Beton br.141
Četvrtak 17. novembar 2016.
Piše: Nihad Hebibović

LJEVICA I „NEVIDLJIVI“ NACIONALIZAM


U zemljama nastalim raspadom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, bazično pitanje o tome šta je ljevica a šta nije, ideološka linija razgraničenja između desnice i ljevice, nije pitanje klasnih razlika, nego pitanje odnosa prema nacionalizmu. Na tu dihotomiju upućuje svaka intervencija u polje real-političkog. Bez snažnog i dosljednog antinacionalističkog angažmana, kako u širem društvenom smislu, tako i dnevno-političkom životu, svaka mogućnost postojanja ozbiljne lijeve politike je sužena do beznačajnosti.


Slučaj hapšenja desetorice pripadnika HVO-a u Orašju pod sumnjom da su počinili ratne zločine nad srpskim stanovništvom, koji je izazvao brojne reakcije u bosanskohercegovačkoj javnosti, ali i „natezanje prijateljskih odnosa“ između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pri čemu evropski zrela Hrvatska nateže politički i eurointegracijski nezrelu Bosnu i Hercegovinu, prijeteći joj da će to prestati da radi – taj slučaj, dakle, daje nam za povod da progovorimo o odnosu hrvatske ljevice prema Bosni i Hercegovini. To je odnos i hrvatske parlamentarne ljevice, koju simbolizira SDP, ali i one ljevice koja sebe smatra pravom, vanparlamentarnom ljevicom, koja je utemljena na prinicipima subversiv-neomarksističarskog teoretisanja.


Zanimljiva je ćutnja hrvatskih marksista (namjerno kažem hrvatskih marksista a ne marksista iz Hrvatske), kada se njihova, kako je nazivaju, nacionalistička elita direktno miješa u unutarnje političke odnose u BiH, u ovom slučaju čak sa ciljem da se spriječi procesuiranje ratnih zločina. I dok opozicioni SDP ćuti, jer mudro računa s tim da se ne isplati zamjerati dominantnom narativu o svetosti i moralnoj neokrznutosti Domovinskog rata, niti se isplati dodatno se „srbizirati“ zbog nekih suviše mrtvih Srba u Bosni (ne znaju šta će ni sa svojima a kamoli sa bosanskima), sve to u neku ruku i ne začuđuje. Još je jučer posrnuli vođa SDP-a Zoran Milanović, u presretnutim razgovorima, potajno govorio kako se Hrvati u Federaciji BiH ne smiju ostaviti sa Bošnjacima. Stoga ne treba ni čuditi zbog čega SDP nema nikakav prigovor na račun hrvatskog desničarskog trijumvirata Plenković – Petrov – Grabar Kitarević, koji pretpostavlja apsolutnu nevinost osumnjičenih. Taj trijumvirat pod izgovorom da su osumnjičeni uhapšeni od strane državnih organa Bosne i Hercegovine iz političkih razloga, vrši neviđen politički pritisak na Tužiteljstvo susjedne zemlje u cilju da se osumnjičene pusti na slobodu bez ikakvog suđenja i vođenja procesa protiv njih. U protivnom će, stiče se dojam, porazmisliti o podršci koju „bezgranično“ daju BiH na njenom evropskom putu.


bih_privodjenje_sipa_main_6

Hapšenje u Orašju, 31. 10. 2016.


U odnosu na izostanak reakcija od strane nominalne parlamentarne ljevice, još je zanimljivija, dakle, ćutnja onog drugog vanparlamentarnog dijela ljevice koji je davno optužio paralamentarnu ljevicu za izdaju osnovnih principa ljevice. Nikada skoro, od cijele jedne grupe neomarksističkih teoretičara koji svake godine naširoko u društvu Tarika Alija raspredaju po kojekakvim subverzivnim festivalima o perspektivama ljevice, sa „strogo dosljednih“ lijevih pozicija nismo mogli čuti ništa o patronizirajućem odnosu hrvatskog nacionalizma prema Bosni i Hercegovini i bosanskohercegovačkim Hrvatima, a još manje od toga smo bili u prilici da uvidimo da se ta „prava“ ljevica angažirala bilo teorijski ili praktično kada su u pitanju posljedice političkog djelovanja hrvatske nacionalističke elite u Bosni i Hercegovini, bilo kada su u pitanju zločini koje je hrvatska nacionalistička ideologija počinila u BiH. Njihove glasove ne možemo čuti ni danas kada ista ta hrvatska nacionalistička elita, protiv koje navodno vode ljutu borbu, istovremeno i priznaje agresiju na Bosnu i Hercegovinu i do kraja staje u odbranu onih koji se sumnjiče da su počinili ratne zločine.


Zbog čega je to tako? Bilo bi možda nekorektno reći da su svi ti drugovi i drugarice koji su proistekli iz kaputa Slavoja Žižeka, od kojih se dobar dio u javnom prostoru profilisao za vodeće ljevičarske intelektualce u regiji, obični nacionalisti. Oni jednostavno zbog odustva bilo kakvog osjećaja za političku realnost i obitavaju u dženetu marksističkih iluzija, a antinacionalistički angažman po ovom pitanju, ako im je ikada to palo na pamet, smatraju beskorisnim ili nepotrebnim, ili naprosto zbog svoje banalne umišljenosti nisu sposobni uvidjeti da i nije toliko nebitno šta se dešava tamo u toj dalekoj Bosni. Jedna takva nezainteresiranost odraz je i političke kratkovidosti i intelektualne ograničnosti. Hrvatski marksističarski ljevičar je Franjo Tuđman.


