Beton br.84
Utorak 17. novembar 2009.
Piše: Slavenka Drakulić

Sjene na zrakama sunca

Hrvatska je, kao što vam govori reklama, „mala zemlja za veliki odmor”. No, iza tog marketinga i optimističnih izvještaja o milijunima turista koji ondje provode svoj „veliki odmor”, postoje i manje vesele vijesti, koje bacaju neugodnu sjenu na taj mali turistički raj na Jadranu.
Ovog je ljeta Dinko Šakić, 86-godišnji bivši zapovjednik Jasenovca, zloglasnog koncentracijskog logora iz Drugog svjetskog rata, pokopan u uniformi ustaškog pokreta, hrvatskog ekvivalenta nacizma. Nakon rata, Šakić je emigrirao u Argentinu, ali se vratio nakon proglašenja hrvatske nezavisnosti 1991. Dočekan je dobrodošlicom kao slavna ličnost. U svojim je intervjuima Šakić ponavljao da se ni zbog čega ne kaje. Ono za što se trebao pokajati bili su deseci tisuća jasenovačkih logoraša ubijenih pod njegovim zapovjedništvom. Također je osobno smaknuo dvoje židovskih zatvorenika. Vlada Franje Tuđmana nije pokazivala nikakvu volju suditi Šakiću, sve dok Izrael nije naznačio da je voljan suditi mu ondje. Tako je 1998. Šakić osuđen na maksimalnu, dvadesetogodišnju kaznu. Na njegovom je sprovodu dominikanski svećenik Vjekoslav Lasić održao govor u kojem je savjetovao Hrvatima da se dive Šakiću i prihvate ga kao uzor. Efraim Zuroff iz Centra Simona Wiesenthala protestirao je kod hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića. Time je skandal i završio.
Potom je, prije par tjedana, na zagrebačkom aerodromu Zvonka Bušića, 62-godišnjeg Hrvata koji je zbog terorizma proveo 32 godine u američkim zatvorima, dočekala skupina proustaških podržavatelja, koji su ga pozdravili tradicionalnim fašističkim pozdravom. Bušić je 1976. oteo putnički avion tvrtke TWA na letu iz New Yorka u Chicago, s namjerom izbacivanja letaka u kojima se opisivala diskriminacija Hrvata u Jugoslaviji. Istovremeno je eksplodirala bomba koju je Bušić ostavio na Central Station u New Yorku, pri čemu je jedan policajac poginuo, a još su trojica ozlijeđena. No, u Hrvatskoj ga se smatralo junakom i mučenikom „za našu stvar”; žrtve su bile tek nesretan slučaj. Uspoređivan je s Beginom, Arafatom, Mandelom, Che Guevarom i Titom.
Kao da taj dvojac nije bio dovoljan, zemlja se dodatno podijelila oko popularnog pjevača Marka Perkovića Thompsona, čija publika, odjevena u odjeću ukrašenu ustaškim simbolima, uobičajeno diže ruke na fašistički pozdrav – neki čak i uzvikuju „Ubij Srbina”. Trebaju li njegovi koncerti, koji potiču nacionalnu mržnju (koja je zakonom zabranjena) biti zabranjeni ili ne? Predsjednik Mesić nedavno nije posjetio jedan teniski turnir jer je Thompson trebao nastupiti u istom gradu. Međutim, Hrvatski helsinški odbor – za ljudska prava! – branio je pjevačevo pravo na nastupanje. Gradonačelnici hrvatskih gradova su podijeljeni: za jedne je Thompson domoljub; za druge promicatelj fašističkih vrijednosti.
Zanimljivo je da zajednički nazivnik ove trojice nije samo rehabilitacija fašističke ideologije, nego i očita nevoljkost javnih institucija, poput policije i državnog tužilaštva, da reagira na takve pojave. Uostalom, kako bi i mogli, kad čak i neki ministri posjećuju Thompsonove koncerte?
Dvojba treba li provoditi zakon ili ne je apsurdna. Ako je antifašizam naveden u Ustavu nove hrvatske države te ako zakon zabranjuje poticanje nacionalne, vjerske i rasne mržnje, u čemu je onda problem? Problem je hrvatski odnos prema vlastitoj prošlosti. Dokumenti i deklaracije su jedna stvar, ali stvarnost je druga. U stvarnosti, prije svojih sedamnaest godina neovisnosti, Hrvatska je bila samostalna država samo jednom: između 1941. i 1945 – kada je njome vladala nacistička marionetska vlada.
To je povijest kojoj se Hrvatska Franje Tuđmana klanjala, a isti se osjećaji nastavljaju i dalje. Usprkos političkim govorima u kojima se osuđuju povremena oživljavanja tog zloglasnog nasljeđa, opći je stav ovdje da borci za „nacionalnu stvar” po definiciji ne mogu biti kriminalci. Nije zločin ono što se računa, nego namjere iza njega. To je ista ona logika koja ratne zločince iz balkanskih ratova, poput Mirka Norca, pretvara u junake.
Hrvatski političari, osobito premijer Ivo Sanader, glasno promiču europske vrijednosti i iskazuju svoju predanost pridruživanju Europskoj Uniji. No, ako tako neeuropske pojave kao što su ratni zločini, terorizam i fašizam i jesu zakonom zabranjene, u praksi ih se tolerira, pa čak i podržava. Je li Europskoj Uniji potrebna takva Hrvatska – zemlje koja svijetu pokazuje samo svoje lijepo ljetno lice, ali i dalje krije svoje dvojbene vrijednosti.

zarez-dot

Armatura arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.