Pred 6. kongres SDA, koji je održan na 25. godišnjicu – 26. maja 2015, u emisiji Pošteno na Federalnoj TV, jedan od osnivača SDA – Džemaludin Latić kazao je kako, kad je SDA osnivana, ni oni, sami osnivači, nisu vjerovali da bi mogli pobijediti. Očekivali su, kaže Latić, da uđu u parlament kao manja stranka, koja će se boriti za jedan cilj – izgradnju džamija.

Dakle, ako je vjerovati Latiću, SDA je otpočetka koncipirana kao svojevrsna stranka zelenih, koju više interesuju urbanistička pitanja od ustavnih. Moguće je pak da su ostali osnivači (Alija Izetbegović, Omer Behmen, Edhem Bičakčić, Hasan & Muhamed Čengić, etc.) vješto skrivali suštinu SDA od poete Latića, pa susljedno tome njegova navedena obznana nije istovremeno i argument za dokazivanje nedoraslosti SDA historijskoj ulozi koju je preuzela.

Alija Izetbegović, prvi predsednik SDA

Pored borbe za reafirmaciju religije i općenito kulturnog identiteta Muslimana/Bošnjaka, koji je za SDA bio degradiran u jugoslovenskom socijalizmu, SDA se borila i za priznanje suverenosti muslimanskog/bošnjačkog naroda. Ništa se u Bosni ne može odlučivati bez volje muslimanskog/bošnjačkog naroda, odnosno volje njegovih političkih predstavnika, odnosno Stranke demokratske akcije, bio je stav koji je SDA zagovarala u prvoj svojoj kampanji. Alija Izetbegović je uveo u tadašnji bh. javni diskurs krilaticu o dogovoru naroda, po kojoj se odluke u BiH mogu donositi samo kroz konsenzus predstavnika tri naroda. Narodi će, tvrdio je Izetbegović, vladati u Bosni preko svojih stranaka.

Navedene ideje osigurale su SDA ogromnu podršku na izborima, ali i ogroman problem, kada je, po odvajanju Slovenije i Hrvatske iz Jugoslavije, na red došlo pitanje o nezavisnosti BiH. Tad se Izetbegoviću i SDA počela obijati o glavu ideja o dogovoru naroda, budući da se SDS, kao reprezent većinske volje srpskog etnosa, protivio ideji o nezavisnosti. Tako je SDA, u vezi sa referendumom, promijenila ploču, pa je počela propagirati ideju građanske BiH, po kojoj je nosilac suvereniteta u BiH demos (svi državljani BiH koji imaju pravo glasa, bez obzira na etnički identitet), što će reći da demos treba donijeti odluku prostom većinom, a ne – kako je tvrdio SDS, zagovarajući dojučerašnje svoje i SDA-ove etnokratske stavove – narodi, odnosno predstavnici naroda, konsenzusom ili vetom.

Plakat iz Sarajeva 1990. godine

„Dogovor naroda“ (potreba za konsenzusom ili pravo etničkog veta) nije bio upisan na bilo koji način u tadašnji ustav BiH. Po tom ustavu, jedini izvor legitimiteta i nosilac suvereniteta bio je demos BiH. Sva priča o tome kako su ethnosi nosioci suvereniteta i kako dvije stranke ne mogu preglasati – nije bila pisano ustavno načelo, već politički dogovor koalicionih partnera. U tom smislu, referendum je bio posve ustavan.

Činjenica da je SDA imala kontradiktorne stavove, da je čas bila za etnokratski sistem, čas za demokratski, ne opravdava akcije koje je poveo SDS 1992., ali ipak ostaje činjenica.  Činjenica je da do dan-danas SDA nije uspjela da se oslobodi te korijenske proturječnosti, te je za nju Bosna i Hercegovina „država građana i njenih naroda“. Ne mogavši se odlučiti ko je nosilac suvereniteta, demos ili etnos, SDA je formirala kontradiktornu viziju države BiH, u kojoj će izvor legitimiteta vlasti nekad biti demos („predstavnici građana“), a nekad etnos („predstavnici naroda“), zavisno od potrebe.

Za vrijeme rata i prvih godina nakon Dejtona, kulminirao je klero-nacionalistički identitet u SDA. Stranka se u to vrijeme poistovjećivala sa vojskom i državom općenito, te je poimala sebe kao očinsku figuru, koja je u stanju prijeteće agresivnosti susjednih etnosa i država odgovorna za zaštitu bošnjačkog naroda. Njezina je retorika bila u znaku jednostavne naivnosti, koja nerijetko graniči sa nehotimičnom (auto)satirom. Stranka je otpočetka bila liderski koncipirana, a prvi predsjednik SDA, marljivim je trudom kulturno-medijskih ideoloških aparata, pretvoren u krijeposnu figuru, da ne kažem maskotu, koja u ogromnom dijelu bošnjačke političke privatnosti, pa čak i javnosti, ima mitski status. Slikovito kazano, otac nacije Izetbegović je za dominantnu bošnjačku ideologiju mudri kralj, Odisej, koji je uspio nekako da provede BiH i bošnjački narod kroz srpsku Scilu i hrvatsku Haribdu.

