Beton br.141
Subota 25. januar 2014.
Piše: Madlen Nikolova

Liberalne utopije i rasizam

 

 

 

 

Posljednje mjesece u Bugarskoj obilježio je porast rasističkih i ksenofobnih napada na manjine i migrante. Početkom decembra 2013., dvadesetak naoružanih tinejdžera pretuklo je dvojicu Sirijaca i jednog Libanonca u Sofiji. U novembru su neonacisti napali Roma s djetetom u centru Sofije, pretukli Afrikanca u javnom prijevozu i izboli sedamnaestogodišnjaka ispred centra za azilante, da navedemo samo neke od desetak nedavnih slučajeva. Eskalacija rasističkog nasilja potakla je Amnesty International da pozove bugarske vlasti da poduzmu konkretne korake kako bi ga zaustavili. No vlasti su dosad uglavnom negirale postojanje organiziranih nasilnih rasističkih grupa i inzistirale na tome da su motivi napada obična pljačka. Istovremeno, ekstremno desničarski pokreti organiziraju paravojne osvetničke skupine, “građanske patrole” koje navodno “osiguravaju zakon i red”.

 

54054DDA-0556-4636-979C-9676E006667A_mw1024_n_s

"Civilna patrola" u Sofiji: 

http://www.voanews.com/content/syrian-refugees-flood-bulgaria-expose-flaws-in-eu-refugee-policy/1829049.html

 

 

Mejnstrimizacija bugarskog rasizma nakon 1989.

 

Ovakvi napadi zapravo nisu ništa novo, već su rezultat dugotrajnog zanemarivanja ili podupiranja ekstremne desnice nakon pada socijalizma. Poslije 1989. sve je “socijalističko” bilo diskreditirano, a paralelno se pojavio i snažan antikomunistički povijesni revizionizam usmjeren protiv bugarskog antifašizma koji je služio kao osnovna legitimacija državnog socijalizma. Istodobno, nacionalistički mitovi koji su proizvođeni u vrijeme socijalizma nikada nisu osporeni i upravo su se oni koristili u napadima na “naslijeđe komunizma”.

 

Bugarski je državni socijalizam, osobito u sedamdesetima, doživio snažan konzervativni i nacionalistički zaokret. Najbrutalnija manifestacija toga je prisilno preimenovanje Muslimana tijekom sedamdesetih i osamdesetih, kao i protjerivanje preko tristo tisuća bugarskih Turaka 1989. godine. Tijekom ranih devedesetih, ova linija bila je najvidljivija unutar Općenarodnog komiteta za zaštitu nacionalnih interesa (OKZNI), stranke koju su činili marginalizirani bivši članovi Bugarske komunističke partije (BKP), razočarani politikom reformiranih komunista za koju su smatrali da nije dovoljno tvrda prema bugarskim Muslimanima. Ranih devedesetih organizirali su rasističke napade u pokušaju izazivanja građanskog rata kojim su planirali preuzeti vlast. Njihovi aktivisti naposljetku su se vratili pod okrilje Bugarske socijalističke partije (reformiranog BKP-a), a jedan od njih bio je Georgi Parvanov, koji je kasnije kao kandidat BSP-a dvaput izabran za predsjednika Republike. Dodjela ključnih pozicija ekstremnim nacionalistima i njihovo posljedično utišavanje bila je cijena “etničkog mira”.

 

vmro

 

Međutim, BSP nije bio jedini koji je integrirao ekstremno desne elemente od ranih devedesetih, već su to činili i antikomunisti iz Saveza demokratskih snaga (SDS). Novonastali disidentski pokret osamdesetih nisu činili samo liberalni demokrati ili socijalisti skloni perestrojki, nego i ekstremni desničari i filofašisti. To vrijedi i za jednu od ključnih osoba u Nezavisnom udruženju za zaštitu ljudskih prava, Iliju Mineva, kojega danas smatraju jednim od osnivača suvremenog bugarskog ljudskopravaškog civilnog društva, a tridesetih je bio član nacističkog paravojnog Saveza bugarskih nacionalnih legija. Minev, proganjan za vrijeme državnog socijalizma, bio je zajedno s drugim fašistima dio antikomunističkog pokreta devedesetih. Nadalje, jedan od koalicijskih partnera SDS-a bila je Bugarska demokratska fronta (BDF) koja se smatrala sljednicom Legija. VMRO je bio još jedan od partnera SDS-a, a pozivao se na tradiciju ekstremno desnog krila povijesnog VMRO-a koji je vodio Ivan Mihajlov, zloglasni suradnik Ante Pavelića. SDS-ove novine ranih su devedesetih prve dovele u pitanje postojanje bugarskog fašizma i negirale bugarsko sudjelovanje u istrebljenju Židova na okupiranim teritorijima Jugoslavije i Grčke. Uz to, antikomunisti su povremeno slavili bugarske generalne sklone nacizmu i antisemitizmu, kao što je Hristo Lukov, kojeg su likvidirali antifašisti za vrijeme Drugog svjetskog rata.

