Beton br.53
Utorak 02. septembar 2008.
Piše: Faruk Šehić

Tužni dželat

Nakon prvog pojavljivanja u Haaškoj sudnici, gdje su mu pročitana njegova prava i sažetak dugačke optužnice, sasvim je jasno kako Radovan Karadžić neće koristiti metode Šešelja ni Miloševića u svojoj odbrani, jer je počeo, kod sudija i televizijskih gledalaca, uvoditi osjećaj sažaljenja i tragičnosti vlastitog lika, sada kada je prestao biti Dragan David Dabić, i ponovo prikazao svoje lice tužnog krvnika. Čitava šarada oko njegovog novog (sada već bivšeg) identiteta bizarnog stručnjaka za bioenergiju i alternativnu medicinu (poput lika iz Top liste nadrealista) nastaviće se sa nesmanjenim žarom, kako i priliči tranzicijskim medijima na teritorijama koje nastanjuju Tužni Slaveni.
Stepen identifikacije Karadžića sa Dabićem je nevjerovatan, a možda se uopšte i ne radi o poistovjećivanju, jer Karadžić to jeste i bio: iluzionista koji je uspio natjerati bosanske Srbe da povjeruju u njegovu ličnu psihozu. On je onaj koji je njih uvjerio kako je njegova psihoza (način na koji vidi bosanskohercegovačku zbilju na početku devedesetih) jedina i apsolutna stvarnost kroz koju će ih on voditi pune četiri ratne godine. Za to vrijeme će uspjeti postići rekordan broj zločina koji će svoj vrhunac dostići u zločinu genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. Radovan Karadžić je čovjek koji je sam sebi servirao optužnicu na ratnoj srpskoj televiziji, ali i na mnogim bjelosvjetskim tv-kućama. Ne vjerujem da ću ikad zaboraviti njegovu ruku kojom u predratnoj Skupštini prijeti nestankom čitavog jednog naroda. Iz svega ovoga se opet ne može zaključiti kako je samo on taj pokretački duh koji će, za sada, baciti neizbrisivu mrlju na čitav jedan bosanski narod, jer je genocid bilo nemoguće izvesti bez masovne podrške tzv. malih i običnih ljudi, njegovih sunarodnjaka. Kako god bilo, istorija je zabilježila nezapamćen zločin genocida u Evropi na pragu 21. vijeka, u doba interneta i svih ostalih tehnoloških čudesa, koje su omogućile da Karadžićeve riječi i djela budu emitovani širom planete demonskom brzinom.

Graditelj, crvena faza

ISUS SA ĐAVOLJIM NAOČALIMA

U Beogradu je već organizovana prva turistička promenada mjestima na kojima se kretao Dragan Dabić, i ta premijerna ruta je namijenjena prvenstveno novinarima, a poslije će takvu počast imati domaći i strani turisti. Oni mali i bezazleni turisti koji će ići tragom njegovog alternativnog bioenergetskog mirisa i slušati besjede svojih vodiča, te revnosno fotoaparatom bilježiti novoustanovljene znamenitosti koje je posvetilo prisustvo bradatog i kosatog Dragana Dabića sa naočalima u koje može stati stotinu sitnih zvjerskih očiju. Dragan Dabić je zapravo Radovan Karadžić koji je uspio postati nacionalni svetac i nadriliječnik milionskih masa. Radovan Karadžić je Dragan Dabić koji nije uspio postati običan psihijatar i poznavalac ljudske duše, aure i zvjezdanog neba. Ili su i jedan i drugi, i treći (za čiji identitet još ne znamo) samo izraz legitimne i političke volje glasačkog tijela iz reda srpskog naroda koje mu je i dalo građansko i demokratsko pravo da svoju ličnu psihozu pretvori u djelo zločina genocida nad nesrpskim stanovništvom. Tako su završili prvi demokratski izbori u Bosni Hercegovini, implementirani prvo u koncentracionim logorima u Omarskoj i Keratermu, a zatim do kraja spovedeni u šumama Srebrenice. Iz čega se može izvući zaključak da demokratija nije za svakakve oblike ljudskih bića, a pogotovo nije prikladna za polupismeno ruralno stanovništvo ili za obrazovane ljude od uma koji su zajedno sa primitivcima učestvovali u zločinu dokazujući da pamet i obrazovanje nisu iskupljujuće stvari, te da je primitivac u svom zločinu barem iskreniji, jer ga presudno određuju njegov intelekt i srce, odnosno njihovo nepostojanje.

Graditelj, Euleks faza

KARADŽIĆ & DABIĆ &

Da nisam bio osam dana na Mljetu, i da nisam poslije toga navratio u Mostar, i da nisam upalio televizor, i da nisam šaltao kanale te se zaustavio na CNN-u, negdje oko 23 sata i 46 minuta neke večeri, ne bih vidio brejking njuz niti ekran na kojem je pisalo da je uhvaćen Radovan Karadžić. Samo zahvaljujući njegovom hapšenju gledao sam televizor do kasnih jutarnjih sati. I samo zahvaljujući njegovom hapšenju bio sam u prilici pogledati jako kvalitetan i zanimljiv dokumentarac Život i priključenija... režisera Lazara Stojanovića i scenariste Mirka Klarina, gdje sam sagledao Radovana Karadžića u jednom novom svjetlu i izgledu, a oni su bazirani na iskazima njegovih savremenika kada je Radovan bio pjesnik, psihijatar, i političar u nastajanju, sa Durmitora. Pored izobilja neobičnih detalja iz Karadžićeve biografije (koji su, u sebi, već tada krili zametak Dragana Davida Dabića), ono što me je više fasciniralo jesu ljudi, javne ličnosti, njegovi prijatelji i poznanici koji su pričali o njemu sa neskrivenim pripovjedačkim erosom. Jednoj od ličnosti iz dokumentarca Karadžić je čuvao djecu i bio pravi kućni paša-jaran, a drugi se opet upustio u literarnu analizu jednog Karadžićevog petparačkog stiha. I tu nema zaista ništa spektakularno osim načina na koji pričaju o njemu i cijelom tom vremenu u kojem je privredni kriminalac i poremećen čovjek radio kao psihijatar koji je trebao pomagati bolesnim ljudima. Posebno mi je zanimljivo kako su nakon njegovog kriminalnog djela svi skočili u Karadžićevu zaštitu i zalagali se da ponovo dobije posao na Klinici za psihijatriju. Tu su pobrojane razne ugledne političke ličnosti, svećenici i obični ljudi svih nacionalnosti u Sarajevu. Valjda je to bio dokaz famoznog bratstva i jedinstva koje se upravo obilo o glavu (granatama i mecima) svima onima koji su stali na njegovu stranu i omogućili mu novu egzistenciju. Ili su za sve krivi masoni, Židovi, CIA, Kominterna, teško je utvrditi, ali sam nakon gledanja tog filma stekao osjećaj gađenja (i zadovoljstva, jer nemam tog kulturološkog balasta) spram predratnog vremena lažnog prijateljstva, morala i sveopšteg prožimanja naroda i narodnosti SR BiH, koje je Radovan Karadžić svesrdno zasuo granatama i smrću nevinih ljudi. Pri tome je teško bilo zamisliti Karadžića kako se krije u kojekakvim pećinama i seoskim zemljanim kućama kao u partizanskim filmovima (ako je suditi prema iskazima njegovih savremenika). Dabić je postao Karadžić i tu priča ne završava, nego tek počinju nove dogodovštine koje će nam etički i estetski, vrlo uskoro, nakon vremenskog taloga, predočiti neki hollywoodski filmski spektakl.

Armatura arhiva

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.