Nedaleko od rimskog Panteona, Mario Monti, doživotni senator talijanskog parlamenta, kurtoazno nas prima u svom uredu. Taj čovjek utjelovljenje je stručne elite koja vlada Europom u ime ekonomskih zakona. Bio je redom: povjerenik u Europskoj komisiji, savjetnik u Goldman Sachsu, predsjednik think tanka Bruegel… Čovjek kojemu su nadjenuli nadimak il professore obavljao je i funkciju talijanskog premijera, kada je između studenoga 2011. i travnja 2013. preuzeo “tehničku vladu” koja je imala za cilj učvrstiti financijska tržišta uslijed monetarne krize.

Što on misli o projektu federalne Europe, to jest europske države koja bi u federaciju udružila svoje države članice? “Kada bih morao odrediti svoju poziciju, rekao bih da federalizam, to jest federalnu Europu, vidim kao zvijezdu Sjevernjaču, daleku referentnu točku koja mora usmjeravati konkretno političko djelovanje, no to bi se, prema meni, trebalo izvesti postupno i s pragmatizmom.” S pragmatizmom jer, prema Montiju, određene bi se politike mogle još više centralizirati na europskoj razini, dok druge bolje funkcioniraju na nižim razinama. Navodi primjer politike konkurentnosti koju vodi Europska komisija i kroz koju je ojačala svoj autoritet istovremeno decentralizirajući njezino provođenje. Valja biti pragmatičan: doista, “ako previše otvoreno istaknemo cilj federalizma, neki će reći da sa Sjedinjenim Europskim Državama riskiramo gubitak potpore onih koji bi bili spremni ići dalje, ali ne nužno toliko daleko”.

Taj odmjereni ton pristaje jednom državniku. On je i dobra ilustracija stava raširenog među proeuropljanima. Termin “federalist” je neodređen, podložan različitim interpretacijama i izaziva kontroverze u zemljama poput Francuske, o Ujedinjenom Kraljevstvu da i ne govorimo. Netom nakon što je sredinom srpnja izabran za predsjednika Komisije, Jean-Claude Juncker također se požurio uvjeriti britanske konzervativce da ne želi “Sjedinjene Europske Države”. 1

Briselski upravljači rijetko koriste taj termin, znajući da se može biti federalist, a da se to ne daje na sva zvona. “Federalizam nije moja religija”, kaže parlamentarna zastupnica Sylvie Goulard. “Nastojim izbjegavati rasprave u kojima mi pokušavaju podvaliti to pitanje. Radije krenimo od početka, zapitajmo se što zajedno želimo napraviti u Europi i pronađimo sustav koji bi tome najbolje odgovarao.” No ako uzmemo u obzir ono što ta nekadašnja visoka dužnosnica naziva “razvojem u svijetu”, koji slabi moć starih država europskog kontinenta, onda je “potrebno promijeniti razinu upravljanja i prekinuti s ograničenjima i rivalstvom država EU-a. Europa treba imati jedan jedinstveni glas ako želi da njezina riječ ima težinu u svijetu, naspram Kine ili Indije”, objašnjava Sylvie Goulard.

Tu staru, dobro poznatu pjesmu opinion makeri ponavljaju već decenijima i to uz ograničen uspjeh među stanovništvom, sudeći prema broju onih koji nisu izašli na europske izbore 2014. (57,42 posto) i uspjehu tzv. eurofobnih stranaka – Stranke za nezavisnost UK (UKIP), francuske Nacionalne fronte ili Pokreta pet zvijezda (M5S) u Italiji.

