Prije točno deset godina, ondašnja vlada lijevog centra donijela je novi Zakon o radu koji je, zapravo, prvi put pokušao ponuditi neke odgovore na dramatične promjene u industrijskim odnosima. Javna rasprava te 2003. godine bila je glasnija negoli ova današnja, kad vlada, opet lijevog centra, Prijedlogom izmjena i dopuna Zakona o radu u biti samo dovršava posao svojih prethodnika i cizelira prethodno zakonsko rješenje. Tome je možda razlog bio i taj što se javnost u tom zakonskom rješenju otprije deset godina prvi put susrela s temama koje su danas dio manje-više svakodnevnih razgovora (fleksibilizacija, deregulacija, liberalizacija…). Vrijeme je to – dakle kraj prvog mandata lijeve koalicije – kad se javljaju unutarnje potrebe, ali i obligatorne direktive iz Evropske unije, da se konačno i legislativno podupru pomaljajuće deregulativne i restriktivne politike te da se definiranjem novog normativnog okvira za regulaciju radnih odnosa dodatno učvrsti smjer prema novom, tržištu okrenutom društvu.

Generalno gledajući, državnu intervenciju u odnos rada i kapitala možemo promatrati dvojako. Postoji ono tradicionalno, rekli bismo socijaldemokratsko ponašanje države prilikom donošenja radne regulative, koje je posebno blisko sindikatima. U tom se ključu donošenje zakona u području rada predstavlja kao pokušaj da se nejednake pregovaračke pozicije radnika i poslodavaca donekle izbalansiraju, odnosno da je državno miješanje tu izraz njezine namjere da u zaštitu uzme ranjiviju stranu, dakle onu radničku. S druge strane, državno moderiranje radnih odnosa i tržišta rada možemo protumačiti i na bitno skeptičniji način i u tom smislu državu, odnosno zakon koji ona propisuje na tom polju, vidjeti samo kao još jedno “sredstvo u rukama vladajuće klase za održanje nepromjenljive klasne strukture”.

S obzirom na to kako s još uvijek važećim Zakonom o radu i najnovijim Prijedlogom stoje stvari, čini se da kritička perspektiva vjerodostojnije opisuje tendencije smjera razvoja u radnom zakonodavstvu. Najprije zato jer novi Prijedlog dodatno cementira duboku podjelu tržišta rada na dva glavna sektora, primarni i sekundarni – primarni čine stalno i sigurno zaposleni, a sekundarni podzaposleni. Potonji sektor čine radnici koji participiraju u nestandardnim ili atipičnim radnim odnosima i sve ih je više, pa on postaje politički sve zanimljiviji. Zašto? Pa zato jer upravo sektor podzaposlenih zakonodavac vidi kao onaj koji bi trebao do neke mjere apsorbirati i amortizirati pritisak nezaposlenih s jedne strane, a s druge taj bi segment tržišta rada mogao poslužiti, kako poslodavcima tako donekle i zakonodavcu, kao potencijalno sredstvo pritiska na stalno zaposlenu radnu snagu u pregovorima s njezinim predstavnicima. Zakoni dakle imaju legalizirati veliku rekompoziciju na tržištu rada, dakako na štetu radništva, i to na način da osnovne segmente radničke klase (zaposleni, podzaposleni i nezaposleni) okreću jedne protiv drugih.

Uz to, čini se da se u spomenutim zakonskim normama socijalne mjere, generalno govoreći, razvodnjuju ili se pak od zaštitnih mjera pretvaraju u različite oblike društvene kontrole i sankcija. Skraćivanje otkaznih rokova i smanjenje otpremnina eklatantan su primjer zaoštravanja mehanizama penalizacije radnika u otkazu, odnosno svih onih koji nisu pokazali dovoljno “individualne inicijative” – da se poslužimo jednim od standardnih neoliberalnih tropa – uz istovremeno honoriranje poslodavaca. Što se ovog zadnjeg tiče, u ovih deset godina poslodavcima je njihova sloboda da daju neopravdane otkaze pojeftinila ni manje ni više nego za duplo. Ranije su za to plaćali maksimalno 12 prosječnih plaća za radnika s četiri i više godina staža, dok će po novom Prijedlogu ta cijena iznositi maksimalnih šest prosječnih plaća. Ili drugi primjer. Gubitak posla, pogotovo onog stalnog, danas, u novim uvjetima rada, gotovo automatski vodi u socijalnu marginalizaciju. To za sobom vrlo često povlači ireverzibilno premještanje iz salarijata ili onog segmenta radničke klase čiji su uvjeti rada (do određene mjere) još uvijek definirani fordističkim okvirom u njezin prekarizirani dio, koji karakteriziraju već spomenuti nestalni poslovi, riskantni ugovori i nužnost prihvaćanja poslova s neizvjesnim i niskim plaćama.

