Beton br.141
Subota 03. maj 2014.
Piše: Joachim Becker

Politika ekspanzije i njene posledice

EU i Ukrajina

Iako je bio izvorni povod nemirima u Ukrajini, Sporazum o pridruživanju EU-u ubrzo je pao u drugi plan. Geopolitički sukob između Zapada i Rusije i njihovih lokalnih simpatizera postao je dominantan fokus u tumačenju dinamike ukrajinske krize. U tom kontekstu vrijedi podsjetiti na činjenicu da su rigidni uvjeti koje je Unija postavila Ukrajini, prije svega zahtjev za raskidom dotadašnjih ekonomskih spona s Rusijom, bitno doprinijeli eskalaciji polarizacije u zemlji
 
Europska unija hvali diskutabilni Sporazum o pridruživanju s Ukrajinom kao prilog stabilizaciji zemlje i kao izlaz iz njezine ekonomske nevolje. EU i Ukrajina su 21. ožujka potpisale politički dio Sporazuma, a EU je u prijelaznom razdoblju stavila na snagu trgovinske olakšice na izvoz ukrajinske robe. Sporazum bi pak u potpunosti trebao stupiti na snagu nakon ukrajinskih izbora krajem svibnja. No suprotno tvrdnjama EU-a, Sporazum zaoštrava napetosti u Ukrajini, kao i njezine ekonomske probleme.   ukrajina-eu-prot-s  
 
Proširenje zone utjecaja EU-a
Sporazumi o pridruživanju, kakve EU u postsovjetskom prostoru forsira, ključni su element pri proširenju sfere utjecaja EU-a na Istok. Gruzija i Moldavija, u kojima je sporazum također žestoko osporavan, parafirale su Sporazum o pridruživanju krajem studenoga 2013. u Vilniusu. Armenija je neposredno prije samita u Vilniusu odbila potpisivanje takvog sporazuma, a u Ukrajini je to izazvalo masovne sukobe.
Joachim Becker predaje razvojnu ekonomiju na Sveučilištu u Beču. Težišta njegova recentnog rada su problemi polarizacije EU-a na centar i periferiju te istočnoeuropske ekonomije.

Geoekonomsko i geopolitičko strateško usmjerenje Sporazuma u slučaju Ukrajine postaje posebno očito. Uvelike prelazeći okvire liberalizacije trgovine, on Ukrajinu treba djelomično integrirati u unutarnje tržište EU-a. To bi značilo da Ukrajina preuzima najznačajnije dijelove privrednog zakonodavstva EU-a. Ukrajina time ne bi izgubila samo mogućnosti vanjske zaštite nacionalne ekonomije, već i ključne opcije za državnu industrijsku politiku (primjerice preko javnih natječaja). Kao prvi sporazum o slobodnoj trgovini dosad, Sporazum s Ukrajinom pogodio bi i s trgovinom povezane aspekte energetske politike. To je i unutarnjopolitički i vanjskopolitički posebno škakljivo pitanje. Unutarnjopolitički, zato što Sporazum podrazumijeva i postepeno ukidanje visokih cjenovnih subvencija, što bi snažno pogodilo jako osiromašeno stanovništvo zemlje. Vanjskopolitički, zato što je riječ o tranzitu ruskog plina. Ne samo Sporazum o pridruživanju s Ukrajinom, već i oni s ostalim postsovjetskim državama sredstvo su borbe za prevlast s ruskim projektom Euroazijske unije.   ukrajina-krim-rusija-tema-8
 
Ukrajina između EU-a i Rusije
EU države sljednice Sovjetskog Saveza stavlja pred izbor da unaprijede odnose ili s EU-om ili s Rusijom. No za Ukrajinu su ekonomski odnosi s objema od presudne važnosti. EU i Rusija su njezini najvažniji trgovinski partneri. Na EU je 2012. godine otpadalo 33,7 posto ukrajinske vanjske trgovine, na Rusiju 21,6 posto. Kao izvozna tržišta, oba su za Ukrajinu otprilike podjednako važna – svako apsorbira oko četvrtine ukrajinskog izvoza. Kada se radi o uvozu u Ukrajinu, EU s udjelom od 40,7 posto ima kvantitativnu nadmoć u odnosu na Rusiju s udjelom od 19,6 posto. No velik dio ukrajinskog energetskog uvoza potječe iz Rusije – a upravo o njemu bitno ovisi ukrajinska privreda, posebno energetski intenzivna teška industrija na istoku zemlje. Pored toga, radna snaga iz Ukrajine u značajnom broju emigrira i u zemlje EU-a i u Rusiju.
 
