Čak 95 zastupnika makedonskog Sobranja (od ukupno 120 članova) koji su tog dana prisustvovali sjednici glasalo je za Zakon o amnestiji kojim su pomilovani prošlogodišnji napadači na makedonski parlament najvažniju instituciju demokratskog društva.

Zakon o amnestiji parlamentarnih nasilnika drugi je dio političke trgovine koju je Zaev obećao u zamjenu za glasove parlamentarnih zastupnika o promjenu imena zemlje, inače kontroverzne teme za VMRO-DPMNE zastupnike koji bez obećanja amnestije nikad ne bi glasali za prijedlog Vlade koja ih je uz pomoć naroda na ulicama maknula s vlasti nakon desetogodišnje vladavine. Da se radi upravo o trgovini, a ne načelima jasno je iz informacije da su ranije tog dana odbačeni amandmani koji bi od tog terorističkog čina amnestirali sve sudionike. Usprkos odbacivanju amandmana VMRO-DPMNE-ovci glasali su za Zakon, odnosno za vlastitu amnestiju, žrtvujući pritom pijune, lojalne obične članove svoje stranke bez čije pomoći ne bi mogli izvesti napad na Sobranje.

Da stvar bude gora, ideja o ovom zakonu potekla je od osam članova VMRO-DPMNE-a koji su u oktobru glasali za promjenu imena, a čak troje od njih sudjelovalo je u njegovoj izradi. Ista trojica sudjelovala su u napadu na parlament i trenutno se nalaze pod istragom.

Prema tom zakonu, pravo zatražiti amnestiju imaju osobe koje nisu sudjelovale u organizaciji samog napada i koji nisu osobno sudjelovali u njegovoj izvedbi. U Zakonu stoji kako amnestiju ne mogu zatražiti osobe koje su počinile fizičko nasilje, koje su nosile maske na licima i nasilno postupale, zatim osobe koje su bile naoružane i službene osobe koje su prekoračile svoje službene ovlasti i narušile svoj profesionalnu ulogu. O onima koji zatraže amnestiju odlučivat će se na sudu.

Za napad na parlament koji se dogodio 27. aprila 2017. godine trenutno su optužene 33 osobe. Napad je okarakteriziran kao terorističko djelo protiv nacionalne sigurnosti, a u njemu je ozlijeđeno 100 ljudi, no državno odvjetništvo i dalje drži istragu otvorenom te ne isključuje mogućnost novih optužnica.

U kriznom i postkriznom periodu stranke centra, lijevog i desnog, širom Europe, promovirale su se kao glasnogovornice političkog realizma. Zahtjevi koji su dolazili iz ostalih dijelova spektra su se naprosto diskvalifcirali kao nerealni. Uglavnom se ta glasnogovornička uloga odnosila na navodno objektivna i “nijema” financijska tržišta. Ili na šire zahtjeve kapitalističke ekonomije. Ne možete povećati socijalne transfere, financijska tržišta će reagirati. Ne možete povećati plaće, izgubit ćete konkurentnost.

I dok su mejnstrim stranke slijepo slijedile tržišne signale, manjak biračke potpore im je sve više oduzimao realističnu notu. Očekivano, pojavili su se drugi pretendenti na status nositelja političkog realizma. Prije svih (ekstremna) desnica. I tu je njihova taktika morala biti dvojaka: morali su prokazati stranke centra (političku elitu), ali i konkurenciju s (radikalne) ljevice. Taj su raskorak u prvom redu nastojali prevazići najobičnijim izjednačavanjem tih dviju političkih struja. I to kroz teoriju zavjere.