Radnici na leasing

Moglo bi se reći da nema ničega bitno novog u ovogodišnjem Prijedlogu izmjena i dopuna Zakona o radu čega do neke mjere već nije bilo i u ZOR-u iz 2003. godine. Ono što se tada vladi činilo posebno važnim jest da domaće tržište rada (koje se, kako tada tako i sada – iz ugla poslodavca posve sigurno, a donekle i iz ugla zakonodavca – doživljavalo kao teret za biznis zbog navodne pretjerane reguliranosti) i putem slova zakona prilagodi situaciji koja je uključivala u nas dotad, barem u formalnom smislu, nepoznate oblike nestandardnog rada. Tako je već ZOR iz 2003. propisivao fleksibilizirano radno vrijeme, omogućio je smanjenje materijalnih prava radnika, dozvolio skraćivanje otkaznih rokova, dok je poslodavcima širokogrudno ponudio mogućnost davanja momentalnog otkaza za vrijeme probnog rada. Zatim, zakonsko rješenje iz prethodnog desetljeća već je predvidjelo kolektivni otkaz, odnosno mogućnost kolektivnog otpuštanja viška radnika. Taj se institut ranije odnosio na pet istovremenih otkaza u roku od 90 dana, da bi se 2003. letvica podigla na deset otkaza, dok ga ovogodišnji Prijedlog veže uz 20 radnika koji su u roku od 90 dana dobili otkaz. Kolektivni otkaz inače je vrlo važna socijalna kategorija jer pretpostavlja zakonski jasno određen način zbrinjavanja viška radnika. Osim toga, ti zakoni, kako onaj iz 2003. tako i sadašnji Prijedlog izmjena i dopuna Zakona o radu, dizajnirani su tako da implicitno blokiraju rad sindikata (primjerice afirmiranjem radničkih vijeća, tijela koja imaju manje-više savjetodavni karakter i koja su kao takva zapravo od male koristi), da neutraliziraju industrijske akcije, prije svega kroz preusmjeravanje radničkog nezadovoljstva prema visokoproceduralnim postupcima mirenja i arbitraža, te da umrtvljuju socijalni dijalog koji se često zna zagubiti u teško prohodnom administrativnom labirintu. Međutim, zakonsko rješenje iz 2003. godine, smatra predlagatelj Prijedloga, danas je potrebno doraditi. Možda zato, rekli bismo, da se u novi zakonski tekst ugrade iskustva s desetogodišnjom primjenom deregulativne prakse.

Javna rasprava koja je sredinom ljeta otpočela na tu temu pokazala je nekoliko stvari. Ponajprije predlagateljev specifičan smisao za izokretanje perspektive u tumačenju nekih uočenih problema vezanih uz rad. Tako Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, kao autor Prijedloga, u svojim komentarima odmah na početku ustvrđuje da bi se pad broja zaposlenih i porast broja nezaposlenih trebao pokušati zaustaviti čvršćim zakonskim rješenjima vezanima uz atipične oblike rada (rad na određeno radno vrijeme, rad na nepuno radno vrijeme i njihove izvedenice). Uz to, Prijedlog jako puno nade polaže u privatne agencije koje radnike daju trećoj strani u svojevrsni leasing. U nas takav agencijski outsourcing radne snage nije uzeo maha, ali je dio višedesetljetne prakse zemalja Evropske unije, pa je zato ta praksa preporučena i nama jer se, očito, očekuje da i u nas u narednom periodu dođe do značajnije migracije radne snage iz sektora stalno zaposlenih u sektor nesigurno zaposlenih.

U svom komentaru na Prijedlog resornog ministarstva – povećanje nestalnog radništva kao zalog smanjenja cijene rada (prema podacima samog Ministarstva rada, troškovi rada u nas u posljednjem desetljeću konstantno su na razini od oko 50 posto bruto domaćeg proizvoda), pa onda i generalnog smanjenja stope nezaposlenosti – naš najveći sindikat, Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), stavlja prigovor u kojem tvrdi da veza između fleksibilizacije rada i smanjenja stope nezaposlenosti nije dokazana ni u prethodnom desetogodišnjem periodu u nas ni u radovima o sličnim situacijama u drugim evropskim zemljama. Naime, podaci govore da je stopa nezaposlenosti 2007. godine, kad je u promatranom desetogodišnjem periodu u nas bila najniža, iznosila 9,6 posto. Danas se nezaposlenost približava stopi od 20 posto, a da cijelo to vrijeme važi isti ZOR, odnosno jednako regulirano tržište rada.

