Petak 15. april 2016.
Piše: Mirnes Sokolović

Consulska vremena Bore Ćosića

 
 

Na početku knjige Consul u Beogradu (2008) Bora Ćosić navodi da nikad nije bio u diplomatiji, i da prema tome nije u stanju da napiše nove Embahade, ali kako već dugo živi izvan zemlje, on o svojoj bivšoj domovini razmišlja kao o udaljenom kraju gdje je službovao dosta dugo, ostavši za tu zemlju ipak stranac. Zato on počinje te svoje Embahade običnog beogradskog svijeta, kao hroniku koju piše o godinama od 1937. do početka devedesetih, o ljudima koji su već mrtvi a ako su živi, za koje je on sam mrtav. Dakle, Bora Ćosić tu knjigu piše kao sjećanja jednog tuđinca, skoro mrtvaca, u kojima se ljudi pokazuju kao marionete nekog teatra davnih događaja. Ali u kojima i on sam često nastupa kao lutka.


(...)


Tako, naprimjer, Ćosić u jednom trenutku, u najboljem maniru najnovije etičke odgovornosti, priznaje svoju kolaboraciju: on je nastupao, kao dijete konzul, u vrijeme njemačke okupacije Beograda, svirajući u glavnoj gradskoj sali nekakve budalaštine na harmonici, završivši tako kao žrtva mamine artističke ambicije da od njega napravi novog Menuhina, u ime čega je ona i bacila pod noge svoj patriotski zanos i mržnju prema okupatoru. Bora Ćosić tako priznaje mračnu istinu svojih konzulskih dana, odgovorno izvršivši ono što Andrić ni Crnjanski nikada do kraja nisu izvršili, ovako izravno. To svakako neće biti čudno, jer ovog puta imamo posla sa neobičnim konzulom, koji se ne snalazi baš sa poslovima konzulskim i koji mnogo šta, kako sam priznaje, ne zna mudro prećutati, kako je to diplomatski savjetovao Andrić.


standard_633625914069508859


To je prvi nivo Ćosićeve parodije, na nivou teme, a na sljedećem (verbalnom) nivou on će posezati i za imitiranjem Crnjanskijeve fraze i izmetanjem njenog smisla. Pa to što hoću da kao svoja zapažanja, consulska, iznesem, možda je govorenje u vetar. Nije samo tu prisutno znakovito parceliranje rečenica, inverzija naglašena zarezima, nego jedno primječanije o uzaludnosti svega, što Crnjanski u svojim djelima varira kao refren. Katkad opet, pomišljam da se sve ovo o čemu govorim ipak uopšte nije dogodilo. Da li je to takođe bio nekakav komad, pozorišni, u koji sam upao kao učesnik, statist, bez sopstvene volje? Blagodareći svojstvenom ritmu rečenice, Bora Ćosić će oživjeti onu crnjanskijevsku mantru o nemoći da se iskontrolira nepredvidljivost i haos stvarnosti. On u tim momentima slaže sa Crnjanskim, on ga usvaja, on ga ponavlja: na tim mjestima gotovo da se parodija i ne osjeća.


Kao italijanski poet Belli za kojeg Crnjanski u Hiperborejcima, prepoznajući u njemu samog sebe, tvrdi da je pred kraj života otkrio najstrašniji očaj vidjevši da je cijeli život potrošio uludo, da sve što je uradio bijaše pogrešno, da je drugačije da živi trebao, i Bora Ćosić u jednom trenutku kaže da je, moguće, sopstveno consulstvo promašio, da je predstavljao nečiji tuđi život a ne svoj, da je taj njegov zemaljski boravak imao biti drugojačiji, nego što je bio, ako bi bio zakoniti zastupnik onoga što danas još uvijek u njegovom srcu kuca. Sve to kaže povodom svoje žene, sadašnje, dok ovo piše, govoreći o godinama kada su se oni na beogradskim ulicama, po redakcijama, u kavanama, mimoilazili. Nadrealistički bog slučaja, kaže Bora, učinio je da uđe minut kasnije pošto je ta njegova Nađa iz te sobe, redakcijske, ili iz te kavane, izašla, a prijatelji koji su s njim sjedjeli prije koji momenat, nisu mu ništa rekli, niti je on imao povoda da pita ko je na toj stolici, praznoj, još toploj od njenog života, do maloprije sjedio.


