Kome ne smeta genocid?
Autor teksta „Kome smeta Mirjana Karanović?“ postavio je važno pitanje, na koje je sam i odgovorio. Ako ga sažmemo, taj odgovor bi mogao da glasi: Mirjana Karanović, kao osoba koja osuđuje zločin u Srebrenici, smeta svima kojima smeta da neko osuđuje genocid u Srebrenici. Zbog toga, smatra autor, Mirjana Karanović nije bila dobrodošla kao govornica na građanskom protestu protiv vlasti koji je u subotu 8. decembra 2018. održan pod geslom „Stop krvavim košuljama“.
Kako je došlo do toga da osuda genocida u Srebrenici umesto da bude preporuka postane prepreka da neko nastupi na antirežimskom skupu? Odgovor na to pitanje proizilazi iz odnosa društva u Srbiji, a posebno političkih stranaka, kako prema srebreničkom genocidu, tako i prema ratovima i državnoj politici Srbije u vreme raspada Jugoslavije. U Srbiji je dominantan stav da se o genocidu u Srebrenici ne govori, a kada se progovori, da se on negira, umanjuje ili relativizuje.
Jedan deo negatora genocida u Srebrenici odbacuje da se genocid u Srebrenici desio, smanjujući broj žrtava ili ga predstavlja kao osvetu za prethodni zločin Nasera Orića u okolnim srpskim selima. Veći deo negatora je „lingvističke“ orijentacije. Oni odbacuju termin genocid i najčešće o genocidu u Srebrenici govore kao o „strašnom zločinu“, „velikom zločinu“ ili (kao Ana Brnabić) o „strašnom masakru“. Proliferacija zamenskih sintagmi za genocid dobar je indikator nečiste savesti onih koji za njima posežu.
Ako su u prvoj grupi negatora tvrdi nacionalisti, među kojima ima i onih koji i nemaju problema sa zločinom u Srebrenici, ma kako da ga neko zove, genocid ili strašni masakr, druga grupa je heterogena i u njoj se nalaze jednako pristalice sadašnjeg režima i pristalice opozicionih stranaka u Srbiji. Različiti su i razlozi kojima se odbija termin genocid: od onih koji pripadaju oblasti pravne nauke (šta je definicija genocida i kako je primeniti na onaj u Srebrenici) do političkih (Srbi ne smeju biti jedini narod u Evropi koji je posle nemačkih nacista osuđen za genocid). Zajedničko svim negatorima genocida u Srebrenici, pored neprihvatanja ovog termina, nije osuda ubistva 8372 Muslimana, već kontekstualna relativizacija ovog čina. Za negatore genocida reč genocid je tabu i ta se reč pominje isključivo u polemičkom kontekstu, onda kada je treba odbaciti bilo kakvu vezu Srbije/Srba i genocida, odnosno društva u Srbiji i posledica počinjenog genocida.
Jedna od najvažnijih posledica je neizbežna promena percepcije karaktera državne politike Srbije tokom ratova 1990-ih. Ta politika prestaje da bude legitimna i opravdana, već postaje neprihvatljiva i sramotna za društvo u Srbiji. Genocid u Srebrenici možemo uzeti kao sinonim ili metonimiju srpske ratne politike u tom periodu, koju su, pojednostavljeno, određivale dve komponente: težnja ka teritorijalnom proširenju (kao politički cilj) i tzv. etničko čišćenje (kao vojni metod). Otuda zločini masovnih razmera, u koje spadaju četvorogodišnja opsada Sarajeva, devastiranje gradova (poput Vukovara) ili masovna likvidacija muškaraca u kratkom vremenskom razdoblju na jednom području (Srebrenica), spadaju u suštinska obeležja ratnog angažmana a ne u slučajne incidente.
Izuzev antiratnog pokreta u Srbiji i stranaka poput Građanskog saveza Srbije i Lige socijaldemokrata Vojvodine, glavne opozicione stranke u Srbiji nisu nudile alternativu Miloševićevom ratnom prekrajanju bivše zajedničke države, nego su bili partneri ili zagovarači maksimalističkih ratnih ciljeva. Posebno nesnalaženje u tom periodu je pokazivala Demokratska stranka, čijem liberalno-građanskom profilu je trebalo da bude stran nacionalizam, ali je i ona lako i svojevoljno upala u klopku liste lažnih prioriteta. Na vrhu te liste stvaranje nacionalne države kao ultimativni državni interes uvek je bio daleko iznad razvijanja demokratije i moderne države. Suštinski isto stanje ostalo je i posle petooktobarskih promena iz 2000. Iako su na početku pitanja „istine, odgovornosti i pomirenja“ postavljana kontinuirano, ona nikad nisu zauzela centralno mesto političkog delovanja anti-miloševićevskog bloka stranaka. Razlozi za to su uvek bili i ostali mešoviti: pragmatički i ideološki. Pragmatički su polazili od ocene da se na temi osude srpskih ratnih izbora gube politički poeni i postaje laka meta, te da nije još sazreo trenutak za svođenje bilansa sa bagažom učešća Srbije u ratovima 1990-ih. Ideološki razlozi su uvek, na ovaj ili onaj način, bili utemeljeni u nacionalizmu.