 

Lukov je postao neka vrsta sveca zaštitnika neonacista, kao što su Bugarski nacionalni savez, Blood & Honour Bugarska, Nacionalni otpor itd. Oni su ranih 2000-ih počeli organizirati godišnje marševe s bakljama pod nazivom “Lukov marš”, u znak sjećanja na likvidaciju. Te su se grupe inspirirale međunarodnim ekstremno desnim supkulturnim pokretima, a podršku su dobile od ranije spomenutog BDF-a, kao i VMRO-a, oba člana velike antikomunističke koalicije koja je bila na vlasti do 2001. godine. No nakon pada SDS-a, VMRO je surađivao i s BSP-om, na primjer početkom 2013. oko pitanja nuklearne energije.

 

Obično se međunarodni mediji bave samo ekstremno nacionalističkom strankom Ataka formiranom 2005. godine. No u to je vrijeme politički mejnstrim već dobrano bio zatrovan ekstremnom desnicom. Ataka podupire trenutnu vladu koju vode BSP i liberalni DPS, ali je podupirala i prošlu, koju je vodila stranka desnog centra GERB. Ni Ataka se nije ustručavala od nasilnih napada. Primjerice tijekom 2011., za vrijeme GERB-ove vlade, članovi Atake sa svojim vođom na čelu napali su muslimane okupljene ispred sofijske džamije prije džuma-namaza.

 

ataka

 

Za većinu fizičkih napada, međutim, odgovorne su manje neonacističke grupe koje su tijekom posljednjeg desetljeća napadale ljevičarske aktiviste, LGBT osobe, migrante, Rome, Turke i druge. Jedan od najekstremnijih primjera je ubojstvo dvadesetpetogodišnjeg studenta Mihajla Stojanova koje su 2008. počinili neonacisti. Kasnije su svoj postupak pred policijom “opravdali” tvrdnjom da su mislili da je gej. Godine 2010. neonacisti su organizirali napad tijekom kojeg su nanijeli ozbiljne povrede nekolicini ljevičarskih aktivista koji su prosvjedovali protiv teških uvjeta u kojima žive tražitelji azila. Počinitelji su u svim ovim slučajevima male grupice predanih neonacista koje se množe u široj klimi tolerancije prema ekstremnoj desnici, nastaloj nakon promjena 1989. godine.

 

Posljedice te klime još su se jasnije manifestirale 2011., kada su u cijeloj zemlji izbili rasistički neredi. Povod je bilo ubojstvo mladića bugarskog porijekla koje su u selu Katunici počinili pripadnici kriminalne organizacije mafijaškog šefa Kirila Raškova, inače romskog porijekla. U najvećim medijima Raškov je predstavljen kao “kralj Roma”, a bio je i bliski suradnik gotovo svih velikih političkih stranaka. Iako su neredi započeli u samom selu i nisu imali rasistički prizvuk, neonacističke grupe, vidjevši u vijestima što se događa, brzo su se organizirale i tijekom noći zapalile dio Raškovljeve imovine. To je pokrenulo seriju masovnih rasističkih nereda i prebijanja Roma. Prosvjede su podupirale ekstremno desne stranke kao Ataka, VMRO i BNS, a vodili su ih neonacisti pod sloganima “Cigane u sapune!” i “Zakolji Turčina!”

To je logična posljedica ignoriranja rasta ekstremne desnice i opasnih koalicija kojih su ti elementi bili sastavni dio. Bugarski rasizam i nacionalizam čine mračnu stranu liberalnog projekta tranzicije u tržišni kapitalizam i eurointegracija nakon 1989. godine. Iako, dakako, nisu identični, liberalizam i rasizam duboko su se isprepletali i postali dva dominantna narativa; neka vrsta dvostrukog common sensea. Naravno, liberali osuđuju rasističke uvrede i nasilje, ali istodobno ne vide nikakvu vezu između raširenih ideja “konačnog postajanja dijelom bijele Europe odbacivanjem azijatskog komunizma” koje zagovaraju i opravdanja ekstremno desnih i rasističkih napada.

