Beton br.54
Utorak 16. septembar 2008.
Piše: Andrej Nikolaidis

Krst nad Sarajevom

Pervertiti svih zemalja, ujedinite se

U Bosni, grupa građana želi na Trebeviću, iznad Sarajeva, podići džinovski krst. Sličan krst već postoji u Mostaru. Na vrh Rumije, planine koja se izdiže iznad grada Bara u Crnoj Gori, überpop Amfilohije Radović helikopterom je spustio limenu crkvu. U Ulcinju, u islamskoj zajednici su odlučili da razglas na minarima pojačaju do te mjere da dok traje poziv na molitvu ljudi u okolnim kućama ne čuju ni cirkular kraj kojega rade. U maslinovoj šumi u kojoj živim, tamo gdje glas mujezina prije nije dopirao, sada čujem pozive na molitvu sa tri minareta: do mene stižu distorzirani, kao arapska vokalna verzija genijalne gitarske buke Sonic Youth u „Diamond Sea“.
Šta je zajedničko dvjema krstovima, limenoj crkvi i ulcinjskom didžejisanju sa minareta? Odgovor treba potražiti u pseudo-žižekovsko-lakanovskoj interpretaciji za koju se ovdje, čini se, širom otvaraju vrata. Srbi krst nad Sarajevom dižu zato što uživaju u tome što to vrijeđa i nervira Turke; iz tog razloga su i Hrvati digli krst nad Mostarom; Amfilohije je crkvu na planinski vrh odnio zato da bi nervirao i vrijeđao ne-Srbe koji ispod Rumije žive; zov na molitvu u Ulcinju je tako glasan samo da bi uznemiravao nevjernike. Zajednički im je, dakle, užitak koji oni koji izvode rečena četiri performansa osjećaju u traumi koju nanose drugome.
Svaki od tri naroda u Bosni osuđen je da živi u blizini Drugoga koje ga traumatizuje. Tu je, da ne zaboravimo, i veliko Drugo. Žižek rad velikog Drugog objašnjava klasičnim Hegelovim primjerom djelovanja Razuma Istorije: atentatori na Cezara željeli su tim ubistvom izazvati povratak Republike. Umjesto toga, izazvali su jačanje carstva. Veliko Drugo možemo zvati Sudbinom, Bogom, Istorijom... Kako bilo, Veliko Drugo je ono što, kada sve isplaniramo dobro i razložno, dovodi do potpuno drugačijeg rezultata - ono što dovodi do sekundarnog proizvoda našeg djelovanja. Veliko Drugo je ono zbog čega je put u pakao popločan dobrim namjerama. Veliko Drugo je ono zbog čega nam se sudi za namjere, za ono što nam je u srcu, ne za konačni rezultat naših djela. Kako je veliko Drugo djelovalo u posljednjim ratovima Južnih Slovena? Srpska računica je glasila: ratovima u Bosni i Hrvatskoj napravićemo Veliku Srbiju. Umjesto toga, intervencijom velikog Drugog izgubili su i Kosovo i sada imaju manju Srbiju. U srpskoj interpretaciji, Veliki Drugi je bjelosvjetska zavjera protiv srpstva. U Bosni čak imamo zastupnika velikog Drugog - to je Visoki predstavnik, onaj koji se stara da se održi ishod intervencije velikog Drugog.
Histerik, pa tako i bosanski, neprekidno je zapitan: šta veliko Drugo hoće od mene? Možemo ga zamisliti kao prosječnog Sarajliju, koji nije siguran šta međunarodna zajednica namjerava sa Bosnom, ali je siguran da je prisustvo međunarodne zajednice u Bosni nužno. On je iskreno razočaran zbog neefikasnosti suda u Haagu i izostanka jasne osude, ali je u najvećoj mjeri zabrinut za to kako Bosna i Bosanci izgledaju u očima Evrope. Pervertit, pa tako i bosanski, siguran je šta veliko Drugo hoće od njega. Pripadnici radikalnih grupa su pervertiti. Po Lakanu, „perverznu strukturu odlikuje volja subjekta da se transformiše u objekat uživanja darovan Bogu koji izlaže poruzi zakon, i nesvjesna želja za samouništenjem u apsolutnom zlu i sopstvenom ništavilu“.

