Beton br.141
Četvrtak 26. mart 2015.
Piše: Samuel Kamhi

Nek crkne Komšiću krava


Pet mjeseci nakon izbora, goruće političko pitanje u BiH je formiranje Vlade Federacije BiH. Na osnovu dejtonskog ustavnog ustroja BiH, enitetske vlade su, za razliku od Vijeća ministara BiH (“državne vlade”), prave adrese onoga što se zove izvršnom vlasti jedne zemlje, svejedno što su ovlasti Vlade FBiH, u poređenju sa Vladom Republike Srpske, donekle relativizirane postojanjem kantona i njihovih vlada.


Da ne bude zabune, lijeva orijentacija u slučaju DF-a, a i općenito u bh. javnosti, ne označava socijalističke, sirizijanske aspekte ekonomske politike koliko protivljenje ustavnoj činjenici da su izvori političkog legitmiteta u BiH tri etničke skupine, umjesto jednog, jedinstvenog bh. naroda – demosa.
 

Novu federalnu vladu formiraju Stranka demokratske akcije, Hrvatska demokratska zajednica i Demokratska fronta. Za razliku od SDA i HDZ, koji u većoj ili manjoj mjeri vladaju u BiH proteklih 20-ak godina, DF-u je ovo prvi put da učestvuje u (procesu formiranju) vlasti. DF se, osim po neiskustvu, razlikuje od svojih koalicionih partnera i po ideologiji: dok HDZ i SDA u svojim javnim nastupima osciliraju između pozicija ekstremne desnice i – kako bi Tarik Ali rekao – ekstremnog centra, dotle je DF stranka lijeve provenijencije.


 

The Godfather


DF je nastao nakon što je bivši član Predsjedništva BiH Željko Komšić, napustio Socijaldemokratsku partiju BiH. Komšić kao svojevrstan spoj Dwighta Eisenhowera, Josea Mujice i Clark Kentovog alter ega, već duže vremena slovi za najpopularniju političku ličnost u BiH. Pored eksploatacije vlastitog statusa ratnog veterana (dobitnik je najvećeg priznanja Armije BiH – “Zlatni ljiljan”), začinjene socijaldemagoškom jugonostalgijom, koju javnosti ispostavlja najčešće u kolokvijalnim formama, Komšić u svojoj PR historiji ima i jedan “saving lives” spektakl, na kojem bi mu i sam premijer Srbije Aleksandar Vučić pozavidio.


Naime, prije koju godinu Komšić se vraćao iz Zagreba, sa službenim autom i policijskom pratnjom, i naišao je na putu između Tešnja i Zenice na auto koji je vozio Suad Drobina, a u kojem se porađala njegova supruga Jasminka. “Pitali su me šta se dešava i zbog čega nisam usporio kada su me upozoravali. Kazao sam da žurim u bolnicu, jer mi se supruga porađa, na šta je gospodin Komšić rekao da se uključim u njihovu kolonu I da vozim za njima. Za tren smo prošli veliku gužvu, koja je vladala na tih pedesetak kilometara puta od Maglaja do Zenice”, kazao je Suad Drobina. Kasnije su roditelji novorođenčetu dali ime po članu Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, a Komšić mu je bio kum.


 

Kad 11,90% glasova vrijedi koliko i 27,79%


Čim je takav Komšić 2012, istupio iz SDP-a i okupio se u stranku, nije bilo sumnje da će, nakon izbora 2014, biti ozbiljan faktor na bh. političkoj sceni.


Zanimljivo je za osvjetljavanje trenutnog statusa DF-a u nastajućoj Vladi FBiH i formiranom Vijeću ministara BiH, da podsjetimo na povod Komšićevog istupanja iz SDP-a. Komšić se oštro usprotivio tada najavljivanim rješenjem presude Evropskog suda u Strazburu u slučaju Sejdić-Finci koje je, po njegovom mišljenju, predstavljalo popuštanje nacionalističkoj politici HDZ-a, te utiralo put kao ‘’hrvatskoj izbornoj jedinici’’, pa i samom trećem (hrvatskom) entitetu u BiH.


Presuda Sejdić-Finci nije provedena do dan-danas. Da li bi njeno provođenje po tom modelu bilo uvod u formiranje trećeg entiteta ili ne, te je li SDP ustuknuo zbog Komšićevog istupa ili ne, manje je danas važno od činjenice da je ekstremno nacionalistički HDZ, za razliku od te 2012., neizostavan faktor u svim kombinacijama za formiranje vlasti.


