DA LI NACIJA ZAVISI OD MENE?
Reаkcijа nа tekstove Katarine Đorđević, objаvljene u Politici „U Beogrаdu skoro polovinа tridesetogodišnjаkinjа nemа dete“ (6.12.2014) i „Dа li imаte dete?“ (9.12.2014)
Da li imate dete? Pitanje se pojavilo na stranicama najstarije novine na ovim prostorima, sledeći drugi tekst u kojem se lamentira nad hedonizmom žena kao uzrokom loše natalitetne slike nacije, a sve „potkrepljeno“ autoritetom nauke.
Autorka tvrdi da je “svesna činjenice da je ova tema osetljiva i bolna za većinu žena koje se nisu ostvarile kao majke”, te da nas “odgovor na pitanje – da li imaš dete – suočava sa svim lošim emotivnim izborima, sa kompromisima koje smo napravile i ostale u „jednini” i sa strahovima zbog kojih smo ustuknule pred porodilištem.”
Svim dušebriznicima na početku mogu da kažem da sam žena koja potiče iz porodice gde je roditeljstvo vrednovano najviše od svih vrednosti. Kao žena kojoj ova tema nije bolna, niti je “ostala u jednini”, niti se suočava sa lošim emotivnim izborom, a nema ni strahova od porodilišta, poručujem da postavljeno pitanje svakako nije stvar niti javnosti, a još manje nacije. Jedan od komentara ispod pomenutog teksta sasvim lepo sumira moju misao. “Glavni argument protiv stavova originalnog teksta jeste slobodan izbor da se ne bude roditelj. Sloboda izbora - ta strašna reč koja se u Srbiji ne sme ni pomisliti, ni izgovoriti, ni napisati.“
A kakav je kontekst u kome žive mlade žene u Srbiji, danas? Mlada žena danas, ukoliko ima sreću da uopšte ima posao, odlazi na njega sa strahom od otkaza u slučaju da zatrudni. U slučaju da zatrudni, moli se raznim višim silama da je sve u redu (a mnogo je okolo onih kojima nije), jer su joj potrebne astronomske sume novca za lekarske analize i intervencije. Kad ode u porodilište, suočena je sa uslovima u kojima su rađale naše bake (eto, bar nešto je kao kad su bake rađale). Ukoliko dobije dete, prinuđena je da teško balansira između posla i porodice, kako bi uopšte mogla da obezbedi minimalne uslove za rast tog deteta. A to znači majku koja postaje roditelj, ali teško igra ulogu roditelja, jer jednostavno dan nema 48 sati. „Jer roditeljstvo nije rađanje, roditeljstvo je dugoročna odgovornost za dobrobit deteta“, kako je lepo navela sociološkinja Smiljka Tomanović.
Iz perspektive države, ako uopšte možemo govoriti o takvoj perspektivi, natalitet u okviru njenih granica (a ne jedne nacije) jeste bitan parametar. Međutim, natalitet se ne pospešuje upiranjem prstom u žene koje nemaju decu, jer su eto „hedonisti“, već konkretnim proaktivnim merama podrške parovima ili ženama koje žele da imaju decu. Država treba svojim građanima da služi kao servis koji im olakšava zadovoljavanje potreba i povećava kvalitet života. Međutim, svedoci smo mera koje su usmerene u suprotnom pravcu i kojim su se ukinule već uvedene beneficije za trudnice i porodilje. I to baš u tom nerađanjem pritisnutom Beogradu.
Vlada Srbije je 2008. godine kao meru populacione politike donela Strategiju za podsticanje rađanja. Međutim, Udruženje „Roditelj“ iznosi da gotovo nijedna mera ne samo da se ne ostvaruje, već se iznova i iznova sa predstavnicima vlasti priča i pregovara o potrebi da se u budućnosti radi na pitanjima, za koje su oni već sami ovom Strategijom doneli rešenja. Uprkos tome što veliki deo ovih mera ne zahteva direktna novčana ulaganja. I onda se čuje glas kako su eto žene odgovorne što ne rađaju decu za opstanak nacije. Moram da priznam, da još otkako sam, sa 10 godina morala da napustim sve što je bilo moje detinjstvo u ime nacije, pokazujem žestok otpor prema bilo čemu što se radi zarad nacije.
