Beton br.141
Četvrtak 10. april 2014.
Piše: Artan Sadiku

MAKEDONIJA - NOVA POLITIČKA SITUACIJA

 

 

 

S nadolazećim parlamentarnim i predsjedničkim izborima u Makedoniji krajem ovog mjeseca, svjedočimo nastanku “nove političke situacije”. Nakon gotovo devet godina potpune dominacije dviju stranaka trenutne vladajuće koalicije, čija je glavna karakteristika dvojni makedonski i albanski etnički nacionalizam, većina zainteresiranih za politiku naivno je smatrala kako će taj tip retorike polako početi odlaziti u prošlost. To nije neutemeljeno mišljenje, zapravo je poprilično ispravno ukazati na socioekonomske uvjete u zemlji i podršku vlade rastućoj socijalnoj i ekonomskoj nejednakosti, koja pretvara Makedoniju u najgori primjer u Europi i šire. S obzirom na više socijalnih prosvjednih pokreta koji su posljednjih godina mobilizirali građane i značajno utjecali na javni diskurs, mogli bismo pomisliti kako bi u takvim uvjetima etnonacionalističkoj retorici trebalo ponestati utemeljenja, te kako bi se stranke trebale usmjeriti prema usvajanju socijalno osvještenije politike. No, “nova politička situacija” o kojoj je ovdje riječ odnosi se na nestanak uvjerenja mnogih aktivista da će rastući pritisak materijalnih uvjeta života većine građana zemlje uvjetovati pojavu neke vrste političkog sadržaja kod stranaka koji bi težio rješavanju socijalnih problema, te doveo do slabljenja nacionalizma i njegove mobilizacijske moći.

 

Rana faza kampanje, koja službeno još nije počela, već je najavila nacionalističko zaoštravanje koje predstoji. Dvije vodeće stranke, makedonska konzervativna stranka VMRO-DPMNE (Unutrašnja makedonska revolucionarna organizacija – Demokratska partija za makedonsko nacionalno jedinstvo) i etnički albanska stranka s mješavinom kontradiktornih politika – BDI (Demokratska unija za integraciju), ne oklijevaju još jednom upotrijebiti najbizarniju političku retoriku u svrhu mobilizacije oko nimalo konkretnih pitanja. VMRO je kampanju započeo entuzijastično najavljujući cilj od 65 zastupnika, što bi značilo osvajanje apsolutne većine u parlamentu i omogućilo im da više ne budu obavezani o svojim politikama pregovarati s albanskom strankom. Jasno je da takav cilj krši sve političke i zakonske principe zemlje koja je ustavom definirana kao multietnička demokratska država, no u kontekstu u kojem je koncept zastupanja građana zamijenjen etničkim nadmetanjem, to se čini poprilično pragmatičnim rješenjem.

 

bdi-pdsh

 

Vođa BDI-a, nakon neuspjelih pregovora o zajedničkom predsjedničkom kandidatu s premijerom Gruevskim iz VMRO-a, javno je izjavio kako ne namjerava priznati legitimitet predsjednika kojeg bi izabrala većina glasača. Unatoč činjenici da je Makedonija unitarna država, etnički antagonizmi, prijetnje i prijepori kao politički legitimne metode, već su dugo vremena prihvaćeni kao izraz domoljublja. Visokim stupnjem kontrole medija i ozbiljnom represijom prema novinarima, trenutna si je vlada osigurala gotovo potpunu dominaciju u diktiranju glavnih političkih pitanja u zemlji. U takvim okolnostima, dvije glavne opozicijske stranke, Socijaldemokratski savez Makedonije (SDSM) i Demokratska stranka Albanaca (PDSh), imaju malo prostora za uvođenje bilo kakvih progresivnih političkih ideja (kada bi im to uopće bila namjera), pa se prilagođavaju nacionalističkim narativima te se u izbornu kampanju uključuju s vlastitim nacionalističkim argumentima. Iznimka je predsjednički kandidat Socijaldemokratskog saveza Makedonije koji je ozbiljno pokušao pristupiti Albancima i drugim etničkim grupama u zemlji. Međutim, na taj se potez već gleda kao na pretjerano otvaranje koje će mu ugroziti potporu među etničkim Makedoncima.

Izgradnja etnonacionalne države Makedonije devedesetih odredila je glavne političke pretpostavke za svaku političku aktivnost koja je slijedila. Taj je proces uključivao efektivnu diskriminaciju svih etničkih grupa osim Makedonaca na nekoliko razina uključujući ekonomsku, obrazovnu i socijalnu, što je vodilo uspostavi čistih monoetničkih stranaka čiji su politički programi bili usredotočeni na rješavanje etničkih pitanja u zemlji u korist njihove zajednice. Ova logika, ugrađena u naš ustav i pravni sustav od samog početka, postala je dominantna društvena snaga u organizaciji političkog i privatnog života. Četvrti su postajale etnički sve sterilnije, gradovi podijeljeni, a antagonizmi sve dublji. Obzirom da su sukobi bili usredotočeni na natjecanje za etničku političku prevlast, koja je u praksi značila ekonomsku moć vrlo malog broja novih vlasnika krupnog kapitala nad obespravljenim radnicima i novostvorenom vojskom nezaposlenih (koja sada čine trećinu stanovništva), ova je situacija izrazito koristila tranzicijskim elitama koje su mogle nastaviti sa svojim privatizacijskim agendama pritom ne nailazeći na ozbiljniji socijalni otpor.

