Tmurna znamenja godina ova ima
Ova nova godina nosi turobna, čak možda sasvim loša znamenja. I to ne u prvom redu lokalna, već kontintentalna. Masakr u Parizu bio je prvi simptom jedne, ni ne znamo koliko duboke krize i jedne opasnosti za koju, opet, ne znamo koliko je velika. Marš solidarnosti u kom je učestovalo mnoštvo političkih ličnosti prve klase iz celog današnjeg sveta sugeriše nam da je Evropa odlučila da ne odustane od principa slobode izražavanja, kao i kolika je opasnost u kojoj se nalazi ta sloboda danas, pri intimnom i neizbežnom susretu (namerno izbegavam reč „sudar“) civilizacija.
Evropska kultura se nalazi u jednoj kasnoj, relativističkoj fazi; za nas, kao za antički svet iz doba Lukijana iz Samosate, bogovi ili bog mogu biti predmet bilo čega – smeha, na primer, uključujući i varijantu karikature. Krajem XIX veka, jedan veliki evropski filozof, koga mi pobožno čitamo, primetio je da je Gospod Bog bio jedan i da je umro – i to ne bilo kako, nego, kako on kaže, „mi smo ga ubili“. Na ovom putešestviju od barem nekoliko vekova, evropska civilizacija se snalazila i bez Njega (a kako, to je druga priča) jer, po rečima jednog krajnje-savremenog astrofizičara, kosmos može biti objašnjen i bez te hipoteze. Za evroatlantski svet Gospod Bog već odavno više nije nužna pretpostavka.
Drukčije stoje stvari izvan evroatlantskog sveta, u drugim civilizacijama, jer one su drugog mentalnog uzrasta. Neke, kao islamska, deluju kao Evropa u vreme krstaških ratova. Najverovatnije u svojoj celosti ne – ali u slučaju terorista u Parizu, 7. januara – rekla bih da. Oni su prešli preko zabrane ubistva i na smeh odgovorili smrću. Nalazimo se na različitim duševnim uzrastima, jedni u fazi verskog žara, drugi u fazi skepticizma; a svi imamo na raspolaganju iste instrumente: internet, informacioni napad, avione, kalašnjikove, olovke i još mnogo toga.
Karikaturisti iz Šarlija Ebdoa napravili su karikaturu Proroka. Nisu se dotakli Boga naše evropske civilizacije ili Isusa – to više ne bi bilo zanimljivo – jer, kako Niče kaže „Bog ostaje mrtav“ – nego njihovog Proroka. Proroka onih drugih. Učinili su to u stilu naše civilizacije, u skladu sa našim slobodama mišljenja i s našim pravom na slobodno izražavanje. I u skladu s našim tradicijama, besumnje: jer, da ponovimo, nije prvi put da Evropa kači bogove drugih civilizacija, naprotiv. Kud god smo prošli mi, Evropljani, lokalni bogovi su ili bili zamenjeni našim bogom, ili su bili skrajnuti i najzad prepušteni zaboravu. (Kako možeš da ubiješ bogove?, pitao se jedan laureat Nobelove nagrade za književnost iz 1970-ih godina, pa na to melanholično odgovorio: Tako što ih prepustiš zaboravu.) Međutim, arapski svet je velik, a sa fundamentalnim mitom jednog sveta takvih razmera to je malo teže, pa čak i nemoguće.
Bilo je mnogo političkih komentara na ovu tragediju s kojom je počela godina u Evropi. Nalazimo se u epohi globalizacije, svet je komplikovan i ni u kom smislu nije lišen opasnosti. Oružje kojim su pucala trojica terorista – koji, očigledno, pripadaju jednom nivou psihičkog razvoja drugačijem od nivoa karikaturista iz Šarlija Ebdoa ili Angele Merkel, koja se nalazila u prvom redu Marša solidarnosti 11. januara 2015. – to oružje je evropski izum i proizvod. Znači li to da je prosvetiteljstvo, sa svojom velikodušnom ideologijom zasnovanom na obrazovanju, u pravu? Bojim se da ne. Jasno je da ljudi mogu naučiti da koriste internet, da voze avion ili da pucaju kalašnjikovim; ali pripitomljavanje ljudskih nerazumnosti – iracionalnih i antiracionalnih tamo gde je uključena religioznost – ne može se postići tako lako kao umeće pucanja iz puške.
Bio je vrlo impresivan taj Tihi marš u Parizu, solidarizacija Evrope i drugih zemalja sveta oko demokratskog principa slobode izražavanja. Marš nam je ćutanjem rekao da Evropa brani principe na kojima je izgrađena; da brani svoje pravo da slobodno misli i da se slobodno izražava. I još nam je rekao, jednim prigušenim ali čujnim glasom, da je pariski masakr tek simptom, a ne sama bolest, koja je mnogo teža. Jer, da masakr nije bio simptom jednog mnogo većeg problema, šta bi toliko političkih veličina tražilo u Parizu?
Kao razumni i slobodni Evropljani, mi očekujemo da današnji politički svet pronađe rešenje za datu situaciju: rešenje koje ne bi kršilo evropske darežljive i demokratske principe ni protiv jednog ljudskog bića; rešenje koje bi, istovremeno, bilo i efikasno.
Činjenica da je pariski masakr bio podstaknut karikaturom podsetila me je da je jedan od prvih insceniranih procesa komunističkog totalitarizma u nastajanju u Rumuniji, proces protiv Ežena Joneska, 1946, bio takođe podstaknut jednom karikaturom.
Karikaturom koja je izašla u zvaničnom časopisu seljačkog pokreta „caranizam“, Pravdi, a koja je ismevala vojnike Divizije „Tudor Vladimiresku“. Suočeni s pretnjama koje je sa sobom nosila komunistička politička vlast, urednici Pravde su se odbranili tako što su u škripcu ostavili Ežena Joneska, koji beše (u časopisu Rumunski život) objavio jedan oštar članak o rumunskim institucijama. I tako je budući veliki dramatičar (koji se, na svoju sreću, tada nalazio u Francuskoj) došao do toga da bude predmet ogromnog političkog skandala i procesa pred vojnim sudom koji ga je osudio na mnogo godina teške robije.
Joneskov slučaj, koji je takođe počeo s karikaturom, pokazuje da nijedan ekstremizam, bilo politički ili religiozni, ne podnosi smeh.
I još pokazuje da spontana i velikodušna reakcija solidarnosti oko nekog principa ili neke aktivnosti – kakva je bila u Parizu, na maršu ćutanja od 11. januara – nije naša, rumunska osobina: Ežena Joneska je u lavlje čeljusti bacio jedan njegov kolega, a ne neki dušmanin...
... Kao što je i zakon o finansiranju publikacija ANUC [Nacionalnog Saveza Unije Stvaralaca] iz državnog budžeta, na kom se godinama teško radilo, krajem prošle godine bio odbačen od strane tadašnjeg predsednika Trajana Baseskua. A nije bio odbijen zato što je bio loš, pa ni zato što je bivši predsednik imao svoje kaprice, nego, jaoj! zato što ga drugi pisci nisu podržali.
Da, drugi pisci. Naše kolege.
I to ne iz principa: Komšija ima jednu kravu, a ja hoću dve. O, ne.
Nego iz principa: Neka komšiji crkne krava.
- januar 2015, Kluž