„Ne dam Kosovo na prvom sastanku“
(Queeria, Forum B92)
Što prođe brzo k’o aprilski dan,
Al’ od nežnih reči i misli o sreći
U srcu večno ostade san.
Kao što i dolikuje svakom društvu, bez obzira da li postoji samo u mašti nadahnutih pisaca, nevidljivi svet koji naseljavaju nevidljivi prijatelji dobio je i prve obrise političke organizacije. U duhu manifesta kojim su se, kako pričaju stari, nekada davno plašila mala deca i veliki posednici političke moći, jedan pokret na pomolu najavljen je lukavim zahvatom u najomiljeniju srpsku fantaziju 21. veka.
Prethodnicu ovog pokreta čini nekoliko desetina (stvarnih) građana Srbije, koji su se jednog nedavnog jutra okupili na vračarskom platou i odmarširali do Gazimestana. Za razliku od pionira bivše države, koji su marširali tragom oslobodilaca Beograda i drugih stvarnih i zamišljenih toponima jugoslovenskog antifašizma, ovaj marš srpskom avangardom čini i jedna iznenađujuća navika njegovih protagonista. Oni, naime, vole da čitaju. Štaviše, tvrdi izveštač, čitanje ih zaista uzbuđuje kao i rasprave o knjigama, koje se do pohabanosti korica čitaju i šalju dalje. I naslovi i autori tih knjiga ostaće zasad nevidljivi; možda zbog prirode konspiracije, ili nekih objektivnih nedostataka.
Zanos i uzbuđenje mladih ljudi u gazimestanskom maršu svoje poreklo nalaze u istom onom paradoksu uspostavljenom kao sušta suprotnost romantičarskog paradoksa ljubavi („što više daješ, to više imaš„), o kom govori Žižek objašnjavajući lakanovski koncept žudnje za prividom: „što više imaš onoga za čime žudiš, to ti više nedostaje, pa je čežnja još veća“ (Koka-kola kao petit object a, u: Žižek, „Manje ljubavi, više mržnje“, Beogradski krug, 2001). Petnaest odsto srpske duše, poput dekofeinirane dijetalne Koka-kole, uprkos čvrstim garancijama u najvišem pravnom aktu Srbije, sve manje postoji - zapravo, pojavljuje se na sasvim neočekivan način, kao „prazno mesto za koje je smisleno tvrditi da nešto predstavlja“, čija neuhvatljivost postaje njegov ključni ontološki dokaz. I osnovni motiv za još jedan gutljaj.
Stoga je poduhvat predstavnika žive organizacije građana koji traže odgovore, rade na sebi i drugima - kako ih je opisao jedan od retkih svedoka nevidljivog sveta, Slobodan Antonić - ostao neuspešan. Mada su prešli administrativnu granicu, sreli se usput sa američkim vojnicima i albanskim policajcima, i konačno zaista stigli do Gazimestana, čitav je put bio uzaludan, osuđen na neprestano mimoilaženje sa onim za čime se žudi. I koliko se god puta ponovio, na mnoge dovitljive i raznovrsne načine, taj pokušaj susreta nikada neće dovesti do ispunjenja želje.
Popularni fantazam srpske političke elite zaista zaslužuje svu pažnju svetova sa obe strane čarobnog ogledala, pre svega zato što je tako zahvalan za oblikovanje socijalnih čežnji i izvrdavanje odgovornosti za tekuće probleme. Mada neće priznati da je govor o Kosovu „carstvo beskrajno mnogih virtualnih istina, pa otuda carstvo u kome nikakva istina ne prebiva (u čemu je, naravno, njegova istina)“ (B. Arsić, Razum i ludilo, 105. str), kreatori i tumači srpske političke zbilje zasnovane na zamračenom predmetu želje, uživaju sve blagodeti simboličke neodređenosti „najskuplje srpske reči“.
Nema, naime, drugog načina za održavanje plamena zanosa i uzbuđenja Kosovom - za koje većina građana Srbije u ovostranom, vidljivom svetu, zaista ne mari. Većina Srba nikada nije bila na Kosovu. Niti koga tamo ima, niti koga tamo zna. I većina će vam reći: Ko još mari za Kosovo. Samo da je boljeg života. Da je više posla i da nam deca nisu gladna, objasniće Antonić jednom prilikom. Ali, većina Srba će se najdublje užasnuti kada bude videla kartu Srbije bez Kosova. Osim na mapi, Kosovo unutar granica Srbije postoji („insistira da egzistira“) još i na zastarelim agendama domaćih ubeđivača u paralelnu stvarnost. Taj se zadatak, nadasve, tiče izmeštanja Kosova u područje žudnje koja ne može biti zadovoljena. Nema povratka na Kosovo, jer tamo nikad nismo ni bili. Čežnja za Kosovom, oponašajući Levinasovu metafizičku želju, postaje alibi u kom iskrsava i održava se - srbijanska politika. Oni koji su učesnike marša poslali na Gazimestan, sačuvali su tajnu. I oni žele da Kosovo nestane iz stvarnosti, jer će samo na taj način postići apsolutni užitak.