U postratno-tranzicijskom periodu, SDA je, kao vladajuća stranka, kormilarila procesom privatizacije, i mnoge su se korupcijske afere (ilegalne privatizacije i pronevjere javnog novca) vezivale za njene istaknute i neistaknute kadrove.

Tek će pod dejstvom evropskih integracija, pa možda i ideološke promjene koja se nazirala nakon 11. septembra 2001, doći do potrebe da SDA mijenja kurs.

SDA pod Sulejmanom Tihićem

Inicijacija reformskog puta desila se na 3. kongresu SDA, kada je u oktobru 2001, na preporuku odlazećeg Alije Izetbegovića, za predsjednika stranke izabran Sulejman Tihić. Mnogi su ostali iznenađeni izborom tog dotad polupoznatog kadra SDA, ponajviše klerikalna struja (reis Cerić, Hasan Čengić, Edhem Bičakčić, rečeni Dž. Latić, itd.). Kakva je SDA dotad bila stranka, najbolje pokazuje tadašnja Tihićeva najava reforme, po kojoj će se u SDA moći popiti pivo, što je, kao i u islamu, u SDA dotad bilo strogo zabranjeno. Za vrijeme Tihićevog mandata, SDA je (2005.) postala članica udruženja evropskih stranaka desnog centra (European Peoples Party), i u kontekstu tadašnjeg nacionalizma Dodikovog SNSD-a i Silajdžićeve SzBiH djelovala, u kontekstu evropskih integracija, posebno u vrijeme pregovora o Aprilskom paketu ustavnih reformi, kao progresivna snaga.

Premda su mnogi tvrdolinijaši krenuli u napad na „ideološki problematičnog“ novog predsjednika, uz božju i Izetbegovićevu pomoć, a kasnije i bez njih, Tihić se utvrdio kao šef stranke. Budući da nije imao auru „jakog lidera“, često je od strane tvrdolinijaša predstavljan kao slabić, kao anti-lider. Tako je 2006., najviše zbog toga što je dobar dio SDA, na lokalnom nivou, radio kampanju protiv njega, tj. za njegovog protukandidata Harisa Silajdžića, Tihić poražen na izborima za člana Predsjedništva.

On je najviše uz pomoć činjenice da je promovisao dobar broj novih kadrova na rukovodeće pozicije u stranci, pobijedio Bakira Izetbegovića na 5. kongresu, 2009. Iako je reizabran s nemalom prednošću, ipak se već tada stranka počela dijeliti na dva tabora, Tihićev i Bakirov, a ta će podjela, u manjoj ili većoj mjeri, utjecati na rad stranke i u vremenu koje je uslijedilo. Formiranje Izetbegovićevog bloka, kao snažne opozicije Tihićevom reformatorskom mainstreamu, omogućilo je i stanovitu revitalizaciju prigušene klerikalnosti, što će biti sve značajnija tendencija kako se Izetbegović, kao član Predsjedništva, bude počeo približavati turskom AKP-u i njegovom lideru Erdoganu.

Zenit tihićevskog kursa SDA desio se tokom izborne kampanje 2010., kada je dobar dio Islamske zajednice, predvođen tadašnjim reisom Cerićem vodio kampanju protiv SDA i u korist odmetnutog SDA-ovog tajkuna Fahrudina Radončića, te nakon izbora, kada je SDA prvi put ušla u vlast sa Socijal-demokratskom partijom, koja je tada dobila najviše glasova.

Koalicija poznatija pod nazivom Platforma, čiju su okosnicu činile SDP i SDA, kao dvije stranke koje su dobile najviše glasova u Federaciji, formirala je federalnu vlast bez HDZ-a, ukinuvši praksu da okosnicu federalnu vlasti čine predstavnici dva konstitutivna etnosa. SDP ionako nije osjećao da predstavlja ovaj ili onaj specifični etnos, već sve građane, dok je SDA tu prigušila malo svoju bošnjačku retoriku i pristala da se formira vlast koja će biti predstavnik većinske volje demosa Federacije.

Kada je već 2012. došlo do sukoba između SDP-a i SDA, koji je rezultirao raspadom Platforme, SDA se vratila etnokratskoj logici, te je, i pored toga što je izbačena iz parlamentarne većine, zadržala svoje ministre u Vladi Federacije sve do kraja mandata, pomoću mehanizma etničkog veta u Parlamentu Federacije.