Treba se samo sjetiti februara 2014. godine i pobune ljudi izvan društva. Ljudi koji su se pobunili zbog životnih uslova u kojima žive a ne protiv kapitalizma, kako je tu kamenjašku februarsku „revoluciju“ u svojoj ezgaltiranosti okarakterizirala čitava radikalna ljevica u regionu. Tada Bosna i Hercegovina i nije bila tako daleko. Saletili su nas hrvatski drugovi, a Srećko Horvat je sa „bosanskom revolucijom“ dobacio čak i do Guardiana. Nastojeći uzeti učešće u brojnim Plenumima građana i građanki koji su se tog februara održavali u Bosni i Hercegovini, hrvatski su marksisti kao vrapci uokolo cvrkutali kako je, nije šala, ojađena bosanska fukara, nakon što je došla u bezizlazno stanje i nakon što se načitala njihovih marksističarskih pamfletića, najednom digla revoluciju. Ko se još ne sjeća toga kako su za medije ushićeno izjavljivali kako su se „bosanski radnici“ inspirirali njihovom „Blokadnom kuharicom“, nevještim anarhističkim pamfletom za kojeg bosanski paćenik nikad nije čuo. Razletili su se tada bili hrvatski marksisti po Bosni i Hercegovini uživjevši se u ulogu partijskih komesarčića. Vazili su i stvarali smiješnu predstavu u tome kako se u Bosni pobunila radnička klasa, neskromno pripisujući sebi u zaslugu uzroke pobune. O jadne li i tužne nabijeđenosti!

O jadne li i tužne nabijeđenosti koja se, nakon što je talas protesta već u martu iste godine potpuno minuo, morala suočiti s tim da marksizam nije samo literatura a da radnici nisu likovi iz marksističke literature. Od toga vremena nestalo je svako šire interesovanje za političke prilike u Bosni i Hercegovini. Tačnije, pohranjeno je na filozofske fakultete. Tako danas u Rijeci možete upisati doktorat na temu „Februarske revolucije“ u Bosni.


Međutim, ne budimo nepravedni. Možda se hrvatske marksiste ne može optužiti zbog defetističkog i oportunističkog držanja kada je u pitanju odnos hrvatske države i hrvatskih nacionalističkih elita prema Bosni i Hercegovini. Doista, postoji jedna politička dimenzija u kojoj dosljedno istrajavaju i možda se u njoj krije suština zagonetnog odnosa hrvatskih marksista po ovom pitanju. Opće je poznat njihov negativan stav prema Evropskoj uniji, pa po toj logici kada Hrvatska država ucijenjuje podršku Bosni i Hercegovini na njenom putu ka Evropskoj uniji, hrvatski ljevičar prećutno podržava tu ucjenu u nadi da Bosna i Hercegovina neće ući u Evropsku uniju, jer je EU tamnica radničke klase. Ako bi hrvatskim desničarima prigovorili zbog toga što podršku BiH u EU integracijama uslovljavaju neprocesuiranjem ratnih zločina, dabome da bi ispali politički nedosljedni. Šta je onda politička dosljednost hrvatskih marksista? Protiv Evropske unije pod cijenu prećutkivanja hrvatskog nacionalizma. Jedini izuzetak u tome smislu čini tekst, Posavski poučak, Marija Kikaša, na portalu Bilten.org. Iako Kikaš u ovom tekstu ne nastupa sa marksističkih pozicija, on daje jedan solidan pregled dešavanja nastalih nakon hapšenja pripadnika HVO-a.


Kada govorimo o odnosu prema Bosni i Hercegovini i odnosu prema nacionalističkim elitama, valjalo bi stoga primijetiti da su lijevi liberali i u Srbiji i u Hrvatskoj, barem do sada, bilI mnogo dosljedniji i antinacionalistički angažovaniji, nego što su to bili hrvatski i srpski marksisti. Istina, Srbija je za razliku od Hrvatske počinila genocid, pa se samo po sebi nameće da bi angažman svih progresivnih mislećih ljudi u Srbiji samim time trebalo biti veći. U takvom angažmanu uvijek je prednjačio lijevo-liberalni dio srbijanske javnosti, kao što je u Hrvatskoj čast ljevičarima spašavali lijevi liberali, okupljeni oko Feral Tribuna (danas uglavnom svoje stavove iznose u Samostalnom srpskom tjedniku Novosti), kojima je između ostalog prečesto puta od strane radikalne ljevice dovođena u pitanje njihova lijeva pozicija. Dok su se lijevi liberali hvatali u koštac sa konkretnim problemom nacionalizma, intervenišući u polju dnevne politike, radikalna (marksistička) ljevica nikada takvoj intervenciji nije davala veću pažnju, obuzeta pokušajem promjene cijelog svijeta.


U toku svih ovih godina, srbijanska i hrvatska lijevo-liberalna javnosti uveliko je imala značajniji antinacionalistički angažman kada je u pitanju odnos Srbije i  Hrvatske i njihovih nacionalističkih elita prema Bosni i Hercegovini. Tome svjedoče brojne inicijative nevladinog sektora, javni stavovi intelektualca, tekstovi novinara i konkretni potezi usmjereni na osudu zločinačke uloge Srbije i Hrvatske u proteklom ratu. Jednom riječi, sve ono što od radikalne marksističke ljevice nismo mogli čuti.


U kapacitetu kojeg su posjedovali lijevi liberali su mnogo ozbiljnije se angažirali po ovom pitanju, dok marksisti uopće nisu iskoristili taj kapacitet. Posebno ne u Hrvatskoj, gdje taj dio ljevice u zadnjih par godina uspio da se progura do medijskog mejnstrima, dok u Srbiji, ruku na srce još uvijek tavori na marginama istog.

Armatura arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.