Beton br.141
Nedelja 18. maj 2014.
Piše: Florin Poenaru

KLASNA DINAMIKA NA RUMUNSKOJ PERIFERIJI

Istorijska perspektiva




Neposredno nakon Drugog svjetskog rata razvoj komunizma u Rumunjskoj slijedio je sovjetsku putanju. Nakon potpunog preuzimanja vlasti 1948., Partija je počela implementirati sovjetski recept razvoja: kolektivizaciju zemlje te nacionalizaciju i ekspanziju industrije.


Ubrzo se, međutim, ukazao još jedan smjer, određen i oblikovan lokalnim pritiscima i globalnim prilikama. Rumunjska je bila obvezna izvoziti većinu svojih proizvoda u SSSR kao dio ratnih reparacija, što je usporilo poslijeratni oporavak i podredilo zemlju SSSR-u po pitanju ovisnosti o tehnologiji i industrijskim proizvodima. Lokalna vladajuća klasa stasala nakon 1945. mogla je računati samo na dva izvora kapitala za industrijski razvoj: agrikulturni sektor i inozemne kredite. Dok je agrikulturni sektor iscrpljivala obveza izvoza u SSSR, inozemni krediti su 1950-tih i 1960-tih godina bili nedostupni zbog konfiguracija Hladnog rata. Data situacija udaljavala je rumunjske komuniste od sovjetskih interesa usmjeravajući ih prema neovisnom političkom kursu, no ostajali su unutar sovjetske sfere i razvojnog nacrta. Ipak, ovo je dovelo do približavanja Zapadu, najavljenog već suprotstavljanjem invaziji Čehoslovačke 1968.


Petroleum_field_at_Moreni


Važne prekretnice po pitanju suradnje sa Zapadom dogodile su se 1971. godine kada je Rumunjska potpisala GATT, i 1972. godine kada se kao prva zemlja iz Istočnog bloka pridružila MMF-u i Svjetskoj banci. Ovo prestrojavanje podrazumijevalo je važne promjene u ekonomiji i klasnoj dinamici, promjene koje su zametene aktualnom hegemonijom antikomunističkog diskursa. Primjerice, zapadnim je tvrtkama dozvoljeno da pokrenu zajednička ulaganja (joint venture) u zemlji, dok su se istovremeno rumunjske tvrtke morale nositi s pritiscima svjetskog tržišta, a država je bila zadužena za discipliniranje radničke klase. Već 1974. Rumunjska je više trgovala sa zapadnim zemljama nego sa drugim članicama komunističkog bloka, što je uvjetovalo poseban društveni pritisak i dinamiku.1


Dotok čvrste valute dramatično je ubrzao proces industrijalizacije do tad nerazvijene Rumunjske. Primjerice, do 1989. prerađivačka industrija činila je više od 50% BDP-a upošljavajući pola radne snage.2 Zemlja je tada imala jednu od najvećih stopa industrijskog rasta na kontinentu: industrijska proizvodnja se 1989. povećala 44 puta u odnosu na 1950., a industrijska radna snaga je tijekom procesa četvorostruko porasla. Ovaj “industrijski uzlet” doveo je do stvaranja teške industrije, naročito energetski intenzivne industrije poput industrije čelika i petrokemijskih rafinerija. Ukratko, komunizam je doveo do jednog od najimpresivnih procesa formiranja klase s dubinskim socijalnim ishodima i transformacijama.



6a00d8341ce39f53ef01157024061e970b-500wi

Kriza komunističkog režima


No komunizam nije bio samo priča o uspjehu. Ustvari, upravo je njegov uspjeh predstavljao korijen njegova neuspjeha i spektakularnog urušavanja koje se dogodilo 1989. Rumunjska je 1971. bila tek minimalno pogođena naftnom krizom, uglavnom zato što se mogla osloniti na domaću proizvodnju i domaće zalihe nafte. Rumunjska se zapravo srednjoročno okoristila krizom, jer joj je veliki dotok petrodolara iz zemalja izvoznica nafte na međunarodnom financijskom tržištu omogućio pristup jeftinim kreditima koji su cirkulirali kroz zapadne banke. Novac je iskorišten za financiranje daljnjeg razvoja industrijskih roba, naročito petrokemijskih proizvoda, tada vrlo skupih na svjetskom tržištu, a nauštrb proizvodnje uglja, što je pak 1977. dovelo do štrajka rudara, jednog od najvećih za vrijeme komunizma.


