2011   2010   2009    2008   2007   2006	BETON BR.86  DANAS, Utorak 15. decembar 2009.   Piše: Jerko Bakotin & Hrvoje Krešić GAZA – DAN U NAJVEĆEM ZATVORU NA SVIJETU   Reportaža     SILAZAK NA MJESEC Više od milijun i pol ljudi nagurano je u obalni pojas dug oko četrdeset te širok između osam i devet kilometara; u njemu su kuće i zgrade porušene, ekonomija devastirana, a šverc i podzemlje doslovno su izvor života. Ogradite sve ovo osam metara visokim zidovima, bunkerima, bodljikavom žicom te vrhunskom nadzornom tehnologijom, dodajte militantne islamske ekstremiste koji na svakom koraku vježbaju svoj autoritet, redovna manja bombardiranja i zračne napade, i dobit ćete Gazu danas – bez ikakve sumnje najkontroverzniji dio priče o Izraelu i Palestincima. Najveći okupatorski zatvor na svijetu, odnosno najuspješniji mogući i potpuno opravdani način borbe protiv terorizma: baš kao i kod svih drugih izraelsko-palestinskih tema, što Gaza zapravo jest ovisi o perspektivi. Dvadeset i četiri sata provedena unutra dovoljna su, međutim, za jedan jednostavan zaključak – pojas Gaze vjerojatno je jedno od istovremeno najljepših i najtužnijih mjesta na svijetu. Uz svu potrebnu papirologiju, u Gazu se iz Izraela može ući samo preko graničnog prijelaza u Erezu, kompleksa zgrada velikog gotovo poput Zračne luke Pleso. Projektiran je i sagrađen tako da ljude teško pušta u Gazu, a iz Gaze – za one koji imaju sreće te uopće od tamo smiju izaći – još i teže. Pregled putovnice prvo je i posljednje mjesto na kojem ćete pri ulasku sresti službeno izraelsko lice, nakon toga slijede dugi i klaustrofobični hodnici, vrata koja se sama otvaraju i zatvaraju, žicama ograđeni prolazi, visoki betonski zidovi te – naravno – gomila kamera koja ne dopušta nijednom centimetru prostora da ostane nepokriven. Nakon izraelskog prijelaza, odnosno labirinta dugog gotovo kilometar, izbija se na „ničiju zemlju“. Do susreta s Palestincima treba preći još gotovo kilometar brisanog prostora, koji omogućuje prvi pogled unutra i prvi dojam. On se neće mijenjati do izlaska, samo će dobiti dodatne konture i nijanse, jer ovo je potpuno drugi svijet, nimalo sličan bilo čemu što smo dosad vidjeli u životu. Površina Mjeseca prvo je što prolazi kroz glavu, tek sunce i pokoja biljka prekidaju smijeh izazvan nevjericom, te prizivaju u misao pravu riječ i grč koji ju prati – apokalipsa. Svuda oko nas su pustoš i ruševine, ako se čelična armatura što viri iz ostataka betona koji je izbjegao pretvaranje u prah uopće može nazvati ruševinom. Sasvim simbolično, palestinska kontrola smještena je u jednom građevinskom kontejneru, malo iza nje je i neslužbena, Hamasova, gdje putnicima otvaraju torbe i gledaju nosi li netko – ne bombe ili oružje, nego alkohol – otkako je Hamas zavladao Gazom, alkoholna su pića strogo zabranjena. Zateknu li nekog od lokalnog stanovništva u posjedu boce piva, Hamasovi će mu članovi priuštiti nekoliko dana nimalo suptilnog preodgajanja. S KOPAČIMA TUNELA Zahvaljujući prijašnjem dogovoru, u Gazi nas čekaju Sami Abu Salem, novinar i fotoreporter iz Gaze, te vozač Jusuf, i to u bijelom „mercedesu“ E klase. Iako star desetak godina, taj je „mercedes“ samo doprinosio nadrealnosti situacije. Sami je povremeni predavač novinarstva i fotografije na fakultetu u Gazi. Brzo shvaćamo kako nismo mogli imati više sreće: tečno govori engleski i poznaje gotovo čitavu Gazu. Bio je član Muslimanskog bratstva, ali na vrijeme je shvatio tko su „loši momci“, pa danas mrzi Hamas, nevezano za to što su ga relativno nedavno brutalno pretukli kada ih je fotografirao prilikom egzekucije jedne Palestinke. Izraelci su ga, kaže, dva puta ranili, jednog su mu brata ubili, drugog strpali u zatvor te ga već više od deset godina nije vidio. Vižljast je, duhovit i otvoren, unatoč svemu što mu se dogodilo – ili možda upravo zbog toga – nemoguće je izbjeći osjećaj kako se ovaj čovjek u svakoj situaciji može izvući, i preživjeti. – Smjestite se brzo u hotel, pa vas vodim u tunele, govori nam, ne gubeći vrijeme. Misli na tunele ispod Rafaha, grada na jugu pojasa Gaze, jedinu ovdašnju vezu sa vanjskim svijetom. Pri smještaju u Hotel „Beach“, koji sa svojom prosječnom ponudom djeluje kao nevjerojatna oaza luksuza, pomaže nam zaposlenik lokalne turističke agencije. Čuvši nas kako razgovaramo, upao je s pitanjem na tečnom srpskom: Odakle ste vi momci? – Iz Hrvatske, odgovaramo. – Neverovatno, ja sam godinama živeo u Kragujevcu. Zovem se Muhamed – za prijatelje Miki. Javite se ako išta trebate, kaže i, dok ga gledamo u nevjerici („Miki!?“) ostavlja nam svoj broj mobitela. Kroz tunele se u Gazu iz Egipta krijumčari sve: možda ne baš od igle do lokomotive, ali od igle do hladnjaka ili motocikla u jednom komadu – svakako. Desetak ljudi za jedan tunel svakodnevno kopa između tri i šest mjeseci, ovisno o njegovoj dubini te duljini. Naravno, Izraelcima su jako dobro poznate ove podzemne aktivnosti, a tunelima se osim kućnih potrepština i bijele tehnike u Gazu navodno doprema i naoružanje, pa je ovo područje uz samu egipatsku granicu izloženo čestim raketiranjima, tim više što projektili ponekad stižu i s egipatske strane. Kopač tunela u Rafahu vjerojatno je jedno od najopasnijih zanimanja na svijetu. Na ulazu u jedno okno, plahtama i ceradama sakrivenom od znatiželjnih pogleda, dočekalo nas je desetak mlađih momaka. Za fotografiranje nisu bili raspoloženi, no nije im dugo trebalo da počnu opisivati kako izgledaju njihovi dani. – Prošlog su tjedna tri brata poginula kopajući tunel, stotinjak metara odavde, objašnjava jedan od njih. Kaže kako je zrakoplov raketom pogodio tunel u kojem je bio jedan brat; druga su mu dvojica priskočila u pomoć te poginula od sumpornih plinova. – Gađaju nas u prosjeku dva do tri puta tjedno, objašnjava drugi. Pitamo – što radite kada raketiranje počne? – Bježimo. Ako nemamo kamo drugdje, bježimo u tunele, objašnjavaju nam, a Sami dodaje: – Tlo ispod nas premreženo je tunelima poput mravinjaka. Nekada su mogli kopati plitko, a danas su na granicu s Egiptom postavljeni zidovi koji idu i do osam metara duboko u tlo, kako bi spriječili kopanje tunela. Nije im to pošlo za rukom, ljudi samo kopaju još dublje. Ako se tunel uruši tijekom napada dok se u njemu skrivaju kopači, zarobljeni pod zemljom će pokušati kopati u svim smjerovima oko sebe. Ponekad prokopaju do drugog tunela u blizini, pa iziđu van. Ponekad ne. Zarada jednog kopača mizerna je, za 12 sati rada dobije stotinjak šekela dnevno – tj. oko dvadesetak eura. Svaki tunel, međutim, u nečijem je vlasništvu, a vlasnici na njima zarađuju gomile novaca. – Donedavno, vlasnik tunela je za prosječan     promet dnevno zarađivao oko 1.000 dolara, jednako koliko i njegov poslovni partner na drugoj, egipatskoj strani. Sve što vidite na tržnicama i dućanima u Gazi, apsolutno sve dolazi kroz tunele. Povrće, dječje igračke, televizori, domaće životinje... Nevjerojatno su   Hamasovi dužnosnici održali su im komemoraciju, proglasili ih mučenicima te usput iskoristili priliku za postrojavanje svojih jedinica, pjevanje pjesama vjersko-borbenog sadržaja i držanje govora o snazi Hamasa i vjeri u Alaha. Čim su spazili strane novinare,   važni za Gazu, što se najbolje vidi na primjeru goriva: prije nekoliko godina litra goriva koštala je oko 6 šekela, zatim je – nakon početka opsade – skočila na 20 šekela. Nakon što je iz Egipta roba počela pristizati tunelima, a s njom i jeftino gorivo, cijena je pala na jedan, dva šekela. Očekivano, istovremeno se dogodio i enormni rast bogatstva nekolicine pojedinaca u Gazi, priča Sami. PODZEMNA TRŽNICA Nakon kratkog nagovaranja, dopušten nam je ulazak u 12 metara dubok i pola kilometra dugačak tunel. Spuštamo se niz okno rasklimanim ljestvama, te dolje zatječemo dva momka, koji nas uvode u tunel. Vruće je, zagušljivo, zrak je težak i ispunjen mirisom benzina. Na podu prolazimo pokraj napola prerezane plastične bačve, čeličnom sajlom povezane s jednim, odnosno drugim krajem tunela; to su kolica kojima se razmjenjuje roba. Sa svakim našim pokretom, bez obzira koliko pažljivim, pijesak otpada sa zidova i plafona. Nažalost, ne uspijevamo doći na drugi kraj. Na jednom mjestu tunel je tako uzak da bismo dalje mogli proći samo puzajući na trbuhu, a upravo na tom mjestu kopači nam pokazuju kako je tunel nesiguran. Radovi još nisu gotovi, treba ga poduprijeti gredama, a dotad bi se u svakom trenutku mogao urušiti. Povratak je brz, sajlom na motorni pogon nas dižu gore. Tek nakon izlaska shvaćamo koliko je blizu Egipat – stražarski toranj egipatske vojske stotinjak je metara daleko od nas. Na maloj čistini nedaleko od ulaza u desetke drugih tunela igra se nogometna utakmica. Ekipe su u dresovima, tu je i sudac te stotinjak gledatelja, osjećaj formalnosti – zanemarimo li krajolik – razbija tek činjenica da većina igrača nema nikakvu obuću, nego igraju bosi. Strance s fotoaparatom djeca će okružiti u tren oka, jedni će htjeti biti na svakoj fotografiji, dok će drugi nagovarati da objektivom uhvatimo rijetke sramežljive među njima. Nažalost, sramežljivi nerijetko za to imaju i dobar razlog, riječ je o djeci koja su pretrpjela neku tešku ozljedu, te se sada kreću uz pomoć štaka ili proteza. S vremenom popuštaju pred nagovorom svojih prijatelja, te se namještaju za fotografiranje, pokušavajući se pritom nespretno riješiti svojih pomagala. Ne žele ih na slici, pa ih dodaju drugima, ili jednostavno privremeno bacaju negdje u blizinu. Nakon igrališta odlazimo na aerodrom, odnosno ono što je od njega ostalo. Uništena aerodromska zgrada, sve izbombardirano i razrušeno, zaraslo u travu, groteskno. – Ono tamo je VIP zgrada, pokazuje nam Sami ruševinu sjajne kupole, u kojoj opsceno zjape rupe veličine omanjeg šlepera. Taman smo izašli iz auta na prilaznu cestu i izvadili fotoaparate, kad li Sami odjednom počne vikati „Idemo, idemo, netko puca!“. I zaista, pucali su. Iz daljine, skroz na kraju aerodroma, čuli su se pucnji, nekako tupo, „pk – pk -pk“, kao da je riječ o dječjoj igrački. Pobjegli smo na drugu stranu, iza zgrada, na pistu izrovanu tenkovskim gusjenicama. – Ne znam jesu li nas samo htjeli upozoriti da ne prilazimo dalje, ili su nas zaista gađali. Ali, ne namjeravam to otkriti, kaže naš vodič s jasnim instinktom za preživljavanje. Na drugom kraju aerodroma zatičemo gomilu motorista. Izvode akrobacije, uživaju i jurcaju, potpuno nadrealno, prizor iz „Mad Maxa“, na razorenoj pisti, usred ničega. Pogotovo kad čovjek zna da su i motori stigli kroz tunele. Po Samijevim riječima, to je „recentan fenomen“, a prava pomama je nastala prošle godine kada je nakratko probijen zid na egipatskoj granici: stotine tisuća ljudi pohrlile su u Egipat, a vratile se na motorima. Istini za volju, priuštiti si ih mogu tek oni na platnom spisku Hamasa, UN-a ili službene vlade Palestinske samouprave iz Ramallaha, te vlasnici tunela. Time je – uz ribarenje, nešto sitne poljoprivrede te raznog mutnog i manje mutnog trgovanja na sitno – iscrpljen popis gospodarstva Gaze. Obrti su prethodno hranili 40 posto stanovništva, no blokada – ili opsada, kako kažu lokalci, potpuno ih je uništila. Navečer se usred Gaze odvijao veliki Hamasov skup. Dva dana ranije, navodno prilikom pokušaja postavljanja bombe u blizini izraelskih barijera, poginula su dva mlada borca. Pred nekoliko stotina okupljenih Palestinaca   Hamasovi su operativci pokazali koliko su marketinški osviješteni – sa širokim osmijehom natjerali su gomilu da se razmakne, te nas za ruku doveli do prvih redova, bok uz bok čak četvorici njihovih službenih snimatelja i fotografa. U ulici pokraj trga na kojem se skup održavao Hamasove su se jedinice pod punom ratnom opremom pripremale za svečano postrojavanje. Jedna od njih izgledala je pritom potpuno neuvježbano i nekoordinirano, i bez obzira na bajunete nataknute na jurišne puške u njihovim rukama, te izvikivanje borbenih pokliča iz petnih žila, čovjek se teško mogao oteti dojmu da se pod maskama skrivaju dječja lica, zbunjeni mladići što su tek zagazili u pubertet. IZLAZAK Ujutro još kratko razgovaramo s ribarima. Očajavaju na mulu, pocrnjele kože i ispucanih ruku, baš kao u naših ribara. Njih sedmorica od jutra su uhvatili svega dva sanduka ribe. Izraelski ratni brodovi brane im, kažu, da se udalje više od dvije milje od obale, dok izraelske ribarice izlovljavaju palestinsko more bogato ribom. Tvrde da ponekad Izraelci i pucaju na njih. Pitanje „kako preživljavate“ izaziva dramatičan efekt. – Preživljavamo? Zar je ovo život? Alah – sarkastično i uzbuđeno se smije stariji muškarac i upire prstom u nebo. Nudi nam da posvojimo koje od njegove djece, jer ih on nema čime hraniti. Njegov kolega po imenu Rami Abu Amira dodaje kako ponekad dobiju i pomoć od UN-a, no otkad je Hamas na vlasti nisu vidjeli nikakvu ispomoć. – Pojedu je mali „hamasići“, podrugljivo kaže Rami, na što se svi nasmiju. Zbog svega ovog, cijena ribe u Gazi dosegne i do 400 šekela (oko 580 kuna) za pet-šest kila kvalitetnije srdele! Izlazak iz Gaze priča je za sebe, puno veća od ulaska. Obrnutim redoslijedom, sada prvo prolazimo Hamasovu kontrolu, pa kontejner Palestinske samouprave, na postaji slikovitog imena „Hamsa – Hamsa“. Iako je Hamas na vlasti, Izraelci ga ne priznaju, pa je postavljena „međukontrola“ službenih palestinskih vlasti. Oni telefonski obavještavaju Izraelce o našem prelasku – prilazak zidu bez najave znači otvaranje vatre. Pješke prelazimo brisani prostor u grotesknom, vanzemaljskom krajoliku ruševina, vrućine i zaglušljive tišine, isprekidane tek škripom pijeska pod našim cipelama, i dolazimo pred ulaz u terminal. Ispred nas je šest čeličnih kliznih vrata, nigdje nikog, i nekoliko kamera koje nas gledaju, okruglih poput očiju robota iz filma „2001: Odiseja u svemiru“. Nakon otprilike minute jedna vrata sama kliznu u stranu. U sobi nas dočekuje prazan stol i još jedna kamera, bez ikakvih objašnjenja. Vrtimo se po njoj, pokušavamo proći kroz vrata, samo da bi nam glas iz zvučnika nakon nekoliko trenutaka naredio – stavite torbe na stol. Niotkuda se pojavljuje Palestinac, jedan od nosača prtljage porazbacanih unutar ovog kompleksa, prigodno obilježen fluorescentnim prslukom, jedino živo biće koje nam se izravno obraća. Otvara naše torbe, usmjerava ih prema kameri i nakon nekoliko trenutaka govori nam kako možemo proći dalje. Konačno, bez prtljage ulazimo u nekakvu kapsulu. Mjesto gdje moramo staviti noge u njoj je jasno označeno, ruke držimo raširene visoko u zraku. Oko kapsule se tada zavrti senzor koji skenira čitavo tijelo. Pali se zelena lampica, možemo dalje. Nakon otprilike sat i pol vremena smo na teritoriju Izraela. S druge strane ostali su Sami, koji je za razliku od goleme većine stanovništva, u životu vidio i svijet van Gaze, Jusuf, Hamas i čitav morbidni kabare grotesknog zatvora za milijun i pol ljudi. – Mi smo robovi. Sjećam se, kada sam jednom bio izvan Gaze, u drugim zemljama, i gledao kako ljudi žive u slobodi, dobio sam osjećaj kako mi nismo dio čovječanstva. U početku smo govorili o velikom zatvoru, ali za toliko ljudi, on je zapravo vrlo, vrlo malen. Moja žena ima rak, a ja je ne mogu izvesti van Gaze. Ovdje u bolnici nema ni aspirina, pričao nam je jedan Palestinac zaposlen u UN-ovoj školi, u kojoj nema ni olovaka ni papira. Gledao nas je velikim, toplim, odlučnim očima. Bila je to situacija u kojoj smo mogli samo šutjeti i gutati knedle. Sami je, međutim, neuništiv. – Volim Gazu – bio sam u New Yorku, no nije mi se svidio. Nema dušu. Ali, ako ikako bude moguće, moja djeca neće ovdje živjeti  BETON BR.85  DANAS, Utorak 1. decembar 2009.   