On se, kao Crnjanski, ne može ponekad otresti ideje da sav taj period o kojem govori stoji u sjenci te osobe, koja u njegovom životu nije postojala, a to je moralo biti, da bi to bio život kako ga on osjeća dok svoje uspomene evocira. Ali on to osjeća tako samo sada, dok je u ulozi evokatora sjećanja, u Berlinu, dvijehiljaditih, pored svoje sadašnje žene. Ranije, on je bio u ulozi neobičnog konzula, čiji mandat traje pedeset godina, koji je opet u tom teatru raznolikih zbivanja igrao mnoštvo pod-uloga. Kod njega, dok u Konzulu govori o tim svojim preobraženjima, ne osjeća se Bellijev najstrašniji očaj, čak ni Crnjanskijeva staračka melanholija.


prijapovska filogenija


I sam pripovjedač će reći da je Crnjanski u smislu erotskom mnogo toga prikrivao u svojim knjigama. On ostaje prepun aluzija na ovu ili onu damu, svuda po svijetu gdje se motao, ali uvijek samo ponavlja “moja žena”, “s mojom ženom”, monogaman na način Džojsa. Bora Ćosić, međutim, neće sakriti svoj krimen prema prijatelju kome je oteo suprugu, a još manje će govoriti o toj svojoj dugogodišnjoj partnerki, kao jedinoj. On će se tako pojavljivati u ulozi obljubitelja njenih najbližih prijateljica i rodica, ali i drugih pjesnikinja, glumica, inženjerki, frizerski, građevinskih tehničarki, doktorica psihologije, slikarki, saradnica sa televizije, socijalistkinja, maloljetnih gimnazijalki, besposličarki, učiteljica, kćerki čuvenih pilota, advokatica, vrtirepki, subotarki, svetskih konceptualistkinja, majčinih prijateljica, bliskih rođakinja, i pročaja. Kao da se nečim moralo zabaviti dok je čekao tu sadašnju ženu: ona je san njega sadašnjeg, u trenu pripovijedanja, ne onog nepoznatog mladića otprije pola stoljeća i više, s kojim nema ništa, čije epizode lagano zaboravlja.


Samo je u pitanju, kaže, jedan napredak stilski u odnosu na Crnjanskog u ispovijedanju, u kojem su i beogradski nadrealisti i drugi avangardisti, priznaje, odigrali važnu ulogu. Jer Bora Ćosić, osim tog poznog crnjanskijevca iz Berlina, u međuvremenu igra i raznolike uloge i šegrtuje kod drugih, avangardista i nadrealista Jocića i Dušana Matića, kod kojeg polaže godine učenja, kod Vinavera s čijim sinom je blizak prijatelj, u redakciji časopisa Delo gdje je glavnu riječ vodi Oskar Davičo, on se kali u tučama sa Miodragom Bulatovićem, on druguje sa Makavejovom i Leonidom Šejkom. On na sebe jedno vrijeme prihvata i ulogu Miškina, kako ga krsti jedna prvakinja u šahu, oštra kao Nastasja Filipovna, kao da je znala, priznaje pripovjedač, da je pored jedne gospođe, koja je zbog njega bila bacila pod noge svoju čast, ugled svoga muža, preležao čitavo jedno popodne samo se vrteći, ne počinivši ništa od onoga zbog čega je ona kod njega došla.


To prihvatanje i dodjeljivanje uloga postaće jedan od najzanimljivijih postupaka Ćosićevih, pa će tako svoga oca često predstavljati kao Leopolda Bluma, napisaće jednu studiju o Miškinu, pokazujući ko je sve i u kojim trenucima u istoriji evropske književnosti ličio na njega, kad je i on sam reagovao kao Miškin, pisaće u nekoliko knjiga u stilu Krleže, a u promemoriji Zagrebačke analize 1991. će ispisati o ludilu i nervozi novog rata kao da je Krleža uskrsnuo. Ćosić će se godinama tako ubjedljivo davati u imitiranje i igranje tuđih uloga, da će neki primijetiti da on, navodno, i nema svoj jezik.