Sa apsolutnom većinom u klubovima Hrvata u Domu naroda FBiH, jednako kao i u Domu naroda BiH, HDZ uživa takvu poziciju da se bez njega ne može donijeti nijedna važna politička odluka u (F)BiH. Tako je već prilikom formiranja Vijeća ministara i Vlade FBiH, HDZ iskoristio svoj ucjenjivački potencijal, pa je tražio sva ministarstva, koja po ustavu, treba da popune kandidati koji se etnički izjašnjavaju kao Hrvati.


16 je ministarstava u Vladi FBiH dogovorno podijeljeno na sljedeći način: SDA i DF su dobili po 5 ministara, a HDZ – 6. To ne zvuči čudno, sve dok ne uzmemo u obzir da su SDA i DF u Federaciji osvojili 40,60 % glasova (27,79% + 12,90%), dok je HDZ osvojio 11,93% glasova. Prostije kazano, glasovi koje je dobio HDZ vrijede 30 % više nego glasovi koje su dobili SDA i DF.


DF, tj. Željko Komšić se pobunio protiv navedenog odsustva reciprociteta između broja dobijenih glasova i broja dobijenih ministarstava, zaprijetivši da će isupiti iz koalicije ukoliko HDZ dobije više ministarstava od DF-a (uključujući i Ministarstvo finansija). Ta njegova pobuna trajala je ipak samo dan-dva, te je, poslije pregovora sa SDA-om, na kraju prihvatio sve što je HDZ tražio.


voli-komsiju

A Komšića?


 

Entitet, etnitet


Zlobnici bi rekli da je Komšić 2010. sa SDP-om izbacio HDZ iz vlasti, a da je 2014. sa HDZ-om izbacio SDP iz vlasti. Ili da je, kad je istupao iz SDP-a, de iure odbio hrvatsku izbornu jedinicu, dok ju je sada, prepustivši HDZ-u sva ministarska mjesta koja po ustavu trebaju popuniti ministri iz reda hrvatskog naroda, de facto prihvatio.

Kakogod, sigurno da je DF doživio politički poraz, pristavši da HDZ dobije svih 6 ministarskih pozicija. Ali iskušenjima nije bilo kraja, DF je tek ušao u minsko polje dejtonskog sistema.


Nakon što je dogovorena Vlada, nekoliko minuta prije početka sjednice Predstavničkog doma Parlamenta FBiH na kojoj je trebala biti potvrđena, otkriveno je kako je prijedlog neustavan, jer – nedostao je jedan ministar Bošnjak, a viška je bio jedan Srbin. Budući da je SDA predložila sve Bošnjake, problem je nastao između DF-a i HDZ-a, jer je DF predložio tri Srbina (i jednog iz reda Ostalih), dok je HDZ predložio (5 Hrvata i) jednog Srbina.


Teško se bilo oteti utisku da SDA i HDZ, vođeni principom nek crkne Komšiću krava, i to ona ideološka, namjerno dovode DF u ideološke neugodnosti, jer je nemoguće da oni, koji već 20 godina svakodnevno pričaju samo o etničkim kvotama, nisu znali da je Vlada koju su bili dogovorili neustavna, jednako kao što su znali da je vrlo lako prebaciti odgovornost na DF.


Prvi korak u rješavanju problema, načinio je kandidat za ministra energetike, rudarstva i industrije Reuf Bajrović, koji je promijenio svoje etničko izjašnjenje, pa se u formularima više ne vodi kao Ostali, već kao Bošnjak. Time je DF preuzeo odgovornost za neustavnost predložene Vlade, a ujedno je i Bajrović izvršio skoro pa uspješan ideološki harakiri, jer je za vrijeme pretpopisne kampanje u BiH nastupao kao glavni (neovlašteni) glasnogovornik Bosanaca i Hercegovaca (Ostalih).


Ostao je, međutim, problema viška Srba. S jedne strane, mandatar Fadil Novalić (SDA) predložio je DF-ovom kandidatu Aleksandru Remetiću da, kao i Bajrović, promijeni etničku pripadnost (umjesto Srbin da bude Ostali), i riješi problem, dok su iz DF-a bili izričiti: HDZ mora povući kandidata iz reda srpskog naroda i predložiti drugog, iz reda Ostalih.