Ipak, smatrati federaliste ljudima koje bi rezultati izbora mogli izbaciti iz takta značilo bi slabo ih poznavati. Nezadovoljstvo građana, usko povezano s procesima integracije, neće ih iznenaditi niti istinski zabrinuti. “Eurofobi ne predstavljaju velik problem”, objašnjava Emma Bonino, bivša povjerenica u Europskoj komisiji i nekadašnja talijanska ministrica vanjskih poslova. “Indiferentni i euroapatični tvore veliku većinu i upravo njih treba pridobiti za Europu. Ono što me brine su sramežljivi proeuropski odgovori. Valja nam obraniti EU, čak i uz pretpostavku da je nužno ići dalje s integracijom.” Emma Bonino tako predlaže “labavu federaciju” oko nekoliko ključnih sektora (vanjski poslovi, obrana, istraživanja), ali ne i “superdržavu”. Put te “unije koja postaje sve tješnja” putem sporazuma krivudav je.

Po izlasku iz Drugog svjetskog rata, federalisti su nastojali ustanoviti novi politički poredak. Ta je ideja privukla i aktiviste koji su, poput Talijana Altiera Spinellija, pretrpjeli strahote fašizma i djelovali u pokretima otpora. Za Spinellija i Ernesta Rossija, koautora slavnog “Manifesta za slobodnu i ujedinjenu Europu” napisanog 1941. u egzilu na otoku Ventotene, nacija je nepopravljivo vezana uz nacionalizam i rat; ako je odbacimo, oslabit ćemo reakcionarne snage u društvu. Spinelli je u Italiji osnovao Movimento federalista europeo (MFE) koji je dio međunarodnog udruženja – Unije europskih federalista (UEF), osnovane 1946. godine.

No ne dijele svi jednake aspiracije za projekt federalnog institucionalnog okvira. Budućnost kontinenta žele zacrtati i druge struje, koje privilegiraju suradnju među državama (United Europe Movement Winstona Churchilla) ili tržišna rješenja (Europska liga za ekonomsku suradnju Paula Van Zeelanda). Europska ideja rađa različite pokušaje koji mogu okupiti ljude s ljevice kao i s desnice – donoseći promjenjiv uspjeh ovisno o pojedinoj zemlji i odnosu njezinih građana spram vlastite nacije-države.

S izbijanjem Hladnog rata dolazi vrijeme prvih razočaranja. 2 Uživajući potporu SAD-a, glavne federalističke organizacije, među njima i Europski pokret utemeljen 1948. kako bi ujedinio različite proeuropske strukture, neodoljivo se naginju ka Zapadu, a time i postojećem poretku. Europska konstrukcija postupno kreće ne putem “zajedničke izgradnje”, već putem “konkretnih postignuća koja će prvo stvoriti istinsku solidarnost”, prema slavnoj formuli Roberta Schumana u njegovoj deklaraciji od 9. svibnja 1950., koja je bila uvertira u Europsku zajednicu za ugljen i čelik, osnovanu 1952. godine. Projekt europske političke zajednice, koji su podupirali federalisti, konačno je napušten, istovremeno s projektom europske obrambene zajednice, koju je u kolovozu 1954. odbio francuski parlament.

Tada se ocrtava pragmatični put, bliži gledištima Jeana Monneta koji vjeruje da napredovanje prema Ujedinjenim Europskim Državama više potpomaže djelovanje obrazovanih manjina, a manje demokratske rasprave. U nemogućnosti da uzburkaju nacionalne političke igre, proeuropski miljei prije će pratiti nego voditi napredovanje europskih integracija koje su postigli šefovi država i vlada. Kako ne mogu mobilizirati javnost, oni se uglavnom bave senzibiliziranjem javnog mnijenja i utjecanjem na donosioce odluka. Kako unija napreduje, podjele se ublažavaju, a teorijske rasprave smiruju.