Dakle, usmerite svoje napore i energiju da pomognete onima koji decu žele da imaju uslove da ih dobiju i odgajaju, a ostavite slobodu svakome da sam odluči šta želi.
Gazela Pudar Draško, Grupa za studije angažovanosti Instituta za filozofiju i društvenu teoriju
reakcija na članak o reprodukciji
Kako da reagujem na još jednu uvredu na račun žena u Srbiji? To nije mala uvreda. Reći da žene u Srbiji biraju iz razloga ličnog hedonizma da odlože ili u potpunosti odustanu od roditeljstva je veoma okrutno. To je šala na račun beznađa i sama je kao takva ogledalo beznađa.
Tvrdnja o hedonizmu povlači pretpostavku izbora – biram da mi bude lepo, pa neću imati decu. Šta u stvari bira mlada žena? Bira da ne bude samohrana roditeljka, jer se mladi muškarci jednako plaše. Plaše se da će dovesti novu porodicu u stari stan svojih roditelja. Nije to plac pa da dozidaju, dograde, rastegnu, pa smeste i još po koju bebu i majku koja često ide uz bebu. Dok autorka teksta o natalitetu bez pardona proziva hedonistkinje u ranim tridesetim kao odgovorne ili krive (da se ne lažemo) zbog “izbora” da nemaju decu, takođe bez pardona ne proziva hedoniste koji tu decu niti prave niti hrane. Mora sve to neko da plati, a mlade mame ne rade.
Ne razumem šta je taj hedonizam. Da li je to ono kad danju studiram, a noću radim? Da li je to ono kad danju studiram, a ne mogu da nađem ni najbednije plaćeni posao da noću radim? Da li je to ono kada uopšte ne studiram, a ne mogu da zadržim dvanaestočasovni posao u prodavnici duže od mesec dana probnog rada? Okrutno se šalite na račun mladih u Srbiji.
Pogledajmo i oduševljenje varvarskim tehnikama ukalupljavanja uz upotrebu fizičke sile iz ljubavi. Ona isijava u poslednje vreme iz dnevne štampe, kao podsetnik da nisu ni mnogi za decu. Fizička sila iz ljubavi je još jedna zamena tema. Ovoga puta menjamo temu vaspitanja temom sado-mazohizma u autoritarnom kontekstu.
U Srbiji je od početka ove godine mala grupa dece više puta umrla u novinama, pošto su poginuli u požarima. Od nemaštine. Mediji su svesrdno satanizovali majke te nesrećne dece. One su isto krive, što nisu bile hedonistkinje, pa su rađale.
Roditelji svakodnevno prose putem raznih medija da bi im deca živela. Neki prose za hranu, neki se nadaju smrti nečijeg deteta u tuđini, kako bi kupili neophodni organ za svoje dete.
Kriva sam i ja. Htela sam da imam decu pre tridesete. Posle strašnog iskustva održavanja trudnoće u Beogradu, odlučila sam da napustim zemlju. Rezultat je – imam decu van Srbije. Lekarima koji su mi rekli da ne mogu da dobijem bolovanje i da ću imati druge trudnoće tu uvredu nikad neću zaboraviti. Privatnoj firmi u kojoj sam radila u kojoj su mi poklonili mesec dana odsustva da bih održala trudnoću taj poklon nikad neću zaboraviti, zbog njih sada imam decu. Stranoj državi čija politika podrške rađanju mi je omogućila da imam još dece ću biti zauvek zahvalna. Mojoj državi koja je zakonima i pravilnicima pokušala da mi onemogući da rodim i to prvo dete? Recite mi Vi, šta treba da mislim o svojoj državi kojoj moje dete nije bilo neophodno? Osnovno poštovanje ljudskog bića prema ljudskom biću nije i ne sme da bude posmatrano kao hedonistički zahtev.
Zašto reagujem ovako lično? Život je ličan. Odluka o reprodukciji na nivou osobe treba da bude lična. Država i društvo mogu da odaberu da olakšaju ovu odluku u oba pravca – pravcu imanja ili nemanja deteta.