Šefe, nema Ace!

Vjerski fanatici znaju šta Bog (koji je ponekad i Bog njihove nacije) želi od njih. Zanimljivo: to je baš ono što oni sami žele. Šta oni rade: svoju želju da povrijede i unište ono što ih traumatizira
tumače kao želju Boga.
Oni se pozivaju na najstrože poštivanje Zakona, izvrgavajući taj zakon ruglu, jer Zakon, umjesto da obuzdava užitak, njima služi kao generator užitka. Oni, rekosmo, uživaju u traumi koju nanose onima koji imaju drugi Zakon. Jer šta mrzimo kod Drugoga? Način na koji on organizuje svoj užitak. Time je inverzija gotova. Ta inverzija jeste perverzija.
Zašto je dizanje krsta nad Sarajevom naročito iritantno, i to ne iz perspektive muslimana, ili liberala, nego baš iz pozicije hrišćanina? Da bi odgovorili na to pitanje, moramo konsultovati Evanđelje po Luci, priču o dobrom Samarićaninu. Isus tu učenike podsjeća na Zakon. Koji kaže: ljubi Gospoda Boga i bližnjeg svog. Ljubi dakle, veliko Drugo i Drugo. Učenici pitaju: a ko je bližnji moj? Isus pripovjeda o čovjeku koga su pretukli hajduci, i koji na samrti leži kraj puta. Dvojica prođu kraj njega i ne pomognu mu. Onda naiđe Samarićanin i spasi ga. Isus tada pita: koji je od njih trojice bio bližnji onome što su ga bili uhvatili hajduci? Učenik: onaj koji se smilovao na njega. Kada bi se priča ovdje prekinula, rješenje bi bilo bolno jednostavno: ključni zahtjev hrišćanstva, ljubi bližnjeg svog, bio bi zapravo zahtjev da ljubim onoga ko je dobar prema meni. Ovu redukciju nalazimo kod vjerskih fanatika: oni ljubav čuvaju samo za one koji su unutar njihove zajednice. Ako bi doista bilo tako, to bi značilo: ljubi Isto. Ali, ja kao histerik znam da nije tako. Ja znam da se od mene mora tražiti više. I doista, Isus na koncu kaže: Idi, i ti čini tako. Dakle, čini kao Samarićanin, čini dobro prema nepoznatima, prema Drugome. Isus, dakle, na pitanje učenika: ko je nama bližnji, odgovara na pitanje: kome smo mi bližnji? Dakle: ja kao histerik znam da će Drugo uvijek za mene ostati traumatično, i da će me upravo ono histerizirati. Ja znam da je odgovor na buku razglasa sa džamije koji se od mene traži sljedeći: da izađem na balkon i do kraja saslušam pjesmu sa minareta. Zahtjev je: okreni drugi obraz, a ne udari nogom nakon što si udario šamar.
Oni koji dižu krst nad Sarajevom imaju drugu računicu: oni su najprije htjeli da u ratu unište, a sada u miru da zlostavljaju Drugo koje ih traumatizira. Sadistička opsada Sarajeva, kada su pervertiti minobacačima gađali ljude u dolini, sada se treba nastaviti sadističkim činom dizanja krsta. Opsada Sarajeva bila je sadistička orgija: krst nad Sarajevom zamišljen je kao spomenik toj opsadi. Što čitavu stvar plasira vrlo visoko na top listi zloupotreba hrišćanstva.
Za one koji dižu krst na Trebeviću, Bog je sredstvo, alatka njihovog užitka. Za njih - tu se perverzija sa Trebevićkim krstom ukazuje u punoj veličini - Bog je ultimativni dildo.
Krst na Trebeviću ne dižu u ime Oca. Ne dižu ga ni u ime Sina. Možda u ime šumskoga duha. Vrativši se na teren religije, mora se konstatovati: krst na Trebeviću suprotnost je hrišćanskom učenju, kao što je razglas od plus beskonačno vati na ulcinjskim minarima suprotnost pjesmi kojom se džemat zove na molitvu, kao što je crkva na Rumiji suprotnost crkvi. Stoga bi taj krst, ako ga doista postave, da bi perverzija bila potpuna, trebalo postaviti - naopako.

Krupije je stigao

Armatura arhiva

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.