 

Bulgaria-1_2009138c

Bugarska žandarmerija ispred zapaljene kuće Kirila Raškova:

http://www.telegraph.co.uk/news/worldnews/europe/bulgaria/8787783/120-arrested-during-Bulgaria-Roma-clashes.html

 

 

Sirijske izbjeglice

 

Trenutni val rasističkog nasilja potaknut je pljačkom dućana u blizini sofijske džamije u kojemu je ozlijeđen zaposlenik, a koji je izveo Sirijac. Jedan od vođa VMRO-a, Angel Džambaski, zaprijetio je da će članovi stranke morati “uzeti stvar u svoje ruke” kako bi “zaštitili živote, zdravlje i imovinu svojih simpatizera i svih bugarskih građana” ako se smjesta ne zatvore granice i ne protjeraju tražitelji azila.

Od početka 2013., više od deset tisuća ljudi bez dokumenata uhićeno je na granici prilikom ulaska u zemlju. Više od 8800 ljudi zatražilo je azil, a njih čak šest tisuća pobjeglo je iz Sirije zbog tamošnjeg rata. Većina novih migranata gurana je u detencijske centre u Sofiji i okolici, gdje žive u bijednim uvjetima, bez medicinske pomoći, s nedostatnom prehranom i bez grijanja u prenapučenim spavaonicama i šatorima. Jedna je osoba preminula od hladnoće u izbjegličkom kampu Voena rampa u Sofiji ove zime. U studenome je dvjesto tražitelja azila započelo štrajk glađu u Harmanliju zahtijevajući poboljšanje uvjeta, a dva tjedna kasnije, šestero alžirskih migranata teško je ozlijedila policija lomeći im udove u detencijskom centru u Sofiji, nakon što su odbili hranu zbog brutalnog postupanja čuvara.

 

Sve to izazvalo je humanitarnu zabrinutost kod mnogih liberalnih aktivista. Organizirane su kampanje donacija koje su često bile ključne za fizičko preživljavanje migranata. Reakcije desnice, ekstremne desnice i vlade lijevog centra na takozvanu izbjegličku krizu imaju mnogo toga zajedničkog. Svi oni postavljaju razliku između “legalnih” tražitelja azila i “ilegalnih”, “ekonomskih” migranata. Drugim riječima, ponavljaju diskurs kontrole granica dužnosnika EU-a. Ivan Kostov, jedan od bivših vođa SDS-a zaposlen u Institutu za kontrolu rizika, izjavio je kako su sirijski migranti zapravo “ilegalni ekonomski imigranti”, a ne “prave” izbjeglice. Državni odvjetnik Sotir Cacarov također inzistira na toj razlici, iako je oprezniji u pogledu njihovog pravnog statusa. Angel Džambaski također tvrdi kako “ilegalni imigranti koji dolaze iz Sjeverne Afrike” nisu izbjeglice, a vođa VMRO-a Karakačanov smatra kako je “koncentracija muslimanskih izbjeglica u getima plodno tlo za islamski terorizam”. Članovi Atake osmislili su cijelu teoriju zavjere prema kojoj postoji “plan izmjene etničkog sastava Bugarske dovođenjem stranog elementa iz Crne Afrike”. Stanovnici Teliša, u kojemu je trebao biti izgrađen kamp za izbjeglice, izrazili su zabrinutost oko mogućih terorističkih napada na obližnja plinska postrojenja i brane, a stanovnici Harmanlija organizirali su prosvjede protiv tamošnjeg kampa, tvrdeći kako izbjeglice “oduzimaju trećinu zraka u gradu” i tako ostavljaju lokalne stanovnike bez količine dovoljne za disanje.

