Beton br.116
Utorak 18. oktobar 2011.
Piše: Fahrudin Kujundžić

Nacionalizam i incestuozno obožavanje

(U odbranu tjeskobe – bilješke na marginama Fromove knjige Psihoanaliza i religija)

...velika većina ljudi u našoj kulturi upravo je zato dobro prilagođena jer je ranije i temeljitije od neurotične osobe odustala od bitke za svoju nezavisnost. Toliko su do kraja prihvatili mišljenje većine, da su sebi prištedili oštru bol konflikta koju proživljava neurotična osoba. Sa stajališta „prilagođenosti“ oni su zdravi, ali su, s obzirom na ostvarenja svojih zadataka, kao ljudska bića, još bolesniji od neurotične osobe.
 
Erih From

Kada čovjeku iz ex-Yu spomenete „bitku za nezavisnost“, on će, ponosno, pomisliti na nezavisnot svoje države, svoje pokrajine, svog entiteta, svog distrikta, svog grada, uglavnom pomislit će na sve i svašta samo ne na nezavisnost sebe kao ljudskog bića. Riječ „nezavisnost“ kao da je ovdje rezervisana za razgovor na tom višem nivou, a ako je negdje poneki čovjek, a ima i takvih, nezavistan od te svoje nezavisne države, ili još bolje – od svoje nacije i njenih tlapnji, o čemu ovdje želim govoriti, za njega se koriste drugi izrazi, tipa: otpadnik, izdajnik, crna ovca, izrod, kopile i tome slično.
Već odavno mi se čini da taj izrod, sa margine na koju je otjeran, može da priča šta hoće, niko se neće posebno truditi da ga ućutka, može da tobože razotkriva društvene zablude koliko god mu drago, da galami da je car go, da učeno, uz pomoć brojne literature, govori o besmislenosti i nazadnosti nacionalizma, od njega očigledno slaba fajda, nacionalizam opstaje a nacionalista je, izgleda, sve više. E kad već tako ne ide, možda bi taj apatrid mogao pokušati da ujeda; umjesto što žonglira svojom učenošću, stojeći po strani i čudeći se nebuloznim konstrukcijama društva koje su sve veće, mogao bi svoj visoki intelektualni stil malo prilagoditi jeziku koji svi razumiju, tako što će početi da vrijeđa?
Nacija kao „incestuozna fiksacija“? Što da ne – ako se priča o Edipovom kompleksu iz sfere porodice pomjeri u sferu međuljudskih odnosa, onda s punim pravom mogu reći da živim u okruženju (u pitanju nije samo Bosna i Hercegovina, nego i šire, nadam se da ne moram napominjati) u kojem se incest postavlja na počasno mjesto i slavi kao vrhovna vrijednost.
Fromova priča počinje, naravno, od Frojda, s tim što From pokušava proširiti Frojdov Edipov kompleks: Seksualna žudnja prema članovima iste porodice nije suština incesta. Ta žudnja, u onoj mjeri u kojoj se nađe, samo je jedan od izraza mnogo dublje želje da se ostane dijete vezano uz zaštitničke likove, od kojih je majka prva i najutjecajnija.
Opća saglasnost o zabrani incesta, koja je bila i Frojdu jako zanimljiva, nije dovela do njegovog potpunog ukidanja. Naprotiv, grupe prema kojima se čovjek osjeća incestuozno vezan postaju sve veće.
Na šta ciljam jasno je ako se pažljivije pogledaju riječi „otadžbina“, „domovina“, ili već otrcana metafora „majka-zemlja“. Jezik je to davno registrovao. Ali šta će nam to? Taj novi dom, novi otac i nova majka? Objašnjenje je jednostavno: prerezati pupčanu vrpcu, ne u fizičkom nego u psihološkom smislu, velik je izazov čovjekovom razvoju i njegov najteži zadatak. Najteži je zato što nas čeka tjeskoba odvojenosti i teret odgovornosti za vlastito djelovanje. Puno je lakše prepustiti se, ostati dijete, zaštićeni zametak u infantilnom raju svog doma.

