Kakve to žene vladaju svetom u naše ime?
Pravo glasa, pravo na obrazovanje, pravo na jednake plate, pravo na „raspolaganje“ sopstvenim telom, pravo da odlučujemo o sopsvenom životu – samo su neki od zahteva ženskih i feminističkih pokreta koji su se borili za ostvarivanje onoga što najčešće zovemo rodnom ravnopravnošću. Sa današnje tačke gledišta, moglo bi se reći da su ovi zahtevi u velikoj meri ispunjeni. Mahom samo formalno i samo u nekim delovima sveta i samo za neke žene (u takozvanim „razvijenim“ državama), ali možemo reći da te žene danas imaju više prava i bolji položaj nego što su imale naše pretkinje pre recimo sto godina. Mnogi s toga tvrde da smo ušli u eru post-feminizma – žena ima u svim oblastima društvenog delovanja, a od skora i u visokoj politici. Velika je verovatnoća da će Hilari Klinton postati prva žena-predsednik Sjedinjenih Američkih Država, na čelu Ujedinjenog kraljevstva se ponovo nalazi žena – ne, ne mislim na kraljicu-majku, na nju smo se već navikli, već na Terezu Mej, skoro izabranu premijerku i prvu ženu koja tu poziciju zauzima nakon Margaret Tačer. Tu je i Nikola Stradžen, premijerka Škotske. A kako stvari stoje, i Francuska će dobiti premijerku, ukoliko popularnost Marin LePen nastavi da raste. Konačno Nemačkom već godinama upravlja nepokolebljiva Angela Merkel. Premda je njihov uticaj neuporedivo manji, i u Srbiji žene dobijaju sve veće parče političkog kolača. Tako smo do nedavno, na primer, imali Maju Gojković kao predsednicu parlamenta, Zorana Mihajlović se trenutno nalazi na mestu potpredsednice vlade i ministarke građevinarstva, saobraćaja i kulture, dok je i finansijska sigurnost građana Srbije poverena ženi – Jorgovanki Tabaković, a ovoj plejadi treba pridodati i Slavicu Đukić-Dejanović, sada Ministarku bez portfelja, a nekada, između ostalog i ministarku zdravlja i v.d. predsednika Republike Srbije i nešto manje eksponirane Natašu Vučković, potpredsednicu Demokratske stranke i Sandu Rašković-Ivić, bivšu predsednicu DSS-a i narodnu poslanicu. U najnovijoj vladi, ne treba zaboraviti, radi i prva naša „gej ministarka“ (da ne kažem lezbejka!), koju je autovao lično Premijer, stavivši nam i na taj način do znanja da nam od sad može biti samo bolje. Drugim rečima, politika više nije samo „muška stvar“, mada se i dalje zna ko je tu dominantan. Daleko smo stigle od trenutka kada su nas spaljivali kao veštice.
Nije nego
Posmatrajući dešavanja na današnjoj političkoj sceni sveta i Srbije, nameće se pitanje koliko ulazak žena u visoku politiku znači nama „običnim“ ženama, da li je zaista ključan korak ka postizanju konačne ravnopravnosti? Iako je odgovor na to pitanje (naravno) komplikovan i zahteva detaljnije razmatranje, teško je odoleti želji da se na njega ne odgovori jednostavno, rečima „ne naročito“ ili, „znači, ali ne mnogo“.
Drugačije rečeno, jednostran odgovor na ovo pitanje ne postoji. Sa jedne strane, sjajno je što postoji mogućnost da žena postane glavna u jednoj od najmoćnijih i najuticajnijih država sveta, odnosno to što žene imaju snažan uticaj na globalnu politiku. Više mladih žena videće da to je to moguće, više će devojčica misliti da mogu da budu sve što požele, više će dece shvatiti da politika nije rezervisana samo za muškarce. Sa druge strane, uz ove pozitivne aspekte je važno zapitati se i kakav je uticaj koji ove snažne žene imaju na globalnu politiku, odnosno, da li to što su žene na bilo koji način utiče na njihov rad i usmerava njihovu politiku? Da li je neka od njih, na primer feministkinja, pa još spremna i da to otvoreno prizna? U najvećem broju slučajeva, odgovor je „ne“, odnosno, feminističke ideje se u njihovim diskursima preuzimaju po potrebi i u meri u kojoj im to odgovara – sve su, naravno, za jednakost, jednake plate, obrazovanje za sve devojčice, za borbu protiv nasilja u porodici itd, ali takve uopštene stavove imaju i mnogi muški političari i to još odavno. Kao i svaki muškarac pre njih, i današnje liderke su, dakle, proizvod (političkih) sistema, a dolazak do pozicije moći od njih je zahtevao da prođu više ili manje utabanim stazama koje je iscrtao sistem koji ih je stvorio, uz posebne smernice osmišljene samo za pripadnice nežnijeg pola. One dakle, nisu samo žene – niko nikada nije „samo“ žena“ – već svojim postojanjem predstavljaju partije, ideje i ideologije, predstavljaju sisteme i poredak. A on je, od pamtiveka, patrijarhalan. Može se, očito, do izvesne mere rastegnuti, pa čak i promeniti, ali nikada suštinski. Malo je verovatno, dakle, da će današnje liderke sveta uništiti sistem koji ih je stvorio – barem do sada nisu davale nikakve znake da im je to namera.