 

C5462370-2C9C-4069-9E58-A29A0AAFE4FB_mw1024_n_s

Sirijsko Izbegličko naselje u bugarskom gradu Harmanli:

http://www.voanews.com/content/syrian-refugees-flood-bulgaria-expose-flaws-in-eu-refugee-policy/1829049.html

 

S jedne strane imamo “divljake i masovne ubojice” (kako ih je nazvala zastupnica Atake Magdalena Taševa), a s druge žrtve rata, kojima je potrebna humanitarna pomoć njihovih europskih spasitelja. Ovaj diskurs patriotskog humanitarizma počiva na pretpostavci ugroženosti i nemoći žrtava. Mnogi su liberalni aktivisti i novinari pokušali propagirati ideju kako sirijske izbjeglice imaju potencijala da čudesno izliječe bugarske ekonomske i demografske probleme iskorištavajući svoje poduzetničke i profesionalne sposobnosti na bugarskom tlu. Popularni tabloid 24 časa objavio je članak pod naslovom “Izbjeglice – šansa za spas Bugarske”, u kojemu novinar Borislav Zjumbjulev tvrdi kako izbjeglice mogu služiti kao kompenzacija za odljev mozgova do kojeg je došlo nakon pada socijalizma. Prema Zjumbjulevu, kampovi su vrlo neprikladni jer ne donose nikakav prihod, dok bi isti migranti vani mogli doprinositi bugarskoj naciji kao “potrošači i radna snaga” te kao svježi “genetski materijal”. Dnevnik, glavni liberalni portal, objavio je članak s utopijskom vizijom novog društva koje je prihvatilo Sirijce. Autor tvrdi kako bismo trebali “učiti od Nijemaca” koji bi već “germanizirali” sposobne, a oni “koji mogu raditi činili bi manjinu koja plaća poreze, razvija ekonomiju, a i, zašto ne, intelektualni potencijal zemlje”.

Drugim riječima, čak i kada humanitarci vide izbjeglice kao one koji će naciju izvući iz mraka, oni ipak nastoje uključiti strance u svoj vlastiti svijet i natjerati ih da prihvate njihove vrijednosti. U njihovom svijetu svi se bore za dobro bugarske nacije i slavna postignuća beskrajne tranzicije u demokratski kapitalizam. To je jedini način kako se izbjeglice mogu spasiti i uživati u milosti europske civilizacije. Dok se liberalni aktivisti fokusiraju na takozvane političke migrante, Džumbaski je uvjeren kako siromašni imigranti ne mogu nikako biti korisni zemlji zbog svoje navodne nepismenosti. No obje se strane slažu kako postoje “pravi” tražitelji azila, zamišljeni kao inteligentni potencijalni građani, i “dosadni siromašni” koji izazivaju nevolje, “donose islam u Europu”, traže socijalne beneficije i ne mogu donijeti ekonomsku korist. Opet možemo vidjeti spoj liberalne i nacionalističke ideologije, kao kod suradnje ekstremno desnih i mejnstrim političkih stranaka.

 

photo_verybig_156233

http://www.novinite.com/view_news.php?id=156233

 

 

Oživljavanje predsocijalističke Europe

 

Civilizacijska (ili civilizatorska) bitka koju vode gradska uprava i liberalna i ekstremna desnica najjasnije se vidi u središtu Sofije, blizu tržnice zvane Ženski pazar. Posljednji događaji u tom području jasno pokazuju bliske veze između dviju dominantnih ideologija, tj. proeuropskog (neo)liberalizma i reakcionarnog nacionalizma te njihovih veza s trenutnim valom rasističkog nasilja.

Ženski pazar je najmultikulturalnije područje Sofije: jednu pored druge nalazimo džamiju, sinagogu, katoličku katedralu i pravoslavnu crkvu. Istodobno, to je ekonomski prilično marginalizirano područje i dom mnogih socijalno ugroženih grupa. Upravo se ovdje događa većina napada. Najistaknutiji primjer dogodio se 9. studenoga, na 75. obljetnicu Kristalne noći, kada su šestorica neonacista metalnim palicama brutalno pretukla bugarskog Turčina koji je prodavao peciva u blizini džamije. Georgi Dimitrov (ili Metin, kako glasi njegovo tursko prezime) još je u komi i trajno je izgubio vid.

 

U brojnim novim i starim improviziranim hostelima i malim privatnim spavaonicama smješteni su tražitelji azila koji su pušteni iz detencijskih centara. Ti smještaji često su prenatrpani: u sobama za dvije do tri osobe živi petnaestak ili dvadesetak ljudi. Georgi Dimitrov (Metin) živi u podrumu jednog takvog hostela, zajedno sa svojom i još nekoliko izbjegličkih obitelji.

 

Paravojne osvetničke grupe BNS-a patroliraju Ženskim pazarom i protuzakonito provjeravaju osobne iskaznice onih koji “izgledaju” kao migranti. U prvoj polovici dvadesetog stoljeća, u ovom dijelu Sofije živjeli su Arapi, Armenci, Židovi, Romi itd., većinom u nesigurnim uvjetima. I u međuratnom periodu slične su “građanske patrole” marširale istim ulicama, tražeći “strane elemente” i napadajući Židove.