Danas proeuropske organizacije naročito nastoje oživjeti transnacionalni javni prostor. U velikoj mjeri financirane od europskih institucija ili ministarstava pojedinih zemalja, one aktivno predstavljaju diskurs i djelovanje EU-a određenim društvenim skupinama poput studenata. Neke grupacije oformljene nakon rata i dalje su aktivne. Tako UEF broji trideset tisuća članova koji pripadaju različitim strukturama u dvadesetak zemalja EU-a. Međunarodni europski pokret predstavlja platformu koja obuhvaća trideset i osam nacionalnih ogranaka i trideset i tri međunarodna udruženja (među njima i Europsku pučku stranku i Europsku konfederaciju sindikata). Među njegovim recentnijim inicijativama ističe se Europe Plus koja okuplja niz nevladinih organizacija. “Kao javni prostor za transparentnu i inkluzivnu debatu koji je stvorilo civilno društvo za civilno društvo, s ciljem razvoja obnove europskog projekta”, Europe Plus želi se “posvetiti ponovnom aktualiziranju i osnaživanju europske debate i dijaloga između civilnog društva te otvorenih i odgovornih institucija” – taj tip nerazumljivog govora uobičajena je pojava u Bruxellesu.

Skupina Spinelli osnovana je 2010. u svrhu pokušaja jačanja federalističkog cilja mobiliziranjem europskih zastupnika i osoba različitih političkih opredjeljenja. Premda je dosta slabo napisan, manifest “Ustani, Europo!” objavljen na šest jezika dobro pokazuje razmišljanja tih krugova. Zastupnik Zelenih Daniel Cohn-Bendit i liberal Guy Verhofstadt u osnovi tvrde kako Europa nije kriva za nezadovoljstvo koje je izazvala. “Istinski povod” krize povezan je s odbijanjem političkih vođa da ustanove federalnu Europu, koja bi omogućila očuvanje eurozone i razvitak “Europe kao sile” na međunarodnoj sceni. 3

No čitatelj neće pronaći mnogo preciznih odgovora o konkretnom obliku te zamišljene Europe: možemo samo pretpostaviti da bi Europska komisija bila moćna institucija, na čelu s predsjednikom kojega su izabrali ili izravno građani ili Europski parlament te da bi bila oformljena ustavotvorna skupština. Osim ako ne žele ugroziti budućnost kontinenta i “čitave planete”, šefovi država i vlada nemaju drugog izbora nego da vode svoje sugrađane na put “postnacionalne revolucije”: “Nikakav kompromis nije moguć”, obznanjuju autori. “Ili ćemo se smjelo opredijeliti za federalnu Europu, Sjedinjene Europske Države, ili ćemo se ponovno pogubiti u našim nacionalističkim lutanjima.” Federalizam ili smrt!

Više od tih skupina ili europskih stranaka – koje su uglavnom nevažni faktori – europsku debatu oblikuju think tankovi. Pomoću raznih publikacija i izvješća namijenjenih nacionalnim političarima, oni raspravljaju – obično na engleskom jeziku – o politici EU-a. U njima se okupljaju stručnjaci koje cijene Europska komisija i mediji. Bruegel, Centre For European Policy Studies (CEPS), Friends of Europe (FoE) u Bruxellesu; Centre For European Reform i Notre Europe u Londonu odnosno Parizu – svi raspolažu istraživačkim timovima i značajnim sredstvima.

CEPS primjerice okuplja šezdeset istraživača i asistenata te ističe da je u 2013. subvencioniran sa 7,6 milijuna eura – naspram Bruegelovih četrdeset i pet istraživača i 3,9 milijuna eura. Financiranje dolazi od projektnih natječaja europskih institucija, priloga koje daju države ili velika poduzeća, ali i utjecajni pokrovitelji: vikont Etienne Davignon predsjeda FoE-om, a Jean-Claude Trichet, bivši predsjednik Europske centralne banke, Bruegelom.

Unatoč njihovim eventualnim neslaganjima, aktivisti, stručnjaci i politički akteri uključeni u strukture koje prebivaju u briselskom mikrokozmosu dijele uvjerenje da se europskoj konstrukciji mora težiti i da taj cilj prednjači pred svim drugima. No takvo uvjerenje nije samo po sebi dostatno za prikrivanje diplomatskih neslaganja koja sprječavaju Europu da govori “jedinstvenim glasom” tijekom međunarodnih sukoba i kriza u susjednim zemljama, a još manje da izbriše prepreke jezika i kulture te nadiđe odvojenost političkih života pojedinih zemalja, koja se kosi s težnjama za transnacionalnom demokracijom.