Piše: Milica Jovanović SAHRANA I POSLEDNJI DANI                   Brajan: Slušajte, sve ste pogrešno shvatili! Ne morate da budete moji sledbenici, ne morate da budete ničiji sledbenici! Morate samostalno da razmišljate! Svi ste vi individualci! Gomila: Tako je! Svi smo individualci! Brajan: Svi ste različiti! Gomila: Tako je, svi smo različiti! Čovek iz gomile: Ja nisam... Gomila: Pssst! (Žitije Brajanovo, 1979)     OD STRANIH PLAĆENIKA DO MESTOBLJUSTITELJA „Pavlovi dani”, kako je jedan analitičar kleronacionalističke orijentacije nazvao dane nacionalne žalosti proglašene povodom smrti patrijarha Srpske pravoslavne crkve, nezvanično još uvek traju. Po utvrđenom pravilu kanonskog tugovanja, sa zvonika svih srpskih crkava – pa i s one dve sagrađene jedna uz drugu na placu otetom od jedinog obdaništa na beogradskom Vidikovcu – patrijarhova smrt se još uvek oglašava vaseljeni. Na usluzi su i nove komunikacione tehnologije: pomoć u medija, nacija obilazi kuću u kojoj je patrijarh rođen, zaviruje u njegovu školsku i zdravstvenu knjižicu, upoznaje patrijarhove sestriće i nećake, procenjujući usput vrednost njegove materijalne i duhovne zaostavštine. Za naslovne strane pomno se biraju patrijarhove pouke sabranoj i rasejanoj Srpčadiji, koje samo otpadnicima neposvećenim u nacionalni žargon zvuče poput krilatica iz Alana Forda. Uredničke intervencije u kolektivno pamćenje u stopu prate disciplinovani odredi interpretatora stanja nacije, čije demagoške besmislice, nalik onoj da je patrijarh bio „čovek i Srbin kome su svi verovali”, zgodno odzvanjaju javnim prostorom, opustelim na trenutak. Odnosno na tri dana; ili četiri, zavisi po kom se kalendaru računa, republičkom ili gradskom. Sabornost je narušena samo u nekoliko medijskih enklava, Peščaniku i e-novinama, čiju su nedovoljnu vidljivost u široj javnosti za trenutak prekinuli kolumnisti i talking headsi državotvornih medija, pozivajući na hapšenje onih koji krše dane žalosti ili tek izražavajući svoju zgađenost nad „građanistima” i „drugosrbijašima” što su se usudili da prokomentarišu višednevni nekrofilni spektakl u državnoj režiji. Ovoj kritičkoj terminologiji koja se za poslednje dve decenije odomaćila u Srbiji (izdajnici, strani plaćenici, mrzitelji svega srpskog itd.), u javnom govoru pridružen je i specifičan crkveni sleng, pa su se novinari i čitači vesti danima dovijali sa crkvenoslovenskim kovanicama i arhaizmima, bez ikakvog prevoda ili objašnjenja. Razumevanje se, uostalom, i ne postiže prepisivanjem značenja reči iz rečnika, već pripisivanjem značenja kontekstu – i to iz onog registra interpretacije koji je trenutno na snazi. Za usklađivanje sa tim registrom sasvim je nevažno šta zapravo znači reč mestobljustitelj, simbolički hit „Pavlovih dana”. Mističnim terminom u diskurs je nehotice uveden i centralni problem patrijarhove smrti – kontinuitet, odnosno nasledstvo svetosti prvog među jednakima. VELIKI TRANSPORT Stari patrijarh umirao je gotovo dve godine u bolničkoj sobi i jedina borba koja je za lekare u tim okolnostima imala smisla bila je ona da se i njegov mir, ali pre svega dijagnoza i tekuća klinička slika sačuvaju od javnosti. Čini se da je radoznalost medija podsticana upravo iz crkve, u čijim se hodnicima i danas plete naracija žanrovski slična gotskom romanu – no, sa onim elementima srpskog epa i lirske lascivnosti čija mešavina, umesto mračnih dvorskih duhova i zavera, neodoljivo priziva Kovačevićeve Maratonce. Publika je lako saznala kome je dobri starac ostavio svoj budilnik, no materijalna bogatstva ionako nisu od interesa za potencijalne naslednike, koji su već stekli sve što se na ovom svetu poželeti može – od džipova i đakuzija do neoporezivosti imovine i nekažnjivosti pred zakonom. Moglo se pretpostaviti da je, s obzirom na svoj životni stil, patrijarh poželeo da bude sahranjen skromno i mirno,     bez cirkusa kakav su mu priredili u velikom transportu do rakovičkog manastira. I zaista, sam ukop obavljen je u krugu familije i saradnika, bez prisustva medija, pa čak i bez onih aktera sa VIP dozvolom da se preko reda poklone patrijarhovom telu, koje je prethodnih dana bilo izloženo u Sabornoj crkvi. Protivno ovdašnjim verskim praksama, patrijarhovo mrtvo telo prikazivano je danima u svim medijima – najčešće u morbidnim scenama ljubljenja, među kojima se posebno izdvajaju prizori prinudnih poljubaca male dece koje roditelji prinose lešu, te poljupci političara, čije je posete Sabornoj crkvi pratilo više kamermana i fotoreportera nego na bilo kom redovnom političkom zadatku. Običaj paganskih zajednica da izlože na uvid telo nekog od svojih važnijih članova, preminulog ili ubijenog – poglavice, vrača ili žrtvovane device – uobičajeno se razumeva kao svojevrsni obred zadržavanja, očuvanja vrednosti koje je preminuli član simbolizovao, ili za čije je postignuće žrtvovan. U složenijim kulturama, javno izlaganje tela članova sopstvene zajednice najčešće je imalo forenzički motiv – otklanjanje sumnje u nasilnu smrt. S vremenom je, najpre u razvijenim hrišćanskim kulturama Evrope, uključujući naravno i pravoslavne, pa konačno i u njihovim sekularnim, građanskim naslednicama, mrtvo telo – osim ukoliko nije znak nepravde na koju treba skrenuti pažnju izlaganjem žrtava – prepušteno dostojanstvu privatnosti. Duhovni poglavar srpskog naroda, kako glasi politički arhaizam prizvan iz 19. veka kojim se opisuje uloga patrijarha SPC, iz nekog razloga lišen je tog dostojanstva. Bilo je važnije sabrati zajednicu oko njegovog tela, te iz običnog ljudskog poštovanja za mrtvog čoveka izvesti plebiscitarnu podršku za aktuelne registre vrednosti i mesta političke moći. Zaista, takva motivacija podseća i na grandiozan sprovod Josipa Broza, čija se statistika po tabloidima odjednom našla u rivalskom odnosu sa kolonom koja je stajala ispred Saborne crkve; pa i na sahranu Zorana Đinđića, kada je bilo potrebno pokazati da ubistvo premijera još uvek ne znači da je državni udar uspeo. Patrijarh je proglašen za „živog sveca” onog trenutka kada je preminuo, ali se verodostojnost ove aklamacije temelji na još jednom paradoksu – živeo je, naime, onako kako inače u srbijanskom plemenu žive ljudi sa socijalnih i vrednosnih margina, skromno i u doslednoj veri u ono što ispoveda. Zato će i ostati simbol bez utemeljenja u stvarnosti. Elementarne vrednosti   koje bi trebalo da definišu taj simbol u ovdašnjem diskurzivnom pojmovniku, ne dele ni oni među kojima je patrijarh bio prvi – njima srodne lažljivce i beskičmene srebroljupce, silovatelje, ubice i progonitelje koji naseljavaju politički prostor Srbije što se tako vešto očešao o patrijarhovu smrt, ne vredi ni nabrajati. CARSTVO NEBESKO I NJEGOVI PRIJATELJI Njegove etičke vrednosti malo kome su potrebne, pa je figuru patrijarha potrebno rekonstruisati za odgovarajući kontekst – on zapravo nije, kao mi ostali, znao da je krasti loše a bogatiti se stvaranjem nepravde još gore, već on nije mario za materijalne vrednosti; patrijarh nije, kao svi mi, ćutao ili u horu podsticao ili odobravao nacionalističku histeriju koja je devedesetih proizvodila smrt i razaranje, već je bio vrhovni Srbin iz kog progovara esencija nacije. Konačno, patrijarh nije – kao mi – samo običan čovek, čije se mesto u društvu procenjuje sa manje ili više poverenja u onostrano, a značaj u odnosu na neke konkretne i proverljive, već odavno ispregovarane etičke vrednosti (za koje, eto, „nismo imali dovoljno snage da se izborimo”). Ali uz njegovu pomoć – a ona je već in effectu, kako su zaključili ovdašnji analitički eksperti, konstatujući da je Srbija sada dobila najvažniju podršku tamo-gde-treba, i mi, svi ostali, otarasićemo se ovozemaljskih trica i odabrati carstvo nebesko. Kao i uvek, uostalom, kad na terenu treba zasukati rukave. Fuko tvrdi da se značenje proizvodi u složenoj igri između prisutnog, onog što je vidljivo, i odsutnog, onog što je skriveno. U kakofoniji koju stvaraju državni i paradržavni likovi grupisani u stada oko upražnjenog pastirskog trona (onog pod zaštitom, dakle, mestobljustitelja), čini se da ničeg skrivenog zapravo više i nema. Preminuo je najbolji od nas, svojom smrću nam je podario neku tajanstvenu moć, a mi ćemo zauzvrat nazvati centralni gradski bulevar njegovim imenom, zadužio nas je svojim asketskim životom i skromnošću kao izvornim hrišćanskim sredstvima za odbranu srpstva na Kosovu. A pošto smo oplakali svog duhovnog poglavara, vreme je za novu igru sa nacionalnim doglavnicima i inovativne pristupe svemu postojećem, kako je ovih dana objasnio njegovo prevashodstvo Boris Tadić u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, tom bastionu „kritičke mase znanja i autentičnog slobodarskog duha koji su pokretali ovo društvo, nudili reforme i projekte izlaska iz krize”  BETON BR.84  DANAS, Utorak 17. novembar 2009.   Piše: Slavenka Drakulić SJENE NA ZRAKAMA SUNCA     Hrvatska je, kao što vam govori reklama, „mala zemlja za veliki odmor”. No, iza tog marketinga i optimističnih izvještaja o milijunima turista koji ondje provode svoj „veliki odmor”, postoje i manje vesele vijesti, koje bacaju neugodnu sjenu na taj mali turistički raj na Jadranu. Ovog je ljeta Dinko Šakić, 86-godišnji bivši zapovjednik Jasenovca, zloglasnog koncentracijskog logora iz Drugog svjetskog rata, pokopan u uniformi ustaškog pokreta, hrvatskog ekvivalenta nacizma. Nakon rata, Šakić je emigrirao u Argentinu, ali se vratio nakon proglašenja hrvatske nezavisnosti 1991. Dočekan je dobrodošlicom kao slavna ličnost. U svojim je intervjuima Šakić ponavljao da se ni zbog čega ne kaje. Ono za što se trebao pokajati bili su deseci tisuća jasenovačkih logoraša ubijenih pod njegovim zapovjedništvom. Također je osobno smaknuo dvoje židovskih zatvorenika. Vlada Franje Tuđmana nije pokazivala nikakvu volju suditi Šakiću, sve dok Izrael nije naznačio da je voljan suditi mu ondje. Tako je 1998. Šakić osuđen na maksimalnu, dvadesetogodišnju kaznu. Na njegovom je sprovodu dominikanski svećenik Vjekoslav Lasić održao govor u kojem je savjetovao Hrvatima da se dive Šakiću i prihvate ga kao uzor. Efraim Zuroff iz Centra Simona Wiesenthala protestirao je kod hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića. Time je skandal i završio. Potom je, prije par tjedana, na zagrebačkom aerodromu Zvonka Bušića, 62-godišnjeg Hrvata koji je zbog terorizma proveo 32 godine u američkim zatvorima, dočekala skupina proustaških podržavatelja, koji su ga pozdravili tradicionalnim fašističkim pozdravom. Bušić je 1976. oteo putnički avion tvrtke TWA na letu iz New Yorka u Chicago, s namjerom izbacivanja letaka u kojima se opisivala diskriminacija Hrvata u Jugoslaviji. Istovremeno je eksplodirala bomba koju je Bušić ostavio na Central Station u New Yorku, pri čemu je jedan policajac poginuo, a još su trojica ozlijeđena. No, u Hrvatskoj ga se smatralo junakom i mučenikom „za našu stvar”; žrtve su bile tek nesretan slučaj. Uspoređivan je s Beginom, Arafatom, Mandelom, Che Guevarom i Titom. Kao da taj dvojac nije bio dovoljan, zemlja se dodatno podijelila oko popularnog pjevača Marka Perkovića Thompsona, čija publika, odjevena u odjeću ukrašenu ustaškim simbolima, uobičajeno diže ruke na fašistički pozdrav – neki čak i uzvikuju „Ubij Srbina”. Trebaju li njegovi koncerti, koji potiču nacionalnu mržnju (koja je zakonom zabranjena) biti zabranjeni ili ne? Predsjednik Mesić nedavno nije posjetio jedan teniski turnir jer je Thompson trebao nastupiti u istom gradu. Međutim, Hrvatski helsinški odbor – za ljudska prava! – branio je pjevačevo pravo na nastupanje. Gradonačelnici hrvatskih gradova su podijeljeni: za jedne je Thompson domoljub; za druge promicatelj fašističkih vrijednosti. Zanimljivo je da zajednički nazivnik ove trojice nije samo rehabilitacija fašističke ideologije, nego i očita nevoljkost javnih institucija, poput policije i državnog tužilaštva, da reagira na takve pojave. Uostalom, kako bi i mogli, kad čak i neki ministri posjećuju Thompsonove koncerte? Dvojba treba li provoditi zakon ili ne je apsurdna. Ako je antifašizam naveden u Ustavu nove hrvatske države te ako zakon zabranjuje poticanje nacionalne, vjerske i rasne mržnje, u čemu je onda problem? Problem je hrvatski odnos prema vlastitoj prošlosti. Dokumenti i deklaracije su jedna stvar, ali stvarnost je druga. U stvarnosti, prije svojih sedamnaest godina neovisnosti, Hrvatska je bila samostalna država samo jednom: između 1941. i 1945 – kada je njome vladala nacistička marionetska vlada. To je povijest kojoj se Hrvatska Franje Tuđmana klanjala, a isti se osjećaji nastavljaju i dalje. Usprkos političkim govorima u kojima se osuđuju povremena oživljavanja tog zloglasnog nasljeđa, opći je stav ovdje da borci za „nacionalnu stvar” po definiciji ne mogu biti kriminalci. Nije zločin ono što se računa, nego namjere iza njega. To je ista ona logika koja ratne zločince iz balkanskih ratova, poput Mirka Norca, pretvara u junake. Hrvatski političari, osobito premijer Ivo Sanader, glasno promiču europske vrijednosti i iskazuju svoju predanost pridruživanju Europskoj Uniji. No, ako tako neeuropske pojave kao što su ratni zločini, terorizam i fašizam i jesu zakonom zabranjene, u praksi ih se tolerira, pa čak i podržava. Je li Europskoj Uniji potrebna takva Hrvatska – zemlje koja svijetu pokazuje samo svoje lijepo ljetno lice, ali i dalje krije svoje dvojbene vrijednosti  BETON BR.83  DANAS, Utorak 03. novembar 2009.   