betonbr116_armatura
S tim u vezi, From iznosi sljedeće tumačenje priče o edenskom vrtu: U mitu o vrtu u Edenu čovjekov život opisan je kao potpuna sigurnost. Njemu nedostaje znanje o dobru i zlu. Ljudska povijest počinje činom pobune čovjeka, što je u isto vrijeme i početak njegove slobode i razvitka njegovog uma.
U edenskim vrtovima nacija, najveće dostignuće i temeljna vrijednost čovjeka je nešto na šta čovjek uopće nije mogao utjecati – u okviru koje nacije će se roditi. Unutar tih vrtova nije moguće kritičko prosuđivanje. Ta karikatura od čovjeka nema potrebe da išta misli, tu je otac nacije. Ili ako vam je draže, majka nacije, ili majka-nacija, majka poput one u pjesmi Pink Flojda, ona koja će u tebe usaditi sve svoje strahove, pomoći ti da se ostvare sve tvoje noćne more i zajedno s tobom sagraditi zid. Neće ti dati da letiš, ali će ti možda dozvoliti da pjevaš. A kakve pjesme bi tada pjevao, ako sve u tebi mora biti u potpunom skladu s vrijednostima oko kojih se formirao taj vrt? Naslušali smo se takvih pjesama u godinama iza nas, ima dosta hitova na sve strane.
From na jednom mjestu direktno govori o nacionalizmu i rasizmu kao simptomima čovjekove nesposobnosti da doživi sebe i druge kao ljudska bića. Dakle ne samo druge, nego i sebe. To je zaista karikatura, ali gorda karikatura, ponosna na svoju plitkost i jednostavnost: čovjek koji je dobrovoljno odustao od svoje pojedinačnosti, i koji se još diči time. Ali dobro, taj čovjek se donekle može i razumjeti. Možda i najveći ljudski strah je strah od sebe jednog i neponovljivog, kao strah od svog otiska prsta. Ali umjesto da se suoči s tim strahom, nacionalista ga pokušava razriješiti tako što će sebe poništiti, izjednačiti se sa svima koji su dio tog kolektiva. Treba, naravno, razumjeti i čovjekovu nesavladivu potrebu da negdje pripada. Ali pristati na to da ti nacionalna pripadnost bude ono što si ti prije svega, što je u definiciji nacionaliste, e to je vrijedno prezira. Banaliziram: ja sam, naprimjer, daleko ponosniji na svoju pripadnost navijačima Želje: ako ništa, to je bio čin moje volje, ponuđen mi je bio izbor, i ja sam se odlučio da ću navijati za Želju (neću valjda za Sarajevo); oko nacije nisam imao šta odlučivati jer me niko ništa nije pitao – rodio sam se tu, u toj porodici, dobio sam takvo ime, dio sam te i te loze, i gotova priča.
Kako formuliše From, razvitak čovječanstva je razvitak od incesta prema slobodi. Nacionalista, ako se tako stvari postave, još uvijek nije prešao fazu incesta, zapravo duboko je u njoj, a u razvoju čovjeka predstavlja primjer prethistorije tog razvoja. Koliko malo se usudio da koristi od svog potencijalnog kapaciteta, to skoro da nije čovjek: to je nešto iz čega bi nekad tek trebao postati čovjek, ili iz čega je već davno trebao postati, ali eto nije i neće.
Bilo bi lijepo završiti Fromovim poprilično optimističnim riječima: Samo će potpuno iskorjenjivanje incestuozne fiksacije omogućiti realizaciju bratstva među ljudima. Ali ne znam koliko se u to bratstvo više uopće može vjerovati. Nije mi, iskreno, ni bio cilj da propagiram ikakvo bratstvo; uostalom, mi na ovim prostorima smo jedno već imali, pa smo ga se uspješno riješili. Nije mi bio cilj ni da, još jednom u nizu, učeno kritikujem nacionalizam i nacionaliste. Bila mi je prije svega želja da nekog od njih uvrijedim. Optužiti nacionaliste da su nazadni, ništa novo, slaba korist i satisfakcija od toga; ali optužiti ih da pate od Edipovog kompleksa i da nisu prevladali incest – eh! – pa možda, ako ništa, nekome zbog takve formulacije bude bar malo neugodno.

 

Pisano u Bosni i Hercegovini, 16 godina nakon rata

Armatura arhiva

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.