I kod tzv. prodemokratskih ili proevropskih stranaka taj se nacionalizam rado maskirao argumentima tzv. državnog interesa. Dakle, ratni zločini su se osuđivali, ma koja strana da ih je počinila, broj nesrpskih žrtava se uglavnom nije pominjao a odgovornost se nije stepenovala. Tako je pod maskom distanciranja od svih ratnih zločina, proevropska politička elita u Srbiji podržavala i cementirala jedan kolektivni doživljaj ratova u kome svaka od strana nosi deo svoje krivice, prećutno jednaki, gde je secesionizam važniji razlog za raspad zemlje od agresivnog hegemonizma srpske politike. Simbol ratova za javnost u Srbiji postaje NATO bombardovanje, dok su Vukovar, Srebrenica ili albanski civili na Kosovu ignorisani. Suočavanje sa zločinima svoje strane za političke elite u Srbiji nije imalo svoju edukativnu i etičku funkciju, već je kao iznuđeno pratilo tzv. proces saradnje sa Haškim tribunalom i trajalo je samo dok je ta saradnja trajala. Kakav je efekat taj proces ostavio na svest tzv. običnih ljudi govore i današnji grafiti po ulicama gradova u Srbiji koji veličaju Mladića kao „srpskog heroja“, pored kojih i građani i komunalne službe prolaze ćutke, kao da su nezvanično prihvaćeni murali jednog kolektivnog raspoloženja.
U takvoj atmosferi, u suštini dvoličnoj, desila se smena vlasti u Srbiji 2012. godine. Naprednjački režim je radikalizovao stepen te hipokrizije. Ušavši u pregovore sa predstavnicima kosovskih institucija, koje ni danas ne priznaju, potpisali su tzv. Briselski sporazum za koji bi, da su u opoziciji, prvi potpisnike proglasili nacionalnim izdajnicima, dok se o devedesetim ne izjašnjavaju. Proklamovali su novu politiku u odnosu na onu koju su vodili kao radikali, što je oblanda za Zapad i za lakoverne ispod koje su reaktivirali mitove i aktere iz 90-ih.
Bivšim huškačima i političkim izvođačima ratnih radova velikosrpskog ujedinjenja danas je suprotstavljena heterogena opozicija koja ponovo ispoljava svoje stare zablude. Desni deo opozicije promoviše tvrđi nacionalizam od onog koji je instalirao Vučićev režim, verujući da na temi Kosova, bilo promocijom zamrznutog konflikta bilo idejom o obnavljanju pregovora kada se promene režimi i na Kosovu i u Srbiji, može bitno da uzdrma aktuelnu vlast.
Deo opozicije, simbolički oličen u Draganu Đilasu, baštini oportunizam tehnokratsko-menadžerskog pristupa politici, koji u ime koalicionog jedinstva briše ideološke razlike i prvo žrtvuje najriskantnije političke ideje. Njihov pristup je račundžijski i kratkovid i, imali i nemali stav o srpskoj odgovornosti za ratove, tu temu izbegavaju kao po sebe politički štetnu, čime mejnstrim ideološku matricu i dominantni kulturni model u Srbiji ostavljaju netaknutim. Njima je jedino bitna borba za vlast i ne čini se da shvataju značaj dekonstrukcije bagaža iz devedesetih, kao nekakvog živog blata u koje upadne svaka tzv. prodemokratska politika u Srbiji.
Svojevrsni paradoks je da stranke koje su oduvek jasno osuđivale politiku mržnje prema susedima i ratnu ekspanziju, poput LDP-a i LSV-a, tavore kao samozatajne polurežimske stranke.
Vratimo se sada na početak. Do kakvih promena može dovesti opoziciona bitka protiv Vučićeve diktature ako se ne promeni odnos prema genocidu u Srebrenici kao lakmusu odnosa prema srpskoj odgovornosti za ratove devedesetih? U pozitivnom scenariju, može dovesti do smanjenja stepena nasilja u našem društvu i, u još pozitivnijem ishodu, do smene autokratskog Vučićevog režima.
Možemo sada sebi da dopustimo malo spekulativne fantastike. Zamislimo post-autokratsku vlast, u kojoj čak i neće biti predstavnika DSS-a ni Dveri, iako su Dveri ponosni član Saveza za Srbiju, po anketama najjače opozicione grupacije. Kakav bi odnos hipotetičke vlasti Đilasa, Saše Jankovića, Vuka Jeremića, Tadića itd. bio prema genocidu u Srebrenici i ratovima iz 90-ih? Da li bi otišli i milimetar dalje od ceremonijalnih gestova (izvinjenja, personalnih prijateljstava, skupštinskih deklaracija bez konkretnog pominjanja reči genocid...), prihvatili odgovornost za Miloševićevu politiku i jasno se odrekli ratnog bagaža, što bi podrazumevalo temeljne promene u obrazovnoj, kulturnoj, medijskoj politici i išlo naporedo sa poboljšanjem odnosa sa susedima i daljim iskorakom u uvažavanju faktičkog stanja na Kosovu, bez iluzija o razgraničenju?
Pa eto, možemo samo verovati u to, istina na silu. Jedan od prvih realnih koraka ka takvim promenama bio bi da sami građani odbace strah od huligana i još više da prevaziđu vlastiti strah i nelagodu od istine o srpskoj odgovornosti za ratove. Tek tako se mogu osloboditi tereta hladnjača na svojoj savesti. Bez toga ni zamena diktature demokratskim nacionalizmom ne vredi mnogo. Zapravo, suštinski ne vredi ništa.