Beton br.141
Petak 25. april 2014.
Piše: Georgi Medarov

POLITIKA ZAČARANOG KRUGA

 

 

 

 

Nadolazeći izbori za Europski parlament bit će test za sve veće stranke u Bugarskoj, osobito s obzirom na sada već godinu dana neprestanih prosvjeda s ciljem prekida statusa quo. U veljači prošle godine izbili su masovni i spontani prosvjedi protiv mjera štednje diljem zemlje, potaknuti poskupljenjem električne energije. Konačno su rezultirali smjenom tadašnje vlade desnog centra, predvođene strankom Građani za europski razvoj Bugarske (GERB). Ti prosvjedi iznenadili su elitu, pobijajući ono što se ranije smatralo “zdravim razumom”: prije svega svetost privatnog vlasništva, pozivanjem na nacionalizaciju tvrtki za distribuciju električne energije u stranom vlasništvu.

 

Ovaj je populistički pokret (u pozitivnom smislu) iz nekoliko razloga predstavljao prekid sa svim prethodnim masovnim mobilizacijama. Osim što je zahtijevao nacionalizaciju, okupio je zajedno ljude različitog porijekla iz cijele Bugarske: na primjer, tisuće Roma koji nedvojbeno zauzimaju najmarginalniji socijalni položaj i skloni su političkoj pasivnosti, konačno je izašlo na ulice. Općenito, prosvjed je kombinirao socijalne zahtjeve s nezadovoljstvom zbog “nedostatka prave demokracije”, no to ga ne čini nužno socijalističkim. Spontana erupcija ostala je apolitičnom na više razina, prelazeći s ekonomskih zahtjeva na generalizirani bijes prema svim strankama ili pak političkom predstavljanju kao takvom. U tom smislu, ima neke sličnosti s pokretima Occupy ili Indignados – ne samo da je odbacio “ideologije”, nego je i ispoljio neprijateljstvo prema “političkoj klasi”. No, pokret nije uspio formulirati socijalne zahtjeve ili naglasiti klasne podjele, te konačno, odrediti se prema kapitalu. Unatoč tome, ipak je prisilio vladajuću elitu na određena prilagođavanja.

 

Sergei-Stanishev-bsp-congress-main-photo-Ivan-Stoimenov-bsp-e1361116278523-577x272

 

Potreba za prilagodbom postala je još izraženija kad je u svibnju izabrana nova vlada koalicije lijevog centra, na čelu s bivšom komunističkom, a sada neoliberalnom Bugarskom socijalističkom partijom (BSP), koja se predstavila kao skup tehnokrata, sposobnih odgovoriti imperativima međunarodnog tržišta. Prosvjedi su ponovno započeli u lipnju zbog proglašavanja jednog medijskog mogula šefom nacionalne agencije za sigurnost. Bijes je ovog puta bio usmjeren prema pretvaranju ekonomske u političku moć, ali prosvjednici ponovno nisu uspjeli prepoznati opće tendencije, već su se umjesto toga usredotočili na jedan “korupcijski skandal”, koji se interpretira kao simptom “zavjere elite iz sjene” koja nas progoni još od razdoblja socijalizma.

Vladajuća koalicija, a pogotovo BSP, u novom prosvjedničkom pokretu koji je ostao izrazito uporan čak i kad je nakon nekoliko mjeseci svakodnevnih prosvjeda brojčano splasnuo, vidjela je priliku za ponovno stjecanje legitimiteta. Posebno je korisno bilo to što se dio sudionika ljetnih prosvjeda otvoreno distancirao od prosvjeda u veljači, tvrdeći da je u veljači “sirotinja” tražila “nepravedne povlastice od države”, dok sada “imućni”, “odgovorni” i “srednja klasa”, sposobna “platiti svoje račune” maršira za “moralnost”. Desnica je pri tom pokušala oživjeti agresivni antikomunizam iz 1990-tih, tvrdeći da trenutna vlast ima tajni plan izlaska iz Europske unije i namjeru bliže integracije s Rusijom, pri čemu je ruski predsjednik Vladimir Putin igrao ulogu komunista koji kroz pokušaje regionalne ekonomske suradnje zapravo obnavlja Sovjetski savez. Napose su manje desne stranke bile na tom tragu, prijeteći “ukrajinskim scenarijem”, pa čak i “građanskim ratom”.

 

Sve se to događalo unatoč činjenici da bugarska vlada ne samo da nije poduprla referendum na Krimu, već je podržala i ekonomske sankcije protiv Rusije. Još značajnije, vlada nije ni na nacionalnoj razini dovodila u pitanje neoliberalni konsenzus o mjerama štednje koje nameće Europska unija. Dapače, zagovara daljnju privatizaciju javnog sektora, niže poreze, proračunsku “disciplinu” itd… Suvišno je isticati da, iako je nastavljala tvrditi kako “BSP obnavlja totalitarizam”, politički program desnice nije se ni u čemu razlikovao od programa vlade. Stoga je BSP-u bilo lako nastaviti istu politiku i na sve prigovore pokazati prstom na desničarsku opoziciju i njihove povike “komunisti”, te time paradoksalno izvući legitimitet iz prosvjeda čiji je cilj bio uzdrmati njihovu vladu. Desnica ne može kritizirati neoliberalnu politiku vlade, budući da bi to pokazalo kako između njihovih politika nema nikakve razlike, pa je ostala zarobljena u tvrdnjama da zemlju vode prikriveni komunisti, usprkos nedostatku bilo kakve politike koja bi se mogla smatrati iole socijaldemokratskom, a kamoli socijalističkom, antikapitalističkom ili radikalnom.