Vrteći izvjesne sentence i slične rečeničke komplekse, kao refrene, Bora Ćosić u Konzulu priziva onaj crnjanskijevski usud o bezizlaznom kruženju nerealizovanih života, ali stalno ih varirajući i ponavljajući on i iscrpljuje i prihvata i prevazilazi te sentence o prekratkom životu i oticanju svega. On kao da pokazuje da dobro zna kako se osjećao Crnjanski, ali sugerira da se on ne osjeća baš tako. To su pretposljednje konsekvence tog parodijskog ponavljanja Crnjanskijevih rečenica.


Bora Ćosić će čak u jednom trenutku utvrditi da je ljudsko vrijeme neobično dugotrajno i da ne razumije osobe koje su pretrpane poslom i da je njemu ostalo sijaset praznih sati. On će priznati da je cijeli život proživio kao nadrealista, kao konzul, koji zapravo cijeli život nije radio ništa, živujući bez prave profesije i stvarnog posla, radeći samo ono što svaki konzul radi, promatrajući događaje i bilježeći nešto od toga u svoju sveščicu.


On će čak bez ikakvog libljenja opisati svoj položaj, kao umjetnika, u jugoslovenskom socijalističkom društvu, iskreno i imoralistički kao niko, priznajući da je bio među onim uglednim članovima koji samo sjede po kafeima, kao da onog otoka za nedužne stanovnike te zemlje uopšte i nema. Pored njih, zanesenih u razgovoru, dok se mladi svijet tako veseli, ili dok živuje u letargiji, prolazila su možda i kola nečije sudbine, o kojima niti su vodili računa, niti su imali pojma, kao što su bila i ona kola koja su možda pored njih odvukla onu mladu plavu ženu pravo na Goli Otok, s kojom će Kiš godinama kasnije, nakon svega, voditi jedan nervozan dijalog, kako kaže Ćosić.


Bora-Cosic-komplet_slika_O_27258629

Ćosić na Kupindu


On će čak i istoriju svoga disidentstva prevesti u burlesku, navodeći da nije hapšen niti proganjan, nego da su ga samo urednici jedno vrijeme bili zaboravili, nakon Uloge moje porodice u svetskoj revoluciji, sve dok jednog dana nije izašao na svjetlost sunca i slučajno, na ulici, opet sreo nekog urednika koji ga je vratio u život, nakon što je u nekoliko godina preležao svoju bolest, kao ospice, zbog koje su svi bježali od njega jedno vrijeme. Nikad nisam postao slučaj ni disident, kaže Bora, zbog čega nisam ni doživio književnu slavu, kao što jesu neke moje kolege. Govoreći o tim svojim godinama izolacije, dok je pisaoTutore, svoje najgrandioznije djelo, Ćosić samog sebe opet otjelotvorava na sliku i priliku Andrića koji u vrijeme okupacije između 1941. i 1944. piše svoja Konzulska vremena, zatvoren nedaleko od kuće gdje je Ćosić odrastao. Ona njegova dugogodišnja pratilja i remorker njegov, koji je oteo od svog najboljeg prijatelja, hranili ga je dok je u tim okupacijskim godinama živio, baveći se sličnim poslom kao Andrić, budući degradirani ataše svoga bivstva.


Pripovjedač Ćosićev iz Konzula svjedoči o svom razuzdanom umjetničkom životu u vrijeme socijalizma podjednako opušteno kao što svjedoči o svojim seksualnim peripetijama, dok je još bio konzul mladosti u svojim tridesetim. On se stalno osjeća kao da je samo artist koji izigrava jedan segment svog života. I mimo asocijacija na teška zbivanja između velikih sila, na stalnu prijetnju od atomskog uništenja, provodio je vrijeme na način apolitičan, erotičan i sasvim artificijelan. Dok, naprimjer, Crnjanski popisuje ljubavne skandale i erotske opačine uvijek i samo drugih, Bora Ćosić najnormalnije svjedoči kako je uzrokavao težak događaj u krugu svojih prijatelja, otevši ženu najboljem prijatelju, nekoj vrsti Osipa Brika, vrativši se s tom crnokosom lavicom jakih nogu nakon nekoliko mjeseci iz Slovenije, gdje su bili pobjegli, ponosan kao Majakovski kojem je napokon uspjelo osvojiti tu Ljilju Brik. Njen muž, njegov dotada najbolji prijatelj, beogradski Osip Brik, nakon što mu otmu suprugu, krahirao je nervno i tjelesno, neljudski se ugojio, pio je nezdravo i ludo i umro dokazavši jednu od posljednjih svojih teza da ljudi, zanimljivi i puni duha, u beogradskom miljeu veoma lako propadaju usljed vlastitog amaterizma. On svo to zbitije prenosi ravnodušno isto kao što konstatuje, citirajući Bogdana Bogdanovića, da su oni godinama živjeli lagano kao nadrealisti.