Verica Pavić Zentner, Centar za etiku, pravo i primenjenu filozofiju, Beograd
Imate dete? Ne? Veoma loše. Imate jedno (a imate više od trideset)? Loše. Imate ih dvoje? Nije loše (zadovoljavate uslove dominantnog kulturnog koda, posebno ako je bar jedno dete muško, a nije loše ni po osnovnu nacionalnu reprodukciju). Imate ih više od troje? Veoma, veoma loše: sva je verovatnoća da ćete biti korisnici danas prilično sporne socijalne pomoći, narodne kuhinje i milosrđa ljudi dobra srca, koji su za vas – sva je prilika – čuli u novinama.
Šta znamo o imanju dece? Pored iskustvenih podataka koje smo prikupili na različite nenaučne načine, ovo se znanje može obraditi na bar još dva načina. Jedno su statistički podaci koji mogu, premda ne moraju, imati normativan okvir (reč je o procentima koji vam ništa ne kažu o tome da li je nešto dobro, poželjno ili ispravno, ili sve tome suprotno). Drugo su medijski prikazi tuđih ličnih iskustava. Upravo su mediji onaj kanal preko kojeg saznajemo da iako zahteva kumulativno rađanje, država nikako da podrži one malobrojne kojima se dešava veliki porod – za njih najčešće znamo zato što se u medijima poodavno nije pojavila priča o srećnoj devetočlanoj porodici koja sad letuje na Maldivima, sad na Sejšelima. Najzad, nekad, kao u tekstu „U Beogradu skoro polovina tridesetogodišnjakinja nema dete“, ova se dva oblika prenošenja znanja spajaju. Iako ne smatram da je neophodno posedovati ni pravi ključ ni palicu da bi se delilo i tumačilo znanje, niti da je neophodno sedeti u nekakvoj merlinovskoj kuli da bi se ono proizvodilo, verujem da u ovoj interpretaciji (koja se poziva na društvenu nauku) ima mnogo toga lošeg po one koje niko ne zove mama, po petre panove i njihove mame, ali i po roditelje koji imaju jedno, dvoje ili sedmoro dece. A ima i mnogo čega štetnog po samu nauku.
Kad god se iznesu statistike, postoji osećaj da je reč o pouzdanom, preciznom i prilično nepobitnom znanju. Natalitet u Srbiji baš i ne izgleda dobro. Pomislilo bi se na osnovu rečenog da je roditeljstvo u krizi, da su svi građani i građanke u Srbiji u godinama u kojima se svija porodično gnezdo iz nekog razloga posustali. Naglašavam: građani i građanke, uprkos rodama koje se pominju u tekstu. Međutim, tekstom upravo metafore odjekuju: na pragu tridesetih (kasno je!), rode nisu sletele, uloga majke ostaje neupražnjena, nema odziva na slatko dečje „mama“, a demografska zvona zvone glasno. Babice zbog toga postaju tehnološki višak, jer žene nikako da se svrate u porodilišta, niti da sebi rađaju naslednika, niti da poprave natalitetnu statistiku nacije. Metafore su surove: kada se govori o broju dečjih soba (mnogih, a praznih), kada se govori o dežurno krivim, tuđim, plodnim ženama (a te je priče počesto, i baš u ovoj formi, bilo u srpskim medijima osamdesetih i devedestih), kada se govori naprosto o ženama kod kojih se zakoni biologije ni ne moraju čitati među redovima.
Metafore su ključ za razumevanje ove nauke. Nauka vas obodri da mislite o natalitetu, a zapravo se govori o „neostvarenim“ ženama. Nauka vas navodi da kažete „nacija propada“, a zapravo se govori o visokoobrazovanoj ženi koja ima mnogo soba u svom saloncu i baš nijednu nije namenila deci.
Nauka vas podstiče da mislite o krizi reprodukcije, a zapravo je reč samo o srpskim majkama (jer ove druge su, prema Ustavu, samo građanke Srbije). Nauka vam ispostavlja statistiku, ali vam ništa ne kaže ni o muškarcima koji decu prave (i zaustavljaju se na jednom), ni o majkama koje imaju decu, jedno ili više, ali ne žive sa muškom srodnom dušom. Treba se zamisliti nad takvom naukom. Jer dokle god ona poseduje jedan model, radi prema jednom šablonu i plasira ga kao jedini zamislivi, imamo problem i sa naukom i s njenim dominantnim tumačenjima.