 

Osjećaj niže vrijednostI


Indikativan je način na koji DF brani svoj stav da HDZ treba, umjesto iz reda srpskog naroda, treba predložiti nekog iz reda Ostalih. DF-ovci su, kako kažu, došli do saznanja da će HDZ u budućnosti insistirati na promjeni Poslovnika o radu Vlade FBiH tako što će se u nj unijeti odredba po kojoj se nijedna odluka u Vladi neće moći donijeti ukoliko svi ministri iz reda jednog konstitutivnog naroda budu glasali protiv. Zato DF želi da ima sve ministre Srbe kako bi se osigurao protiv mogućnosti da bude preglasan.


Jasno, HDZ-u, koji drži sva hrvatska ministarska mjesta, bi odgovoralo da ima i u Vladi mehanizam veta, kao što ga već ima u Parlamentu. Ali DF-ova argumentacija pada na sljedećem. Da bi HDZ ispunio svoj cilj i ostvario navedenu promjenu Poslovnika, potrebna mu je podrška SDA. A SDA-u ne može biti u interesu takva promjena, jer – nakon što se Bajrović izjasnio kao Bošnjak – SDA ne bi mogla kontrolisati sve glasove ministara iz reda bošnjačkog naroda, te bi, podržavavši takvu promjenu, dovela sebe u situaciju da bude preglasana unutar Vlade od strane DF-a i HDZ-a. Svejedno što bošnjački intelektualci decenijama jadikuju o tome kako su Bošnjaci svoji najveći neprijatelji, teško je očekivati da bi SDA u toj mjeri radila protiv vlastitog, stranačkog interesa.


Zanimljivije od toga šta bi SDA uradila je to šta bi DF uradio. Oni, naime, govore o mogućnosti da se uvede institucija etničke blokade tamo gdje dosad nije postojala. I umjesto da kažu kako bi kao “lijeva, građanska” opcija instantno napustili koaliciju ako SDA podrži tu HDZ-ovu inicijativu da se institucije Federacije, koje su ionako opterećene mehanizmima etničkog veta, još više opterete takvim mehanizmima, oni se u mašti prilagođavaju takvom jednom scenariju, nastojeći da i sebi osiguraju držanje u rukama jednog takvog mehanizma. Oni zamišljaju sebe u takvom scenariju kao stranku koja će u ime srpskog vitalnog nacionalnog interesa, moći blokirati rad Vlade kad god poželi. Riječju, oni bi voljeli da imaju pravo veta kakav ima HDZ.


Pristavši da uđe u formiranje vlasti po dejtonskim, etničkim pravilima, DF je doveo sebe u situaciju u kojoj se, iako ima više glasova od HDZ-a, osjeća mnogo slabijim i od HDZ-a i od SDA. SDA se, jednako kao i HDZ, osjeća moćno zato što u Domu naroda ima dovoljno glasova pomoću kojih može blokirati svaki pokušaj da vlast bude uspostavljena bez njih, onako kako su to činili 2012. kad je SDP pokušao da ih izbaci iz federalne vlade. I dok se SDA i HDZ pomoću Doma naroda FBiH osjećaju sigurno, DF nema nikakav mehanizam blokade institucija u slučaju da bude preglasan. Prosto rečeno, bez HDZ-a i SDA se neće moći donositi odluke u Vladi FBiH, dok će se bez DF-a (moći) donositi odluke.


cow_1

Evropska krava je neuništiva


 

DF-u više treba vlast, nego što vlasti treba DF


Jasno da DF-u, na kraju krajeva, ipak ostaje jedan mehanizam blokade: oni mogu napustiti vladu i uskratiti joj većinu u Predstavničkom domu. Ali ta mogućnost je zasad, čini mi se, samo teorijska. Vidjelo sam da nisu istupili kad je HDZ do kraja tražio 6 ministarstava, jednako kao što nisu zaprijetili da će istupiti ako HDZ uvede etnički veto u rad Vlade.


Bolje upućeni u bh. stranačke prilike znaju da je DF, s jedne strane, ima ogromno članstvo, ogroman broj lokalnih organizacija, dok s druge strane – gotovo da i nema stranačku infrastrukturu. U nedostatku novca, stranka se još uvijek suočava sa takoreći banalnim problemima kao što je odsustvo (pristojnih) kancelarija za vlastite organe. Za razliku od SDP-a, DF recimo nema milionske godišnje prihode od rentanja zgrada naslijeđenih od Saveza komunista BiH.