 

Nacionalistička ideologija igrala je ključnu ulogu tijekom privatizacije državne imovine u Makedoniji ranih devedesetih, posebno zbog uvjerenja da tranzicijski period znači i prijelaz iz vremena ekonomske ideologije u vrijeme postideološke ekonomije, tj. jednostavno ekonomije. U tim je uvjetima nacionalistički narativ uspostavljen kao fenomen koji jedini može biti percipiran i prihvaćen kao pravi idealizam. Zbog emotivne nabijenosti i zauzimanja uloge žrtve (pri čemu su etnički Makedonci smatrali da su suočeni s nepravednim preprekama na putu prema vlastitoj državi, dok su etnički Albanci osjećali da postaju građani drugoga reda) nacionalizam je poprimio oblik ideologije u pravom smislu riječi. Razorne posljedice koje je privatizacija imala po društvo – snažne socijalne, zdravstvene i psihološke patnje koje je prouzrokovala – zapravo idu u korist nacionalističkoj ideologiji. Podjela radnika na manje društvene jedinice obitelji i individua olakšala je nacionalizmu da ih reorganizira u etničke grupe. Daljnjim tendencijama dijeljenja etničkih grupa na manje jedinice pod utjecajem posljedica privatizacija, suprotstavljani su pozivi na etničko jedinstvo, koji su kao izgovor uvijek koristili pretpostavljeno jedinstvo drugih etničkih grupa i opasnost koja iz toga slijedi. U tim je okolnostima nacionalizam doživljavan kao suvremen odgovor na štetne posljedice privatizacije.

 

Povratak zaoštrenog etničkog nacionalizma u politički diskurs i fokus politike uopće u svakom izbornom ciklusu ponovno potvrđuje da je dominantni politički mentalitet zemlje utemeljen na rigidnim podjelama u društvu, te usmjeren na daljnje jačanje etničkog identiteta kao jedinog političkog identiteta. Na zadnjim lokalnim izborima 2013. godine, logika etnički orijentirane politike poprimila je do tad neviđene razmjere kada su dva najogorčenija politička rivala u zemlji, makedonski konzervativci s jedne i socijaldemokrati s druge strane, formirali etničke koalicije u Strugi i Kičevu s ciljem ujedinjavanja “makedonskih” protiv “albanskih glasova”. Prije samo nekoliko dana, Ali Ahmeti, glavna politička ličnost Albanaca u Makedoniji i predsjednik BDI-a, velik dio jednog intervjua posvetio je objašnjavanju kako na izborima u Makedoniji nikada nisu bile bitne političke ideje, nego etnički glasovi koji bi prema njemu trebali biti glavna odrednica političkih odnosa u zemlji.

 

skoplje_0

                                                                                      Filip II u Skoplju, uzdizanje

 

Pitanje koje se nameće glasi – ako ovo prihvatimo kao adekvatan opis makedonskog političkog konteksta, zašto su uopće potrebni izbori kad bismo umjesto toga politički sustav mogli temeljiti na popisu stanovništva?! Jačanjem etnocentričnog diskursa, politički fokus na demografska pitanja iznimno je porastao u vladinim politikama i kampanjama. Prošle je godine premijer Gruevski u javnim nastupima više puta pozivao makedonske žene da rađaju više djece, nakon čega je uslijedila prava kampanja protiv žena koje se odlučuju za karijeru i vlastitu neovisnost, što je proglašavano antiobiteljskim fenomenom koji ugrožava naciju. Nakon ove intenzivne obiteljske kampanje uslijedio je novi zakon o pobačaju kojim se uspostavlja cijeli niz ograničenja. Etnički nacionalizam tako je izravno doveo u pitanje osnovnu slobodu velikog dijela stanovništva, u ovom slučaju žena. S druge strane, kako bi se nacionalizam učinio privlačnijim, pogotovo među etničkim Makedoncima, došlo je do razvoja novog političkog fenomena – prokazivanja aktivista, opozicijskih vođa, ali i kritičkih novinara i intelektualaca kao izdajica, “sorošoida” (stranih plaćenika) i grčkih kolaboracionista.

