I ovaj kamen zemlje Srbije,

Što preteć suncu dere kroz oblak,

Sumornog čela mračnim borama

O vekovečnosti priča dalekoj,

Pokazujući nemom mimikom

Obraza svoga brazde duboke.

Vekova tavnih to su tragovi -

Te crne bore, mračne pećine;

A kamen ovaj, ko piramida

Što se iz praha diže u nebo,

Kostiju kršnih to je gomila,

Što su u borbi protiv dušmana

Dedovi tvoji voljno slagali,

Lepeći krvlju srca rođenog

Mišice svojih kosti slomljene,

Da unucima spreme busije,

Oklen će nekad smelo preziruć

Dušmana čekat čete grabljive.

- I samo dotle, do tog kamena,

Do tog bedema...

Nogom ćeš stupit, možda, poganom?

Drzneš li dalje?... Čućeš gromove,

Kako tišinu zemlje slobodne

Sa grmljavinom strašnom kidaju,

Razumećeš ih srcem strašljivim

Šta ti sa smelim glasom govore,

Pa ćeš o stenja tvrdom kamenju

Brijane glave teme ćelavo

U zanosnome strahu lupati,

Al' jedan izraz, jednu misao

Ćučeš u borbe strašnoj lomljavi

"Otadžbina je ovo Srbina!..."

iiiiiiiiiii

Pripremajući se za čas srpskog jezika u osmom razredu, u kojem je predviđena obrada pjesme Đure Jakšića Otažbina, nastavnik bi mogao razmotriti i sljedeći scenario.

Đacima, uz originalni tekst nudi se i njegova parodija, oboje naporedo, u dvije kolone, na jednom A4 listu papira. Na poleđini papira prilaže se i fotografija na kojoj se vidi kako srpski premijer Aleksandar Vučić napušta spomen groblje u Srebrenici, po sunčanom danu pod kišobranom, 13. jula 2015.

Umjesto standardnog pristupa, u kojem se na primjeru Jakšićeve pjesme objašnjava pojam patritoske poezije, ovdje se od đaka očekuje nešto aktivnije učešće; da pronađu razlike između originala i parodije, i pokušaju da ih protumače.

Kao uvod u tu aktivnost neophodno je objasniti sliku na poleđini. Odnosno, čemu služi kišobran iznad premijerove glave, od čega se brani, ko ga i zašto gađa i gdje se to sve događa. I još, kakvo je to spomen-groblje, ko su ljudi u njemu sahranjeni i na kakav se događaj tu čuva uspomenu. Nastavniku, za ovaj čas posvećen patriotskoj poeziji, uprkos neslaganjima različitih izvora, neke činjenice ne bi trebale biti upitne; naprimjer, da su ubijani zarobljeni nerijateljski vojnici i civili, suprotno svim pravilima ratovanja, da su ta ubijanja bila organizovana i masovna i da su se tragovi ubijanja krili, tajnim premiještanjem tijela ubijenih na druge lokacije.

Nakon takvog neophodnog uvoda, nastavik bi pozvao đake da naporedo čitaju stihove jedne i druge pjesme i da kažu kako razumiju jedne a kako druge.

Već na prva dva stiha pokazalo bi se da druge razumiju mnogo bolje, jer im za prve nedostaje kontekst.

I ovaj kamen zemlje Srbije,

Što preteć suncu dere kroz oblak...

i

I ovaj kamen zemlje Bosnie,


Što leteć licu dere kroz kišobran...

Nastavnik bi ovdje onda shvatio da je đacima dužan objasniti šta je kontekst Jakšićevih stihova, ali da mu to neće biti jednostavno kao u prethodnom slučaju. Naime, Jakšić se ne referira na konkretan događaj, nego na jedan kolektivni narativ određen pojednostavljenjima i pristranostima, bez čvrstog uporišta u činjenicama.

Tako će se nastavniku otvoriti mogućnost da đacima kaže nešto o funkciji koju Jakšićeva pjesma treba da ima u njihovom obrazovanju, o motivima sastavljača programa za nastavu srpskog jezika da baš ovu Jakšićevu pjesmu uvrste kao obaveznu u program za osmi razred. Đaci bi lako shvatili da ova njima nejasna pjesma govori o dvije stvari. O slobodi, koja je Srbima iznad svega, i o neprijateljima, bez kojih te slobode ne bi bilo. Ili, drugim riječima, da se sloboda u ovoj pjesmi vidi samo kao rezultat kolektivnog oružanog otpora poganima koji Srbiju okružuju, a ne kao sloboda pojedinca da uživa sva prava koja mu kao ljudskom biću pripadaju. Ako već i to uspije kod učenika osvijestiti, da nisu slobodni bez neprijatelja, dobar će posao napraviti.

