Kažeš Katalonija, misliš na Kosovo
Moja neznatnost je u nekoliko navrata javno iznela tvrdnju da je esenesovska vlast iznutra destruktivna ali, u spoljnopolitičkim navratima, relativno konstruktivna. (Pritom se nisam držao nikakvih idealističkih, nego pukih realpolitičkih merila.) Naravno da importno–eksportna šizofrenija u politici nipošto ne počinje sa esenesovcima, kojima je samo dostavljen recept ohoho usavršen latinoameričkim diktaturama potpomognutima iz Sjedinjenih Država: spolja striktno zadato delovanje; potpuna samovolja izvršne vlasti, pa ma i uz obilatu destrukciju društva. Po tome što kod nas mogu da nekažnjeno ubijaju samo najizvrsniji pojedinci poput sina Željka Mitrovića, samim tim i njegovog oca, a ne sad nekakva cela hunta, Srbija je dokazala da je ipak nalik znatno mekšim diktaturama od najzloglasnijih latinoameričkih.
U činjenici da je Evropska komisija odbila da prizna legitimnost, pa samim tim i rezultate katalonskog referenduma od 1. oktobra 2017., srpska premijerka je na kraju prepoznala mnogo nelogičnosti, neverovatnosti i nefer stvari prema Srbiji i pohitala da kao pouzdana poštarka uruči pismo EK-u, tačnije napismeno dato gunđanje kako nije u redu da Katalonija ne može da se odvoji a Kosovo je moglo i kako sve to zbog nečega predstavlja vrhunsku uvredu nanetu niti Kataloniji, niti Kosovu, nego Srbiji. U društvu koje se raspada usput stvarajući armije novih saznajno raslabljenih, elementarna logika zamenjena je pragmatičnom ali ipak ne baš toliko: netačnom, analogijom. Kod nje se uvek previđa različitost konteksta stvari koje se njome nastoje sameriti. Ali kosovsko-katalonska analogija se ukorenila, pa se o njoj mora pričati. Kad se to inače čini, obično se previđa da katalonskom pokušaju osamostaljenja nije neposredno prethodila ratna – i ne samo ratna – trauma poput one nastale između Srba i Albanaca. Da ne govorimo o tome da sudeći po španskom Ustavu iz 1978, nijedna autonomna oblast nema pravo da se odvoji, a da je važenje Ustava SFRJ iz 1974. petnaestak godina kasnije srpska vlast poništila. Da, na kraju krajeva, ne pominjemo ni sve ostale ogromne razlike, počev od toga što je – ako je i nama dozvoljena jedna, nadam se korisnija analogija – Katalonija faktički izgubila Oksitaniju stoleće pre no što će Srbi biti poraženi na Kosovu, koje će de jure izgubiti više od šest vekova nakon što su Katalonci izgubili pomenutu regiju: sopstvenu jezičku i ne samo jezičku kolevku.
Nije sporno da je Ana Brnabić možda i najupadljivija figura političkog piona još od Zorana Lilića naovamo, ali je ovom prilikom, sa ostatkom moralnog paketa koji joj pada na grbaču – osetila ga ili ne – ponela i prećutkivanje krivice srpske strane, koju naci(onalna) vlast i inače prećutkuje u pregovorima s Kosovom. Posredi je činjenica da je ulično svrgavanje Ustava SAP Kosova i tamošnjih vlasti poslužilo da, silom srpskih oružanih poluga vlasti, pripadnici većinskog naroda budu stavljeni izvan zakona, uz sve mučne i represivne posledice koje je to moglo da znači. Naravno da u tumačenju recentnih pojava stalno moramo da se vraćamo na krupna opšta mesta iz prošlosti; kako drugačije kad su neka od njih, i to ona najvažnija, ostala prećutana.