Piše: Marko Matić JEDAN DAN U ŽIVOTU DMITRIJA MEDVEDEVA   Beograd nakon još jedne istorijske posete     Poseta prvog Putinovog činovnika i ruskog predsednika Dmitrija Medvedeva Beogradu, praćena izlivima palanačke servilnosti začinjene ponižavajuće lošim ukusom i neprimerenim ponašanjem domaćih zvaničnika, suštinski je razvrgla oblande politike aktuelnog srbijanskog režima. Uprkos kozačkoj euforiji i prizivanju istorijskog značaja pod zastavom hinjenog jubileja, čini se da je, nakon odlaska ruskog karavana iz glavnog grada Srbije, na pozornici ostala gomila političkog otpada po kome sada svi prebiraju ne bi li našli nešto za dalju reciklažu. Tri ključne tačke ili, modernim srpskim diplomatskim rečnikom, tri stuba rusko-srpskih odnosa, začinjena su novim elementima koji do sada nisu otvoreno pominjani. Pored energetsko-gasnih, političkih i odnosa oko odbrane Kosova od volje njegovog većinskog stanovništva, na dnevnom redu se našla i zamisao ruskog predsednika o bezbednosnoj prekompoziciji savremene Evrope, u kojoj je Srbiji namenio posebnu ulogu. Koliko god se glasnogovornici Tadićevog političkog klana, iz petnih žila trudili da preuveličaju rezultate posete, jasno je da su dobici Srbije jako mršavi u svim tačkma oko kojih su se složili najviši predstavnici dveju zemalja. Rusija se, kao i uvek, fokusirala isključivo na taktičke dobitke, koristeći emotivni trans svog minijaturnog partnera, kako bi opipala puls ključnih zapadnih aktera. ČAROBNJAK IZ GASNE POLJANE Opšte izražena saglasnost da bi dobre političke odnose trebalo dopuniti odgovarajućom ekonomskom saradnjom koja, bar kada je Srbija u pitanju, nije baš na zadovoljavajućem nivou, nije na adekvatan način pretočena u delo. Sporazum o formiranju preduzeća za izgradnju gasovoda Južni tok i obećanje ruske strane da će kapacitet biti višestruko uvećan, još uvek je samo na nivou lepih želja, pošto je teško izvoditi bilo kakve ozbiljne zaključke pre nego što bude gotova studija izvodljivosti čitavog projekta. Obećanja su, međutim, bila sasvim dovoljan razlog da se srpski zvaničnici javno pohvale kako će Srbija prihodovati od tranzitnih taksi za gas oko pola milijarde evra godišnje. Ono čega nisu udostojili radoznalu srpsku javnost jeste računica koja bi objasnila kako se došlo do te cifre. Dužina i trasa gasovoda još uvek nije poznata, kapacitet je na nivou političkih obećanja i kalkulacija, a nije poznato ni kako će izgledati finalni ugovor o čitavom projektu. S obzirom da su Rusi vlasnici 51 odsto gasovodnog zajedničkog preduzeća, može se lako dogoditi da Srbiji pripadne mnogo manje od tih 500 miliona evra koje bi zajedničko preduzeće eventualno inkasiralo. Visina prihoda, međutim, nije garant da će i dobit biti na tom nivou, pošto većinski vlasnik može, po već oprobanim receptima, veći deo tih prihoda jednostavno da izvuče iz zajedničke firme kroz razne fiktivne poslove sa povezanim preduzećima. Dakle, ekonomski aspekt saradnje sveo se na dodatno cementiranje energetske zavisnosti Srbije, što obuhvata čak 80 odsto ekonomske razmene između dve države. Ključni problem koji ovakve posete ne mogu da reše jeste to što Srbija čak i kada bi imala potpuno otvorena vrata ruskog tržišta, nema tom tržištu šta da ponudi. Prirodne ekonomske potrebe za saradnjom između dve zemlje, strukturno posmatrano, izuzetno su nepovoljne po Srbiju i stoga nije razumno nastojanje zvaničnog Beograda da usiljenim političkim aranžmanima veštački kreira sliku da je saradnja u usponu, dok je suštinski na štetu Srbije koja sa Ruskom federacijom ima najveći spoljnotrgovinski deficit.     SRBIJA KAO OPITNI KUNIĆ Pored gasovoda u fokusu posete bilo je i postizanje političke saglasnosti o tome da Rusija srpskom režimu odobri kredit pod navodno najpovoljnijim uslovima, koji prevazilaze čak i one koje je MMF ponudio Srbiji. Dogovorom u četiri oka dvojice predsednika odlučeno je da će kredit biti obezbeđen, a o uslovima će se naknadno dogovoriti resorna ministarstva finansija. Sa aspekta proklamovanih težnji Srbije da postane deo evropskih nacija, da gradi i unapređuje slobodno tržište i demokratske institucije, čitava procedura pregovaranja o uzimanju kredita od Putinovog režima obavijena velom tajne, potpuno je neprihvatljiva. Dva čoveka se u četiri oka dogovore o međudržavnom kreditu pod nepoznatim uslovima, koji će naknadno biti dogovoreni. Šta će se, međutim, dogoditi ukoliko finansijski stručnjaci ne postignu dogovor koji bi bio u interesu obe strane? Da li će tada logika političkih kalkulacija urediti i ekonomske interese dve države u tom poslu? Koristeći potpunu netransparentnost čitavog posla srpski režimski glasnogovornici i njihovi medijski satrapi odmah su objavili kako stiže ogromno rusko ulaganje u Srbiju. Iako je reč o kreditu koji će, uvećan za iznos dogovorene kamate, biti vraćen, besramno se govori o ulaganju Rusije u srpsku privredu. Prema toj logici MMF i Svetska banka najveći su pojedinačni ulagači u Srbiju do sada. Nažalost, tokom posete nije bilo ni pomena o mogućnosti grinfild ulaganja ruskog kapitala u Srbiju, što je jedino za šta bi Srbija imala stvarni ekonomski interes u ovom trenutku. U sličnom maniru, bez resornog ministra vojnog, razmatran je i predlog ruskog predsednika o novoj bezbednosnoj arhitekturi u Evropi. Od svih evropskih država, Rusija je izabrala baš Srbiju da započne eksperiment koji daleko prevazilazi njene trenutne mogućnosti. Zanimljivo je kako ruski predsednik, za odašiljanje svojih poruka nije iskoristio neku drugu destinaciju, nego baš Beograd, čija se zvanična politika potpuno pretvorila, ne u neravnopravnog partnera, već u objekt na kome zvanični Kremlj isprobava svoje mišiće u međunarodnoj areni. Tako je Srbija svojevremeno bila jedina država koja je svojom energetskom industrijom i monopolisanim nacionalnim tržištem morala platiti ponižavajućih 49 odsto učešća u izgradnji gasovoda Južni tok na svojoj teritoriji. Svi ostali su, pod daleko povoljnijim uslovima, postali vlasnici tačno polovine akcija tog panevropskog projekta. Svi se dobro sećamo razgovora između ruskog ministra za vanredne situacije (zaduženog za sva pitanja u vezi Srbije) Sergeja Šojgua i Mlađana Dinkića koji nakon razgovora nije imao šta da odgovori na ultimativni zahtev ruskog „kolege“. Rusija je tada nastupila sa ponudom u stilu „uzmi ili ostavi“ a da, pri tome, niko srpskoj javnosti nije objasnio zbog čega je prihvaćena jedna tako nepovoljna ponuda. KOSOVO JE RUSIJA Jedino što je i tada i sada, nakon posete Medvedeva Beogradu, ostalo za utehu srpskom režimu jeste bezrezervna podrška Rusije u nadrealnom projektu pokušaja vraćanja Kosova u stanje pre NATO intervencije 1999. godine. Tako je otkrivena jednostavna formula koju svi mi naslućujemo već neko vreme da na listi prioriteta srpske spoljne politike, gde se navode članstvo u EU, „odbrana“ Kosova i najbolja moguća regionalna saradnja, ipak postoji određeni redosled, a da Jeremićev kosovski diplomatski boj predstavlja ključnu preokupaciju. To proističe kako iz izjava zvaničnika da bi u slučaju da se kao uslov za članstvo u EU pojavi priznanje nezavisnosti Kosova Srbija odustala od integracije u EU, ali i iz samih postupaka beogradskih političkih aktera, u kojima je sve teže prepoznati evropske vrednosti. Pokušaji srpske diplomatije da sopstvenom nametljivošću i sveprisutnošću u razmatranjima svega i svačega na kugli zemaljskoj, pokuša da igra globalnu ulogu i direktno ulazi u aranžmane sa velikim svetskim igračima, unapred je osuđen na neuspeh i prihvatanje najnepovoljnijih mogućih ishoda. Umesto da prihvati jednostavnu činjenicu da je mala balkanska zemlja koja bi trebalo da, na zajedničkim interesima sa zemljama iz svog neposrednog okruženja, gradi zajednički regionalni nastup prema ključnim činiocima svetske politike, zvanični Beograd podstiče i insistira na produbljavanju antagonizama na području zapadnog Balkana, pozivajući se često na podršku zvanične Moskve u sporovima sa svojim susedima. Time direktno ugrožava nastojanje EU da se, kroz afirmaciju regionalne saradnje, države iz ovog dela Evrope što bolje pripreme za buduće članstvo u toj organizaciji. Kao posledica takve politike srpskog političkog establišmenta, dogodilo se to da nam ključni partner postane država koja nema realnog uticaja na ona pitanja u regionu koja su za Srbiju najvažnija i čiji interesi se u značajnoj meri razilaze sa racionalno shvaćenim nacionalnim interesima Srbije. Umesto svesti o zajedničkim interesima država regiona, osnovno obeležje srbijanskog političkog sentimenta postao je opasan oblik negiranja realnosti praćen istrajavanjem na teatralnoj politici usmerenoj isključivo na domaću publiku, umesto na izazivanje učinkovitih realnih efekata, koji bi obezbedili prosperitet u narednim decenijama  BETON BR.82  DANAS, Utorak 20. oktobar 2009.   Piše: Predrag M. Azdejković KAKO JE PROPAO BELGRADE PRIDE     Retko ko se više seća da je pre tačno mesec dana u Beogradu trebalo da se održi Povorka ponosa. To više nije aktuelno. Mediji traže nove skandalozne teme da napune naslovne strane, nevladin sektor se prošetao protiv nasilja i okrenuo nekoj drugoj ugroženoj manjini, a državni je celu temu gurnuo pod tepih, gde i inače želi da je drži. Svi događaji koji su prethodili najavljenoj manifestaciji i usledili nakon otkazivanja povorke, pokazali su da na kraju ipak nije vreme za ravnopravnost, kako je glasio slogan manifestacije. Ali šta sad? Da li gej-lezbijski pokret, koji nokautiran leži na podu, treba da se preda ili da smogne snage da ustane i nastavi sa borbom? Pre svega, vreme je za jedan timeout i analizu prethodnih događaja i učenje na sopstvenim greškama. ZAŠTO KAŽEŠ PLATO, A MISLIŠ NA UŠĆE? Dan pre nego što je trebalo da bude održana, Povorka ponosa je otkazana. Na vanrednoj konferenciji za novinare 19. septembra saopšteno je da policija nije u mogućnosti da obezbedi skup u centru grada i da je predloženo da se povorka premesti na Ušće, odnosno plato ispred Palate „Srbija“. Organizatori su odbili taj predlog i saopštili javnosti da je skup de facto zabranjen. Razlozi za odbijanje ovog predloga bili su nemogućnost da se ponovo kod policije prijavi događaj na drugoj lokaciji, koju je predložila sama policija, jer su organizatori o tom predlogu obavešteni dva dana pre samog održavanja povorke, kao i neadekvatnost mesta, jer na Ušću niko ne bi video povorku. Odbijanje je otvorilo prostor da se raspravlja koliko je organizatorima uopšte stalo do održavanja Povorke ponosa, naročito nakon izjave ministra za ljudska i manjinska prava Svetozara Čiplića u Utisku nedelje da su organizatori o alternativnim lokacijama bili obavešteni nedelju dana pre samog događaja. Takođe, vidljivost povorke bila bi mala i u centru grada, naročito kada je okružena s pet hiljada policajaca, ali bi u oba slučaja bila izuzetno vidljiva preko medija, jer se akreditovalo preko sto novinara. Tokom čitavog procesa, organizatori su činili razne ustupke kako bi se povorka uopšte desila, ali ovaj poslednji je za njih bio previše, ili možda samo dobar izgovor? ZAŠTO KAŽEŠ POVORKA, A MISLIŠ NA PARADU? Ustupaka i promena bilo je mnogo, od kojih su neki ugrožavali i samu ideju Povorke ponosa. Još od 2001. godine u javnosti je aktuelan naziv gej parada, odnosno Parada ponosa. Organizatori su u sred procesa organizacije odlučili da manifestaciju preimenuju u Povorka ponosa, jer reč parada ima negativnu konotaciju u javnosti. Nekako je naivno pomisliti da će preko noći nestati upotreba reči parada, naročito u medijima, samo zato što je Organizacioni odbor tako odlučio. Ta manifestacija će večno biti gej parada, kako god je nazvali, i od toga se ne može pobeći, te je zato treba prihvatiti kao realnost. Organizatore je najviše brinulo što se za paradu vezuje golotinja, tako da su apelovali na domaće medije da ne objavljuju slike golišavih učesnika sa zapadnih gej parada, jer toga neće biti na srpskoj, a potencijalne golišavo odevene učesnike su upozorili da će biti udaljeni sa skupa. Pored reči parada, pojedinima je problematična i reč ponos, koju često prati komentar da je glupo biti ponosan na svoju seksualnu orijentaciju. Organizatori su pokušali i njima da zapuše usta objašnjenjem da nije reč o ponosu na seksualnu orijentaciju, već ponos na Stonewallsku pobunu kada su pripadnici LGBT populacije u Njujorku ustali protiv policijske represije i društvene homofobije, 1969. godine. Možete misliti koliko je LGBT osobama danas u Srbiji bitan taj događaj koji se desio pre četrdeset godina tamo daleko! Mnogi pripadnici LGBT populacije su ponosni na svoju seksualnu orijentaciju, kao odgovor na konstantno omalovažavanje i obezvređivanje zbog svoje drugosti. Na sve to treba dodati da su pojedini političari i državni funkcioneri uslovljavali svoju podršku time da     na povorci ne sme biti reči o ljubavi, seksu, niti golotinje, čime se direktno ugrožava identitet same manifestacije. Organizatorima je podrška države i državnih organa bila bitna, te su pristali na ustupke, što je i njihova najveća greška, jer su ih na kraju izigrali. VELIČINA NIJE BITNA, ALI BROJNOST JESTE U radio emisiji Peščanik Vesna Pešić je u osvrtu na Povorku ponosa rekla da „ta parada nije bila dobro prihvaćena ni kao ideja, nije bilo podrške, pa videli ste kako su se ponašali političari. Oni su se manje više ograđivali od toga, nije bilo ni podrške građana, a moram da kažem, ni gej populacija nije imala nameru da izađe u većem broju. Ako imamo u vidu koliko ima gej populacije u proseku u svakoj državi, ovde bi trebalo da ih ima oko 200-300.000. Pa da vidimo kako bi se ponašalo tih 10.000 nasilnika da se pojavilo bar pola gej populacije. Znači, ni oni nisu bili spremni da se prikažu na toj paradi, pa ne može državna sila sve da uradi. Sećate se demonstracija devedesetih kada nas je na protestima bilo 100.000, broj je bio strašno važan. To koliko vas ima strašno mnogo znači za neprijateljsku stranu.