Druga naftna kriza 1979. pokazala se međutim pogubnom. Vlada je bila prinuđena naširoko pozajmljivati novac kako bi održala opskrbu naftom za rastuće industrijske potrebe. Povrh toga, naftna se kriza podudarila sa financijskom krizom izazvanom povećanjem kamatnih stopa na državni dug. Jednostavno rečeno, razdoblje dotoka jeftinog novca za razvoj bilo je gotovo, što je signaliziralo globalnu preorijentaciju prema financijskim spekulacijama za akumulaciju profita zapadnih zemalja centra – to je ono što obično zovemo neoliberalizmom.


Komunistički režim se, suočen s ovom dvostrukom krizom globalnih uzroka, te u nemogućnosti otplaćivanja duga, okrenuo MMF-u, potpisavši 1981. godine trogodišnji sporazum. Program MMF-a nalagao je manju ovisnost državnih poduzeća o državnom proračunu te njihovo funkcioniranje prema profitnoj logici, čineći ih istodobno odgovornijim za alokaciju kapitala i investiranje. U praksi je MMF-ov program značio vrlo oštar program štednje i ograničavanja državne potrošnje, a implementiran je koristeći punu snagu komunističke države.


Iako je cilj otplaćivanja dugova zapadnim vjerovnicima uvelike postignut, proces je ostavio ekonomiju u ruševinama, a društvo u krhotinama. Pokušaj da se zemlja brutalno i radikalno odsječe iz svjetskih financijskih tokova i kreditne ovisnosti pokazao se neizvedivim i završio u katastrofi pa se režim ubrzo urušio. Izgleda da je u svojim nastojanjima za brzom industrijalizacijom Komunistička partija zanemarila globalni kapitalistički kontekst u kojem je djelovala, kao i fundamentalno kapitalističku prirodu programa industrijalizacije. U ovom kontekstu, ekonomija zemlje nije se mogla jednostavno izolirati unutar nacionalnih granica; umjesto toga ostala je u velikoj mjeri ovisna o globalnom kapitalu i ranjiva na njegove krize i transformacije.


Razlog ovomu ležao je – i još uvijek leži – u temeljnoj nerazvnoteži i neravnomjernom razvoju svjetskog sistema kao takvog. Razvoj Istoka (i Juga) bio je moguć samo na osnovi pozajmica od zapadnih država u kratkom periodu jeftinih kredita. Ove su pozajmice stvorile industrijsku infrastrukturu i jeftinu industrijsku radnu snagu koja je stvorila temelj za premještanje zapadnih industrijskih pogona 1970-tih i 1980-tih. Premda je to dovelo do vrlo opipljivih modernizacijskih dostignuća zemalja periferije, istodobno ih je zatvorilo u odnos ovisnosti i ranjivosti. Osim toga, pozajmice su ubrzale financijalizaciju svjetskog sistema i procese globalizacije i transnacionalizacije. Nipošto ne spriječivši ekspanziju svjetskog kapitala, istočnoeuropski komunizam ju je zapravo potpomogao.

Dramatične promjene u ekonomiji, uzrokovane lokalnom i globalnom dinamikom, izazvale su dubinske promjene u lokalnoj klasnoj strukturi te na različite načine preoblikovale postojeću dinamiku klasnih odnosa. Njihov se suodnos prije i poslije 1989. ne može se odvojiti od opisanih širih historijskih procesa.