Osim toga, socijalni troškovi nesigurnog rada posebno su veliki a, kako kaže komentator iz SSSH-a, “nezaštićeni radnici samo su ‘potrošna roba’ i ono što se privremeno (statistički) čini poželjnim, dugoročno gledano vodi ka segmentaciji tržišta rada, povećanju broja radnika/građana u riziku od siromaštva i povećanju društvene nejednakosti”.

Kad iznimka postane pravilo

Inače, tekstova i analiza dosadašnjeg iskustva s prekarnim radom nepregledno je puno, no oni koji kritiziraju takve oblike rada slažu se u nekoliko stvari. Prije svega, radi se o enormnom brojčanom porastu nesigurnog rada u relativno kratkom vremenu. U vladinom tekstu tumačenja Prijedloga tako piše da broj radnika obuhvaćenih nekim oblikom nestalnog rada već danas u Hrvatskoj doseže 15 posto i ima tendenciju rasta. U cijeloj Evropi, prema podacima sindikata, preko 70 milijuna radnika u nekom je obliku podzaposlenosti. Radnik u prekarnom odnosu teško ili nikako ne kontrolira svoje radno vrijeme (recimo radnik u sistemu rada na poziv, work on call, doslovno je stalno na dispoziciji), čime zapravo često gubi nadzor nad svojim socijalnim vremenom in toto. Neredovitim primanjima bitno mu je smanjen manevarski prostor za planiranje budućnosti, primjerice gotovo mu je nemoguće ući u kredit. U pravilu su mu smanjena materijalna prava, uz čestu pojavu da su pravila vezana uz bolovanje ili plaćeni odmor vrlo restriktivna. Također mu je otežano kolektivno organiziranje, pa se teško može govoriti o nekoj značajnijoj sindikalnoj participaciji među prekarnima.

Nadalje, zbog nestandardnih oblika zapošljavanja radnici pristaju na angažiranje po principu “napor za novac” (effort for money), odnosno, da još jednom ponovimo komentar sindikata – svedeni su na potrošnu robu. Dakle ono što je trebalo predstavljati iznimku – privremeni i povremeni rad – deset godina nakon inicijalnog zakonskog reguliranja postaje sve učestaliji tip rada. Krešimir Sever, čelnik Nezavisnih hrvatskih sindikata (NHS), u javnoj je raspravi spomenuo podatak koji vrlo dobro ilustrira kako zapravo razmišlja predlagatelj zakona, ne samo u ovom nego i u nekim drugim sličnim slučajevima. A razmišlja tako da rješenje nekog problema vidi u prostom ozakonjenju dotadašnje loše prakse. Sever o tom tzv. uzgrednom poslu (casual work) kaže: “Poslodavci su do sada znatno zloupotrebljavali rad na određeno vrijeme, jer je od 2003. godine naovamo čak 84 posto svih novosklopljenih ugovora o radu bilo na određeno vrijeme. Dakle iznimka se pretvorila u pravilo.”

Druga stvar koja je uzbunila širu javnost jest ideja predlagatelja da dozvoli – opet iznimno, do neke sljedeće prilike kad će postati pravilo – šezdesetsatni radni tjedan. Predlagatelj se i tu ponaša slično kao i u prethodnom slučaju: najprije ispravno uočava da ima jako puno prekovremenih sati koji ostaju neplaćeni, što je odlučio riješiti na način da će praksu nenaplaćenog rada sada – ozakoniti. Zanimljivo je da si predlagatelj nije dao dokazati da se ovakve i slične stvari rješavaju puno jednostavnije – običnim inspekcijskim nadzorom.