Kako je Platforma, bar što se tiče SDA-ovog učešća, percipirana kao Tihićev projekat, nakon njenog raspada ponovo je došlo do snažnije polarizacije između Tihićevih i Bakirovih kadrova, jer se približavalo i vrijeme novog kongresa. Tihića su tada spasili lokalni izbori 2012., na kojima je SDA odnijela ubjedljivu pobjedu, te je na Konvenciji, sporazumno podijelio moć sa Izetbegovićem, koji je zauzeo mjesto zamjenika predsjednika stranke. Međutim, Tihić se u vremenu koje je uslijedilo sve više povlačio iz poslova stranke, tako da je Izetbegović već u dobrom dijelu 2014. de facto vodio stranku.

6. kongres SDA

Nakon pobjede SDA i Izetbegovića na općim izborima 2014, nije bilo sumnje ko će biti novi predsjednik SDA. Tako je 6. kongres protekao u neuzbudljivoj trci za predsjednika: Izetbegović je dobio 590 glasova, Šemsudin Mehmedović 150, a Irfan Ajanović 4.

Mehmedović se jedini usudio da izađe na megdan Izetbegoviću – Ajanović je kandidiran samo da se koliko-toliko u medijima ublaži polarizacija – ali zavidnih 150 glasova koje je dobio,  više su glasovi protiv Bakira, nego što su za Mehmedovića. Mehmedović je još za Tihićevog vremena izbačen iz Predsjedništva i već duže vremena oponira rukovodstvu stranke stranke, ali da ne postoji njegova struja jasno govore to što pred Kongres niko od delegata ili viših, prepoznatljivih zvaničnika mu nije davao javnu podršku, dok su mnogi to činili za Izetbegovića. Valja naglasiti i da je većina istaknutih kadrova koji su avanzovali za vrijeme Tihića, izabrana i na 6. kongresu – npr. vođa tihićevaca Adil Osmanović izabran je za zamjenika predsjednika – tako da bivši potpredsjednici Senad Šepić i Sadik Ahmetović spadaju među tihićevce-izuzetke koji se nisu uspjeli sporazumjeti sa novim predsjednikom.

Ono što je jasno nakon 6. kongresa SDA jeste da je definitivno počelo jedno novo vrijeme u SDA. To se prije svega ogleda u približavanju SDA u ideološkom i strukturno-upravljačkom smislu AKP-u, a u vezi s tim i kreiranje Izetbegovića u snažnog nacionalnog lidera kakav je turski predsjednik Erdogan, s kojim Izetbegović već duže vrijeme gaji specijalne&paralelne odnose, gotovo ravne onima koje Milorad Dodik ima sa „markantnim vođom“ Aleksandrom Vučićem. Vrijeme Tihićevog „slabog liderstva“, (prinudne) podjele moći na više centara, razgađanja akumulirane moći pojedinaca na organima stranke, približavanja evropskim, sekularnim vrijednostima, te napetosti između Islamske zajednice i SDA, sve je to, u dobroj mjeri, Izetbegovićevim preuzimanjem vlasti u priličnoj mjeri suspendirano.

Bakir Izetbegović i Tajip Erdogan

Osim što se s Izetbegovićem SDA približavala nesekularnim i neliberalnim, da ne kažem klerikalnim vrijednostima Erdoganovog AKP-a, došlo je i do prilične promjene u shvatanju unutrašnjeg ustrojstva BiH. Dok je Tihić, u kontekstu Platforme, skupa sa SDP-om prešao preko etnokratskog ultimatuma HDZ-a da se bez većinskih predstavnika jedne etničke zajednice ne može praviti vlast, Izetbegović je u obraćanju na 6. kongresu stao nasuprot platformaškim idejama, kazavši da niko ne smije koristiti brojnost bošnjačkog naroda da bi preglasao Hrvate. Da ne bude zabune, to nije etnokratska samovolja bošnjačkog Telemaha, već promocija SDA-ovog post-platformskog vraćanja etnokratskim principima, nakon što je Platforma, koja je temeljana koliko-toliko na idejama građanskog predstavljanja, uspjela da ne uradi ništa osim da proizvede višegodišnju blokadu vlasti i političku krizu u Federaciji.

Međutim, ne tješi činjenica da je do povratka etnokratske retorike došlo više zbog determinacije (propasti Aprilskog paketa ustavnih reformi, odustajanja SAD da potiču reformu ustava u BiH, propasti Platforme, nerealizacije presude Sejdić-Finci tako da se ne iznevjeri njena anti-etnokratska suština), nego zbog volje pojedinog lidera. Važno je to da je anti-etnokratski projekat Platforme propao, te da će o BiH, koja se nalazi pred finansijskim kolapsom, barem do idućih općih izbora – 2018., odlučivati „dogovor naroda“.