“ Povorka ponosa od samog početka nije imala podršku LGBT populacije, koja je vremenom još i opadala. Prvi veliki potres desio se izbacivanjem Gej strejt alijanse iz Organizacionog odbora, koja je i bila inicijator povorke. Sledeći potres bio je izlazak Queeria centra početkom septembra. Informacije da će golišavo odeveni biti udaljeni sa skupa, da će se oduzimati mobilni telefoni, flaširana voda, da će učesnici biti detaljno pretresani i da se ne dolazi u štiklama, samo su uticali na pad podrške. IAKO SMO PEDERI, PRE SVEGA SMO SRBI Na pad podrške uticao i sukob LGBT grupa koji je pratio proces organizovanja i postao fokus medijske pažnje. Umesto da se bave idejom Povorke ponosa i problemima LGBT populacije mediji su se bavili sukobom, što je pre svega veliki propust organizatora, koji su pokazali da ne poznaju kako funkcionišu domaći mediji. Organizacioni odbor saopštio je krajem maja da je iz njegovog rada isključena Gej strejt alijansa, pošto je predsednik te organizacije objavio da će parada biti održana 23. avgusta, a da se nije konsultovao sa ostalim članovima odbora. Odbor je saopštio da je takav čin ozbiljno ugrozio bezbednost učesnika i organizatora manifestacije i da je GSA pokazala da su joj političke ambicije i samopromocija ispred interesa celokupne LGBT populacije. Gej lezbejski info centar (GLIC) je više puta pozvao na pomirenje LGBT grupa, ali je takav predlog ignorisan, da bi na kraju iz odbora izašao Queeria centar jer „odsustvo kulturnog i umetničkog sadržaja ne ostavlja dovoljno prostora da se angažuju na organizovanju ove manifestacije“. LGBT aktivistička scena koja je sama po sebi slaba u Srbiji, pa još tako razjedinjena, odlučila se da organizuje Povorku ponosa koju ne podržava većina LGBT populacije i koja je zbog toga od samog početka bila osuđen na propast. I mesec dana nakon neodržane Povorke ponosa ne postoji želja da se radi na prevazilaženju konflikta. U petak 16. oktobra održan je sastanak na inicijativu Organizacionog odbora s ciljem uspostavljanja Platforme borbe za ljudska prava LGBT osoba, ali na koji nisu pozvane „nepodobne“ LGBT organizacije. I ONDA JE MRMOT ZAVIO ČOKOLADU U FOLIJU Otkazivanje Povorke ponosa i prebijanje stranaca po Beogradu u javnosti su shvaćeni kao kapitulacija države pred huliganima, što je dovelo do organizovanja dva događaja protiv nasilja. Prvi, Šetnja protiv nasilja Koalicije mladih protiv nasilja i drugi, Odgovor građana na nasilje. Iako je otkazivanje Povorke ponosa bilo jedan od motiva za organizovanje ovih događaja, nakon smrti Brisa Tatona ono prestaje da bude bitno. U medijskim izveštajima nigde se ne spominje Povorka ponosa, iako je na tim skupovima o njoj bilo reči. Interesantno je da je Šetnja protiv nasilja prošla sličnom rutom kojom je trebalo da prođe i otkazana Povorka ponosa, dok je Odgovor građana na nasilje bio umalo zabranjen i premešten na Ušće, ali je nakon intervencije Ivice Dačića ipak održan u Pionirskom parku. Zašto postoji razlika u pristupu policije kada su u pitanju ovi veoma slični događaji koji su se održali jedan za drugim? Odgovor je jednostavan: Koaliciju mladih protiv nasilja između ostalih čine i omladinske organizacije partija na vlasti, koje su šetale i protestovale protiv državnih organa (koje vode članovi partija iz kojih dolaze), jer nisu bili u stanju da zaštite strane i sopstvene državljane od nasilja. U isto vreme počela je i priprema za zabranu organizacija koje promovišu nasilje, među kojima su Obraz, SNP „1389“, pojedine navijačke grupe… Srpski sabor „Dveri“ je takođe bio na spisku, ali je preko noći s tog spiska nestao. Ali, da li će šetnje protiv nasilja i zabrana ovih grupa doprineti da nasilje nestane iz srpskog društva, dovoljno da Povorka ponosa postane moguća u Srbiji, ili je sve ovo bila samo predstava za oči Evropske unije? SVEGA OVOGA NE BI BILO DA SMO ODMAH OTIŠLI U HOLANDIJU I kada će Beograd dobiti svoju gej paradu, Paradu ponosa, Povorku ponosa, nazovite to kako god želite? Kada Organizacioni odbor osvoji zlatnu medalju na nekom sportskom takmičenju i ti ljudi postanu nacionalni heroji? Kada se kolektivno učlanimo u neku partiju na vlasti i time obezbedimo pravo da šetamo centrom grada? Upišemo ubrzani tečaj borilačkih veština i ne izlazimo iz teretane dok ne postanemo strah i trepet? Trenutna situacija pokazuje da LGBT populacija i LGBT grupe nisu u stanju da iznesu takav događaj, koji će biti moguć tek kada dovoljno ojačamo i ohrabrimo se da masovno izađemo na ulicu, a domaće političare ne bude sramota da brane osnovna ljudska prava. Pre svega srpsko društvo bi trebalo da prestane da veliča nasilnike i promoviše nasilje kao prihvatljivo ponašanje, a da li će do toga zaista doći zavisi od svih građana ove države  BETON BR.79  DANAS, Utorak 8. septembar 2009.   Piše: Bojan Tončić IZAZOVI RATNOG TURIZMA   Sarajevsko-beogradska hronika   Ako pitaš gdje sam sada/Ne idem iz ovog grada/ Sve je moje ovdje ostalo/Ako pitaš kako mi je/ Da ti roknu samo dvije/Sve bi ti se samo kazalo/ Nikome se ne ponovilo/Nikada se ne ponovilo Kemal Monteno     Niko ne može da objavi fajront, niko da kaže dosta, pogotovu „kada noć prekrije Olimpijski grad“; otišli su poslednji trajvani kada je, dva sata posle kraja radnog vremena, Amar pokušao da zatvori svoj lokal - da je ubicama poslužio dve loze, možda ne bi dobio dva metka u glavu, možda bi ga samo pretukli. Tu smo vest čuli dan nakon otvaranja 15. Sarajevo film festivala, a dan kasnije je Grad koji organizuje jednu od vrednijih kulturnih manifestacija u ovom delu Evrope pokazao šta znači dostojanstvo: Neće moći, rekle su Sarajlije i blokirale jednu od najprometnijih ulica, a političari iz državnog i gradskog vrha pridružili su se građanima i obećali da će da učine sve da se prekine nasilje. Onaj je Šeki došao „on the road again” iz Zenice u normalno vreme, kada se znalo gde je kome mesto, u Sarajevu kažu da je Zenica prepuna, nedostaje 400 mesta za pansion počinilaca najtežih krivičnih dela. A ubicu, piše sarajevska štampa, pustili pre zločina, iako je potegao nož na čoveka. U lepom smo društvu, šta ćemo. Da l’ im donesosmo neki baksuzluk, iz Oslobođenja i Avaza curi krv: Iskasapila decu na spavanju, Psihopata ubio ženu... SARAJEVO SMRT FESTIVAL Bilo je pravo teško, da ne kažem mučno, noć nakon otvaranja Festivala proveli smo u novinarsko-glumačkom društvu koje je pripovedalo o ljubavi i smrti, o tome kako smo se nekad voleli i o tome ko je koga kako ubijao i kako vatreno. U kafeu „Ribica”, tek kojih par koraka od Vječne vatre, pevali su Davorin, Kemo i Dino (Je s’ ti lud, nisam došao ovde da slušam Šabana Bajramovića/Mojne, jaro, frke, ovo zbog stranaca, sa’ će Kemo). Vest smo čuli ujutru, 13. avgusta; čak i ljudima koji dolaze iz Beograda, iz Srbije u kojoj je o vikendu krv potocima tekla na drumovima i koji su se koječega nagledali, bila je užasna. Amar Mistrić imao je svoj sarajevski san, da bude sam svoj gazda; raznosio je pice i izdržavao majku, sestru i nenu (baku), onda je stisnuo petlju, podigao kredit i sa dva jarana otvorio kafić u komšiluku, na Čengića vili. Bio je srećan tri dana – četvrtog su ga ubili. Počeo je Festival, a Sarajevo je stalo, dan kasnije čuo sam na državnoj televiziji da su Sarajlije blokirale Ulicu Džemala Bijedića na Čengića vili i otišao da vidim o čemu je reč. Sve vreme mislim o tome kako je Đilas u vreme Univerzijade sakrivao Rome pod tepih (žicu) da bi čitavu priču finalizovao deportacijom, a kako je Sarajlijama važniji ljudski život od toga šta će reći svet. „Sarajevo smrt festival“ i „Uhapsite ubice odmah“, „Koliko još Denisa i Amara“ (Denis Mrnjavac je dvadesetogodišnji mladić koga su februara ove godine u tramvaju ubili huligani) bile su poruke na Čengića vili, a oglasila se i Direkcija Festivala izražavajući tugu i protest. Ispostaviće se dva dana kasnije da ubice nisu bili samo obesni kriminalci, nego i totalne dijabole, otišli u policijsku stanicu Omiš da se raspitaju kako da srede boravišne papire. Slaba uteha. Moj novostečeni prijatelj Armin, konobar iz „Ribice“, kaže da je Amar bio sjajan momak. „Predavao mu, ba, istoriju u Trgovačkoj, bio je raja, nismo se poslije nešto družili, al’ svi su ga voljeli. Znaš, u Sarajevu ima samo dve vrste ljudi, možda i na drugim mjestima. Jedna su ovi kao Amer, oni što žele svojim radom nešto da postignu. A druga su oni što imaju pištolje i kojima je to zanat. Pokoj mu duši.“ Armin me, takođe, podseća na beogradski milje: „Ne mogu, jaro, ja Foto: Edin Tuzlak     dobit pos’o jer nisam u SDA. Sa 17 sam ot’šo da branim ovaj grad, dobio sam i odlikovanje, al’ preko ljeta za mene posla nema, radim kao konobar. Ove sam godine prvi put rekao direktoru: ‘Da se ja nisam borio, ne bi bilo ni škole ni tebe’. Ne mogu više, ne daju mi pos’o zato što sam kod Lagumdžije!“ TURIZAM DVA MORALA Ispratila me iz Beograda, ali i dočekala, po povratku, priča o tome kako, eto, Sarajlije prakticiraju ratni turizam. Nije moguće, kakav nemoral. Poslali smo vam iz Beograda četiri granate po kvadratu, uništili Biblioteku k’o Nemci Srbima, jeli ste koprive i maslačak (o praznicima), grejali se na parket i štokove, sahranjivali svoju decu i roditelje u sanducima iskovanim od vrata, zakopavali ih u parkovima, i sad, hoćete da pokažete svetu, turistima, putnicima namernicima odakle su vas ubijali, gde su bili topovi, gde snajperisti. Tunel iz kojeg ste dobijali neku hranu, i oružje, naravno. Da, to je u ovdašnjoj čaršijskoj izvedbi ratni turizam. Kad malo bolje razmislimo, šta će nam kustosi u Šumaricama, vodiči u Aušvicu, zarađuju kintu na kostima mučenih, streljanih i spaljenih. A eto, mene zapalo da budem i ratni turista. Vodič je bio branitelj Sarajeva general Jovo Divjak. Obišli smo gotovo sve kote sa kojih su na grad padale granate, videli dvadeset novih grobalja, ali, zabeležio sam priču o ratnoj propagandi. „Propaganda je bila na svim stranama jednako otrovna i prljava. Evo, sa naše strane, krajem maja 1992. u štampi galama ‘Karadžićev sin pristupio Teritorijalnoj odbrani Bosne i Hercegovine’. A to blage veze nema s mozgom. S druge strane, znali su da kažu da se iz Zoološkog vrta čuje rika lavova koja ‘odjedanput utihne’. Zato što Bošnjaci bacaju srpske bebe i hrane lavove. A o Mirzi i Pjevaču su govorili da imaju logore, drže javne kuće i siluju srpske maloletnice”, kaže general i pokazuje na panoramu grada sa mesta odakle vidimo stadion Koševo, groblje Bare, porodilište i pomenuti ZOO vrt. Podseća da je na Koševu ubijeno više od 700 Srba, Hrvata, kao i Bošnjaka koji nisu prihvatili ratnu politiku. „Sada se to zloupotrebljava u izjednačavanju krivice; Srbi kažu da je ubijeno deset hiljada Srba, prekopavana su groblja, a Srpsko građansko vijeće je došlo do brojke od 750 ubijenih“, tvrdi Divjak. Dođosmo i do tunela DB, Dobrinja-Butmir, svojevrsne niskogradnje sumraka civilizacije. „Saznali su da gradimo tunel, Mladić je prestankom izgradnje uslovljavao nastavak pregovora, a general Filip Morion mu je rekao da se ne vidi nikakva gradnja. Nažalost, to je bio i El Dorado za mafijaše; ovde su cene prehrambenih proizvoda bile znatno niže nego u opkoljenom Sarajevu, plaćalo se za propusnice. A Vojska BiH nije mogla da kroz njega proveze ni jedan top. Zato je to za mene tunel spasa i mafije“, kaže nam Divjak. Domaćin Enis Kolar kaže nam da ono što vidimo u Istočnom Sarajevu nije isto što i slika u vreme rata. „Sve je bilo sravnjeno sa zemljom, u ovom dvorištu poginulo je devet ljudi, moja porodica je na neko vreme morala da se preseli u centar Sarajeva. Pamtim dolazak ljudi iz Beograda, bilo mi je to – u najmanju ruku – krajnje neobično i pitao sam se zašto su ti ljudi ovde i zašto rizikuju“, kaže Enis Kolar. Tako izgleda turistička tura, malo se plaća, a treba videti. Više su se plaćali ubice i granate. BEOGRAD I TUŽNE PRIČE Imao sam neki osećaj da mora i nešto pozitivno da se dogodi u gradu-heroju, tipovao sam, privatno, iz iksa u iks, na dokumentarac Vrela krv (produkcija Arhitel Laze Lalića, reditelja Marka Mamuzića, novinari Ivana Lalić - Majdak i Miloš Teodorović) koji je, ispostaviće se, dobio Nagradu za ljudska prava 15. Sarajevo film festivala. Tužna priča o radikalnim, ekstremističkim grupama u Srbiji. Mamuzić kaže da su na beogradsku premijeru (Reks, Beograd, Jevrejska, februar ove godine) pozvani i fašisti „zato što nam je bio potreban incident koji će da skrene pažnju na ove pojave“. Znam da se ponavljam, ali boravak u Sarajevu redovno završavam kod Njegove ekselencije, ambasadora prijateljske države. Gostoprimstvo i muzika (čovek odlepio na sevdalinke, bespotrebno me upozorava da to nije folk - nije moguće), priča o svemu što ne može da se objavi čak ni u Betonu. Posle Sarajeva dolaze Beograd i tužne priče, Biljana Plavšić traži slobodu. „Optužena je priznala krivicu za zločin protiv čovečnosti, kako se pravno kvalifikuju progoni na političkim, rasnim i verskim osnovama. Time je Biljana Plavšić priznala da su se zločini opisani u optužnici protiv nje i Momčila Krajišnika zaista dogodili i da su počinjeni u okviru ‘rasprostranjenog i sistematskog napada na civilno stanovništvo’, u kojem je ona učestvovala ‘svesno’ i ‘sa diskriminativnom namerom“. Ako se vrati u Beograd, gde je bila u kućnom pritvoru (načitaše se oni panduri „Doka Holideja“ u Katanićevoj), imamo i mi šansu za ratni turizam. I za kraj, još nešto povezuje Sarajevo i Beograd: u noći između 3. i 4. septembra hicima iz pištolja ubijen je na Karaburmi dvadesettrogodišnji Marko Stjepić, radnik u kiosku koji nije hteo da od ubice primi oštećenu novčanicu. Policija traga za ubicom. Niko ne protestuje  BETON BR.77  DANAS, Utorak 11. avgust 2009.   