Tjedan dana kružim zemljom-koje-nema, i zemljama koje jesu – a kao da nisu: crveno je bio znak zemlje koje nema. Crno je duh zemalja nastalih na nestaloj Jutlantidi Aleša Debeljaka: njeni sinovi oblače se u crno i pjevaju crnu pjesmu i crno urliču: vraćam se, u Zagrebu spaljena romska kuća, na drugu bačena bomba...

Crveno je stanje duha napaćenih naroda i narodnosti – crveno kao krajnji znak opasnosti, upozorenja,  jer crveno kao ideološka boja te nestale zemlje nestalo je u sveopćem crnom njenih nasljednica. Crno je stanje duha kleronacionalizama, koji obnovljenom snagom, jače nego pred Balkanske ratove čini se, poput tsunamija preplavljuju ovdašnji politički korpus, Hrvatske i Srbije osobito. Ali! Posvuda su neoilirske oaze slobodnog govora, kritike i osobito suradnje.

Sažeta reporterska friška sjećanja: U Novom Sadu „šešeljevci“ pred crkvom skupljaju potpise, a akademski naobražen Rom svira Ravela... Dani Istre, izložba fotografija pulskog Slovenca Alojza Orela, gostovanje Sajma knjiga iz Pule, tribina znamenitih punkera pulskih KUD IDIJOTI, Promocija zbornika Lapis Histriae – ponos Foruma Tomizza, u deset godina preko 1000 pisaca(!) s područja južnoslavenskih i Italije! Beogradski Centar za kulturnu dekontaminaciju, koji tvrdokorno održava slobodu u Srbiji i među drugima, od 1995. O mojim Izabranim djelima govore Borka Pavićević, Saša Ćirić, Dragan Velikić: crveni duh moje nestale zemlje struji među nama, pouzdanija budućnost u prisutnim mladim srbijanskim pjesnicima – Bojan Krivokapić, Miloš Živanović. U sarajevskom Muzeju književnosti opet moja raja: Ahmed Burić, Ferida Duraković, Đorđe Krajišnik. Tu smo svoji sa svojima, zastave i himne su negdje drugdje, ovdje bridi pjesnička riječ, dobre vibracije: goli nagon samoodržanja, ordinarni ekonomski interes, jedan makar četveroimeni jezik, a Države neka budu, i Himne i Nacije, mi ih ne rušimo, mi ih uzvisujemo i dajemo im ono malo lahora – za njihovu, nacionalnu, kulturnu dekontaminaciju. Ali, više nije doba literarnih salona i rock koncerata, na ulicama je crno, mrak, a kad svane dan, to crno potiskuje one crvene zore iz „Maljčika“...

Izvan tih oaza je crnilo, crnije nego rižot od sipe. Vozimo se iz Beograda uz Drinu, uz mjesta na kojima su vršena  kolektivna planska smaknuća zarobljenih muškaraca iz Srebrenice. Uz gomile masovnih grobnica, i skoro vidiš obrise strojeva koji iskapaju mrtve i bacaju ih na neku drugu jamu, da ih se ne nađe – bratunački, zvornički proplanci... Hladnokrvno etničko čišćenje a ne tobožnja balkanska krvava osveta. Kroz prozore kombija promaknu usput sablasne slike zločinaca koji su ovdje heroji: Karadžić, Mladić, Šešelj... Nekoliko dana kasnije, na putu iz Sarajeva prema Zagrebu, u Ahmićima spomen tabla sa 116 ahmićkih šehida... U dobro obnovljenim mjestima kroz Lašvansku dolinu zastava Republike Hrvatske, a ne Federacije BIH. I bilboard na kojem piše „Zajedno za jaku Hrvatsku“. I na svim toponimima prekriženi natpisi na ćirilici. Malo poslije Jajca, s Muzejem Drugog zasjednaja AVNOJ-a, velika tabla u dva pisma i ne zastava Federacije – Republika Srpska. I preimenovani nazivi mjesta – Bosanska Dubica sad je Kozarska Dubica, Bosanska Krupa je Krupa na Vrbasu, Bosanska Gradiška je samo Gradiška: izbačeno bosansko ime iz Bosne, pa Dušanovo, Aleksandrovo. Na granici s Hrvatskom, nema zastave Republike Srpske, nego samo Federacije – „pritisak“ Zapada. Bilo bi bolje da postoji ozbiljniji Pritiska Zapada, najprije na Zagreb i Beograd, a onda na brisanje Daytonskog sporazuma koji ovu zemlju drži u kafkijanksom zatočeništvu.

Sarajevo između Beograda i Zagreba, između Banja Luke i Zapadnog  Mostara, između propasti i nade –  ovdje crno ne preplavljuje crveno: Sarajevo, ostrvo u srcu svijeta, rekao bi Abdulah Sidran. A u samome srcu Sarajeva vječno gori Vječna vatra, spomenik partizanima osloboditeljima, Sarajlijama „Srbima, Muslimanima i Hrvatima“, crveni se partizanski  plamen koji nisu ugasile ni crne granate sa Pala. I tek korak dalje na pločniku poziv u klub: „Celtic pub“, dakle keltska oštarija, a na tabli zastava nepostojeće zemlje FNR Jugoslavije.

Evo kako je u široj domovini, koje više „nema“, a pišem vam na vruće, jer – jutro nije pametnije od večeri, i jer tzv. historijska distanca (kao i prospavana noć), samo su izgovori za bijeg od istine i jakog dojma. Putovao sam iz uže domovine u širu domovinu, pa onda po njoj, mrtvoj domovini: Beograd, Novi Sad, Sarajevo. A sutra putujem u najužu domovinu, Istru. I dojam sveukupni koju nosim u zavičaj, jasan mi je već sada, prije samog putovanja: najšira od svih naših domovina jest upravo ta naša najuža domovina – od Premanture do Preluka do Ankarana, do Križa, do Šenpasa... I zato nju držimo u srcu, u glavi, na jeziku, na ruci: čvrsto ukotvljeni kao brodovi na ulasku u koparsku i tršćansku luku, jer navigare necesse est.