Nije to baš tada počelo, ali od 1999. srpsko društvo počinje sistematski da laže sebe: izdavanje pismene dozvole kroz Kumanovski sporazum da, između ostalog, strane trupe regularno kroče na administrativno sopstveno tlo nije javno protumačeno kao poraz, pa ga takvim nije doživeo dobar deo Srba kojima, samim tim, nije bilo jasno mnogo toga što se kauzalno dogodilo docnije, uključujući i proglašenje i većinsko priznavanje suverenosti Kosova. Štaviše, vladajuća koalicija je isprva proslavljala i nekakvu pobedu u ratu ’99, inače jedinstvenom po tome što jedna zaraćena strana (Vojska SR Jugoslavije) nije drugoj (NATO–trupama) nanela gubitak ni jednog jedinog čoveka. U velikom delu društva, koje se politički nastojalo artikulisati ideološkom lepezom širokom od najradikalnijih desničara do lakših evrofanatika, poništena je moguća svest o porazu ili bar svest o njegovom uzroku – u koji se mora ubrojiti i aparthejd nad Albancima, te je nelegitimno NATO bombardovanje bilo jedna od njegovih posledica – i konačnoj posledici: gubitku Kosova. Ako ćemo već o analogijama, zar se sama od sebe nameće jedna, retko nesporna: kao što je Srbija sa sobom kao sila pobednica 1918. uvela i Vojvodinu u kraljevinu, tako smo kao ratni gubitnici ostali bez dela teritorije, u ovom slučaju zvanog Kosovo, okej: Kosovo i Metohija. Siguran sam da se to negde još uvek ne može objasniti. Ali, kažem, bio je to samo početak sistemske samoobmane: jednako će srpsko društvo lagati sebe da je 5. oktobra došlo do revolucije, da Kosovo nije nezavisno ili da je maloletni ubica Gavrilo Princip ogromna istorijska ličnost, što su u raznim formama iznosila najšire moguće ideološki fundirana čeljad, od ultradesničara do Biljane Srbljanović; zgodno im se namestila stogodišnjica istorijskog atentata i brzog početka, dakako skromnog, Prvog svetskog rata. Prećutkivanje sopstvene krivice u Bosni i Hercegovini i na Kosovu jeste pak verovatno najškodljiviji deo te samoobmanljivosti i, u neizbežnoj konačnici, laganja sopstvenog bića: sebe.
Nije nužno negativna, čak može da bude simpatična, trapavost srpske strane dok se pogrešno prepoznaje u tuđim pričama i kod Evropske komisije preduzima korake natrag. No svaka šega bi morala prestati čim se prozbori o ljudskim žrtvama takve ili srodne trapavosti, naročito o tuđima (ili se one nametnu kao tema, a onda prećute). Ali srpska strana je a propos najekstremnijih posledica sopstvenog dejstvovanja devedesetih, umesto reči, pa čak i šale, definitivno izabrala ćutanje. Koje, što je kontekst opasniji i nosi veću odgovornost, nosi i veći moralni problem, tištao on ili ne. Nosi ćutanje u postojećim okolnostima sa sobom i laž, kada bezmalo svi znaju šta je istina a niko je javno ne saopštava. I zašto se ne izriče, ima li na kraju krajeva od toga kakve koristi? Teško: kako s Bosnom i Hercegovinom poboljšati odnose bez prethodnog dovoljno jasnog i tačnog odnosa prema Srebrenici, kao simbolu ukupnih zločina u BiH, ili sa Kosovom dok se činjenica aparthejda počinjenog u naše ime neprestano ignoriše? Tako srpski vlastodršci uzimaju za slobodu da celokupno međuvreme praktično predstave kao bezmerni produžetak neke od godina iz devedesetih kada je posejano seme prećutkivanja i laži, uključujući i laganje samih sebe, a čiji su krvavi izdanci višestruko, i naknadno, prećutkivani: obavijeni slojevima tišine, koja nažalost zaudara najpre po ravnodušju. Na šta li će taj vonj izaći – koliko god to hilijastički zvučalo – kad dođe do neizbežnog i svakako žalosnog ostvarenja one bazične psihoanalitičke ideje po kojoj sve što se potiskuje u jednom trenutku nužno eksplodira...
Madridske su vlasti na kraju uputile molbu srpskima da ne nose pismo Evropskoj komisiji, zbog osetljivih okolnosti u Španiji, gde je uvedeno vanredno stanje, gle čuda, u Kataloniji. (Tako da je Brnabićeva uzaman trenirala za poštonošenje do Brisela.) Bila je to zapravo diskretna opomena da prestanu da nesvesno lobiraju za nezavisnost dela njihove teritorije ako su već prijatelji. Nastave li to ipak da čine, srpske vlasti će, najpre odsustvom španske podrške u odbijanju priznavanja Kosova – mada bi to možda bila i usluga – na svojoj koži osetiti da je, od Bregzita, posredi jedna od vodećih svetskih sila, koja je u odličnim odnosima sa SAD, većinom latinoameričkih država i sa većinom članica Evropske unije, uz korektne relacije s Rusijom. A ako srpska strana još jednom zloupotrebljava naša nedela i to ovog puta da bi možda pokvarila odnose sa svojom najmoćnijom saveznicom, onda više nema nijednog ne samo moralnog ili estetskog nego ni realpolitičkog razloga i za kakvu pohvalnu tvrdnju o spoljnoj politici aktuelne srpske vlasti. Pre svega svojim stalnim uvećavanjem naše krivice, kao i skretanjem ka Rusiji i katalonskim autogolovima, ona je jednako rđava i škodljiva kao ona unutrašnja.