Navodni “trezveni” pristup

Ta teorija zavjere je nužna jer desnica ne barata s obuhvatnom i konstruktivnom kritikom kapitalizma. A moguća je i “uvjerljiva” jer je ljevica uglavnom lišena ozbiljnijeg masovnog pokreta pa je eto i ona “elitistička”. Etiketom “kulturmarksizma” ili “rodne ideologije” se svi oni koji zauzimaju i makar skromne stavove o ravnopravnosti rodova, rasa i seksualnih orijentacija svrstavaju u isti politički koš. Oni ustupcima manjinama nauštrb “običnog naroda” promoviraju svoje “progresivne” ideje. Ili u najluđoj, ali ne i najnepopularnijoj varijanti: nakon što nisu uspjeli progurati komunizam, sada pokušavaju uništiti obitelj.

No, teorijama zavjera se mora dodati i nešto društveno uvjerljivo kako bi se pretendiralo na status političkog realizma. I kako bi se ljevica lišila tog statusa. I tu desnica cilja na navodnu naivnost lijevih pokreta i stranaka. Možda najočitiji primjer je onaj “trezvenog” pristupa tzv. izbjegličkom pitanju. Kad si desni političari i intelektualci nastoje antiimigrantski sentiment osloboditi rasističkih konotacija, pozovu se na logistiku i infrastrukturu. Obično taj argument ide ovako: nemamo mi ništa protiv tih ljudi, ali naprosto je neizvedivo samo otvoriti granice i reći – uđite, izvolite. Gdje će se ti ljudi smjestiti, što će raditi, tko će sve to financirati? Što sa sigurnosnom prijetnjom: među njima ima kriminalaca i terorista? Zazivanje otvorenih granica kao takvih je naprosto politički naivno, čisti idealizam. Možda dobra moralna osobina, ali nimalo politički operativna.

Ono što ovakvom pristupu omogućava realističnu notu jest izbjegavanje nekih drugih pitanja. Kao naprimjer: tko je financirao ratove od kojih ti ljudi bježe? Tko je profitirao u ekonomskoj eksploataciji zemalja iz kojih bježe? Tko je najveći uzročnik klimatskih promjena zbog kojih bježe? Među europskim bijelcima nema kriminalaca i terorista? Također, ne spominje se ni, recimo, oporezivanje financijskih špekulacija ili razbijanje poreznih oaza kojima bi se asimilacija tih ljudi financirala. A da ne govorimo o tome da su prvi mjeseci izbjegličke krize pokazali i da samoorganizirani narod može odraditi veliki dio posla u neposrednoj integraciji.

Međusobna nadopuna

Drugi moment na kojem se zasniva navodna realističnost desnog otpora elitama nalazi se u obuhvatnosti i kompleksnosti projekta lijeve alternative. Naprosto je lakše ne zamjeriti se kapitalu već inzistirati na šovinizmu socijalne države. Prihvaćamo da su sredstva ograničena, ali to znači da mogu ići samo “našim” ljudima. Uz to ćemo se i malo retorički usprotiviti Bruxellesu. Dijelu radničke klase naprosto vid socijalne zaštite koji ih “štiti” od onih koji su ispod njih zvuči dovoljno prihvatljivo u svijetu u kojem ne postoji politička snaga da ih štiti od onih iznad. Dakle, politički realizam (ekstremne) desnice zasniva se u prvom redu na prihvaćanju ekonomskog realizma elita i manjku političke snage ljevice.

Koliko je krhka podloga tog realizma najbolje pokazuju nedavna zbivanja u Francuskoj i Mađarskoj. Bez obzira na kontinuirani rast Nacionalne fronte tek je snažan socijalni pokret uspio razbiti realizam elita, a desna, navodno suverenistička vlada u Mađarskoj, pod pritiskom stranog kapitala je donijela “robovlasnički zakon” i sad se suočava sa snažnim pritiskom odozdo. Najveća lekcija za ljevicu iz ovih događaja je zapravo jednostavna: potpuno je izlišno dijeliti borbu na tzv. kulturnu ili identitetsku i onu ekonomsku. To ne znači da je ova prva manje važna, već da se obje rješavaju zajedno: izgradnjom masovnog pokreta i radikalnim zahtjevima. Jer realizmi desnice i elita, koliko god izgledali antagonistični, međusobno se nadopunjuju. Kapitalisti su najopasnija manjina.