Tijekom ranih devedesetih, sve se više bugarskih Turaka i Roma doseljavalo u četvrt, gdje su se zapošljavali na tržnici prodajući jeftinu kinesku i tursku robu, a otvorene su i mnoge arapske trgovine. Unatoč brzom razvoju četvrti, gradska uprava nije ulagala u infrastrukturu. Dio organizacija civilnog društva pozivao je vlasti da rekonstruiraju tržnicu i grad je počeo gentrificirati naselje, bez konzultacija s kupcima ili prodavačima na tržnici. Cilj gradske uprave je ograničiti veličinu tržnice i time isključiti prodavače jeftinije robe.

 

1209064322_400_400_bg1923vmrobadgeaward1

       "Sloboda ili smrt", revolucionarni borci za etničku čistoću 

 

Prema Viliju Lilkovu, gradskom zastupniku iz redova desnice, kada se tržnicu konačno pretvori u pravu “šoping i rekreacijsku zonu”, rente će skočiti i dovesti veći biznis i tako istjerati Rome koji tamo žive. Prema Lilkovu, tržnicu treba “civilizirati i istjerati ljude drugačijeg mentaliteta” te time konačno oživjeti “duh stare Sofije”.

Antikomunistička utopija obnove svijeta prije socijalizma pratila je bugarsku desnicu od 1989., a poznati slogan SDS-a bio je “45 godina je dosta!” Ta utopija kombinira želju za “europeiziranjem” s reakcionarnim idealima povratka u vrijeme kada “smo bili Europljani”, prije “azijatskog socijalizma”. Apsurdno ostvarenje tog konzervativnog ideala vidljivo je u cijeloj Sofiji: “originalni” tramvaji i fasade kakve nikada nisu postajale “obnavljaju” se, a stanice metroa pretvaraju se u smiješne plastične replike simboličkih toposa “stare Sofije”. Upravo je ovakav “povratak” deklarirani cilj glavnog sofijskog arhitekta Petra Dikova, koji tvrdi kako nastoji “deorijentalizirati” Sofiju, prije svega čineći Ženski pazar “kulturnijim” i “europskijim”.

 

Nakon rušenja “još nerekonstruiranog” dijela tržnice 2013., tisuće je ljudi ostalo bez posla. Mnogi tražitelji azila ovdje se osjećaju sigurnijima, zbog čega je Angel Džambaski izjavio kako “centar Sofije postaje arapski geto”. To rasno profiliranje je, međutim, i strukturno i čini sastavni dio urbanog planiranja grada. U studenome je gradonačelnica Sofije Jordanka Fandakova najavila uvođenje brojnih novih nadzornih kamera u četvrti i upozorila građane kako su vlasti zabilježile najveći broj stranaca registriranih u hostelima i motelima upravo u okolici tržnice.

Nažalost, u studenome je došlo i do požara u jednoj od zgrada blizu Ženskog pazara u kojoj je živjelo dvjesto migranata i to je poslužilo kao dobar izgovor gradskoj upravi za napad na improvizirane hostele i motele u kojima su smješteni migranti.

Gentrifikaciju ugrožava upravo ona utopija koju je sama htjela ostvariti: četvrt sve više podsjeća na stvarnu predratnu Sofiju s masovnom nezaposlenošću, užasnim uvjetima stanovanja, prljavim ulicama, manjinskim zajednicama koje su pod stalnim nadzorom i paravojnim skupinama koje patroliraju. Napori za obnovu zamišljene slavne i bogate prošlosti “stare Sofije” pokazali su se bezuspješnima i čini se kao da obnavljaju Sofiju koju je gledao Georgi Dimitrov. Ali ne Metin, nego poznati antifašist i glavni organizator Komunističke partije za vrijeme Drugog svjetskog rata. No možda je naš suvremeni Georgi vidio i gore stvari, barem dok je još mogao vidjeti. 

 

 

                                                              S engleskog preveo: Nikola Vukobratović

 

 

* Madlen Nikolova jedna je od osnivačica društvenog centra Haspel u Sofiji i kolektiva Nove lijeve perspektive.

 

 

                      članak je objavljen u hrvatskom izdanju lista Le monde diplomatique:

http://lemondediplomatique.hr/liberalne-utopije-i-rasizam/

 

Armatura arhiva

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.