Uključen sam u međunarodni pozorišni festival (nezavisne produkcije) u Ljubljani, svaki dan se viđam, razgovaram i družim sa umjetnicima, producentima, organizatorima iz svijeta; poslije zajedničkog piknika na brdu u blizini Ljubljane sa grupom ljudi iz miljea odlučimo se sjesti u kafić u glavnom gradu. Povedem ih uz Ljubljanicu, u jedan od lokala na dobrom glasu, sa unekoliko višim cijenama i sa očigledno dobrim izborom vina (za to dvoje prije toga nisam znao; namjera nije bila elitistička). Kako se čini, takva mjesta od konobara zahtjevaju ne samo solidno posluživanje, nego i dobar izgled, sposobnost zabavljanja gostiju i slično. Priđe nam visok i stasit lik, tamniji, stereotip latino lovera, Marko po imenu, što kasnije pročitam na kartici zakačenoj na košulji; naravno, čuo je da small talkamo u lingui franci i, kao što mi se učinilo, osjetio dužnost da se stranim gostima predstavi kao prijatan, duhovit i u pravoj mjeri asertivan ugostitelj (slično možemo primjetiti kod slovenskih izvjestitelja rezultata na Eurosongu, na što se je u kasnijem razgovoru jedan od suprisutnih i referirao). U tome je, kao što se to tako često dešava, kolosalno i nepopravljivo pao, naime, izrekao je nešto što je smatrao šalom: “Hello, I’m Mustafa, but don’t be afraid, nothing is going to explode today”. Vjerovatno je koristan podatak i da je u društvu bio mladi izbjeglički par sa djetetom, iz Palestine.

Odvija se rođendan Radija Student, medija za koji radim i za koji bi u trenutnoj konstelaciji medijske i kulturnjačke situacije u Sloveniji jedino i radio, i oko devet naveče upadam u Metelkovu. Tamo me, naravno, pod utjecajem, dočeka jedan od perspektivnijih slovenačkih intelektualaca, kome sam kao urednik objavio knjigu i počne: “Srbi su u Bosni bili na humanitarnoj misiji; oni su silovanjem Muslimanki pravili dobro djelo, pošto ih je na taj način konačno neko dobro pojebao.” To je ponavljao bez prestanka, kao da je nekakva formula, kao da će tim ponavljanjem dospijeti u sado-mazohistički raj, mazohistički dio će činiti moj udarac po njegovoj gubici, a sado dio njegov užitak što me je na to naveo. No, nisam uradio ništa, pošto čovjek jednostavno ne zna šta mu je raditi u ovakvim situacijama.

Pripremam se za neko filozofsko izlaganje u skvotu Rog, koji je usred borbe za održanje, na barikadama. Radi se o centru realno postojeće ljubljanske alternative, u kojem žive i obavljaju određene djelatnosti migranti sa Bliskog Istoka. Prije predavanja neko je započeo, kao šalom, da se nada da se večeras neću raznijeti, da nisam donio eksploziv ili nešto slično. Grupa ljudi je tu stvar ponovila približno deset puta, kao djeca koja su naučila novu riječ i jednostavno ne mogu da prestanu, jednostavno nisu svjesna vlastite blamaže, prema kojoj se teško odnositi drugačije nego sa dobronamjernim osmjehom i nadom da će se uskoro, od umora, ipak smiriti.

Ispred antikvarnice “slovensko-srpskog prijateljstva” u Ljubljani u gluho doba noći sjedimo djelatnica Srpskog kulturnog društva Danilo Kiš, moj dragi drug i cijenjeni pisac, te jedan od najprepoznatljivijih i po meni zaista i važnijih mlađih srpskih pjesnika – svi mi imamo srpsko državljanstvo. Pored nas prođu dva mlađa lika, pjevajući: „Ko to laže, ko to kaže, Srbija je mala.” To uporno ponavljaju dok jedan od njih ne primjeti našu prisutnost i na nju upozori svog druga, na što ovaj odgovori nešto u stilu: “ne brini, oni nas ne razumiju.” Onda na sličan način kao karakteri u prijašnjim tačkama stvar suludo ponavljaju, u nekakvom kranjskom transu.