Bora Ćosić smješta sebe u srce tih ljubavnih zbivanja i ne pravi paklenu dramu od toga. On neće da bude izvan svijeta, svi neskladi su za njega normalna stvar. Pitajući se zašto su, ako već on nije znao, one brojne prijateljice crnokose lavice, spisateljice, intelektualke, nju iznevjeravale tako kopulirajući s njim, izmjenjujući partnere kao da su se našle u nekoj Filosofiji budoara, on će doći do jednostavnog zaključka da je sve njih veselio taj tajni život kojem su se prepuštali, da bi naveče svi sjedili sa onom crnokosom altistkinjom kao da se ništa nije dogodilo.


RAĐANJE DISIDENSTVA IZ DUHA GONOREJE


Ovaj pisac je na strani bezazlenosti i dokolice, neobične opuštenosti i on polazi od prvog sebe. On će pomenuti jednog mladog partijskog sekretara koji ga je početkom pedesetih izbacio iz partije, neobično ideološki tvrd, da bi sasvim smekšao nakon što ga jedna djevojka, za koju je mislio da je nevina, zarazi gonorejom. Tek tada će, piše Ćosić, taj sekretar shvatiti da anthropos nije nikakva sprava, mehanička, koja ima sjediti po glupavim partijskim sastancima, nego je pojava s mnogo nerješivih problema. Razočaran ljudskom prirodom, taj će sekretar ubrzo postati najbolji kritičar socijalizma i Lenjina i on se pojavljivao u Ćosićevoj knjizi eseja Povesti o Miškinu iz 1991., kao Nikola Milošević, intelektualni dijabolik i pobornik antropološkog pesimizma.


U toj knjizi će Ćosić, studijski, na sličan način tumačiti Miloševića i njegov metod, izvodeći iz njega krajnje konsekvence i koristeći ga protiv njega samog. Ćosić će u njemu prepoznati podzemnog čovjeka, a njegovo zalaganje za individualizam i destrukciju, cinizam i razočaranje će povezati, kao što je Milošević to radio Ničeu ili Dostojevskom, sa njegovim sopstvenim emocijama i psihičkim položajem. Potirući našu partijsku istoriju, kao i istoriju komunizma uopšte, Milošević će negirati i dio svoje mladosti i uživati u toj nelagodi. Doživjevši taj sramotni sudar sa polnošću, Milošević će se, u Ćosićevoj interpretaciji, staviti na stanovište preljube, promiskuiteta, nevjerstva, bogohulništva, sablazni, kao dominantnih perspektiva na takozvanu ljudsku prirodu.


Vješto se osvećujući svom partijskom sekretaru, Ćosić zaključuje da će Milošević tako i dalje ostati u roli sveštenika, nastavljajući služiti u crkvi, samo protestantskoj, kao esejist među pastvom koji je probao drugi život i kušao zemaljske hrane, što neće dovesti do religiozne pobune masa jer je njihov sveštenik ipak zaražen solipsističkim luesom i neurozom. Odatle je bio samo jedan korak do nacionalističkog angažmana. Bora Ćosić će slučaj Nikole Miloševića nastaviti promatrati i na materijalu iz devedesetih godina: Mladalačke inhibicije ovog čoveka vodile su ga u sve tamnije sfere, moralno-političke: najpre komunistički konvertit, profet studentske rebele, podiže on kasnije svoja tri prsta srpskog nacionalizma, tu kuša pravoslavni hleb i so na javnoj tribini, krsteći se sasvim ortodoksno pred svojom pastvom, zapravo duboko paganskom. Koja više ne zna da li je religiozna, da li je protokomunistička, ili joj je samo da urla protiv drugih naroda po trgovima.