Neposredno prije potpisivanja Sporazuma o pridruživanju, koji je prvotno bio planiran za studeni 2013., ruska je vlada Ukrajini surovo predočila njezinu ekonomsku ovisnost o svom sjeveroistočnom susjedu, ali joj je i ponudila pomoć za akutno tešku ekonomsku situaciju, pošto se Ukrajina suočila s visokim deficitom tekućeg računa platne bilance i visokim kreditnim obvezama za vanjski dug. S obzirom na više nego nesigurnu vanjskoekonomsku situaciju i visoke, neposredno predstojeće, troškove za implementaciju Sporazuma, Janukovičeva vlada je odlučila da ipak ne potpiše Sporazum koji je već bio u potpunosti dogovoren. Ta je odluka bila uvelike kontroverzna: ukrajinsko stanovništvo je podijeljeno u dva velika bloka, već prema svojoj orijentaciji na EU, odnosno Rusiju, pri čemu je orijentacija na EU jako izražena posebno u dijelovima nacionalističkog miljea Zapadne Ukrajine.
 
Janukovičevo odstupanje od Sporazuma o pridruživanju pokrenulo je lanac društvenih protesta, koji je u konačnici doveo do pada njegove vlade i njezine zamjene prozapadnjačkom koalicijom koju sačinjavaju nacional-liberalne i fašističke snage. Nova vlada, koja je puno više po ukusu EU-a od Janukovičeve – često pogrešno kategorizirane kao proruske – suočava se međutim s istom vanjskoekonomskom dilemom kao i njezina prethodnica.
ukraine-crisis-protesters  
Ulaznica za produbljenu podrazvijenost
“Duboka i obuhvatna” slobodnotrgovinska zona najvažniji je sastavni dio Sporazuma. No za Ukrajinu bi se “produbljena” slobodna trgovina i preuzimanje ključnih sastavnica privrednog zakonodavstva EU-a moglo svesti na produbljivanje deindustrijalizacije i produbljene strukture ovisnosti. Razlika u stupnju ekonomskog razvoja između EU-a i Ukrajine je očigledna. Prema paritetima kupovne moći, njezin BDP po glavi stanovnika 2012. je iznosio svega 23 posto nivoa EU-a. A i usporedba s prošlošću ispada za Ukrajinu katastrofalna: 2012. ukrajinski BDP dosegao je realno svega 69,3 posto nivoa iz 1990. godine. Kapitalistička transformacija za sobom je povukla silno uništenje industrijskih proizvodnih kapaciteta. Razlike u razvoju odražavaju se u danas već vrlo asimetričnim trgovinskim odnosima. Godine 2012. uvoz EU-a iz Ukrajine sadržavao je do 52 posto primarnih proizvoda (mineralne sirovine, poljoprivredni proizvodi), dok je izvozom iz EU-a u istočnoeuropsku zemlju potpuno dominirala industrijska roba. Ova bilateralna vanjskotrgovinska struktura za Ukrajinu je krajnje nepovoljna. Ona u trgovini s EU-om pokazuje enormni deficit. Izvozi su u 2012. pokrivali samo 61,3 posto uvoza iz EU-a. Može se predvidjeti da bi liberalizacija trgovine predviđena Sporazumom dalje produbila ove asimetrije. Za tešku industriju Istočne Ukrajine, čije je interese Janukovičeva vlada osobito zastupala, to ne bi bio problem. Njoj je u prvom redu do olakšavanja vlastite ekspanzije na Zapad. Druge branše bi se, naprotiv, suočile s golemim problemima. Ti bi problemi bili dio “kratkoročnih poteškoća”, koje priznaju i zagovornici Sporazuma. No poteškoće nipošto ne bi bile samo kratkoročne, jer deindustrijalizacija ima i dugoročne posljedice. U Ukrajini jedva da se raspravlja o ovim pitanjima. Relativno kratko prije prvotno predviđenog termina potpisivanja Sporazuma neki su poduzetnički krugovi, ali i sindikalisti, izrazili zabrinutost zbog njegovih ekonomskih posljedica. Ti su glasovi potpuno nadglasani u geopolitičkom natezanju koje je uslijedilo.   russia-ukraine-natural-gas_77195_600x450
 