Ali đacima će sigurno biti zanimljivije da nastave igru sa otkrivanjem i odgonetanjem razlika. Neće im biti teško da zapaze i ovu:

Kostiju kršnih to je gomila,

Što su u borbi protiv dušmana

Dedovi tvoji voljno slagali...

odnosno:

Kostiju skršenih to je gomila


Što su u borbi protiv dušmana


Bageri tvoji voljno slagali...

Ovdje bi nastavnik mogao otvoriti pitanje o odnosu dedova i bagera. Odnosno, koliko je dedova upravljalo bagerima koji su zatrpali streljane ljude, i zašto unuci tih dedova ne čitaju pjesme i o svojim dedovima, nego samo o Jakšićevim.

Naporedo čitanje obje pjesme suočilo bi đake, kroz ono što se zove aktivno učenje, sa spoznajom da književnost u školi može poslužiti i promjeni perspektive, ne samo u smislu gledanja na konkretne događaje nego i razumijevanja stvarnosti čiji su još uvijek bez svoje volje dio.

Nastavnik privučen ovom metodičkom idejom najprije mora odgovoriti na neke moguće prigovore. Prvi, da tema ratnih zločina nije predviđena planom i programom, lako je odbaciti: to nije istina, jer se ta tema javlja u u Jakšićevoj Otadžbini, ima je i u Gorskom vijencu, a najdrastičnija je u odlomku iz Ćosićevih Deoba. Plan i program nastave srpskog jezika dakle (očigledno) tematizira rat, ali to čini prikriveno i tendenciozno.

Na isti način se može odbaciti i drugi prigovor, da tema nije prilagođena uzrastu učenika, a jednako i treći, da je trajanje školskog časa nedovoljno za kvalitetnu analizu, a pogotovo za kvalitetno informisanje učenika o događajima na koje se pjesme referiraju. I svi drugi, ove vrste, ne bi trebali da ostave jak utisak na nastavnika, i on ih može lako odbaciti kao već osporene važećom praksom.

Suočen sa prostorom koji mu se na ovaj način otvorio, nastavnik je u prilici da osvijesti vlastitu ulogu u postizanju obrazovnih ciljeva i vlastiti odnos prema njenim niskim pedagoškim i etodičkim standradima. Postavlja li sebi, pripremajući se za druge časove, iz mjeseca u mjesec i iz godine u godinu, pitanja kakva se mogu postaviti u vezi s ovdje predloženom obradom Jakšićeve Otadžbine: šta treba da bude rezultat školskog čitanja književnog djela? Koje društvene i moralne teme tekst otvara i koje vrijednosti đaci u vezi s njima treba da prepoznaju, razmotre, i eventulano usvoje ili odbace? Kakve veze taj tekst ima s njihovim životima, potrebama, interesima i sposobnostima? Kako ga sa njima čitati tako da vide da ih se tiče?

Ako se Jakšićeva Otadžbina tiče đaka u srpskim školama, onda ih se tiče prije kao identitetska tema, nego kao primjer rodoljubivog pjesništva. A kao identitetska tema ona treba da bude kritički razmatrana, iz više uglova, bez elemenata indoktrinacije, duže od trajanja jednog školskog časa.

Uvođenje njene parodije u učionicu osigurava takve pretpostavke, pod uslovom da nastavnik ne pretvori čas isključivo u vlastiti obračun sa državnom politikom koja pod imenima različitih stranaka upravlja srpskim društvom od devedesetih do danas. Najbolji način da to ne učini jeste da se ne udaljava od književnosti: to jest, da ne zaboravi Jakšića čitati unutar poetike romantizma, i u okvirima srpskih državotvornih kretanja u devetnaestom vijeku, ali ne gubeći ni trenutak iz vida precijenjenost te pjesme u obrazovanju u dvadeset i prvom.

Nema sumnje da postoji veliki broj nastavnika koji bi svojim znanjem i iskustvom uspješno izveli ovu subverziju. Međutim, teško je ih zamisliti kako to zaista rade. Rizik da će biti pogrešno shvaćeni i osuđeni, bez prava na odbranu, a potom izloženi različitim vrstama šikaniranja, administrativnog i osobnog, prevelik je ulog u igri s nikakvim šansama na pobjedu. Za sada, pitanje vezano za Srebrenicu – Otadžbina je l' ovo Srbina! – ostaje samo misaoni eksperiment.