Učestvujući u vlasti, u manjoj ili većoj mjeri, neprestano od rata naovamo, SDA i HDZ su ušle u svaku poru sistema. Ogroman broj njihovih kadrova na svim nivoima vlasti i administracije vezuje se za afere pronevjere javnog novca ili nelegalne privatizacije državnih preduzeća kojima je država dovedena pred ekonomski kolaps. Ali s obzirom na to da posjeduju mehanizme etničkog veta, pomoću kojih mogu biti sigurni da uvjetuju sve političke procese – a ujedno i pravosudne, jer je bh. pravosuđe duboko uvjetovano od strane politike - u zemlji, SDA i HDZ imaju status vječito neugroženih i nezamjenjivih. I sve dok tim strankama, iznutra (dolaskom nove vlasti koja će imati većinu u svim klubovima u domovima naroda) ili izvana (nametanjem novog ustava od strane međunarodne zajednice), ne bude oduzet taj čarobni štapić zvani etnički veto, pomoću kojeg mogu biti sigurne da njihova (politička) volja ne može biti neuvažena, nerealno je očekivati suštinske promjene. Ako postoji cilj radi kojeg bi se vrijedilo baviti politikom u FBiH, onda je to skidanje sa vlasti totalitarnih političkih volja SDA i HDZ-a.
 

DF se od izbora nalazi na ledini i njima je priroritet da materijalno obezbijedi stotine, da ne kažem hiljade svojih kadrova, ubacujući ih u državni aparat, kako bi ovi mogli primati platu od države, a raditi ne samo za državu već i za stranku. Dotle bi DF mogao novac, koji će iz budžeta dobivati kao parlamentarna stranka, trošiti u izgranju infrastrukture. Navedenu praksu, po kojoj država, a ne stranka, plaća značajan broj ljudi koji pored državnih obavljaju istovremeno i stranačke poslove, već godinama uspješno provode SDA i HDZ. Da i ne govorim preusmjeravanju budžetskog novca (državnih poticaja) ka privrednicima bliskim strankama, itsl. – što možda neće raditi DF.


U svjetlu navedenog može se tumačiti i Komšićeva dosadašnja neodlučnost u napuštanju vladajuće koalicije kada partneri, prije svega HDZ, ignorišu njegovu političku volju. Svejedno što će mu biti svezane ruke unutar vladajuće koalicije, svejedno što neće moći nametnuti svoju političku volju koalicionim partnerima i susljedno tome provoditi preizborna obećanja, teško je vjerovati da će skorije Komšićeve prijetnje o napuštanju vladajuće koalicije biti nešto drugo osim neuvjerljivog blefa. Naravno, DF će, imajući takav status u takvoj, SDA-HDZ vlasti, izgubiti mnogo povjerenja kod svojih birača i javnosti.


 

Je li trenutna DF-ova vlastoljubivost samo trenutna vlastoljubivost?


DF-ov izlazak iz vlasti, u svrhu spašavanja ideološkog obraza, mogao bi se očekivati, recimo, pred lokalne izbore 2016. dokad će imati koliko-toliko vremena i državnih resursa da ojačaju infrastrukturu, te da počnu donositi odluke neovisno o vlastoljubivosti koju im je nametnulo njihovo početničko “siromaštvo”. Te 2016., ili ranije, ili kasnije, DF bi mogao u nekoj koaliciji sa strankama građanske provenijencije, prije svega sa SDP-om, nastupiti na lokalnim izborima, i ostvariti dobar rezultat nakon demonstrativnog istupanja iz vlasti “u kojoj su htjeli da nešto učine, ali su im bile svezane ruke”. Do općih izbora 2018. bi mogli sa SDP-om predvoditi opoziciju (neku vrstu bh. DOS-a) i raditi na strategiji za ostvarenje nevjerovatnog: svrgavanja SDA i HDZ-a sa vlasti, i to tako da ni SDA ni HDZ nemaju u domovima naroda dovoljno delegata da blokiraju provođenje svake političke volje neovisne o njihovoj.


Ako se, međutim, ispostavi da DF trenutna vlastoljubivost nije samo trenutna (“dok se ne ojača stranka”), ako sredstvo (relativna vlast, kontrola pojedinih resursa) postane cilj, pa do kraja mandata ostanu stranka-ikebana SDA i HDZ-a koji će voditi glavnu riječ u vlasti, onda će doživjet će sudbinu umnogo im slične Stranke za Bosnu i Hercegovinu Harisa Silajdžića, ili (u srbijanskom kontekstu) LDP-a Čede Jovanovića: postojat će sve dok Vođina nadahnjujuća retorika bude uspijevala skrivati nečasne motive i radnje, a kad više nikakva demagogija ne bude u stanju prikriti crnu stvarnost, onda će biti detronizirani na izborima. I morat će otići. Posramljeni. Sa stotinama, ili makar desetinama miliona maraka u džepovima.


Armatura arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.