatili, vratili se u zemlju i započeli nove karijere u legalnim biznisima te usko surađuju s javnim institucijama u privatizaciji prirodnih resursa i javnih poduzeća. Transformirali su se u lokalne moćnike i izgradili socijalne mreže koje funkcioniraju kao nešto između mafije i patrimonijalnih odnosa s lokalnim stanovništvom. Oni su ti koji mogu naći ljudima posao u javnoj upravi ili u vlastitom privatnom biznisu. Mogu pružiti nešto novčane pomoći običnim ljudima u prijekoj potrebi. Uspjeli su također ostati relativno autonomni u odnosu na političku elitu u Tirani: surađuju s njima, ali istovremeno održavaju nužnu distancu kako bi mogli promicati svoje interese. Kako izborno natjecanje postaje sve oštrije, političke ih stranke pokušavaju privući, najprije kao lokalne moćnike koji će im pomoći u namještanju izbora, u kupovini ili zaštiti glasova; s vremenom ih postavljaju za kandidate na izborima. Razlog zbog kojeg je većina takvih političara dijelom vladajuće parlamentarne grupe Socijalističke stranke je taj što je prije izbora 2013. lider tada vladajuće Demokratske stranke Sali Berisha bio naširoko smatran autoritarnim vođom čiji se politički poraz ne može ostvariti bez suradnje s dijelom poslovnog podzemlja.


Stoga su ovi second-hand političari prva meta aktualnog vala dekriminaliziranja. S jedne stane, politička elita u Tirani želi se riješiti onih koji su dosad imali relativnu političku autonomiju. S druge strane, poduzimajući mjere protiv političara s kaznenim dosjeom oni zapravo tvrde da su sami nevini. Sistem dakle pere ruke izbacujući najnotornije zlikovce i gurajući pod tepih činjenicu da se odgovorni ne samo za korupciju na najvišoj razini, nego i za sistemsku pozadinu neoliberalnih politika nalaze u samom vrhu albanske političke elite i da su njihovi sudski dosjei čisti. To je privremeni ideološki alibi neoliberalizma kojim želi uvjeriti ljude kako uzrok njihove bijede nije u neoliberalnim politikama nego u iskrivljenom načinu na koji ih implementiraju obični kriminalci.


S engleskog prevela: Milena Ostojić


http://www.bilten.org/?p=11023
Beton plus arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.