Piše: Bojan Tončić VIJETNAMKO, MILOSTI PUNA!            U susret novoj amnestiji svekolikih dezertera Koliko pokradenih misli iza kojih ne stoji ništa osim mržnje, sujete, vlasti, i koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge i kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare… Branimir Džoni Štulić, Kad fazani lete     Kakva vest, evo nam na jesen još jedne amnestije onih koji nisu želeli da vrate nepostojeći dug pravnom subjektu koji se u prevelikom broju mozgova po metru kvadratnom poima kao otadžbina; reklo onomad da ovi što neće da služe vojsku nisu krivi, ali nisu ni oslobođeni. Pod pretpostavkom da se pozitivno izjasni neoboriva (ne reci dvaput) skupštinska većina, ne bi se krivično gonili vojni obveznici, ali morali bi da, i po slovu novog zakona, odsluže vojni rok. Šta ćemo, ispostavilo se da je imbecilno obrazloženje vlasti da nema novca za profesionalizaciju Vojske Srbije još jednom, suštinski, pretočeno u paragrafe, da podseti na 2006. i identični produkt koji begunci od atomskog sleva i vojničkog pasulja uglavnom nisu zarezivali, ali su ga koristili da svrate u Srbiju, ostave neki dinar i zapale. Ponosni roditelji, spremni da založe kuću za ispraćajni kredit, ubeđeni su da će sinovi, uprkos svim nepodopštinama (bežanje od vojske, emigracija, snajka crnkinja, dete natuca srpski), dokazati da su pravi muškarci i začepiti gubice komšiluku, opajdarama, neprocesuiranim dobrovoljcima. Usvajanjem zakonskog predloga bili bi amnestirani od krivične odgovornosti svi vojni obveznici koji su „izvršili krivična dela izbegavanje vojne obaveze, izbegavanje popisa i pregleda, neizvršavanje materijalne obaveze, izbegavanje vojne službe i obmana, samovoljno odsustvovanje i bekstvo iz vojske i Srbije i Crne Gore“. Kakve face, kakva divna krivična dela. Da, ovo je „pozivanje na otpor“ iz još neusvojenog krivičnog zakonika, obnovićemo i to na jesen. Moraće, međutim, svi da otpuze svojih šest meseci, ili da punih devet služe državi bez oružja i uniforme. Kakogod, ne može se bez muzike i ugostitelja, nije red; muzičari, vlasnici baraka i drugi mirnodopski profiteri navijaju za usvajanje. Pa sad, ko ti brani da amnestiran slaviš, čak je i poželjno: „Nogom stani, maramicom mani/Neka puknu svi naši dušmani“. NA STRATEŠKIM MJESTIMA NJIHOVI LJUDI Država, dakle, i dalje trenira strogoću, dokazujući da postoji, sve revitalizujući raspadnuti leš, odnosno, za razliku od vremena u kojem su bili važni teritorija i mrtvi heroji, sada je dovoljno pokazati tek SMB lojalnost, u Kopnenoj zoni bezbednosti, zašto da ne, bolje ti nego profi oficir. Ili se, kao svaki homoseksualac, šonja, antisrbin, odlučiti za ono prezreno civilno, da šetaš babe umesto da šetaš uniformu. A evo, izbačen sa menija pasulj sa kobasicom - kolosalna vest, ne moraš sa kobasicom da se boriš, obznanio prvi intendant Vojske (Danas, 7. avgust, naslovna). „Iz jelovnika su izbačena slabije prihvaćena jela, kao što je pasulj sa kobasicom, ali je meni zato ‘osvežen’ sa više različitih vrsta pasulja, voća i slatkiša, picom i jelima sa roštilja“. Važno je da ima drugih vrsta pasulja, klot, posni, prebranac i da je energetska vrednost smanjena na 3740 kilokalorija, ali je, kaže intendant, „zato hrana boljeg kvaliteta“. Ko da odoli bolje prihvaćenim jelima. I na pare nismo gadljivi, Srbija parazitira sedminu svog bruto proizvoda (podatak Ministarstva za dijasporu) dobijajući takozvane devizne doznake Maskirani dezerter zarađuje za hleb     od ljudi iz inostranstva, a ti ljudi koji su se odvukli tamo daleko glavom bez obzira, vojni su obveznici. Em otišli, em daju pare, em neće da puze. Sad, mi ne bismo da se njih (para), odreknemo, ali ćemo da ih (građane) nateramo da propuze vlastiti patriotizam. „Ne može to tako“, često mi je u JNA govorio izvesni zastavnik Stojković davne ‘85, kažnjavajući me (bez rezultata) zabranom izlaska u grad, „da svi mi budemo glupi, a ti jedini pametan“. Ta je zastavnička logika koju slede, preciznije kreiraju, Boris Tadić, Dragan Šutanovac i ostali iz koalicije duginih boja začinjene crnom, u čijoj je biti represija nad slobodnim ljudima, proizvela logični odgovor pametnog sveta koji se učio na bratovljevom bežanju, skrivanju i različitim varijantama psihosomatskih poremećaja, bolova u kičmi, kratkovidosti - ispis iz državljanstva. Taj novi produkt otpora militarizovanoj državi koja je smešna koliko i opasna (Tadić u vijetnamci obilazi počasnu četu polugladnih jadnika sa sve Ivicom Dačićem, ozbiljna stvar, da se smrzneš) uredno se smešta u istorijski spisak artefakata koji obeležavaju razložni bunt zbog napada na normalnost i dobar ukus. Toga bar u Srbiji nije nedostajalo. Novi je recept, valjda i najpametniji: Evo ti državljanstvo, ‘balo te ono! Odgovor na koporansko-liferantsku strategiju državnih interesa. DUŠMANI SU POPUCALI... Neposredno nakon NATO intervencije počela je kampanja za donošenje zakona o amnestiji u kojoj se čulo da je izvinjenje Jevrejima Vili Brant mogao da uputi zato što je bio dezerter, kao i da Srbija ima dvostruko više optuženih za dezerterstvo nego mesta u zatvorima. Amnestija je doneta u februaru 2001, ali je do 2003. ostao na papiru surovi Miloševićev obračun sa ljudima koji nisu hteli da ubijaju za njega. Dikcija nezaboravljene vojne obaveze podseća na onu Miloševićevu sistemsku osvetu, naravno, mnogo okrutniju. U Zakonu o nasleđivanju antologijska odredba tog zločina iz 1991. glasi: „Ne može naslediti na osnovu zakona ili zaveštanja, niti steći kakvu korist iz zaveštanja (nedostojan je): 1) onaj ko je umišljajno usmrtio ostavioca, ili je to pokušao; 2) onaj ko je prinudom, pretnjom ili prevarom naveo ostavioca da sačini ili opozove zaveštanje ili neku njegovu odredbu, ili ga je u tome sprečio; 3) onaj ko je u nameri sprečavanja ostaviočeve poslednje volje uništio ili sakrio njegovo zaveštanje, ili ga je falsifikovao; 4) onaj ko se teže ogrešio o zakonsku obavezu izdržavanja ostavioca, ili mu je uskratio nužnu pomoć; 5) vojni obveznik koji je napustio zemlju da bi izbegao dužnost njene odbrane, a do smrti ostaviočeve ne vrati se u zemlju. Sud na nedostojnost pazi po službenoj dužnosti. Nije kraj, sledi poslastica, član 5: „Ostavilac može oprostiti nedostojnost, izuzev vojnom obvezniku koji je napustio zemlju da bi izbegao dužnost njene odbrane“. U prevodu, ubij oca i dedu, ali ne beži od vojske. Možda baš ove zakonske odredbe najbolje ilustruju suštinu Miloševićevog režima koji ima svoj puzajući kontinuitet. Bilo je moguće u ostavinskom postupku oprostiti čoveku koji je pokušao da ubije oca (dedu, strica, kogagod), ali ne i dezerteru. Pojavni oblici tog vrednosnog sistema vide se u srbijanskom društvu na svakom koraku, od zakonskog predloga za amnestiju na koji suludo trošimo energiju, preko pomenute Tadićeve radne uniforme (i Dačić ima istu), do protesta rezervista u ofucanim uniformama, ispod šatorskih krila, tu u parkiću pored Vlade, sa sve logikom „Bežao si dok sam ja krvavio gaće na Kosovu, al’ će nas tražite vi kad vam dođu Šiptari dovde“. Čuju se na temu amnestije i rečenice, pogotovu u novinarskim krugovima (čuo sam), koje su dijagnoza ozbiljnih poremećaja: „Ja sam svoje odguslao, što ne bi i on!“, što se ne sme pripisati tek nesrećnom detinjstvu. Šta je to bilo tvoje, suvišno je pitati. Ti si, kao, guslao, a onaj je, verovatno, krvavio gaće sve proterujuć’ ljude i noseći tuđi video i televizor, a sad stvarno misli da će nekoga da brani „kad dođu Šiptari“. Ne treba niko da gusla, ni da krvavi bilo šta. Da ide u Topčider, Sinkovce... Mnogi su dušmani popucali, ali se mnogi milani nisu vratili. Zastave posmrtne se vratile  BETON BR.72  DANAS, Utorak 2. jun 2009.   Piše: Mario Slugan VIŠE OD GLASOVA                                       Dokumentarno-animirano svjedočenje izraelskog režisera o pokolju nad Palestincima za vrijeme libanonskog rata     Ari Folman vjerojatno neće biti poznat široj hrvatskoj publici, ovo mu je tek treći cjelovečernji film te prvi sa širom distribucijom izvan Izraela. Ipak Valcer s Baširom osvojio je niz prestižnih nagrada (uključujući Zlatni globus te Cezara za najbolji strani film), a bio je i kandidat za Oscara. Folman u ovom filmu istražuje rat i sjećanje te osobne strategije izbjegavanja odgovornosti. Valcer s Baširom izraelski je film koji se bavi pokoljem nad Palestincima koje su u izbjegličkim kampovima Sabra i Shatila u Beirutu izvršili pripadnici kršćanske Falange (libanonske paravojne organizacije) s prešutnim dopuštenjem izraelskih vojnih snaga za vrijeme ratu u Libanonu 1982. Pod izgovorom eliminiranja preostalih neprijateljskih snaga te kao odgovor na uspješan atentat na novoizabrana libanonskog predsjednika Bashira Gemayela (Bashir iz naslova filma), kršćanska Falanga ušla je u izbjegličke kampove i sistematski organizirala pokolj nedefinirana broja Palestinaca (s gornjim procjenama od 3.500) u tri dana, od 16. do 18. rujna. Čitavo to vrijeme izraelske su snage držale kampove u okruženju te mirno stajale po strani usprkos informacijama koje su posjedovale, a koje su jasno upućivale na ozbiljnost situacije unutra. Tadašnji izraelski ministar obrane Ariel Sharon proglašen je indirektno odgovornim za pokolj te prisiljen podnijeti ostavku. INTERVJUI S NEKADAŠNJIM SUBORCIMA Film je organiziran kao niz intervjua koje režiser provodi sa svojim nekadašnjim suborcima, zapovjednicima te novinskim izvjestiteljima aktivnim za vrijeme rata. Razlog tomu režiserova je nakana da se prisjeti vlastite uloge u gore navedenim pokoljima, jer svega što se o svojoj vojnoj službi u Libanonu Ari inicijalno može sjetiti jest to da je naprosto bio ondje u Beirutu, nekoliko stotina metara od mjesta zločina. Intervjui su vođeni sa stvarnim ljudima tako da su svi protagonisti istinski akteri oružanog sukoba u Libanonu ili profesionalci čiji je posao bio usko vezan uz rat (psihijatri, novinari). Intervjui su snimljeni i predstavljaju zvučnu pozadinu filma (samo u dva slučaja likovi su fiktivni), dok je vizualni dio ostvaren kao animirani film i obično pokušava prikazati ono o čemu je u intervjuu riječ. Film tako predstavlja svojevrstan dokumentarac kojemu animirana komponenta dopušta „slobodu“ s iznesenim sadržajem, ali i mogućnost da se pokušaju dočarati fantazme u koje vojnici pod stresom nerijetko upadaju ili se upuštaju namjerno kako bi se na neki način nosili sa strahotama kojima svjedoče i u kojima sudjeluju. Drugim riječima, čitav projekt mogao bi se opisati kao lirski dokumentarac u kojemu je animacija s jedne strane ingeniozan način da se izbjegnu problemi nedostatka konkretnih video svjedočanstava, a s druge prilika da se istovremeno ta iskustva prikažu što vjernije. U prvom je redu važno navesti koliko se film trudi približiti igranofilmskom iskustvu, i to od osnova poput iskorištavanja klasičnih filmskih postupaka za pojedine efekte ili situacije (srednji planovi za intervjue, krupni za psihološko portretiranje itd.) pa sve do finih detalja, kao simulacija podrhtavanja slobodne kamere ili divljačkih paniranja za vrijeme akcijskih sekvenci. No jednom kada se legitimira kao kompetentan u reproduciranju uobičajena filmskog iskustva, upravo animacijom Valcera s Baširom može učiniti i sljedeći korak. Nerijetko se rat prikazuje kao psihodelično iskustvo, što dopušta brojne ekskurzije u istraživanje takva stanja svijesti putem animacije. Tako se Carmi prisjeća kako za vrijeme svog prvog odlaska na bojište mašta o ženi koja će izroniti iz mora i uzeti ga prvi put prislanjajući ga na dojku. Kasnije će plutati na njenom ogromnom tijelu, a plavetnilo u koje su utonuli iznenada će se zakrvaviti i najaviti sudbinu broda kojim novaci stižu na bojište. ZBILJSKO LJUDSKO ISKUSTVO No animacija se pokazuje iznimno uspješnom i tamo gdje bi netko mogao tvrditi da jedino gluma uspijeva. U jednom od prvih flashbackova iz rata Ari se prisjeća zapovijedanja oklopnim vozilom koje prevozi mrtve i ranjenike. Njegov će suborac u jednom trenutku spustiti pogled u unutrašnjost vozila, a subjektivni kadar otkrit će niz trupala i jednog ranjenog vojnika koji se šćućurio i u nevjerici drži svoju unakaženu ruku dok mu pogled bjesomučno zuri u prazno. Sama činjenica što to nije glumljeno, što taj ikon nije ostvaren kao glumačka izvedba, a iskustvo gledanja igranog filma uvijek u sebi sadrži svijest o tome da ono što gledamo nije stvarno, kao da zaobilazi sve probleme dočaravanja istinskog ljudskog iskustva. Pokušat ću biti precizniji. Od samog početka animirani format svojom stiliziranošću jasno daje do znanja da nema pretenzije na onaj tip realističnog prikaza rata kakav susrećemo u ratnim epovima poput Spašavanja vojnika Ryana. No time što se libio ovakvih namjera kao da je i eliminirao iskustvo obmane. Dakako da slika koju animacija prikazuje nije stvarna, to nije (niz) fotografija pa da predstavlja neki zbiljski odsječak svijeta. No to što je već prima facie shvaćena kao ne-stvarna ne izmamljuje u iskustvu gledanja ono ali ipak ovo zapravo nije stvarno. Čak i da gledamo igrani film snimljen prema istinitim događajima (ili kako se to češće najavi: temeljen na istinitim događajima), to iskustvo ne nestaje. To što gledamo još nije ono istinito, samo je glumačka izvedba tih događaja. Nadalje, to