Milošević i kao filozof podzemlja ostaje na stratištu života, kao uostalom i većina naših kritičkih pisaca iz doba socijalizma. Prepoznajući drugu stranu života, oni će se staviti na stranu iznurenosti i napetosti, neuroze, oni će iz podzemlja podići veličanstveni oganj strasti i zla na kojem će izgorjeti sve od života. Mirko Kovač će tako u svojim prvim knjigama, naprimjer, čovjeku staviti na leđa najteži kamen grijeh, poslati ga u tamnicu. Miodrag Bulatović će, kao najveći mag sablazni, godinama pothranjivati svoju defetističku groznicu, sve dok, za razliku od Kovača, ne završi sasvim u tunelu svog ludila koji je bio i nacionalistički. Ni Dragoslav Mihailović, ni Živojin Pavlović, ni filosofstvujušči Pekić, neće ostati bez priloga toj sveopštoj istoriji raspadanja. Opsjednutost zlom, smrću, halucinacija i apokalipsa, sve će to biti nabori nevjerovatne plamene zavjese koju će ti pisci podignuti zastirući socijalističko anđeosko nebo koje se smiješilo optimizmom, nad ljudskom prirodom. Jedino je možda Danilo Kiš pokušao protivstaviti moralni ideal svojih knjiga toj luminoznosti socijalizma u koju se sumnjalo, ne bi li ta njegova etička čistota zasvijetlila ljepšim sjajem i čišćom i boljom jakošću.


Bori Ćosiću nije blizak taj sveopšti martirijum, on je na strani žovijalnosti. On kao da ne želi nikoga ni optužiti, niti suditi kome, birajući lagodnost prije svega. To da jedna djevojka zaražena gonorejom, što prešuti svome naivnom partneru, može ukaljati čistotu jedne revolucionarne vjere, za Boru Ćosića je prije svega smiješna stvar, kao i toliko toga drugog. To je samo jedna od stvari u nizu, on cijelu revoluciju vidi kao pornografsku redaljku različitih ličnosti i njihovih zbitija. U jednoj sceni iz Konzula on će prikazati Skendera Kulenovića, velikog pjesnika Revolucije i tragičnih ratnih balada, kako u nekom beogradskom budoaru leži na divanu okružen svojim odaliskama koje okolo služe piće i slatkiše. On nije jedini takav, kako ih Ćosić vidi.


Bora-Cosic-Mlijeko-ljudske-ljubaznosti-iscezlo-je-na-jadnom-Balkanu_ca_large


Bora Ćosić ne misli zato da put života vodi samo kroz podzemlje: likovi se kod njega ne previjaju u grčevima, oni se toliko ne muče i ne lome, ne lipti krv i ne frca bijes, uzdasi i škrgut zuba su rijetki; oni se prije svega smiju i mi se smijemo njima. Tu mu je najbliži Pekić. Naravno, ta opuštenost nije garant dobre literature, ta literatura može biti satkana i od halucinacije i apokalipse, kao kod Kovača i Bulatovića, ali je Ćosićeva bezazlenost i prevrtljivost, u kojima nadmašuje i Crnjanskog, zanimljiv i neobičan njegov kuriozum, kao pisca.


Konzulu u Beogradu on piše o seksualnim saznanjima djeteta konzula, o radu žlijezda u kojima nema neke tajne, jer sve ide po proceduri sličnoj ishrani ili utaženju žeđi, ali i o auri, isfantaziranoj, skoro ludoj, koja ove fizikalne radnje prati, kao kosmos nemogućeg, sačinjen od žudnji, od umišljaja, od somnambulija i čistih fatamorgana. Ćosić pripovijeda i o neskladu, čitavom nizu nejasnih veza, između ljepotica i mizernih muškaraca, između ljepotana i debelih gospođa, o ljeskanju te nepregledne oblasti seksa, veće od Sibira, koji niko ne umije cjelovito da sagleda, opiše, objasni. On će tako opisivati slučaj svoje tetke, osobe svojih trajnih erotskih žudnji, koja se 1945. u osvit slobode udaje za krivonogog partizanskog poručnika, dadaistički, u crkvi, u jednu ledenu majsku zoru, da to vjenčanje ne bi niko vidio.


Bora Ćosić ne gradi svoju viziju života, njega njegov jezik kao da i ne interesuje: on kao da ga i ne želi steći, služeći se mnoštvom tuđih registara. Njega više zanima da se igra u sveopštem bogatstvu i haosu stvarnosti, dajući svoj prilog toj ispremetanosti. Jedino je možda on bio spreman napisati Tutore na preko šeststo stranica uvezujući ih logikom jezičke parodičnosti, paronomazijske i kalamburske asocijativnosti, igre različitim registrima, prije nego nekom velikom idejom ili pripovjedanjem o velikim događajima, ili težnjom ka postizanju sopstvenog tona. Zanimljivo je da u tom satiričnom nemanju jezika on stiče jak autorski pečat i sopstveni stil po kome je već postao prepoznatljiv.