Foto: Andreja Dugandžić, "Želje i strahovanja jedne žene"
Konzervativne, a šta bi drugo bile?
Upadljivo je da su na svetsku političku scenu žene „stupale“ paralelno sa jačanjem konzervativizma koji zahvata čitav svet. Slučajnost? Nikako. Nije novost da žene bivaju najvatrenije braniteljke tradicije, „pravih“ vrednosti i porodice – to je, uostalom, mesto koje nam je dodelio patrijarhat. Mi smo stubovi koji drže kuću, porodicu i brak, a brak je, kako su nas učili na časovima poznavanje društva, osnovna ćelija društva. Mi smo, dakle, negovateljice i hraniteljice poretka, faktori stabilnosti, kako se to sada moderno kaže. Ili bismo to, barem, morale da budemo, ukoliko želimo bilo kakvu vrstu priznanja od strane društva. U suprotnom smo veštice, histerične žene, frustrirane žene, feministkinje, a najčešće sve to zajedno, što nikako nije dobro ukoliko želimo uspešne političke karijere. Uz izvesne varijacije na temu, dakle, većina današnjih liderki – ili barem one najmoćnije – zauzima konzervativne stavove, zalažući se između ostalog za uspostavljanje reda (na svim poljima), strogu anti-imigracionu politiku i veoma raznovrsno shvaćene „prave vrednosti“.
Interesantno je takođe da su nakon Brexit-a, mnogi/e analitičari/ke i političari/ke, zajedljivo primetili/e da žene koje sada stupaju na političku scenu imaju zadatak da, kao i obično, „počiste“ nered koji su napravili muškarci (misleći konkretno na nimalo lak zadatak postavljen pred Terezu Mej ili Hilari Klinton, u slučaju da zaista postane predsednica). Takav stav je iznela i trenutna premijerka Islanda – još jedna liderka čija zemlja, doduše, nema toliko uticaja na svetsku politiku. Muškarci su, dakle, ratovali, svađali se, sklapali saveze pa ih razbijali i gurnuli svet u globalnu krizu, a sada je konačno došao red i na žene. One bi, kako to izgleda svakoj ženi nalažu prirodni nagoni za hraniteljstvom koje luče njeni jajnici, trebalo da prionu na sređivanje haosa koji je za njihovim prethodnicima ostao. Svetu je, drugim rečima, potrebna čvrsta ruka, potrebne su mu nove čelične dame i stroge, ali pravedne majke.
No, i pored sve većeg broja žena u visokoj politici, ona se još uvek vidi kao prevashodno muški posao, s tim što je sada i ženama dozvoljeno da u njemu deluju – ne živimo, zaboga, u srednjem veku – ali samo ukoliko ispune određene ulove. Ništa na ovom svetu nije džabe. Pre svega, moraju što manje da ističu da su žene, odnosno, svojim stavovima moraju jasno pokazati da su uz (patrijarhalni) sistem i da će marljivo raditi na njegovom očuvanju. Bilo bi, takođe, dobro da budu bele rase, iz srednje ili više klase i da veruju u Boga (po mogućstvu onog kojeg je kreiralo Hrišćanstvo). U tom slučaju će im biti progledano kroz prste što su žene, ali ih to i dalje neće sprečiti od seksističkih komentara koji će predstavljati ključan začin velikom broju kritika na račun njihove politike. To što su žene u potpunosti, dakle, određuje njihovo ponašanje i političku agendu, premda ne nužno na način koji bi išao u prilog i drugim ženama koje nisu političarke. Pored toga, tu su i neizbežni dvostruki standardi, kao i velika lupa javnosti koja, osim politike koju vode, neprestano preispituje i njihove modne izbore. Odelo možda ne čini čoveka, ali je ključno za svaku ženu. Tako su svetski mediji u više navrata komentarisali takozvani „politički paž/bob“, odnosno frizuru za koju se, uz izvesne varijacije u boji i dužini, opredeljuju mnoge žene u politici, od Hilari Klinton do Dragice Nikolić i Maje Gojković. Pomenuti friz treba da ih prikaže kao ozbiljne, stroge žene koje nemaju vremena da se zamajavaju glupostima kao što je odlazak kod frizera. One vladaju svetom, zaboga. Zbog toga nose i klasične kostime sa suknjom ili pantalonama – analitičari su čak provalili i tajni kod po kome se biraju boje odeće Angele Merkel – malo šminke i jednostavnu, ali elegantnu ogrlicu oko vrata kao jedini nakit. Kada se već bave tako umnim poslom kakva je politika, ništa ne sme skretati pažnju na njihova tela koja, očigledno, imaju izvesne „nedostatke“ u odnosu na muška. One su žene u politici, a da bi uz to bile i moćne žene u politici, moraju da se odreknu „ženskih osobina“ koje im je, uzgred budi rečeno, dodelilo isto društvo koje od njih očekuje strog, elegantan i jednostavan izgled. Pored toga, one moraju biti strože, ozbiljnije i opasnije od svojih kolega – moraju biti veći muškarci od muškaraca, veći katolici od pape. Da ne pomisli neko da su „lake“, „neozbiljne“ ili da misle na nešto što nije dobrobit naroda.