6a00d8341ce39f53ef011168cbf7fd970c-800wi


Klasna struktura komunističkog društva


Kako sam već rekao, proces industrijalizacije doveo je do stvaranja industrijskog radništva iz do tad nazadnog i siromašnog seljačkog stanovništva: to je tipična priča o industrijalizaciji. No manje je očigledno da je komunizam također stvorio sve više specijaliziranu klasu tehničke i humanističke intelektualne elite, koja mu je bila neophodna za zahtjeve proizvodnje, distribucije, planiranja izvoza i financijske trgovine i razmjene, naročito u transakcijama sa zapadom. Postupno se, od sredine 1970-tih naovamo, te upravo zahvaljujući njezinom objektivnom položaju u proizvodnim odnosima u komunizmu, interes ove klase više približio globalnom kapitalizmu, a udaljio od lokalne komunističke partije. Kao obrazovanija i kvalificiranija, ova klasa posredovala je između interesa komunističke partije za razvojem i interesa zapadnog kapitala za ekspanzijom, zauzimajući strateške položaje u lokalnim institucijama i privredi.


U isto vrijeme, međutim, klasi intelektualne elite osujećena je mogućnost kapitaliziranja te strateške pozicije, jer je ostajala politički podređena Partiji, a simbolički radničkoj klasi: politički oblik partijske države i njezin virtualni monopol postaje kamen spoticanja. Stoga je politički cilj za ovu klasu bilo ubrzano demontiranje komunističke države i potpuno otvaranje ekonomije prema globalnom kapitalu. Pa ipak, prije 1989. intelektualna klasa nije bila kadra politički reprezentirati svoje zahtjeve niti je uspijevala dati svojim interesima izraz klasne solidarnosti. Umjesto toga se povukla u područje privatne akumulacije i potrošnje.


Istodobno, niži i lokalni rangovi Komunističke partije također su bili razočarani jer su bili spriječeni potpuno iskoristiti vlastitu stratešku poziciju unutar komunističkog ekonomskog procesa. Naročito na lokalnim razinama, mnogi su komunistički aparatčici de facto kontrolirali proizvodnju i distribuciju dobara, što ih je činilo stupovima ekonomskog sustava. No hipercentralizirana, patrijarhalna i okoštala struktura Komunističke partije obuzdavala je njihovu ambiciju da steknu kapital i vlasništvo.


U kontekstu unutarnjeg urušavanja i povećanog izvanjskog pritiska 1989. godine, kako sa Zapada kroz MMF-ov zahtjev za otplatom duga, tako i sa Istoka za vrijeme Gorbačovljevih reformi, tehnička intelektualna klasa ulazi u savez s nižim ešalonima partijskih aparatčika s ciljem zbacivanja politički i historijski zastarjele partijske države. U ovom se procesu sklapaju partnerski odnos s disidentskim intelektualcima u cilju zadobivanja međunarodnog legitimiteta i mobiliziranja radničke klase kako bi potaknuli događaje koji će dovesti do zbacivanja režima. No interesi intelektualne elite i nižih aparatčika koincidirali su samo kratkoročno. Kada je zbacivanjem režima postignut zajednički cilj, njihovi su antagonistički interesi ubrzo postali razvidni. Savez je bio kratkog daha.


ap_romania_st_andrews_thg_111024_wblog  
POSTKOMUNISTIČKE KLASNE FORMACIJE

Nakon 1989., zahvaljujući svom položaju u prethodnom režimu, bivši su aparatčici brzo stekli političku moć, a mnogi od njih su također, koristeći svoje političke položaje i veze postali uspješni lokalni vlasnici kapitala. Valja naglasiti da, suprotno uvriježenom mišljenju, većina lokalnih vlasnika kapitala koji su se pojavili nakon 1989. nije prethodno bila u vrhu Komunističke partije, nego je u većem broju pripadala sloju tvorničkih direktora te državnih i partijskih birokrata. Koristili su svoje lokalne položaje u zajednici i znanje kako bi prikupili još više moći i kapitala tijekom procesa privatizacije koju su u njihovu korist organizirali njihovi politički pajdaši.