“Smatram da je u Hrvatskoj od onoga što piše u ZOR-u puno veći problem što postoji slaba praktična zaštita prava koja su njime osigurana. Dakle manji je problem što u zakonu piše, a puno veći što se od toga stvarno provodi. Pritom je prisutnost sindikata u privatnom sektoru ključno pitanje. U većini malih i srednjih poduzeća nema nikakvih mehanizama nadzora nad time provodi li se zakon ili ne. Inspekcija rada ne može nadzirati sva poduzeća kontinuirano. Zato je važna prisutnost sindikata ili barem radničkih vijeća u poduzećima, kako bi se kroz taj interesni mehanizam nadzirala i osiguravala primjena ZOR-a. Sindikati i svi kojima su radnička prava na srcu više bi se trebali pozabaviti pitanjem kako osigurati da se ona prava koja pišu u ZOR-u stvarno primjenjuju. Na tom području treba zasukati rukave i raditi na terenu”, kaže Dragan Bagić, sociolog sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta i sudionik nekoliko okruglih stolova na temu novog ZOR-a, opisujući trend desindikalizacije.

“Što je manje regulacije, manje dobrog radnog zakonodavstva, što su sindikati slabiji, to više raste brutalizacija rada, raste stupanj eksploatacije radne snage”, rekao je Asbjørn Wahl, norveški sindikalist, aktivist i publicist. [1]

Na poslu do smrti

U paketu s produženim radnim tjednom ide i prijedlog da se u mirovinu ne može prije navršene 67. godine. Mogli bismo reći da su ovakvi zakonski prijedlozi, između ostalog, i rezultat smanjene snage sindikata i posljedičnog neuspjeha da ispregovara manju satnicu u periodu između dvaju zakona. U blažoj verziji, sindikalnu bismo defenzivu mogli podvesti pod logiku kompromisa, odnosno pristajanja na manje zlo, u ovom slučaju pristanak na produženu satnicu u zamjenu za zadržavanje postojećih radnih mjesta. To je, dakako, povezano s činjenicom da je ionako sve teže kolektivno pregovarati na sektorskim i granskim nivoima (o državnoj razini da i ne govorimo, jer recimo nikad nije postignut kolektivni sporazum na generalnom industrijskom nivou), na kojima je u pravilu lakše ispregovarati pitanja poput dužine radnog vremena. Istovremeno, sve se više ugovora pregovara na razini pojedinog poduzeća, što rizik od nepostizanja dogovora bitno povećava. Sve se to reflektira i u činjenici da zakonodavac bez većih problema gura jedan ovakav prijedlog, koji bi prije bio primjeren predsindikalnom dobu regulacije radnih odnosa u 19. stoljeću, kad još nije bilo osvojeno pravo na “tri osmice” (osam sati rada, osam sati rekreacije, osam sati odmora/sna), nego današnjem. Zapravo, ovakvi prijedlozi upozoravaju na to da se ne bismo trebali čuditi ako se pitanje radnog vremena koje je, kako smo rekli, uvijek bilo dio kolektivnog pregovaranja, u bliskoj budućnosti posve individualizira, što bi moglo dovesti do situacije da svaki radnik pregovara oko vlastitog radnog vremena. U svijetu nestalnog rada to je već u velikoj mjeri na snazi.

Osim toga, produženje radnog vremena i tendencija intenzifikacije rada – koja je mjerljiva kako preko povećanja same produktivnosti rada tako i preko sve debljeg zdravstvenog kartona radničke klase (dodatni radni napori, baš kao i sve duže radno vrijeme, podižu, doduše, opću produktivnost, ali radnu snagu toliko iscrpljuju da je ujedno izlažu povećanim rizicima od ozljeda, obolijevanja i sl.) – čine osnovne uvjete da možemo govoriti o intenziviranoj eksploataciji radničke klase. Taj problem novi Prijedlog zakona ne samo da ne pokušava ublažiti, nego nekim svojim rješenjima, poput onoga o dužini radnog vremena i kasnijem odlasku u mirovinu, dodatno zaoštrava. A ta pojačana izloženost zahtjevima kapitala ima i potencijalno dalekosežne političke posljedice, u mjeri u kojoj je socijalno i sindikalno oslabljene i iscrpljene radnike sve teže pokrenuti na organiziranu, zajedničku borbu za drukčiji svijet rada.