Negativni model Zapadnog Balkana

Politika EU-a prema takozvanom Zapadnom Balkanu, dakle postjugoslavenskom prostoru, uvijek se iznova slavi kao uspješna priča i mogući ekonomski model za Ukrajinu. Pritom se međutim previđa da su EU i neke njezine središnje članice, prije svega Njemačka, doprinijele kaotičnom i nasilnom procesu raspada Jugoslavije. U slučaju jednostranog proglašenja neovisnosti Kosova, kao dosad zadnje etape tog procesa raspada, EU i neke njezine središnje članice poticale su odcjepljenje od Srbije, a Rusija je zastupala suprotnu poziciju (dok u slučaju Krima sada obje strane zauzimaju pozicije posve suprotne onima prema Kosovu). Politika ponovne izgradnje i pridruživanja EU-u u regiji pridonijela je, doduše, ponovnom uspostavljanju infrastrukturne politike, ali ne i jačanju industrijskih struktura. U osvit aktualne krize, Hrvatska je bila dosegla svega 90 posto, a Srbija 50 posto industrijske proizvodnje iz 1990. godine. U Bosni i Hercegovini, gdje je utjecaj EU-a na ekonomsku politiku posebno direktan, ekonomska situacija je naročito katastrofalna. BDP po glavi stanovnika je 2012. prema paritetima kupovne moći dosegao svega 26 posto nivoa EU-27, dok je nezaposlenost dosegnula čak 28 posto. Snažni društveni protesti u Bosni i Hercegovini, koji su eksplodirali otprilike u isto vrijeme kao u Ukrajini, usmjereni su upravo protiv takve katastrofalne ekonomske i socijalne situacije.    
I u Ukrajini, kao i u Bosni i Hercegovini, protesti su dijelom okrenuti protiv bliske povezanosti etabliranih stranaka i lokalnih oligarha. Iako se režim u Ukrajini promijenio, bliske veze s oligarsima (iako dijelom i s ostalim grupama) ostale su neokrznute. Čini se vrlo vjerojatnim da će geopolitički sukobi socioekonomska pitanja u Ukrajini (barem privremeno) u potpunosti gurnuti u drugi plan.
 
U državama sljednicama Jugoslavije proces raspada pridonio je konsolidiranju oligarhijskih struktura. Mogu se prepoznati neke paralele unutarnjeg razvoja sadašnje Ukrajine s ranom fazom akutnog procesa raspada Jugoslavije. Paravojne grupe – s ekstremno desničarskom pozadinom – u protestima su odigrale vidljivu ulogu. Primjerice, u dijelovima Ukrajine Desni sektor je ustanovio vlastite kontrolne punktove na ulicama. Osnivanje nacionalne garde moglo bi se svesti na uspostavu politički lojalne oružane snage – paralelne konvencionalnoj vojsci. Također, jezično pitanje je snažno politizirano. Kao jednu od prvih aktivnosti nakon političkog prevrata, parlament je opozvao raniju promjenu zakona o jeziku, prema kojemu je ruski (i drugi manjinski jezici) regionalno imao status drugog službenog jezika. Privremeni predsjednik države tu pravnu promjenu, doduše, nije stavio na snagu, ali politički je signal bio jasan. Uslijedile su mjere poput zabrane televizijskih kanala iz Rusije. Čak je i najnovija studija Zaklade za znanost i politiku, vjerojatno najvažnijeg njemačkog vanjskopolitičkog think tanka, došla do zaključka da “u vladi jedva (da postoje) zastupnici s kojima bi se mogla identificirati većina stanovnika istočnih i južnih regija”. Prvi predsjednik nezavisne Ukrajine, Leonid Kravčuk, požalio se nedavno na polarizaciju zemlje obilježene silnom mržnjom kao i na nedostatak stvarnog autoriteta vlade.
 
Unutarnje i vanjske snage u Ukrajini djeluju centrifugalno. Da je EU-u zaista stalo do stabiliziranja zemlje, Unija bi odustala od Sporazuma o pridruživanju u predviđenom obliku i ograničila se na politički manje ambiciozan i kontroverzan sporazum o suradnji, koji bi Ukrajini dao manevarski prostor za kompromis. No stvarni prioriteti EU-a su, čini se, sasvim drugačiji.
 
S nemačkog prevela: Vesna Vuković
 
  http://lemondediplomatique.hr/eu-i-ukrajina-politika-ekspanzije-i-njezine-posljedice/
Armatura arhiva

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.