što je animacija ne-stvarna nipošto je ne oslobađa mogućnosti da označuje stvaran događaj, zbiljsko ljudsko iskustvo gledanja tih leševa i tog izbezumljenog ranjenika. (Što je stvarno u riječi pa da je veže s označenim?) Ali za razliku od bilo kakve glume ne može je se optužiti za obmanu. Zajedno s usmenim svjedočanstvom i oslobođena terora vizualnog ikoničkog realizma, animacija je slobodna da kao ilustracija pomogne u prenošenju osobnog sjećanja. Arijevo prvo prisjećanje rata u Libanonu ujedno je i ono koje će se razriješiti posljednje jer se tiče onih triju kobnih dana u rujnu 1982. i Arijeve uloge u njima. Bez zvuka prizor je okupan u zagasito žuto i otvara se nijemim eksplozijama signalnih raketa na vranom nebu bez ijedne zvijezde. Daljnji opis sigurno ne bi učinio pravdu doživljaju koji ta kadar-sekvenca evocira, negdje na međi tuge, sjete i krivnje, te stoga neću ulaziti u detalje. No ono što je bitno za moju analizu posljednji je kadar te sekvence, onaj koji prati Arija s leđa, kada skreće u jednu od ulica. U tom skretanju kamera panira ulijevo da bi niz plakata s Bashirovim likom oblijepljenih po trošnim fasadama iznenada zamijenila rijeka očajnih žena koja je preplavila ulicu iz suprotnog smjera. Ari staje, a kamera nastavlja centripetalnu kretnju da bi kadar kulminirao njegovim krupnim planom. BRIKOLAŽ TUĐIH SVJEDOČANSTAVA Ono što Ariju napokon omogući da se prisjeti svega jest razgovor s novinarom Ron Ben-Yishaiom, prvim na mjestu događaja nakon što se Falanga povukla. Suočivši se s detaljima prizora sa stratišta iz Ben-Yishaiova očitovanja, Ari je napokon u mogućnosti posložiti i posljednji djelić slagalice koji sačinjava njegovo sjećanje o ratu. Ovdje postaje jasno da gore opisano prisjećanje koje Ari čitav film pokušava razriješiti nije o jednom konkretnom događaju te da je u biti brikolaž tuđih svjedočanstava i vlastitog osjećaja krivnje zbog participacije u izraelskom okruženju. Na to nas jasno upućuje komentar na onaj krupni plan koji se sada ne postiže kružnim gibanjem kamere. Naprotiv, kamera sada brza Ariju u susret započinjući onoj istoj masi žena s leđa da bi ih prestigla i unijela se Ariju u lice zahtijevajući odgovor i jednom za svagda onemogućujući strategiju zaborava i potiskivanja. Koliko je stvarno to s čim se Ari napokon suočio, dokazuje sljedeća kadar-sekvenca, koja nastupa kao Arijev virtualni subjektivni kadar. Ovoga puta stvarni je to dokumentarni materijal koji je snimio Ben-Yishaiev kamerman, animaciju su zamijenili snimci televizijske kamere načinjeni na mjestu događaja, a plač i beznađe tako dokumentiranih palestinskih udovica nemoguće je zatomiti. To kao da sugerira i da animacija ipak ima svojih granica što se dokumentarnog žanra tiče i da, suočena sa stvarnim vizualnim dokumentom, mora stati na drugo mjesto. Osobno iskustvo izraelskog vojnika i njegov osjećaj krivnje tako ima zašutjeti i stati u drugi plan pred onom istinskom jezom pravih žrtava. Prikaz toga ipak na sebe mora preuzeti dokumentarni materijal  BETON BR.71  DANAS, Utorak 19. maj 2009.   Piše: Predrag Lucić STUDENTI, PALME I MAJMUNI     - Kako ne razumijete?! Žalite se da vas nema u medijima, a šta im nudite? Jedno te isto već mjesec dana. To nikoga ne zanima. Vi morate od sebe napraviti senzaciju, pa će onda i mediji odraditi svoj dio posla! - glasio je savjet jedne dobronamjerne novinarke koja je na tribinu splitske Nezavisne studentske inicijative za besplatno obrazovanje došla, kako sama reče, bez da ju je itko iz redakcije poslao, jer ondje studente i njihove zahtjeve nitko ne smatra temom vrijednom puštanja u eter. - A šta bi mi tribali napravit od sebe za dospit u medije: majmune ili palme? - replicirao joj jedan student. - I jedno i drugo, mladi gospodine, i jedno i drugo! - trebala mu je, u skladu s vlastitom medijskom osviještenošću, odgovoriti novinarka, ali se, mlada i neiskusna, sirota i dobrota, nije snašla. Star i prefrigan, zločest i pokvaren, odmah sam zamislio naslove „Majmuni se pentrali po sebi samima“, „Palme se savijale pod vlastitim majmunarijama“ i samozadovoljna lica nezainteresiranih čitalaca koji su ionako od samog početka znali da to sa studentima nije ništa ni ozbiljno ni pametno, da je to jedna perverzija i subverzija, da je to bijeg od knjige i od motike, od Boga i od Hrvatske. Tako bi hrvatski mediji i njihovi konzumenti napokon rekli i svoju posljednju o tim čudnim stvorovima s fakulteta, o tim majmunopalmama do kojih nas je doveo onaj Darwin sa svojom teorijom socijalističke evolucije. NIKAD ROBOM Split, 21. travnja 2009. Znanje, kažu, to je roba, I uvijek je tako bilo, Možeš prodat režnja oba: Dvije marke - mozga kilo. Pošto kupiš - poto prodaš, Na intelekt platiš taksu, S istom cijenom mozga hodaš Po marketu i po faksu. Taj kome je znanje roba, Kom je kuna mjera uma, Nek tu pamet prodat proba Od „Keruma“ do „Konzuma“. Ti tu priču nećeš kupit, Pamet ne mjeriš na kile, Tebi nitko neće tupit Da je studij poput „Bille“. Šareni artikal nisi, Trgovište nije škola, Cijena na tebi ne visi - Nisi student shopping-malla! Ne bi se ta posljednja riječ ni u čemu bitnom razlikovala od onih prvih, drugih, sedmih i devetnaestih ispisanih i izgovorenih po državnim i korporacijskim medijima u ovih mjesec dana otkako su studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta proglasili blokadu koja se potom proširila po drugim fakultetima i drugim gradovima. Od početka svoje akcije, najozbiljnije društvene akcije otkako se Republika Hrvatska pravi da je samostalna i suverena, studenti su suočeni s informacijskom blokadom od strane medija DRŽAVI POMAŽU PROFESIONALNI DALTONISTI KOJI STUDENTSKU POBUNU ISTOVREMENO FARBAJU I U JUGOSLAVENSKI-CRVENO I U UKRAJINSKI-NARANČASTO koji se u ignoranciji njihovih zahtjeva natječu s državnim institucijama. Kao što su državni službenici ranga premijera i predsjednika pa naniže u rijetko viđenom suglasju udjeljivali svoju podršku studentskim zahtjevima i istovremeno radili sve da ne urade ništa na njihovom rješavanju, tako su i mediji s pobunjenih fakulteta donosili iscrpne izvještaje iz kojih se nije moglo ni čuti ni vidjeti što se tamo doista događa niti što studenti doista zahtijevaju. Deklarativna podrška i dekorativni izvještaji istutnjili su se nakon onoliko dana koliko je procijenjeno da bi ta djetinjarija od blokade mogla trajati, a potom je – kako to već ovdje ide – podignut rub tepiha. Rutinski pripremljenu svečanu primopredaju priče zaboravu pokvarili su međutim studenti, ozbiljno ustrajavajući u onome što nitko nije htio ozbiljno saslušati. Zahtijevajući od države da izvršava svoje obaveze, među koje spada i obaveza poštivanja prava čovjeka da bude čovjek a ne roba (pa samim tim ni ljudsko znanje ni obrazovanje ne mogu biti tržna kategorija), studenti su postigli pun pogodak, ali u prazno. Takve države naime nema, barem ne u Hrvatskoj. Upravo je ponašanje prema studentskim zahtjevima pokazalo da država u Hrvatskoj, opjevanoj zemlji državotvoraca, ne posjeduje niti jedan ozbiljan atribut moderne državnosti. Ona ne samo da nije u stanju zaštititi temeljne ljudske i društvene vrijednosti i djelovati u službi zajedničkoga dobra, već ona jadna i ne zna da je upravo to smisao njezina postojanja. Onda dođu studenti i na nos joj nabiju upravo tu njezinu dužnost na koju je nitko dosad nije ozbiljno pozvao, pa se ona, posve razumljivo, nađe u čudu. Oni je uvjeravaju da je ona država i da je dužna novcem kojim je plaćamo upravljati na dobrobit društva, a ona se na to, budući da ne barata nikakvim pojmom društva izuzev trgovačkog, stane domišljati kako da zaštiti svoje tržišno poslanje, pa priglupo odvraća da besplatno obrazovanje ne može funkcionirati na tržištu. Studenti joj onda kažu da je novac za financiranje obrazovanja, što – da joj ponove još jednom – spada u njezine dužnosti, već dobila i da ga je obavezna namjenski utrošiti, a ona se njima žali na vlastiti zaostatak u utrci sa zemljama koje su trgovinu znanjem razvile toliko da ga već naveliko prodaju i drugima. Na studentske argumente da je dužna zaštititi temeljno pravo svojih državljana na obrazovanje pred nadirućim trgovcima lukrativnom edukacijom, država odgovara svojim hvatanjem koraka sa svjetskim tržišnim trendovima. Kada je studenti upozore da je potpisala Opći sporazum o trgovini uslugama (General Agreement on Trade in Services), kojim se obrazovni proces vulgarno trgovački tretira kao proizvodnja ljudskog kapitala, bez da ga je prethodno prevela, a teško da ga je i pročitala, ona to tumači kao dokaz svoje neupitne pripadnosti međunarodnom merkantilnom poretku na čelu sa Svjetskom trgovinskom organizacijom. I uporno ona ne shvaća da studenti od nje ne traže nikakve ustupke nego isključivo postupke koje je dužna napraviti. I muka joj je od tih neshvatljivih dužnosti i dugovanja, jer jedini dug koje je to trgovačko društvo pod imenom države sposobno priznati, to je onaj vanjski, novčani, izražen u desecima milijardi dolara. Nesposobna da shvati istinski nove generacije i njihove autentične zahtjeve, ta država, koja samoj sebi tepa da je istodobno mlada nepunih osamnaest godina i stara punih trinaest stoljeća, pokušava falsificirati ono što čuje pa studente lažno optužuje za starinsku retoriku, jedinu kojom se ona sama služi i jedinu koju razumije čak i kada trabunja u svojim neoliberalnim floskulama. U tim plitkoumnim eskapadama državi pomažu otpravnici medijskih poslova i javni intelektualci koji stvarnost 2009. godine izmještaju u fantazme nedogođene šezdesetosme i odgođene sedamdesetprve prošloga stoljeća. Pomažu joj i profesionalni daltonisti koji studentsku pobunu pred javnošću istovremeno farbaju i u jugoslavenskicrveno i u ukrajinski-narančasto. Pomažu joj i kulturtrejderi koji na fakultete svrate navodnjeni luksuznim parfemima zarađenim pretapanjem Pamukova Snijega u masne novce, pa se onda po novinama jadaju kako im studenti smrde na znoj i Jugoslaviju, na Marxa i Engelsa. Smrdili bi im studenti i na Pamukov Novi život, ali tu knjigu zlatna nakladnička mladež neće ni pročitati ni objaviti. Pomažu na koncu toj državi i oni sitni poduzetnici u oblasti ljudskih prava koji su se, shvativši da studenti ne žele nikakvog lidera ili – kako se to danas kaže – menadžera blokade, osjetili povijesno prevladanima i akutno nenaplativima, pa su te djevojke i mladiće sklone izravnoj a ne posredničkoj i koruptivnoj demokraciji počeli po novinama nazivati totalitaristima. Ali uza sav njihov trud, toj državi pomoći nema. Ona može izmjestiti nastavu u bivše kasarne predane na upotrebu Crkvi, ona može od rektora iskamčiti kvaziformalno pokriće za upad policije na blokirani Filozofski fakultet, ona može na studente poslati i neuniformirane batinaše, a može se i dalje praviti da se ništa ne događa. Ništa od svega toga ne može poništiti ono što se već dogodilo, a dogodilo se da su studenti pokazali kako se i u zemlji Hrvatskoj može biti čovjek, makar sredina u kojoj je jedini validan društveni ugovor onaj kupoprodajni ne vjerovala svojim očima da je to doista moguće. Država za koju njezin prvi ministar ne nalazi drugu riječ osim banane sada se napokon suočava s ljudima koji joj ne dopuštaju da ih pravi ni majmunima ni palmama. I to je prizor pred kojim ta država obara pogled  BETON BR.70  DANAS, Utorak 5. maj 2009.   Piše: Petar Atanacković LEVICA DANAS I OVDE-ONDE   Marksizam nije prevaziđen, jer nisu prevaziđeni problemi kojima se marksizam bavi. Žan-Pol Sartr     Dometi levice u savremenom svetu, ako ćemo biti potpuno iskreni, nisu preterano veliki. To naročito važi ukoliko se ti dometi mere onim merilima koja su bila aktuelna npr. 1917-1918 ili 1936. godine: prosto, revolucija baš i nije na pragu, ponajviše zato što su prezreni na svetu suviše zabavljeni potrošnjom i kapitalističkim spektaklom. Levica više služi kao korektor rada vladajuće političke klase, ponekad utiče na poboljšanje funkcionisanja sistema, a sve ređe ozbiljno dovodi u pitanje njegovu suštinu. Velike leve partije – čast izuzecima – potpuno su se odvojile od društvene svakodnevice, a ona levica na margini u stanju je da podstiče i vrši transformacije isključivo na lokalnom nivou. Pa ipak, bilo da je reč o 15 socijalističkih partija u Francuskoj, Die Linke u Nemačkoj, anarhosindikatima u Španiji, komunistima u Italiji..., javna scena svakog razvijenog društva nezamisliva je bez leve alternative. Ako ni zbog čega drugog, barem zato što kada desnica postane jedina alternativa, onda sistem ostaje bez bilo kakve stvarne alternative. Jednostavno govoreći, levica je tu da prepozna stvarne društvene probleme i da ih stavlja pred oči javnosti, bila ova u mogućnosti da ih reši ili ne, jer identifikovanje problema predstavlja prvi korak ka njihovom rešavanju. Levica je tu da upozorava i kritikuje, koristeći se pre svega svojim nadaleko poznatim oružjem kritike, ali kada ustreba i kritikom oružjem... Levica, a ne desnica, jedina može da zahteva povratak otuđene politike društvu – desnica veruje u volksgeist i slične babaroge. Samo levica na pravi način može da zastupa interese radnika – dakle, svih nas koji svakodnevno ginemo na svim mogućim poslovima, ma kako imbecilni bili; desnica ne zastupa radnike kao takve – ona poznaje samo britanske ili francuske, srpske ili hrvatske radnike i huška ih jedne protiv drugih. Upravo levica neprestano ukazuje na činjenicu da se planeta, i svi mi zajedno sa njom, nalazimo na rubu uništenja – desnicu baš briga za planetu, osim ako se to ne odnosi baš na njen nacionalni komad Zemlje. NE ČEKAJUĆI SOCIJALIZAM Stoga ne treba da iznenađuje neprestano postavljanje pitanja budućnosti, tj. izgleda za budućnost onoga što se podvodi pod zajednički naziv levica. To se pitanje postavljalo x puta do sada, u svakom mogućem trenutku, na različitim mestima, raznim povodima. Pitali smo se da li i dalje važi podela na levicu, centar i desnicu? Šta je identitet savremene levice? Kakva je metodologija najprikladnija aktuelnom