Sva zbivanja u toku pedeset godina Ćosić vidi kao jednu bioskopsku predstavu bez kraja i reda, on i sam priznaje da se služi manirom tog non-stop bioskopa, neprestano se vrteći ukrug. On je, međutim, vješto izbjegao da sve te istorijske podatke unese samo feljtonistički, novinarski, praveći neki dajdžest pregled istorijskih zbivanja ili scenarij za kadrove dokumentarnog filma o Jugoslaviji. Pasaži njegove knjige ne liče na dosadne sekvence popularnog štiva o Jugoslaviji, kakvi su, naprimjer, Jergovićevi romani. On ima moć da svaki od tih amblematski istorijskih kadrova oživi mnoštvom neobičnih, humornih, parodijskih zapažanja, prelomljenih kroz sočiva njegovog malog pripovjedača. Radničke demonstracije 1940. dječak pamti po tome što im je neki njihov rođak uletio u stan jedne večeri, bez cipela i sa krvavim uhom, donekle odvaljenim.


zapisi iz antipodzemlja


U toku rata njihov život će se poremetiti kao da je neko prerezao nogu njihovom astalu na kome je sve stajalo, ali iz stana i dalje će se razlijegati smijeh, orijaški grohot jednog njegovog tetka koga uveseljava to što mati vari mamutski obrok u loncu za kuvanje rublja. Nekog dječaka, petogodišnjeg, koji dolazi iz obližnje fine obitelji i zna sve moguće psovke, redovno puštaju u svoj stan, kao slobodnu teritoriju, da uzme slušalicu u ruke i da se ispsuje u mrtvi telefonski vod, kao da je tako svakodnevno delegiran da se u ime svih istrese na rat, siromaštvo, okupaciju i opštu duševnu mizeriju. Prvih dana po ulasku ruskih i partizanskih trupa u oslobođeni Beograd, nekoliko stanovnika, jedan za drugim, umiru u njihovoj zgradi, gušeći se u sopstvenom gnoju; ta zagušenost slobodom, piše Ćosić, ostaće do kraja neobjašnjiva stvar. Opisujući kasniji povijesni događaj pred Centralnim komitetom, gdje se slučajno bio zadesio, Ćosić bilježi onaj trenutak kad raščinjeni Đilas izlazi iz zgrade i samo prolazi pored sveopšte gungule šofera, tjelohranitelja, limuzina, odlazeći po prvi put bulevarom pješice, slobodan od svega, prije nego ga kasnije zatvore.


Ćosić je jedan od rijetkih naših pisaca koji svu tu zamršenost i obilje prihvata kao najnormalniju stvar, ne gradeći od toga ni raj ni pakao. Njega ne interesuje ni Andrićeva mjera i umjerenost, ni Crnjanskijevo, pa makar i hinjeno, uspostavljanje veza i nalaženje harmonije među dalekim stvarima, kao snivanje nekakvog nerazdjeljivog jedinstva. On u promatranju istorijskog razvoja ne prilazi ni sa tezama, kao Krleža. – On, kako smo vidjeli, neće zbog tog haosa i izvitoperenosti stvarnosti kopati ni neki pakleni ponor, kao oni antisocijalistički martiri i dijabolici. Sve teškoće i nakaradnost on, kao pisac, ne vari, nego te nesklade povraća i smije se. Nijedna psihološka nužnost kod njega nije garant propasti a karakter nije sudbina, osim ako to čovjek ne želi ponekad. Ništa nije riješeno, niti se rješava, niti ima izgleda za potpuno rješenje. Sve se odmotava kao na traci, u tome leži zanimljivost.