Smanjivanje EPLexa

Zašto se novi Zakon o radu donosi baš sada? Ana Milićević Pezelj, izvršna tajnica u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske, oko toga nema nikakvih dvojbi: ZOR se mijenja zbog rejting agencija i direktiva Trojke (Međunarodni monetarni fond, Evropska komisija i Evropska centralna banka), odnosno zbog vanjskih preporuka koje su stigle s tih adresa, s ciljem da se dodatno snizi indeks zaštite zaposlenja. “Trenutno su na istoj strani Vlada, poslodavci, rejting agencije i druge već pobrojane institucije, te tzv. hrvatski neovisni stručnjaci (neki svojom javnom retorikom, a neki aktivno), a na drugoj su strani radnici, odnosno sindikati, tako da se već mjesecima može pratiti ‘nepodnošljiva lakoća’ krojenja tuđe (a ne svoje) sudbine! Jer kad je riječ o privlačenju stranih investicija, cijena rada je tek na sedmom ili osmom mjestu (od deset, prema FDI ljestvici). Primjerice, bolje je rangirana kvaliteta, odnosno obrazovna struktura radnika od njihove cijene. S druge strane, strane investicije više odbijaju nesigurnost okruženja (posebice česte promjene zakona), sporost sudova, korupcija, spora, neučinkovita a skupa javna uprava…, ali Vlada nije spremna uhvatiti se s time ukoštac jer bi to iziskivalo previše promjena ‘u njihovim redovima’”, kaže Ana Milićević Pezelj.

Indeks zaštite zaposlenja posebno je važan. Već prilikom donošenja ZOR-a 2003. godine, u središtu interesa zakonodavca bilo je smanjenje zakonske zaštite zaposlenja (Employment Protection Legislation – EPLex), odnosno smanjenje tzv. EPL indeksa. Riječ je o indeksu koji kombinira pokazatelje vezane uz otvorenost tržišta rada prema nezaposlenima i privremeno zaposlenima s indikatorima vezanima uz zaštitu stalno zaposlenih. Ukratko, indeks je niži, a onda i po volji spomenutim vanjskim regulatorima, kad je otvorenost i izloženost tržišta veća, a zakonska zaštita zaposlene radne snage manja. “Ministarstvo rada i socijalne skrbi u siječnju 2003. godine objavilo je nacrt Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a, u kojemu se otpremnine i procedure oko toga navode kao osnovne dimenzije zakonske zaštite zaposlenja koje treba fleksibilizirati. Nacrt je, između ostaloga, pretpostavljao i potpunu deregulaciju uvjeta privremenog zapošljavanja te znatnije smanjivanje otpremnina i otkaznih rokova za dugoročnije zaposlene radnike”, pišu Iva Biondić i Teo Matković.[2] ”Izmjenama Zakona o radu postignuto je određeno slabljenje zakonske zaštite zaposlenja mjereno EPL indeksom. Sve su promjene učinjene u smjeru fleksibilizacije radnog zakonodavstva.”[3]

S tvrdnjom da je snižavanje EPL indeksa zakonodavčev imperativ slaže se i Dragan Bagić: “Već godinama poduzetnici, stručnjaci, ali i strani akteri kao što su Svjetska banka, MMF, kreditne agencije itd., ponavljaju istu mantru da je prepreka investiranju rigidno radno zakonodavstvo. Sada Vlada nastoji pokazati da rješava i taj ‘problem’ te nastoji makar malo smanjiti indeks zakonske zaštite zaposlenja kako bi investitorima poslala pozitivan signal. Mislim da se motivacija za izmjene ZOR-a može većim dijelom svesti upravo na to, na slanje signala investitorima da se nastoji poboljšati investicijska klima u Hrvatskoj. Nisam uvjeren da itko doista ozbiljno vjeruje da će te izmjene stvarno privući investitore. To je naprosto jedna od stavki na listi prepreka investicijama koje Vlada mora prekrižiti da bi mogla uvjeravati domaću javnost kako je napravila sve što je mogla da privuče investitore. Ostale stavke na toj listi pokušavaju se riješiti Zakonom o strateškim investicijama.”

Prekarni radnici visoke mobilnosti na tržištu rada, prisiljeni prihvaćati podstandardne radne ugovore za rad i atipične aranžmane, te stalno radništvo izrabljivano, posebno u realnom sektoru, do krajnjih granica zbog šezdesetsatnog radnog tjedna i intenziviranja rada, uz opće produbljivanje nezaštićenosti i potplaćenosti te razgradnju solidarnosti – sve će to, zahvaljujući novom Zakonu o radu, postati pravilo koje će potvrđivati tek pokoja iznimka.

[1] Srećko Pulig, “Moramo se boriti za društveni progres”, intervju s Asbjørnom Wahlom, Novosti, samostalni srpski tjednik, Zagreb, broj 680, 30. prosinca 2012.
[2] T. Matković i I. Biondić, “Reforma Zakona o radu i promjena EPL indeksa”, Financijska teorija i praksa, 27 (4), str. 515-528. (2003.)
[3] Ibid.

                                    (tekst je objavljen u septembarskom broju hrvatskog izdanja Le monde diplomatique-a)