trenutku? Ko je subjekt („ciljna grupa”) implementacije levičarskih ideja u delo? Da li je pravi put reforma, ili možda revolucija? Treba li ići korak po korak sledećih 300 godina, ili dići sve u vazduh za tri dana? Toliko pitanja, a tako malo zadovoljavajućih odgovora... U teorijskoj ravni sve su to „strašni”, gotovo nerešivi problemi, ali u svakodnevnoj praksi situacija je ipak nešto drugačija. Širom planete milioni ljudi – dakle, još uvek manjina, ali manjina koja je sve brojnija – žive ili pokušavaju da žive svoju verziju socijalizma. Samoupravni kolektivi, zajedničko stanovanje i radnička kontrola proizvodnje, autonomni Foto: Vesna Jovanović, sa koncerta grupe Goribor Rovokopač alternative kulturni i omladinski centri, nezavisni mediji, slobodne škole i univerziteti, fairtrade, freecycling... You name it, we have it! Sve su to pokušaji nečeg drugačijeg, pokušaji da se na mikro nivou ostvare ideje slobodnog i pravednijeg društva – dakle, sada i ovde, a ne u nekoj dalekoj i nesagledivoj budućnosti. Naravno, rezultati svega spomenutog nužno su ograničeni i protivurečni, što je uslovljeno uticajem društvenog okruženja – tj. kapitalizma, i samog baziranog na protivurečnostima – na ovakva stremljenja. Naravno da nas uzgajanje organske hrane, skvotiranje napuštenih straćara ili povremeni štrajkovi neće prevesti „iz carstva nužnosti u carstvo slobode”, ali kakva je alternativa? Treba li se prepustiti uživanju u lagodnostima kapitalizma i tek povremeno otkukati nešto povodom onih njegovih nelagodnih strana? Ostaje li nam da čekamo da se odnekud pojave revolucionarne mase i poteraju nas u srećnu budućnost? Socijalizam se ne čeka, on se živi svaki dan. Uostalom, sve je stvar izbora! Levica barem još uvek veruje u pojedinca i važnost njegovog individualnog odabira: ukoliko taj odabir bude pogrešan, tim gore po njega, ali krivica je samo i isključivo njegova. Poznato je već da zlo pobeđuje onda kada dobri ljudi ne urade ništa da mu se suprotstave... IZMEĐU DESNICE I DESNICE PLUS Primenjeno na situaciju u Srbiji, sve ovo ne znači ništa. Pojedinac se ovde ništa ne pita, jer se i ne priznaje – jedino je kolektiv važan, kolektiv über alles, bre! Spomenuto zlo trijumfovalo je ovde odavno, pa mu stoga preostaje jedino da s vremena na vreme potvrdi svoj uspeh, čisto da se ne zaboravi. I spomenuti dobri ljudi iščezli su bez traga a kapitalizam, socijalizam i ludnica njihovog konflikta postoje još samo kao karikatura. Jer sama stvarnost sve više dobija karikaturalni obris. Kapitalizam je ovde drugo ime za jednu kompaniju, a zastupanje levičarskih ideja podrazumeva majicu sa Čeovim likom, roštilj za 1. maj i kupovinu isključivo domaćih proizvoda u marketima (koji su vlasništvo spomenute kompanije). Uostalom, čitava tradicija i kapitalizma i levih alternativa kapitalizmu u Srbiji imala je čudnu putanju, pa prema tome aktuelna situacija i nije mogla biti znatno drugačija. Zato ne treba da iznenađuje pojava raznih kvazilevičarskih časopisa, grupa i partija, koje uporno pokreću neki lobotomizirani tipovi, sve same nepriznate vođe naroda, zapamćeni i kao intimni prijatelji drugarice Mire. Budimo otvoreni: ono što danas u Srbiji imamo na javnoj sceni kao levo, u „normalnom svetu” obično se prepoznaje kao ekstremna desnica. Politički program koji uključuje podelu na niže i više narode i rase u Evropi se obično naziva rasističkim i fašističkim, dok je u Srbiji to levičarski program par excellence. Pokret koji za svoj cilj postavlja državnu ekspanziju na račun suseda i „humano preseljenje” manjina samo je ovde socijalistički, dok je na drugim meridijanima to nedvosmisleno nacistički pokret. Privatno vlasništvo nad planinama i rekama, čitavim selima i njihovim stanovnicima u bilo kom delu sveta definiše se kao feudalizam; u Srbiji za to postoji dobri stari termin „antiglobalizam”... Dakle, u Srbiji se politička i javna scena deli na desnu i desnu plus opciju. U takvim okolnostima, može li neko još uvek misliti da je pitanje „treba li nam levica” deplasirano? Ne mislim pri tome na „jednu snažnu socijaldemokratsku partiju”, koja se toliko priželjkuje, tim pre jer je imamo (i to na vlasti), naravno u karikaturalnoj formi. U vidu imam levicu u pravom smislu te reči, levicu kojoj odbrana Kosova nije definicija socijalne pravde, a podrška drugu Ahmadinedžadu nije viđenje internacionalizma. Bez takve levice, treba to opet naglasiti, desnica postaje jedina alternativa u društvu, a onda sistem nema alternativu. Ali sa nakaradnim sistemom kao što je srpski, desni ekstremizam može postati stvarna alternativa. Tada će nam još ostati da sačekamo dolazak nekog „velikog simplifikatora” i onda  BETON BR.66  DANAS, Utorak 10. mart 2009.   Piše: Faruk Šehić TALIBANSKIM STAZAMA REVOLUCIJE     DREVNO KRALJEVSTVO BUDALA Zamišljam ljude i događaje koji bi mogli obilježiti ovu godinu. U Evropsku uniju nećemo ući sigurno, jer realno nismo ni zaslužili, a i da uđemo u nju ovdje će nastaviti živjeti isti oni blufonci, koji su tu bili i prije primanja u veliku zajednicu naprednih i prosperitetnih evropskih naroda. Kada bi svaki građanin i seljak ove zemlje dobio certifikat ISO 9001 da je mentalno i moralno zdrav možda bi ulazak u EU bio ostvariv. Ali to su samo pusti snovi, jer treba priznati - živimo u zemlji gdje je većina polupismenih, nepismenih, neobrazovanih ljudi koji jedva da čitaju dnevne novine, a kamoli knjige, mada sumnjam da bi im i čitanje knjiga moglo išta pomoći da se dignu iz mentalne tuposti u kojoj se, nesretnici, nalaze. Nije ovo zemlja genija i velikih ljudi, iako će me svaki hroničar iz najzabačenijeg bosanskohercegovačkog grada odmah žurno demantovati navodeći spisak znamenitih ljudi koji su porijeklom iz njegovog malog grada, što se trenutno guši u svakovrsnom mediokritetstvu. A postoje, naravno, i oni koji će potražiti neku politički korektnu sredinu pa će reći: ovo je zemlja velikih budala i velikih ljudi - slažem se, ali samo oko prve tvrdnje. Nigdje nema više budala nego ovdje, samo finale prošle godine nam je to očito dokazalo. I to su sve one netalentirane budale, ali opet budale, koje na krilima vladajućih bošnjačkih stranaka (SDA i ZaBIH) i pripadajućeg im političkog islama (njegove apsolutne zloupotrebe) haraju u privatiziranim javnim institucijama. I te budale nisu nimalo naivne, već će ova godina dokazati na šta su oni sve spremni, pogotovo ako tu pridodamo ekstremne bradate likove, koji su u stanju u svakom trenutku postati mučenici za nekog svog boga, kojeg jedino oni poznaju, a koji njima upravlja direktno iz pakla, ili iz nekog brloga dalekog pustinjskog carstva. BRAĆO I SESTRE! Arzija Mahmutović (moguće da joj nedostaje „h“ na početku imena, zna se kolika je bošnjačka ljubav spram ovog suglasnika, ponekad je ona tolika da im čitav identitet staje u njega), direktorica je javne ustanove Djeca Sarajeva. Njeno ime ćemo teško zaboraviti zbog progonstva Deda Mraza iz vrtića kojima Arzija komanduje. Ili recimo ime one bošnjačke doktorice koja želi da svi ljudi ovdje budu neženstveni nacisti poput nje, koja voli diskriminirati ljude zbog drukčijeg seksualnog života, iako je doktoricamuslimanka položila etičku zakletvu i iako se očajno trudi vjerovati u božansku dobrotu, koja je nju definitivno zaobišla. Ili onaj feminizirani islamski teolog-inkvizitor koji bi rado pravio nove koncentracione logore za ljude drukčije od sebe i svog uskog ovčijeg mozga. Sva ta bulumenta sjebanih likova iz bivšeg socijalističkog sistema, toliko su iskompleksirani da će do smrti još Talibani ne veruju sreći ili Gde je Deda Mraz uvijek misliti kako im neko uskraćuje njihovu vjeru i nacionalni identitet. Jadnici u čijim rukama se nalazi ne prevelika moć, jer da imaju totalnu moć, već sutra bi počeli zatvarati one drukčije od sebe. Trudili bi se da pri tome budu tolerantni i multikulturalni, kakvi oni i jesu, samo ih niko ne razumije. Poput Fatmira Alispahića, samoprozvanog književnika, filozofa i stručnjaka za identitet u Bošnjaka, kojem pjena izbija na usta dok drži svoju zaumnu tiradu u nekoj trash tv-emisiji. On koji živi u Tuzli savršeno poznaje građanstvo Sarajeva, koje je izašlo pred alu da zatvori Prvi queer fest u zemlji dobrih bošnjana. Treba li napomenuti da je to građanstvo (po petparačkom piscu ono je metafora tolerantnog grada Sarajeva) bilo sastavljeno od slabo plaćenog navijačkog ološa, propalih kriminalaca, vehabija i još kojekavih snagatora i slabića koji su opaki u cipelarenju deset na jednoga. Međutim, ovaj nerealizirani skriboman i nadrealni filozof je zaista luzer u poređenju sa ovima što rade u javnim ustanovama; njegov zadatak je samo da raspiruje mržnju i vjersko-nacionalnu netrpeljivost, što on, mora mu se priznati, radi sasvim revnosno, još iz vremena blagopočivšeg Waltera, pokoj mu nemirnoj duši. BRAT JE NEMIO MA KOJE VJERE BIO Netolerancija i gušenje temeljnih ljudskih prava je ono što je u najvećoj mjeri obilježilo proteklu godinu. Tu godinu ne može izvući čak ni esdeaovska rezolucija (zadocnila barem 10 godina) u kojoj stoji da se Bošnjaci trebaju konačno izvući iz pozicije žrtve i osloboditi kompleksa kojeg su sami sebi stavili na vrat (pomoću raznoraznih fatmira), i da treba ići u budućnost bez zaborava na genocid u Srebrenici i sve zločine nad Bošnjacima u prošlom ratu. Ni ova izjava ne može popraviti dojam nad slikom društva kojeg temeljno   obilježava vjerska netolerancija. Ova vrsta želje za dominacijom je prerasla sebe tako što su se stvari otkočile i krenule svojim putem kao proljetne poplave. To je put izolacije i talibanizacije BiH (jedno je neodvojivo od drugog). Pitanje je kada će se početi ostvarivati prve etape na toj mapi puta, a talibanima će na ruku ići to što društvo i država budu više u haosu, tim će oni moći regrutovati čopore mladih, izgubljenih duša spremnih na vjerski radikalizam i konkretnu akciju. To su neki od događaja za koje ne treba biti prorok da bi ih se naslutilo, oni su se već dešavali (slučaj Topalović), zasad, na sreću, u malim količinama. Pravi znak potpune moralne korumpiranosti i vjerskog razvrata jesu naslovnice najtiražnijih dnevnih novina sa kojih stalno vrište likovi u odbranu islama i bošnjaštva (da mi je znati gdje su ovoliki heroji bili 1992.) na čelu sa budućim evropskim muftijom (papom u muslimana), koji stalno šalje agresivne i prijeteće poruke novinarima pisanih i elektronskih medija, kao da je na čelu neke diktatorske vojne hunte, a ne vjerske zajednice. Pri tome, njegova slijepa publika jedva sastavlja kraj sa krajem svakog mjeseca, dok se već skuplja fantastična suma novca za budući islamski vatikan - rezidenciju Islamske vjerske zajednice, i to u godini najavljene velike ekonomske krize i recesije. Građevina će biti monumentalna po veličini i dizajnu, te kažu da je to objekat koji će nadživjeti i Sudnji dan. Ja sigurno neću dati donaciju za ovakve arhitektonske poduhvate, ne zato što sam po Ceriću neprijatelj Bošnjaka i islama (iako borac 5. Korpusa 92-95), već zato što je moje pravo na nevjerovanje u boga ili vjerovanje u druge stvari potpuno pogaženo (u ovome zaista nisam usamljen) u atmosferi sveopšte islamizacije Sarajeva i ostalih krajeva BiH pod bošnjačkom dominacijom. Sve ostalo je luk i voda za one koji se raznesu bombom i trenutno odu u džennet  BETON BR.65  DANAS, Utorak 24. februar 2009.   Piše: Andrej Nikolaidis ČESTITAMO NA POBJEDI, NEMOJTE IH NI ODRŽAVATI             U susret parlamentarnim izborima u Crnoj Gori       U Crnoj Gori će 29. marta biti održani parlamentarni izbori. Suštinu ovih (šta ovih? - svih) izbora u Crnoj Gori može se objasniti parafrazom rečenice kojom je Geri Lineker svojevremeno definisao fudbal - da je to igra loptom u kojoj uglavnom pobjeđuju Nijemci. Izbori u Crnoj Gori su, dakle, zabavna manifestacija karnevalskog tipa, sa velikim brojem učesnika maskiranih u parlamentarne partije, manifestacija na čijem kraju bude proglašen pobjednik, a to je - uvijek - Demokratska partija socijalista Mila Đukanovića. ČEMU IZBORI U OSKUDNA VREMENA? Bilo je to na početku njegove zvjezdane političke karijere, kada se Milo Đukanović javno zapitao: treba li Crnoj Gori višestranački sistem? Danas, analitičari bliski režimu najavljuju njegovo drugo povlačenje iz politike (i Majkl Džordan se dva puta povlačio iz košarke - a košarka je, gle čuda, omiljeni Đukanovićev sport), a na prije dvadeset godina postavljeno pitanje još nema suvislog odgovora. Martovski izbori su, zalomilo se, najpredvidiviji od svih superpredvidivih crnogorskih izbora. Nije poznata jedino razlika u glasovima sa kojom će vladajuća koalicija potući opoziciju. Pobjednik je svima poznat, pa se čak i glasilo Dan, koje za sebe tvrdi da je dnevna novina, suzdržalo od naučno-fantastičnih predviđanja o smjeni vlasti. Dan je 1999, tokom bombardovanja Srbije i Crne Gore, uporno tvrdio da će Miloševićeva vojska pobijediti NATO. Kada je Milošević kapitulirao i potpisao predaju Kosova Albancima, Dan je to proglasio velikom pobjedom. Sad su suzdržani: što znači da je na bajke naviklim čitaocima Dana lakše bilo objasniti da je Milošević pobijedio NATO, nego da će opozicija pobijediti Đukanovića. GLUPOŠĆU PROTIVU OTMIČARA Jedini optimista je, sve do nedavno, bio Nebojša Medojević, lider Pokreta za promjene. Koji je slijedio svoju viziju: želio je stvoriti koaliciju sa četničkim vojvodom Andrijom Mandićem, ubijeđen da će ta koalicija sa vlasti svrgnuti Đukanovića. Koalicija sa četnicima se u Medojevićevoj interpretaciji zove „mirenje Crnogoraca i Srba“. Medojević je ponavljao kako su Đukanović i njegovi tajkuni oteli državu i sada je drže kao taoca, koristeći etničke podjele u Crnoj Gori da bi očuvali vlast. Lidera PZP-a su u njegovoj plemenitoj misiji međunacionalnog pomirenja, čisto iz higijenskih razloga, najprije stali napuštati glasači. Koji su mislili da ono „promjene“ iz naziva partije znači nešto nešto drugo, a ne Crnu Goru kojom će, za promjenu, vladati crnogorski klonovi Srpske radikalne stranke. Pa se broj