Da se ne radi ni o kakvoj staračkoj romansijerskoj mudrosti, kao kod Kovača, jasno je ako se pogledaju i njegove ranije knjige, Priče o zanatima iz 1966. ili Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji iz 1969. godine. Videći u prvoj zbirci priča čovječije carstvo esnafski, kao mnoštvo storija o ljudskim vještinama, on tako naprimjer ispisuje, satirično, i priču o švalerskom zanatu u kojoj glavnu ulogu igra ujak koji, u ime svog zanata, mijenja postelje, presvlači odijela, pušta brkove i preskače preko krovova. Mali dječak revolucionar, pripovjedač, agituje u trećim razredima osnovne škole, obučen u maminu ljubičastu bundu, utrpanu u pantalone, sa glavom vrlo malom za tako ogromno tijelo. U jednom trenutku se također posvećuje švalerskom zanatu, kao ujakov šegrt, tako što ispisuje revolucionarne proglase o farisejstvu, o prokletim rogonjama, o fašizmu, o ovladavanju ženskom dušom, o neustrašivim junacima tajanstvenog švalerskog zanata, zastavonošama seksa, ljubavnim jatacima, kuplerima istorije: bio je to njegov prvi rad političke vrste, napisan velike švalerske revolucionarne godine 1944, na braniku tog neobičnog zanata.


Konzulu Bora Ćosić piše o svome prijatelju Branku Miljkoviću koji je bio ljubio u isto vrijeme i najprljavije prodavačice i ulične djevojke i najpoznatije prefinjene dame, ostajući podjednako lud i za jednim i drugim. Cijeli njegov slučaj Bora Ćosić će u priči Kratak život narodnog pesnika Junačka (kasnije izbačenoj iz Zanata) prevesti u nevjerovatnu satiru o revolucionarnom jugoslovenskom pjesniku samoubici koji ide po kafanama, recituje i prebija suparnike, opsjedajući svoje krezube ljubavnice, male servirke bez grudi, čuvarke klozeta. Upravo u klozetu, klečeći među metlama, on će napisati svoje najljepše sonete o budućnosti. Ta čuvarka klozeta će u završnoj sceni dovesti dijete u ritama, pjesničkog nasljednika kojeg će se veliki pjesnik Živko Junačko odreći i krenuti na posljednji svoj pohod po kafanama. Pozvan da nakon toga odgovori na posljednji poziv istorije, Junačko će uzeti pištolj i opaliti sebi u glavu, kao da je upravo trebao objasniti tajnu ljudskog srca.


(...)


Posljednji tren u pripovijedanju jeste onaj kad pripovjedač sjedi sa svojom novom zamamnom ženom, na obali Baltika, u jednom restoranu punom prijatnosti, otmjenom i tihom, gdje preludira neki pijanist, kada pokušava da se sjeti nekih dalekih epizoda, također beogradskih. Godinama prije toga Bora Ćosić se mudro izjasnio protiv Miloševića, napisavši i Dnevnik apatrida i osvojivši DAAD-ovu stipendiju 1992. godine, kada se preselio u Berlin. On kao da opet bira stranu života, opuštenosti, bezazlenosti, kao stari majstor svog zanata, sangviničkog. Tek nakon toga radi se o moralnom izboru, o čemu je valjda popularno govoriti da bi stipendija bila produžena.


Tu se već počinju ispreplitati biografija i literatura, kao da Ćosić počinje esejizirati o samom sebi. U posljednjoj sceni Konzula, gledajući tenkove koji su krenuli na Vukovar, pripovjedač potpisuje i posljednja pisma o svome otpustu, on samog sebe otpušta iz konzulske službe, pakuje se i povlači neopaženo iz one zgrade koja je značila pedeset godina njegovog života, kao pred prijetnjom trajnog ukidanja dokolice i opuštenosti. U vrijeme olovnih devedesetih u Beogradu nije više bilo mjesta za Ćosićev životni stil koji je bio na strani onoga što je meditirao satima u prisustvu pitona, konstruisao knjige od drveta, zašivao listove filadendrona, i blizak onome koji je na televiziji držao predavanje koje niko ne razumije, žonglirajući pri tom ping pong lopticama i preljevajući vodu iz čaše u čašu.


Rečeno je da pravi satirik ne vjeruje ni u što. On nema svoju viziju svijeta i života, ni svoj jezik. On se ipak oslanja na vedrinu i sadašnji trenutak smijeha kao jedino dohvatljivo, što već polako prolazi, pa zato mora što prije dohvatiti i što bolje iskoristiti tu kratku ugodu. On zato rijetko troši svoje momente na krik i bijes.


http://www.sic.ba/rubrike/kritika/mirnes-sokolovic-bora-cosic-ambasador-dobre-volje/
Beton plus arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.