Dakle koju vrstu demokracije nudi Bruxelles? Nedavni izbor Junckera na čelo Europske komisije rasvjetljuje doprinos Europskog parlamenta stvaranju “općeg interesa”. Kandidatura nekadašnjeg konzervativnog premijera Luxemburga (porezne oaze EU-a), nekadašnjeg predsjednika Eurogrupe i snažnog zagovornika mjera štednje, dobila je potporu europskih predstavnika kršćanskih demokrata (Europska pučka stranka), socijaldemokrata (Progresivni savez socijalista i demokrata) i liberala (Savez liberala i demokrata za Europu).

Kritičari EU-a ovo su doživjeli kao dokaz kako nedemokratski dogovori dominiraju ovom institucijom. Zastupnik u Europskom parlamentu Jo Leinen, predsjednik Europskog pokreta, na to pomalo razdražljivo odgovara: “Razlog udruživanja velikih europskih stranaka je potvrđivanje moći Parlamenta u toj nominaciji. Juncker je vodio kampanju, a njegova grupa EPP je pobijedila. No to ne znači da ćemo se u narednim godinama slagati oko politike koju valja voditi.” Njegovo gledište dijele ljudi iz Ujedinjene europske ljevice (GUE/NGL) i Lijeve fronte Francuske.

Sukob nije pravilo funkcioniranja briselske demokracije. Istraživanje javnog mnijenja na sajtu Vote Watch Europe prilikom prethodnog saziva Europarlamenta (2009. – 2014.) pokazuje usklađenost političkih pravaca triju glavnih gore spomenutih grupa. Gotovo 70 posto ispitanih glasača ne razlikuje EPP i S&D. Ravnatelj Naše Europe Yves Bertoncini, koautor studije o toj problematici 4, ističe: “Zbog proporcionalnog glasanja nijedna stranka ne može imati većinu zastupnika. Isključivo lijeva ili desna koalicija dakle nije moguća.” Stranke se moraju dogovarati oko zajedničkih pozicija. “Oko mnogo predmeta postignut je konsenzus, čak i među euroskeptičnim skupinama”, nastavlja Bertoncini. “No postoje i izrazitije podjele oko tema poput ugovaranja velikog transatlantskog tržišta.” 5

Sve u svemu, političkim životom u ovom trenutku ne dominira podjela na ljevicu i desnicu, već ona između proeuropejaca i antieuropejaca. Način glasovanja nije tome jedini uzrok. Odsustvo stranačkih smjernica rezultirao je osebujnom ideološkom evolucijom socijaldemokratskih stranaka, koje su s vremenom pridobivene za zahtjeve tržišne ekonomije i, u određenim zemljama, pristale su vladati zajedno s konzervativcima – primjer je “velika koalicija” na čelu s Angelom Merkel u Njemačkoj. Uz to, taj savez upućuje na ključnu karakteristiku EU-a: građani mogu intervenirati u sve teme osim u plan liberalnih politika – što je, ustvari, ključno pitanje – koje su sporazumi načinili nedodirljivima.6

Projekt “jačanja ekonomskog upravljanja” eurozonom mogao bi postati sredstvo postizanja radikalnije unije kojoj teže federalisti. Neke mjere su već usvojene, poput “europskog semestra” koji teži ojačati koordinaciju ekonomskih i proračunskih politika država članica preko Europske komisije. No zaključeno je da one nisu dostatne za zaštitu jedinstvene valute od novih udara i ublažavanje neravnoteže među zemljama. Poznatiji pod imenom “europski proračunski pakt”, Ugovor o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju, potpisan 2. ožujka 2012. 7, državama članicama nameće poštivanje “proračunske discipline”. Međutim, Europska komisija vrši tek moralni pritisak na politike pojedinih država, i to putem preporuka.

