Juni je mjesec u svijetu, i cvate dud, ospu se kiše i minu, tren prođe odjednom, odasvud, u visinu, uzlijeće ljubav i prepun je polena zrak, u polenu patnja mužjaka vri, a urednik „državotvornog sedmičnika“ Stav Filip Mursel Begović [1] i urednik „magazina za pravednije obrazovanje“ Školegijum Nenad Veličković [2] ušli su u polemiku.

Suština spora je u sljedećem: Veličković smatra da je najveći problem obrazovanja u BiH što većina đaka uči na jednom od tri nacionalna programa (bošnjački, hrvatski, srpski), umjesto na četvrtom, anacionalnim; Begović pak smatra da je problem što je jednom dijelu đaka (bošnjačkoj djeci u RS-u) uskraćen dio tog prava da uče na nacionalnom programu: Ministarstvo obrazovanja RS-a ne dopušta nastavnicima da im u đačkim knjižicama stoji bosanski jezik, već naređuje da im se upisuje „jezik bošnjačkog naroda“.

Iako je Veličkovićeva kritika usmjerena na veći dio obrazovnog sistema, u kojem se provodi nastava po nacionalnim programima – pa tako bošnjačka djeca u Sarajevu uče po bosanskom, srpska u Banjaluci uče po srpskom, a hrvatska u Mostaru po hrvatskom – Begoviću je važniji sekundarni smjer njegove kritike: ako đaci ne trebaju učiti po nacionalnim programima, onda se taj imperativ ne odnosi samo na đake, koji imaju priliku da uče na nacionalnim programima, već i na one, koji nemaju tu priliku u potpunosti (npr. djeca iz Konjević-Polja).

To jeste tačno, ali Begović pogrešno akcentuira tu tezu: Veličković naime ne tvrdi da samo djeca iz Konjević-Polja ne trebaju učiti na nacionalnom programu, već sva djeca u BiH. Također, kada kaže da je urednik Školegijuma „produžena ruka srpskog šovinizma“, Begović previđa ogromne razlike između Veličkovića i Ministarstva obrazovanja RS: dok Veličković smatra da djeca (ni bošnjačka, ni srpska, ni hrvatska) ne trebaju učiti na nacionalnim programima, Ministarstvo ima čvrst stav da djeca, posebno ona srpska, trebaju učiti na „svom“ nacionalnom programu. Dakle, dok Veličković nastupa iz univerzalne pozicije, koja „ugrožava“ partikularne pozicije, Ministarstvo nastupa iz jedne partikularne pozicije, koja ugrožava (institucionalno diskriminira) drugu partikularnu poziciju.

Begović, međutim, sve to zanemaruje i nalazi da je Veličković, kao i Ministarstvo obrazovanja RS-a, protiv bošnjačke djece u RS-u.

S obzirom da vladajuće stranke u Federaciji – što će reći i većina glasača ovog entiteta – odgovarajući na pitanje šta je trenutno najveći problem u bh. obrazovanju, dijele Begovićevo stanovište, a ne Veličkovićevo, anacionalno, urednik Školegijuma našao se u pozicije političke manjine.

Također, Begović nije propustio priliku da Veličkovića – na osnovu imena – identificira kao Srbina, čime je potonji iz ćoška političke manjine zguran u ćošak političko-etničke manjine, odnosno dvostruke manjine. Ali da bi osigurao moralnu nadmoć, Begović je napravio i treći korak, pa je Veličkovića („Srbina“) poistovijetio sa političko-etničkom većinom u RS-u, čiji politički predstavnici diskriminišu Bošnjake, manjinu s kojom se Begović političko-etnički identificirao.

Jednostavno, Veličković je za Begovića „srpski profesor koji je roditelje djece iz Konjević-Polja nazvao 'neobrazovanim nacionalistima'“ [3], a Školegijum je „u RS-u izraz produžene ruke srpskog šovinizma“.

Ironično je, da je i sam F. M. Begović ustvrdio – u svom prvom tekstu – da to nije istina, kada je kazao da Školegijumovom pravopisnom priručniku „u školstvu Republike Srpske primjetno (mu) nema traga, kao ni u kantonima sa hrvatskom većinom“. Kako je onda Školegijum produžena ruka srpskog šovinizma, i kako negativno utječe na status bošnjačke djece u RS-u, ako njegov jezički priručnik – kako Begović tvrdi – nije prisutan u tamošnjem školstvu?

Veličković kao politička manjina nema nikakav utjecaj na Vladu RS-a, niti bi se Vlada RS-a složila s njime da umjesto tri nacionalna programa (među njima i srpskog) treba uvesti četvrti, anacionalni program.

Dalje, svi značajniji politički subjekti u Federaciji, počev od vladajuće koalicije (SDA-SBB-HDZ), preko opozicije (SDP, DF, NS, SzBiH) stoje na stanovištu da u knjižicama bošnjačke djece u RS-u treba pisati bosanski jezik, a ne „jezik bošnjačkog naroda“. U političkom smislu, Veličkovićevo zalaganje za četvrti program je idealističke prirode i nema nikakav utjecaj na status djece u Konjević-Polju, neće i ne može ukinuti neki nacionalni program u RS-u, pa čak ni u Federaciji: sve dok postoji jedan od njih, postojaće i druga dva, a još dugo vremena će postojati jedan od njih.