Sve su to primjeri pojave koja se javlja u okviru nečega što nazivam “kranjski autizam” – time želim označiti neku geografsku specifičnost pojave i ujedno se lišiti bilo kakve nacionalne generalizacije; želim hodati na toj tankoj liniji između produktivne nekorektnosti i one potpuno neproduktivne, rasističke. Neka bude jasno da osobine opisane u anegdotama nisu ujedno i osobine svih Slovenaca i da se nikako ne radi o nacionalnoj denuncijaciji, nego o pokušaju analize fenomena određene kulture koja se javlja unutar određene nacije – od implikacija koje takav pristup donosi za sad ne bježim.

Opisano bih mogao razumijeti i kao radikalni oblik humora, ako ne bi sadržavalo i već opisane lude i infantilne želje za transgresijom koja se odražava u pomenutom ponavljanju. Radi se o nekakvom obliku bizarnosti koji razumijem kao oblik nemogućnosti razumijevanja pojave drugoga i uključivanja tog razumijevanja u svakodnevne društvene odnose.

A razloge za takav autizam potražiću na dva mjesta.

Foto: Vera Vujošević

Područje Slovenije je tranzitno područje, ujedno je i prilično malo, te u globalnopolitičkim igrama nebitno; istovremeno je i područje distribucije (vojničke npr.), koje zbog toga razvija jaku birokratsku svijest. Ona ipak ostaje provincijalna, nikad sposobna da uspostavi vlastita pravila djelovanja, uvijek u zavisnosti od prilagođavanja stranim mjerilima, koja se sama prilagođavaju globalnopolitičkoj situaciji, u koju provincija nije direktno upletena. Ne razvija se prava lokalna aristokratija, kasnije ni buržuazija, koja bi servisirala potrebe centra, kao što se to desilo na primjer na Balkanu, a nema ni pravih uslova za strateško internacionalno povezivanje u otporu; čak i za vrijeme Jugoslavije ostali narodi igraju ulogu drugog, prema kome se odnos benevolencije poslije osamostaljenja preokrene u nacionalizam. Birokratija nije najprofesionalnija zato što nikad nije sposobna kreirati vlastita pravila i tako lakše internalizirati ona strana.

Ostaje trauma i stalna žudnja za kontaktom sa drugim i za uključenošću u geopolitiku, a i navika da se strancu prilagođava na jedan ili drugi način. Tako danas zapadni turisti iz Slovenije odlaze sa utiskom o nevjerovatnoj otvorenosti i prijatnosti lokalnog stanovništva, a manjine i novi migranti u glavnom imaju drugačije iskustvo. Drugi se stalno reprodukuje i odnos sa njim uvijek je autističan, bez obzira što može biti i prijatan.

Na raznim sportskim portalima i Youtube snimkama često možemo videti Slovence kako ističu da je neki igrač u stranom klubu, koji je nešto postigao, Slovenac, zamjenjivanje Slovenije i Slovačke predstavlja novodobnu traumu, Slovenija organizuje susrete Rusije i Amerike, a običaj sa Eurosonga već je bio pomenut – radi se o dugovječnoj želji za prepoznatljivošću i prisutnošću u svetu, koja je nekako prenapeta i zbog manjkavih iskustava smiješna, često prepotentna i pretenciozna.

Zato što u Sloveniji nema terorističkih napada i nema ozbiljne arapske zajednice, a to je danas mjerilo prisutnosti na Zapadu, postoji često i nesvjesna žudnja za nekakvim konfliktom ili događajem koji bi nas uvrstio na mapu bitnog dijela svijeta. Ta žudnja se artikuliše u gornjim situacijama, a njen autizam i nepoznavanje materije u brojnim detaljima: na primjer u povezivanju terorizma i bošnjačkog islama, znači u pogledu na (možda i nesvjesno, te ne nužno iz ličnog uvjerenja) negativnog drugog kao homogenog, kao i u istoj predstavi o homogenosti pozitivnog drugog, koju je nekako pretpostavljao i pomenuti konobar.

Ali još uvijek ostaje otvoren problem kako je moguće da je taj mentalitet prisutan i među obrazovanim ljudima lijeve orientacije koji nastupaju u nekim od gornjih anegdota. Mislim da je to moguće objasniti razlogom koji se može prepoznati i u ovom paragrafu, a taj razlog se zove...