Na konferenciji održanoj u srpnju 2014., predsjednik Europske centralne banke Mario Draghi naveo je primjer Međunarodnog monetarnog fonda koji je pokazao da “disciplina koju su nametnuli nadnacionalni autoriteti može omogućiti da raspravu lakše usmjerimo na reforme na nacionalnom nivou” i, posljedično, pomoći pojedinim vladama da ih nametnu svojim građanima. 8 Draghijev prethodnik Trichet 9 pokazao se još afirmativnijim u govoru koji je održao na kraju svog mandata. Predlažući stvaranje “ministarstva financija EU-a”, koje bi bilo zaduženo za “nadzor proračunskih politika i politika po pitanju konkurentnosti”, zamislio je situaciju u kojoj je neka zemlja “opasno izmaknula kontroli”, to jest nije uspjela prihvatiti nužne reforme.10 U toj hipotetskoj situaciji, “izvanredni federalizam” omogućio bi autoritetima eurozone da izvrše “izravan utjecaj” i “sami donesu” potrebne odluke. Europljani su mogli okusiti taj “izvanredni federalizam” kada su, u studenome 2011., europski vođe odlučili smijeniti grčkog premijera Jorgosa Papandreua i predsjednika talijanske vlade Silvija Berlusconija.

Neki su željeli uljepšati to “jačanje ekonomskog upravljanja” trunčicom demokracije. Tako poziv koji je uputila Glienicker Gruppe, sastavljena od jedanaest njemačkih stručnjaka, ekonomista, pravnika i politologa, predlaže novi ugovor kojim bi se ustanovila “eurounija”, s istinski ekonomskom vladom koja bi imala istinske ovlasti. 11 “Potrebna nam je izvršna instanca na razini eurozone koja će biti u stanju donijeti odluke s ciljem očuvanja jedinstvene valute”, objašnjava Jakob von Weizsäcker, ekonomist koji je potaknuo inicijativu. “Do tog rješenja ćemo doći prije ili kasnije. Potrebna je demokratska kontrola te izvršne instance i zato nam treba parlament eurozone.” Taj bi parlament raspravljao o djelovanju izvršne instance koja bi mogla intervenirati u odluke pojedinih država članica, no ne bi mogla intervenirati u monetarnu politiku, koja bi i dalje ostala isključivo pravo nezavisne centralne banke.

Ideja o ugovoru tog tipa u Francuskoj je pozdravljena objavom “Manifesta za političku uniju eura”, na čelu s ekonomistom Thomasom Pikettyjem i povjesničarom Pierreom Rosanvallonom, a potom stvaranjem “Eiffel grupe” u kojoj se okupilo dvanaestak ljudi, među kojima i Sylvie Goulard i Laurence Boone, koja je nedavno promaknuta u ekonomsku i financijsku savjetnicu predsjednika Françoisa Hollandea, prije čega je radila za Bank of America. Ta “Eiffel grupa” cilja visoko i zamišlja osnivanje “političke zajednice eura”. Upotreba te sintagme može nas začuditi jer takva “zajednica eura” ne postoji – niti je ikada najavljena.

Hoće li “ojačavanje upravljanja” imati za cilj ponovno ustanovljavanje prerogativa javne moći koje su države članice napustile? Misliti tako značilo bi da loše poznajemo europsko pravo i namjere vođa Starog kontinenta. Monti priznaje da je europska integracija smanjila polje djelovanja državnih vlasti i bacila u zaborav čitava područja političke ekonomije. On smatra da je to dobra stvar. “Kažete mi da imamo manji izbor jer je dijapazon mogućih izbora smanjen. No moja je teza da su preostali izbori ujedno i pravi izbori, dok su prakticiranje kompetitivnih devalvacija, pribjegavanje visokoj inflaciji ili puštanju da se dug nagomila bili samo načini izbjegavanja sukoba, guranja problema pod tepih” – kako bi se zadovoljila aktualna glasačka klijentela nauštrb budućih generacija. Tako prezentirana, europska integracija nosi barem jednu prednost: otvara nam oči i jasno obznanjuje svoj krajnji cilj.

S francuskog prevela: Sana Perić