Kao i svaki idealistički projekat, tako se i Školegijum ne nudi rješenja za pojedine probleme, koja bi se uklapala u postojeće generalno („problematično“) stanje. Školegijum ne predviđa da se problemi rješavaju jedan po jedan: treba promijeniti cijeli sistem, pa će se riješiti i specifične komplikacije kao što su Konjević-Polje, dvije škole pod jednim krovom, itd. I taj utopijski, idealistički projekat – a time ne imputiram redakciji Školegijuma neke motive, već određujem prirodu rješenja koja nude – ne ide u korist, niti na štetu bilo kojeg od nacionalnih programa.

Kada F. M. Begović, nastupajući sa stanovišta dominantne politika u FBiH i Sarajevu, na opisani način određuje Veličkovića-Školegijum kao „produženu ruku srpskog šovinizma“, to nije samo netačno, već neodgovorno i zlonamjerno.

To se vidjelo, kad se militantna manjina, koja pripada političko-etničkoj većini u Sarajevu, na društvenim mrežama okomila na „Srbina“, „četnika“ Veličkovića. Na kraju se čak desilo da su urednika  Školegijuma verbalno napali u tramvaju. Svejedno što Veličković decenijama kritikuje srpski nacionalizam, svejedno što je ostao u Sarajevu za vrijeme i nakon rata, bio pripadnik Armije BiH, on je u očima Begovićevog čitaoca – a zbog stilsko-„argumentacijske“ strukture teksta u Stavu - postao četnik, koji radi za Dodika i protiv bošnjačke djece u Konjević-Polju.

To što je „samo“ nekoliko desetina ili stotina verbalno napalo Veličkovića na društvenim mrežama, ili što ga je „samo“ jedan uživo verbalno napao, nije nikakav argument za uljepšavanje situacije. Jer, nikada, je li, i ne krene 200-300 hiljada ljudi na pojedinca, manjinca, ili manjinsku grupu: uvijek manjina i napada manjinu. Militantna manjina, koja pripada političko-etničkoj ili nekoj drugoj većini, i napada manjinu, političku, etničku ili neku drugu.

Značajan dio javnosti stao je u Veličkovićevu odbranu (Federalna TV, Slobodna Bosna, Žurnal, Prometej, itd.), kao i niz javnih ličnosti, što je svakako doprinijelo smirivanju situacije.

Zbog efemernosti obrazovnih politika za koje se zalaže Školegijum, polemika Begović – Veličković nije iznjedrila jasne zaključke, koji bi išli u pravcu rješenja u tom smislu. Ali je bila dobar simptom, određene radikalizacije političke atmosfere u Sarajevu. Tome je glavni uzrok povratak na vlast Stranke demokratske akcije (na izborima 2014.) odnosno njena dvogodišnja vladavina. Iako je SDA bila i u prethodnoj vlasti, ipak je od 2010. do 2014. glavnu riječ vodio SDP, koji također nije uspostavio liberalno carstvo na zemlji, ali nacionalistička militantna manjina, koja je tada znala da „njihovi“ nisu glavni u vlasti, nije bila tako lako spremna da se aktivira, kao što sada jeste.

Sada se čini da je dovoljan samo jedan miz iz javnosti, od strane neodgovorno novinara kakav je F. M. Begović, pa da „zaštitnici bošnjačkih interesa“ u Sarajevu krenu u nasilne akcije protiv „stranih plaćenika, domaćih izdajnika“, „potajnih četnika“, itsl. Iako sebe voli percipirati kao liberalnu, sarajevska javnost je trenutno daleko od liberalne.

Muharem Bazdulj je, povodom polemike Begović – Veličković, zaključio da je mnogo lagodnije kritikovati bošnjački nacionalizam u Sarajevu, ako imate bošnjačko ime, nego srpsko ili hrvatsko. [4] To je tačno. Tačno je i da je lako nositi srpsko ili hrvatsko ime (npr. Filip), ako nastupate sa stanovišta bošnjačkog nacionalizma. Bazdulj čak ide u krajnost, pa prorokuje: „Kako je krenulo, jedini pouzdan način da neki nebošnjak zavrijedi pozitivan masmedijski tretman u Sarajevu biće da pređe na islam.“ Budućnost će pokazati da li je bio u pravu.

Bilo bi, međutim, zanimljivo da je Bazdulj, kao novopečeni ekavac i beogradski intelektualac, „majstor srpske priče“ (kako je oslovljen u „Laguninoj“ antologiji „Priče o Kosovu“), uporedio liberalnost sarajevske javnosti sa onom beogradskom. Da li je Beograd liberalniji od Sarajeva u navedenom smislu? Ili, jednostavnije, da li bi on Muharem Bazdulj, koji nosi tursko ime, mogao u Beogradu, u novinama za koje piše (Vreme, Politika, Blic, itd.) ili na RTS-u, slobodno reći, naprimjer, da se u Srebrenici desio genocid? Zapravo, da li bi to čak mogao uraditi, i da uzme srpsko ime i pređe na pravoslavlje, a da ne izgubi masmedijski tretman koji ima?

Čini mi se da Beograd ima razumijevanja za „Turke“, kao što Sarajevo ima za „Vlahe“, samo ako su poslušni i govore u skladu sa čaršijskim političko-ideološkim bontonom. Tako je Muharem dobar za Beograd, ako 11. jula ne piše o Srebrenici, već o lubenicama i fudbalu. Suština je u tome da bi Nenad imao jednake probleme i u Beogradu i u Zagrebu, da radi i živi tamo, imao jednake probleme kakve ima u Sarajevu, dok ih Filip Mursel Begović, takve, nije imao ni u Zagrebu (kao urednik „Behara“), ni u Sarajevu, kao što ih Muharem Bazdulj nije imao, niti može imati, bilo u Sarajevu bilo u Beogradu.