Adriana Zaharijević, Grupa za studije angažovanosti Instituta za filozofiju i društvenu teoriju
Prema istraživanjima koje je sproveo Institut za sociološka istraživanja Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, velika većina mladih (žena i muškaraca) roditeljstvo smatra važnim i priželjkuje ga u budućnosti, uključivši i tridesetpetogodišnje ispitanike koji nisu roditelji. Ključni preduslov da bi postali roditelji, koji mladi navode, jeste „stalni posao bez obzira na visinu plate“. Njime se obezbeđuje osećaj egzistencijalne sigurnosti, koja je pored emocionalne sigurnosti (zadovoljstva emotivnim odnosom) - osnov za planiranje roditeljstva. U ekonomski razvijenim zemljama, dva mehanizma obezbeđuju egzistencijalnu sigurnost - tržište i državna institucionalna podrška roditeljstvu, a zemlje se razlikuju po tome koji od ova dva mehanizma ima veći značaj. Nažalost, u Srbiji su oba mehanizma nerazvijena i nedovoljno regulisana, a sigurnost se pronalazi najčešće u neformalnim mrežama - pomoć i podrška se traži i dobija od najbližih – roditelja, rođaka, prijatelja. Stalni posao sve više postaje retkost i privilegija i za mlade sa završenom srednjom školom (kojih je u našoj zemlji većina) i za one sa univerzitetskim obrazovanjem. Kako mladi parovi da planiraju roditeljstvo – u uslovima neizvesnosti da li će posao, ako ga uopšte imaju, uspeti da zadrže i narednih meseci (da ne pominjemo godine), a posebno ako država toleriše uslovljavanje od strane poslodavaca mladih žena da ne rađaju i otpuštanje majki nakon porodiljskog odsustva? Jer, roditeljstvo nije rađanje, roditeljstvo je dugoročna odgovornost za dobrobit deteta, pa je stoga i najozbiljnija odluka koju osoba može da donese.
Koncipiranje oba teksta novinarke Katarine Đorđević na taj način da im je u središtu problem žena koje ne rađaju ima nekoliko posledica, odnosno šalje nekoliko poruka. Kao prvo, potenciranje da je rađanje ili nerađanje ženin individualni izbor stvara mnjenje koje prebacuje svu odgovornost i krivicu na pojedinca, posebno ženu, od njih oslobađajući državu i društvo. Istovremeno, uprkos decenijskim lamentima nad „odumiranjem nacije“, politika države Srbije u oblasti podrške rađanju i porodicama sa decom postaje sve restriktivnija, namesto da postane jača, razvijenija, dugoročno i strateški isplanirana. Potom se, fokusom i načinom pisanja, rađanje predstavlja kao izvor ostvarenosti žene (“ostvarila se kao majka”) ili kao izvor njene frustracije («tema osetljiva i bolna za većinu žena koje se nisu ostvarile kao majke» i “ …bolna životna istina da svaka druga tridesetogodišnjakinja u Beogradu nije pronašla muškarca sa kojim je uspela da se ostvari u ulozi roditelja”). Ne samo da je srećnija, iz teksta provejava poruka da je žena koja se “ostvarila kao majka” pritom i moralno superiornija od one «koja je proslavila 30 rođendan i koja se ne odaziva na reč „mama”». Stavljanje fokusa na ženu koja ne rađa u kontekst obnavljanja stanovništva (“demografska zvona najglasnije zvone na uzbunu u prestonici Srbije u kojoj čak 43 odsto žena ove starosne dobi nije bilo u porodilištu” ili “mali broj ovih žena (će) roditi i drugo dete i popraviti natalitetnu statistiku nacije”), pledira, takođe, da su žene jedino odgovorne za obnavljanje nacije. Na taj način ne samo da se u javnost uvodi moralna panika, već se pronalazi i krivac (“Zakoni biologije su nemilosrdni – svaka sedma žena neće ostaviti potomke ovoj planeti.”), kao i (deo) objašnjenja (“Produženo školovanje i hedonistički obrazac življenja dovode do demografskog pada”).
Treba da budemo u potpunosti svesni da na ovakav način napisani tekstovi ne doprinose razumevanju značajne društvene teme, niti rešavanju važnog društvenog problema, što bi trebalo da je jedan od ciljeva odgovornog novinarstva.
Smiljka Tomanović i Dragan Stanojević,
autori su profesorka i asistent na Odeljenju za sociologiju, Filozofskog fakulteta u Beogradu