Teško bi se moglo reći da u Sloveniji postoji razvijen javni prostor u klasičnim smislu, simbolički prostor u kojem je moguća slobodna razmjena mišljenja, slobodna javna upotrijeba uma i posledično polemika; ona se u glavnom doživljava kao osobni napad, rušenje jedinstva zajednice i interesna borba, što su zapravo projekcije društva koje zaista funkcionira na razini osobnog poznanstva, amorfne zajednice i interesnog povezivanja. Nije iznenađujuć podatak iz studije Dine Pomerantz, objavljene u knjizi The State of Working America (2012), da je Slovenija po kriteriju socijalne mobilnosti poslijednja zemlja u grupi OECD – a mislim da bi dobro pitanje bilo i gdje bi se našla u široj grupi država. Osamostaljenje je, kao i u svim ostalim zemljama nekadašnje Jugoslavije, služilo akumulaciji kapitala unutar elita koje su se uspostavile stvaranjem nove jugoslavenske srednje klase, mada su radnički zahtjevi, u prvom redu vjerovatno zbog nedostatka rata, omogućili da se socijalna država u Sloveniji (daleko) najbolje održala i da su razlike između bogatih i siromašnih ipak manje.

No, ta internost (inertnost?) i amorfnost sigurno nisu nove pojave, moguće ih je pratiti već u zapisima Ivana Cankara ili Vladimira Bartola i one vjerovatno potiču i od potrebe da se provincijalna elita preko diskretnih metoda i maskiranja s jedne strane sačuva od pritisaka vladajućih elita iz centre te sa druge strane od podređenog naroda. To maskiranje jeste i razlog ambivalentnih osjećaja koje često ima neki pripadnik loše plaćene manjine koji živi u Sloveniji; to bi trebala biti nekoruptivna, mobilna, sređena država otvorenih ljudi za kakvu ona važi po stereotipu, a brojna iskustva taj utisak negiraju. Međutim, na kulturnoj razini se najteže nositi sa autizmom i opisana paradoksalnost dovodi do situacije da Slovenija osim fanatičnih sledbenika Janeza Janše zapravo nema ozbiljnu trash pop kulturu – prema mom iskrenom uvjerenju, nju je moguće naći u ešalonima tzv. visoke kulture.

Zbog nediferenciranosti i značaja ličnih odnosa lakše se miješaju lijeve i desne ideje i često se ne upozorava na brojne anomalije; banalna kulturna borba između suludog dijela desnice te liberalnih floskula, koja izgleda kao pojava krajnje diferencijacije, jeste u tom slučaju samo simptom nepostojanja istinite diferencijacje na nekom ozbiljnom planu. Sve to se može povezati i sa prostorima nekadašnje Jugoslavije tipičnom traumiranošću zbog građanskog rata u vrijeme 2. svjetskog rata – ono što je specifično za Sloveniju jeste jaka tendencija ka nekakvom pomirenju, koja je dovela i do nedavno postavljenog spomenika pomirenja u centru Ljubljane (treba biti pošten i reći da postoji i otpor prema pomirenju, ali često na osnovi već pomenutih liberalno-kulturnjačkih floskula).

Koje su alternative? Ono što je kao slovenska avangarda postojalo tokom osamdesetih, na neki način još uvijek postoji. Pošto je tadašnja alternativa postala dio establishmenta, pošto je ponudila kulturnu potporu akumulaciji kapitala uz restauraciju klasičnog kapitalizma, u Ljubljani su održali mikroprostori otpora, dobrog društva i prodornih ideja, iako su se one ponekad miješale sa pomenutim autizmom. Možda nije pogrešan ni slučajan utisak da ti mikroprostori u intelektualnom i umjetničkom smislu upravo danas i najviše prosperiraju, danas, kada ih kulturne i gradske vlasti i najintenzivnije tjeraju na marginu i kada ih produkuju ljudi za koje je vrijeme sticanja nezavisnosti daleka prošlost, koji su zapravo rođeni sa državom i predstavljaju prvu generaciju koja se součava sa svim poslijedicama duge istorije koja se utjelovila u prvoj samostalnoj slovenskoj državi.