 

Posljednjih mjeseci organizirano je nekoliko akcija aktivističkih grupa koje su pokušale mobilizirati nezadovoljne građane koji trpe siromaštvo, nezaposlenost i konstantni strah od represivne politike vlasti. Dvije najaktivnije grupe, Solidarnost i Lenka, davale su potporu prosvjedima radnika tvornica koje su zatvorene nakon privatizacije. U to vrijeme počinjali su prosvjedi u BiH, a mnogi su aktivisti opazili rastuće nezadovoljstvo i u Makedoniji, te su organizirali akcije kako bi okupili veću podršku za te prosvjede. No prosvjedi, koje su mediji detaljno popratili zbog sukoba s policijom, nisu uspjeli stvoriti veći društveni pokret u zemlji. Još jednom se pokazalo kako je ogorčenje najučestaliji osjećaj, kako među onima koji su izašli na ulice u pokušaju da stvore politički prostor za artikulaciju glasa potlačenih, tako i kod onih koji su odlučili ostati doma, očekujući da se bez njih dogodi nešto od čega će i oni profitirati.

 

Vlada je iskoristivši svoju potpunu kontrolu nad medijima izvela uspješan manevar demoniziranja opozicije kao izdajničke, elitističke i korumpirane buržoazije, što je posljednjih godina postao stav koji dijeli i veliki dio stanovništva. No taj stav vlast redovito i uspješno koristi da diskreditira svaki prosvjed, proglašavajući ga zakulisnom igrom opozicije. Tako je sumnja obilježila gotovo svaki pokušaj političkih organizacija ili nevladinih udruga da izraze zabrinutost oko rastuće bijede i ugrožavanja sloboda i demokracije u zemlji.

 

jc6d119320smalluh3

                                                                            Skenderbeg u Skoplju, obnova 

 

“Nova politička situacija” u Makedoniji zahtijeva ozbiljno promišljanje političkih perspektiva u društvu općenito, s obzirom na to da će etnonacionalistička logika neizbježno dovesti do povećanja napetosti, konfrontacija kao i mogućeg nastanka opasnih opcija, koje bi (zbog rasprostranjenog nacionalističkog sentimenta) mogle potaknuti mobilizaciju problematičnih grupa i tako dovesti u pitanje Makedoniju kao zemlju. Međuetnički incidenti, koji su zadnjih četiri do pet godina postali uobičajeni u školama, na stadionima, ulicama, u četvrtima, autobusima i drugim segregiranim javnim prostorima, izravan su rezultat politike vlade i prate uzorak dvostrukog etničkog nacionalizma vladajuće koalicije koju na okupu drži jedino dogovor o podijeli korupcijskog plijena.

 

Ova je politička situacija nova u smislu potrebe za hitnom mobilizacijom progresivnih snaga u Makedoniji koje bi formirale velik savez političkih organizacija, nevladinih udruga i drugih civilnih platformi s ciljem suzbijanja daljnje reprodukcije nacionalističke imaginacije obiju velikih etničkih grupa u zemlji. Trebamo hitno uspostaviti novi osjećaj zajedničke pripadnosti, koji je otvoren i pristupačan što većem broju naših sugrađana, što se može učiniti samo stavljanjem fokusa na zajedničko materijalno iskustvo ekonomskog i društvenog života, ali i kulturnih percepcija koje dijelimo. Moramo kritički promisliti liberalne kulturne aktivnosti civilnog sektora u zemlji, koji je nakon etničkih sukoba 2001. godine, pod utjecajem ideoloških stavova svojih financijera, potrošio velik dio sredstava promičući razlike, koje su tada trebale postati temeljem za toleranciju i poštivanje. Cijeli taj liberalni kulturni poduhvat, koji je namjerno zanemarivao socijalne posljedice privatizacija (stvarnog zajedničkog materijalnog iskustva većine), proizvodi učinke suprotne svojem nominalnom cilju.

 

Također, osim izgradnje političkih saveza koji bi stavljali naglasak na socioekonomsko zajedništvo, moramo aktivno raditi i na suprotstavljanju institucionalnoj praksi proizvodnje etnonacionalističkog diskursa koji u drugi plan stavlja materijalne životne uvjete i time osnažuje aktualne političke elite. Bez institucionalnog angažmana, reforme i intervencije, naivno je očekivati da će sadašnje stranke odustati od svoje politike koja stvara segregirane škole i četvrti, čak i odvojene nacionalne trgove (makedonski u sklopu projekta Skopje 2014 i albanski Skenderbegov trg), te shizofreni javni, intelektualni i kulturni život u Makedoniji. Upravo je nedostatak formalizacije manjih pokreta u političku strukturu koja bi omogućila snažan politički otpor internaliziranom etnonacionalizmu rezultirao nizom neuspjeha i razočaranja. Nadolazeći izbori trebali bi barem potaknuti one koji su upali u intelektualni očaj, aktivističko sektaštvo ili kulturno samoispunjenje da promisle strategije i upuste se u ovaj nered u koji se pretvorila politika u Makedoniji. Na taj bi način proces koji zovemo “izbori” konačno imao smisla, umjesto ovog već dva desetljeća dugog neprestanog prebrojavanja istih etničkih većina. Trebamo pronaći novu većinu.

 

 

                                                 S engleskog prevela: Dorotea-Dora Held

 

http://www.bilten.org/?p=187

Armatura arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.