ljudi koji glasaju za PZP, kako su pokazali lokalni izbori u Kotoru, nekoliko puta smanjio. Zatim su ga napustile stranačke kolege: potpredsjednik PZP-a Goran Batrićević povukao je za sobom veliki broj stranačkih funkcionera, poslanika i članova, pa osnovao Demokratski centar. Stoga se Medojević očajnički bacio u lobiranje za bilo kakvu takozvanu „zajedničku opozicionu listu“. Važno je samo jedno: da na izbore ne izađe sam. Jer njegova, prije projekta „pomirenja“, najjača opoziciona partija, danas je tek olupina lokomotive koja je Crnu Goru trebala da povuče u svjet istinske demokratije i Evropu. Na koncu je i Socijalistička narodna partija, nekadašnji Miloševićev saveznik, saopštila da će na izborima nastupiti samostalno. Njihova računica je jednostavna: na ovim izborima Đukanovića ne mogu pobijediti, ali SNP može uzeti dio Medojevićevih glasova i postati najjača opoziciona partija. Izvjesno je da će tako i biti. SIT GLADNOM NE VJERUJE Kada je Crna Gora priznala Kosovo, Andrija Mandić, vojvoda, riješio je da u znak protesta - štrajkuje glađu. Tvrdio je da će početi da jede tek kada Đukanović ili povuče odluku o priznanju, ili raspiše izbore. Đukanovića nije uradio ništa od toga, ali je Mandić svejedno počeo da jede. Kada se Mandić najeo i odmorio, Đukanović je raspisao izbore. Onda su Mandić i Medojević tražili odlaganje izbora. Zato što su u međuvremenu shvatili ono što je svakome čitavo vrijeme bilo jasno: da će izgubiti na izborima. Jedina šansa im je da štrajkuju glađu sve dok ih Đukanović ne pusti da pobijede. A čak i to im ne valja. Jer kako je svjedočio Dobrilo Dedeić, bivši visoki funkcioner Mandićeve Srpske liste, vođstvo te partije je na stranačkim sastancima tvrdilo da bi „oni bili smiješni da dođu na vlast“. Ko će razumjeti ljude: ako misle da bi bili smiješni na vlasti, zašto traže izbore. Štaviše, štrajkuju glađu ne bi li im Đukanović dao izbore, na kojima će se Bogu moliti da izgube, jer bi, ako pobijede, ispali smiješni? Mandić je u međuvremenu, po uzoru na reformistu Tomislava Nikolića, riješio da modernizuje partiju. Pa je osnovao Novu srpsku demokratiju. Kako najavljuju, u pitanju je veliki demokratski iskorak, potpuno nova i reformisana partija. U to ime, da bi svi znali da oni misle ozbiljno, odlučeno je da se izaberu nova partijska znamenja. Tako će zastava nove demokratske partije biti srpska trobojka, a nova demokratskopartijska himna Bože pravde - himna Republike Srbije. Žestoko su krenuli sa reformama, ako tako i nastave, Đukanoviću nema spasa... HEJ, SALAŠI, U POJASU GAZE Ni Đukanović ne sjedi skrštenih ruku. U koaliciju zove i Bošnjake i Albance i Srbe. Bošnjaci hoće tri mandata, pa se kao nešto cjenjkaju, ali nije im bilo druge, nego na mobu - gotovo svih sto procenata Bošnjaka u Crnoj Gori ovako ili onako jeste za Đukanovića. Isto je i sa Albancima: oni se samo bolje cjenjkaju, pa iako ih je duplo manje nego Bošnjaka, imaće svoja tri mandata. Dok se zemljom širi bratstvo i jedinstvo, Đukanovićevi kadrovi su isparcelisali primorje, pa moćni Crnogorci gazduju na svojim salašima na pjeni od mora. Najveći je salaš Svetozara Marovića, potpredsjednika DPS-a: njemu je pripala čitava Budva, koju danas zovu i Svetozarevo na moru. Potom su odani partijski kadrovi crnogorsko Mene? Šta ima mene da hvataju? primorje pretvorili u pojas Gaze - pojas od Ulcinja do na kraj Boke, sa prekopanim putevima, blatnim površinama, zatvorenim hotelima i divljom gradnjom nalik na linije bunkera, izgleda kao teritorija koja je prije pet minuta bila meta izraelskog bombardovanja. Funkcioneri vladajućih partija su uredno raspoređeni u upravljačke strukture ono malo firmi koje još nisu uništili. Nedavno je objavljeno da je Željeznica Crne Gore, koja godinama radi sa ogromnim gubicima, sa dotrajalim prugama i raspalim vozovima u kojima ljudi ginu, svojim upravljačima podijelila pozamašne otpremnine - od 20 do gotovo 200 hiljada eura po glavi. Potom se otkrilo da gotovo i nema te raspale firme koja direktorima i članovima Upravnih odbora nije kupila nove džipove, dala kredite, kupila stanove. VIŠEPARTIJSKI JEDNOPARTIZAM Ima u Crnoj Gori eskadron partijskih kadrova, ne eksponiraju se puno, za njih javnost čuje svakih par godina, kad propadne nešto čemu su bili na čelu... Eskadron kadrova, neviđeno razornih: četiri jahača Apokalipse u jednom čovjeku. U koju oni firmu dođu, zavladaju rat, kuga, glad i, konačno - smrt. Takvi su očito naročito na cijeni: nijedan još nije ostao bez posla. Samo ih premještaju iz jedne fotelje u drugu. Ako nisi bez hljeba ostavio barem 500 porodica, ovdje ne možeš ni u Upravni odbor, kamoli u Vladu, mogao bi pomisliti neupućeni. Čuvši vijest o bezočnim predstavnicima vlasti, javnost je bila zgrožena. Naravno, ne toliko zgrožena da vlast uskrati za svoje glasove. I tako... sve da Crnu Goru spali, a onda je pospe solju, vladajuća koalicija bi dobila izbore. Zato što je u Crnoj Gori na djelu jedinstven jednopartijski sistem, sa kojim se po preciznosti izvedbe može mjeriti jedino američki. Žan Bodrijar je govorio kako je američki dvopartijski sistem savršeni jednopartijski sistem. U Americi postoje dvije partije, a koju god da glasate, na vlasti će biti ista elita, koja će voditi unaprijed zacrtanu politiku, osobito onu spoljnju, koja se vrlo sporo i vrlo teško redefiniše. Crnogorski višestranački jednopartizam je još savršeniji, jer je na sceni više partija, koje su, u suštini, sve samo frakcije jedne partije, DPS-a, raspoređene u opoziciju i poziciju. Onako kako smo se kao djeca igrali partizana i Nijemaca, pa su oni jači i pametniji za sebe ugrabili funkcije partizana, dok su cvikeraši, gluperde i žgoljavci (i oni moralni) morali biti Nijemci. Mane vladajuće partije glasači su lako prihvatali - istinski problemi bile su samo vrline i dobre ideje, koje je, sve odreda, vlast morala gotovo pa na silu sprovoditi. U takvoj situaciji, Demokratska partija socijalista je, pokazuje njihova dvadesetogodišnja vladavina, najbolje što Crna Gora može politički artikulisati  BETON BR.62  DANAS, Utorak 13. januar 2009.   Piše: Zoran Janić TRI NEBA SEMJUELA BAKA     Na slici Semjuela Baka „Nebesa“ prikazana su, sveukupno, troja nebesa. Prostrani komad neba u prvom planu, naslikan kao u nekoj dečijoj crtanki ili knjizi bajki, stoji okačen na priručnoj drvenoj konstrukciji umesto okvira, što se drži na kočićima pobijenim u zemlju, frontalno postavljen prema posmatraču. U donjem levom uglu vide se šiljci nekakvih tornjeva, iznad kojih spokojno plove oblaci - nebo jednog prozračnog letnjeg podneva iz detinjstva. Na drugoj konstrukciji, iznad i iza prve, vide se okrzani ostaci nekog drugog neba, dosta tamnijeg kolorita, što izgleda pre kao zid sa kojeg se ljušti žbuka, načet vlagom i vremenom - odraz u napuklom ogledalu nekog nestalog, davno potonulog sveta, bez ljudi i njihovih naseobina i bez horizonta. I najzad, u pozadini, iznad oronulog zida od starih cigala vidi se i treće, poslednje nebo, koje bi u kontekstu slike predstavljalo ono pravo, istinsko nebo od ovog sveta, neposredovano simboličkim predstavljanjem i umetničkim intencijama, ispod kojeg je, može se pretpostaviti, stajao i slikar dok je slikao ovu sliku. Iako se slika zove „Nebesa“, njen centralni prostor zauzima hrpa odbačenih, polomljenih igračaka. Uznemireni pogled posmatrača prelazi preko ove kirikovske inscenacije, ili instalacije u maniru Renea Magrita, gde su dečje igračke, iskrivljenih, istrgnutih udova ili otkinute glave, razbacane nasumično po prostoru, da bi ubrzo, s nekom još dubljom nelagodom, otkrio na njima još jednu neobičnost - ti plišani medvedići načinjeni su od kamena. Nabacani na hrpu, ostavljeni, petrificirani kao naplavina iz davnih dana detinjstva, slični okamenjenoj školjci uspomena, te kamene lutke stoje kao uznemirujući simbol nečega što tek treba da se imenuje. Iz šupljine glave jednog polomljenog medveda, sa rupama umesto očiju, izviruje druga, manja glava od kamena. Groteskni aranžman deluje nekako poznato, utoliko pre ukoliko je posmatrač poreklom iz Jugoistočne Evrope. Iz sećanja naviru davne crno-bele fotografije i one skorašnje u boji, i na njima hrpe ljudskih lobanja; na pamet padaju reči kao što su ekshumacija i masovne grobnice. Milostivi čuvari dečjeg sna, anđeli pouzdanja, ovi plišani medvedi kao da stoje okamenjeni u vremenu i prostoru, napušteni. Kome su pripadali, ko ih je ostavio? Priljubljen uz figuru većeg medveda (medvedice-majke?), obgrlivši je ispruženim rukama, počiva mali medved, medved-dete. Nije li to možda sam slikar Bak, kao osmogodišnjak, u času kad Nemci upadaju u Vilno, grad u kojem je rođen i gde živi njegova porodica, i ovde ga vidimo privijenog uz majku, uz koju jedino još može naći sigurnost? Da nisu ovi medvedići-igračke sve što je ostalo iza njegovih drugova, koji su kao i on sam odvedeni u geto? U tom slučaju, te igračke nisu petrificirane samo neumitnim dejstvom Hronosa i zlehude sudbine, već i ljudskim faktorom: kamen od kojeg su sazdane je i kamena ravnodušnost onih koji su odveli njihove male vlasnike u smrt. Ispruženom rukom veća figura pokazuje nekud u daljinu. Taj gest parodijsko-apokaliptički (može li se apokalipsa parodirati?) asocira na uzdignutu ruku nekog od velikih vođa XX veka, dok se obraća masama. No ovde je ruka bez šake i horizont nade je umnogome skučeniji. Provevši ceo rat u skrovištu benediktanskog samostana, pod zaštitom milosrdne opatice koja bejaše spremna da za bližnje preuzme na sebe rizik odgovornosti i pruži im utočište u potkrovlju, dok se napolju vrše svakodnevne premetačine (čulo sluha gonjenih tad postaje naročito izoštreno, ni u snu ne prestaje da lovi i najmanji sumnjiv zvuk) i dok uhvaćene Jevreje streljaju po obližnjim šumama ili ih, ako imaju sreće, sprovode u geto, šta je drugo mogla majka, stiskajući svoje dete čvrsto u naručju (trudeći se da prikrije svoj sopstveni strah), do šapatom mu jednako ponavljati, kao spasonosnu formulu ili bajalicu porotiv zla i uroka, one uvek iste reči što stiču snagu samim svojim ponavljanjem: kako će se rat ubrzo završiti, Nemci će otići i sve će biti kao i pre? U zadnjem planu slike proteže se celom dužinom visoki, oronuli zid od cigala, što gotovo u potpunosti preči pogled k nebu i horizontu. Načet i gde-gde okrunjen pri vrhu (ali opet bez ijedne pukotine u sebi), to bi mogao biti zid uz koji su stajali ljudi izvedeni na streljanje, isto kao i zid u getu, logoru ili krematorijumu. Ili bi to možda bio zid naše civilizacije, zid sveta kao svojevrsnog konc-logora bez izlaza? Slikar Semjuel Bak prihvatio se, kao umetnik, nečeg naizgled neostvarivog: da izrazi užase holokausta na slikarskom platnu. Za taj cilj biće mu dovoljno, pored nesumnjivog talenta, svega dve stvari: šest godina relativno srećnog detinjstva u Litvaniji i čudesna činjenica da je uspeo da preživi pakao Vilna - od ukupno osamdeset hiljada Jevreja koliko ih je pre rata tu živelo, nakon povlačenja Nemaca i ulaska sovjetskih trupa, na svetlosti dana pojaviće se svega nekih dvestotinak ljudskih senki, pravim čudom preživelih, među njima i njegova majka i on. Osećanje strahote postojanja kod njega će biti zamenjeno odgovornošću postojanja i onim osnovnim pitanjem koje će se, s tim u vezi, samo od sebe nametnuti: kako uopšte iskazati iskustvo neiskazivog? Kako vizeulno predstaviti (a ne izneveriti) patnju miliona, plansku eksterminaciju jedne etničke grupe bez presedana u čitavoj istoriji? Prvi korak ka nebu (umetnosti) bio je postizanje distance prema doživljenom. Otuđiti se od sveta da bi u nekoj bezvremenoj perspektivi taj svet bio sagledan sub specie aeternitas: nepregledna, pusta zemlja pod mračnim, olujnim nebom, na horizontu se viju ogromni stubovi dima - vulkani ili dimnjaci krematorijuma? Ogroman brod, napravljen od kamenih ploča, plovi uzburkanim morem; ždrela njegovih dimnjaka izbacuju iz sebe isto takav crn, gusti dim; pepeo pada na posmatrača. Na palubi broda leže polomljene ploče zakona na kojima umesto Božjih zapovesti stoji ispisano „Šema Izrael“ - reči za koje se veru je da ih religiozni Jevreji izgovaraju u času svoje smrti. To više nije, dakle, šopenhauerovska kontemplacija (nju odlikuje volja za životom, za moći), ni ono programsko brehtovsko otuđenje iz kojeg svet biva sagledan kao poprište grotesknog – ovde su mnogo krupnije stvari u pitanju. Na delu je alegorijska i metaforična transfiguracija zla, „tragičnih sedimenata šoe“ (hebrejska reč za holokaust), u autentično vizuelno svedočanstvo, u znaku direrovske „Melanholije“. Delo Semjuela Baka, na slikarskom planu, ujedno je i odgovor na poznato Adornovo pitanje „Kako je moguća poezija nakon Aušvica?“ Da bi delo bilo umetnički uspelo, potrebno je još nešto: prevladati distancu prema dehumanizovanom, postkataklizmičkom svetu, svetu lišenom smisla i ponovno ga očovečiti. Sledeći korak je skok ka drugom nebu: poškropiti vodom detinjeg sećanja, zahvaćenom iz kladenca detinjstva, hladni kamen ovog sveta, ne bi li time dozvali neki znak života na njemu. I gle, prelomljena kroz prizmu tih najranijih uspomena, neka nova iskra postanja prosijava sad fakturom slike, oplemenivši je gotovo nekom nadom: pojavljuju se svetliji tonovi u inače mračnoj gami boja. Iz napuklog, ogromnog ploda kruške (jedan od slikarevih opsesivnih motiva), jarke, zagasitožute kore, ispadaju druge, manje kruške, čitav grozd. I čovek. U tome leži spasonosna moć umetnosti: nebo ovog sveta, makar i potpuno ispražnjeno od smisla, iskupljeno je sad kroz nebesa Semjuela Baka. Kao i on sam. Kao i mi. O čemu meditira Direrova Melanholija, zajedno sa melanholičnim figurama na Bakovim slikama, naslikanim puna četiri veka kasnije? Po svoj prilici, o tragičnom ljudskom usudu, o večnom vraćanju istog, o istoriji koja se uvek iznova ponavlja. U stvari, ne - sve je samo jednom i zauvek, u jednom bezmernom večnom sada; nikad se istorija kao takva ne ponavlja, govori sebi Melanholija, ponavljaju se samo njezine posledice i naše ljudske greške