U međuvremenu, tehnička se intelektualna elita našla iznova pogurnutom u stranu, no još uvijek joj je nedostajalo formi političkog izraza i znanja da bi se organizirala. Slijedom toga, mnogi su emigrirali na bolje plaćene poslove na zapadu, a preostali su prigrlili neoliberalizam s ciljem moderniziranja zemlje brišući nasljeđe komunističke prošlosti. Ustvari, neoliberalizam – kroz nesmetanu vladavinu globalnog kapitala koju podrazumijeva – ne samo da pogoduje ovoj klasi, nego joj i pomogao u borbi protiv lokalnih vlasnika kapitala. Dakle antikomunizam i neoliberalizam postaju ideološki stupovi tranzicije, neodvojivi poput dvije strane istog novčića.


Protiv bivše industrijske radničke klase, koju se smatralo preostatkom komunističkog režima kojeg se treba riješiti, provođen je klasni rat. Većina industrijskih radnika je deklasirana, dok su mlađi i fleksibilniji segmenti radničke klase bili prisiljeni na migraciju zbog masovne nezaposlenosti. Strukturni globalni uvjeti pridonijeli su procesu: visoka potražnja za jeftinim radnom snagom u južnim privredama Španjolske i Italije potaknuta je financijskim bumom jeftinih kredita iz njemačkih i banaka Europske unije. Novčane doznake koje su slali kući pomogle su održati na površini bivše industrijske radnike i sve siromašnije stanovništvo koje se moralo okrenuti poljoprivrednom radu u potrazi za novim izvorima prihoda, nakon što su im mirovine i ušteđevine nestale u neoliberalnim “reformama”.


Kada je 2004. intelektualna elita konačno stekla punu političku državnu vlast, znatno je ubrzan tempo otvaranja tokovima globalnog kapitala nauštrb domaćih vlasnika kapitala, što se prvenstveno očitovalo kroz dramatični porast nacionalnog i privatnog duga. Baš kao i 1970-tih godina, intelektualna elita je do sredine 2000-tih promicala ekonomski rast zasnovan na inozemnim kreditima. To je stvorilo značajan novi klasni segment (famoznu srednju klasu) nužno pozicioniran na strani kapitala i stoga politički sklon desnici i konzervativnim vrijednostima. Proces je istodobno izazvao dramatično pogoršanje životnih uvjeta i propadanje širih socijalnih slojeva, gurnutih u strukturno siromaštvo i lišenih osnovnih socijalnih usluga i sredstava za društvenu reprodukciju. Čak i prije krize iz 2009., nejednakosti su porasle dosegavši historijske razmjere,koje su se potom samo pogoršavale. Klasna dominacija ne bi bili moguća bez stjecanja hegemonije nad državom, čija je represivna uloga od tada samo rasla, sa zadaćom da uvede red i makne svakog tko bi stao na put kapitalističkoj akumulaciji. Zaštićena na ovaj način, akumulacija kapitala (obično izravnom iznudom, kao što je trenutno slučaj s projektom plina škriljevca na istoku zemlje kojim upravlja Chevron) ubrzano se nastavlja u kontekstu koji signalizira dubinsku periferizaciju i reprimarizaciju ekonomije.


Za objašnjenje specifičnih lokalno historijskih uvjeta pojedine zemlje nužno je prepoznavanje objektivnog postojanja klasa i njihovog strukturnog antagonizma koje je samo polazišna točka. Prava zadaća je razjasniti njihov suodnos u konkretnim i specifičnim okolnostima koje oblikuju globalni odnosi proizvodnje i akumulacije.



                                                         S engleskog prevela: Milena Ostojić


1. Daniela Gabor, Central Banking and Financialization: A Romanian Account of how Eastern Europe became Subprime, Palgrave Macmillan, 2010 []

2. Cornel Ban, “Sovereign Debt, Austerity, and Regime Change: The Case of Nicolae Ceausescu’s Romania”, East European Politics and Society 26, no. 4 (2012). []

 
http://www.bilten.org/?p=898
Armatura arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.