No za skore izbore za europski parlament, BSP je odlučio iskoristiti polemike oko prosvjeda kako bi u jednom manevru povratio dio svojeg “lijevog” identiteta. Tako su se na njihovoj listi našli i ljudi koji navodno predstavljaju tendenciju “nove ljevice”, među kojima je i novinar Aleksandar Simov, koji je na nedavnom skupu tvrdio kako BSP preuzimaju “intelektualci nove ljevice”. Ironično, dok je objašnjavao ovu navodnu promjenu, pored njega je sjedio jedan od najvećih bugarskih kapitalista, a sam Simov, osim povremenog opravdavanja ruskog imperijalizma, glasno podržava trenutnu vladu i njezine ekonomske mjere.

 

Etiketu “nove ljevice” inicijalno su koristile manje političke skupine, poput “Novih lijevih perspektiva” i “Solidarne Bugarske” koje su među rijetkima artikulirale (još uvijek marginalnu) kritiku BSP-a s ljevice. Pri tome se “nova ljevica” koristila kako bi se aktivisti istodobno distancirali i od (neo)liberalnog mainstreama, i od tradicionalističke ljevice zarobljene u nostalgiji za socijalizmom i stoga otvorene kooptaciji od strane BSP-a, kao i komercijaliziranih tržišnih niša nostalgične robe. Vanja Gligorova, aktivistica “Solidarne Bugarske” objašnjava kako korištenjem “simbolike radikalne ljevice” BSP sada pokušava provesti još ekstremnije neoliberalne mjere. To je bez sumnje točno, no ono što je još zanimljivije su društveni mehanizmi koji omogućuju da se ta simbolika koristi tako učinkovito. A to se čini se ne može razdvojiti od političkog ćorsokaka koji sam opisao: s jedne strane desnica koja legitimira BSP nazivajući ih “komunistima”, s druge nedostatak ozbiljnog izazova BSP-u s ljevice.

 

7d95d37556a7

 

Prazninu koja se otvorila nedostatkom ljevice trenutno također popunjava novi politički projekt, potpomognut krupnim kapitalom, pod imenom Bugarska bez cenzure (BBC). Ovu stranku predvodi Nikolaj Barekov, novinar ranije poznat po snažnim vezama s GERB-om koji je tijekom prosvjeda 2013. brzo promijenio stranu i postao njihovim kritičarom. Barekov je voditelj emisije “Bugarska bez cenzure” po kojoj je nazvao stranku, a koja se sastojala od velikih javnih debata na trgovima gradova i omogućavala mnogim marginaliziranima da objasne svoju nesreću i patnje. Stranci se pridružio i Angel Slavčev, koji je svoju političku karijeru započeo u maloj stranci pod nazivom Bugarska ljevica da bi kasnije postao jedan od vođa prosvjeda u veljači prošle godine. Iako je Slavčev (koji je ranije volio da ga zovu “Che”) došao iz lijevog miljea, oduvijek je zapravo tvrdio kako su razlike između desnice i ljevice stvar prošlosti, te kako sadašnji trenutak zahtjeva nacionalno jedinstvo protiv stranih opasnosti. Barekov je na sličnoj liniji i smatra da je potreban “kapitalizam s ljudskim licem”, dok “divlji kapitalizam treba ostati samo u povijesnim čitankama”, no istovremeno zaziva snažniju potporu privatnom sektoru. Ankete pokazuju neprekidan rast popularnosti BBC-a (trenutno oko 5,5 posto) što znači da je vrlo moguće da će barem jedan od njihovih članova biti izabran u Europski parlament. Neška Robova, bivša gimnastičarka i trenutna koreografkinja niza grandioznih nacionalističkih plesnih spektakala, u jednom je trenutku ustvrdila da ono što voli kod BBC-a je to što to “nije politički, nego umjetnički pokret”. Teško je zamisliti doslovniji podsjetnik na Benjaminovu slavnu tvrdnju da fašizam masama daje “ne njihovo pravo, nego priliku da se izraze”. Jasno, fašizam je prejaka riječ, no BBC je već usvojio krajnje desni stav prema sirijskim izbjeglicama i ušao u koaliciju s manjom strankom krajnje desnice.

 

Stalne smjene elita kako bi se zadržao dominantan položaj kapitala podsjećaju na slavni citat iz romana Gepard Giuseppea di Lampeduse: “ako želimo da stvari ostanu kakve jesu, morat će se promijeniti”. Samo bi radikalno lijeva alternativa mogla razbiti ovaj začarani krug. Međutim formiranje stranke radikalne ljevice ne može se učiniti dekretom ili voluntarističkim izborom: jedini pokušaj za sada predstavlja Bugarska ljevica, no na izborima 2013. dobili su bijednih 0,2 posto glasova. Za to nije nužno kriva samo stranka, jer su i objektivni izazovi veliki: nemogućnost potpore kapitala koju uživaju sve glavne stranke, minimalni pristup masovnim medijima, ali najvažnije od svega – nedostatak veze s narodnim mobilizacijama. Samo angažman u konkretnim borbama, na primjer protiv privatizacije voda, mogao bi izgraditi potrebne koalicije za potencijalnu predstavničku politiku. Dapače, to je jedini način da se stvori konkretna, a ne apstraktna solidarnost, temeljena na praznim izjavama bez ikakve moći mobiliziranja. Posljednje što treba dodati je da ideje radikalne ljevice ne vise samo u zraku čekajući da ih se prihvati, dosadan rad na njihovoj artikulaciji može se ugraditi samo u konkretne socijalne prakse koje bi predstavljale izazov liberalnoj hegemoniji i dale potrebna sredstva za političku intervenciju u aktualnim povijesnim okolnostima.

 

 

                                                                                 Prevela: Mirna Šimat

 

http://www.bilten.org/?p=489

 

Armatura arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.