Kada su u pitanju žene u ovdašnjoj politici, stvari su donekle drugačije, mada ne naročito. Od svetskih političarki, ove domaće se razlikuju mahom po tome što nemaju jasan politički program (a ko ga ovde uopšte ima?), niti ono što bi se moglo nazvati (iole) doslednom politikom (a opet, ko to ovde uopšte pa ima?). Po tome se, zapravo, ovdašnji političari razlikuju od onih svetskih, što vodi i do zaključka da se ovdašnje političarke ne razlikuju od ovdašnjih političara. Drugim rečima, rade kao i svi drugi, „ono što im se kaže“ i nastoje da ni po koju cenu ne budu drugačije od drugih i naročito izbegavaju „ženske“ teme. One umeju da budu nezgodne, pogotovo u zemlji u kojoj se svaka druga žena suočava sa nekim oblikom nasilja u porodici. Takođe, Srbija još uvek nije došla u situaciju u kojoj će biti izvesno da će se jedna žena naći na mestu predsednice države ili premijerke (što možda i nije tako loše po naše političarke, jer setimo se da se naša prva komšinica, Kolinda Grabar-Kitarović, ubrzo nakon stupanja na čelo države, suočila sa „seks skandalom“, valjda jer ništa u njenoj pređašnjoj politici nije bilo problematično, pa se moralo udariti na njenu seksualnost i „upitan moral“). Pored toga, kada se pitanje uticajnih žena u srpskoj politici i potegne s vremena na vreme, uglavnom se insistira na tome da su političarke takođe i (ili pre svega) majke i supruge, bez obzira na funkcije koje obavljaju u vlasti. Većina ih je vaspitana strogo i duboko veruje u tradiciju i običaje srpskog(a) naroda i svojim radom nastoji da ih očuva (ma šta to u suštini značilo). Drugim rečima, one su sasvim usklađene sa preovlađujućim trendom u politici i svojim radom se mahom ne zalažu za ideje koje bi, nekim nesrećnim slučajem, mogle biti protumačene kao feminističke.
To je nama naša borba dala
Sama činjenica da žene imaju uticaja na visoku politiku, „običnim“ ženama, dakle, ne znači mnogo, barem ne kada je u pitanju rešavanje „svakodnevnih“ problema koji nas muče, kao što su loš ekonomski položaj, stalno dovođenje u pitanje reproduktivnih sloboda, nasilje u porodici itd. Neslanom šalom istorije, surovim obrtom sudbine ili nečim trećim, mnogi feministički zahtevi okrenuli su se protiv žena i doneli nam štete koliko i koristi. Tako smo danas često jeftina radna snaga – jer treba prehraniti decu koju smo rodile verujući da je to najvažnije za svaku ženu; sticanjem prava glasa nismo stekle mogućnost da same odlučujemo o svojoj budućnosti, već smo priključene „narodnim masama“ kojima se manipuliše zarad sticanja moći i vlasti; imamo mogućnost da biramo sopstvenu profesiju i da se obrazujemo, dokle god nas to ne ometa u vršenju dužnosti žene i majke; konačno, imamo pravo da odlučujemo o sopstvenom telu dokle god ta odluka podrazumeva rađanje barem jednog deteta (po mogućstvu muškog), što je dobro za naciju, a takođe će rešiti i sve naše sadašnje i buduće zdravstvene probleme.
Do sličnog se zaključka dolazi i kada su u pitanju žene u visokoj politici, toj delatnosti koja nam je tako dugo bila nedostižna, oblasti koja se smatrala toliko značajnom, da žene u njoj nisu imale šta da traže. Samo bi nešto pokvarile dok su u PMS-u. Iako je danas neosporno da ženama jeste mesto u politici, njihovo prisustvo se ipak najčešće koristi kako bi se postigao privid jednakosti, a pod tepih gurnuli svi drugi, dakako opipljivi dokazi o temeljnoj nejednakosti žena u društvu. Takođe, u današnjem društvu koje insistira na dobrobiti i pravima pojedinca, činjenica da su žene preuzele liderske pozicije ide u prilog pre svega njima samima – više moći, više novca, uspešnije karijere, veća penzija, bolje zdravstveno osiguranje... – i, barem za sada, nema mnogo uticaja na poboljšanje položaja drugih žena koje se, iz bilo kog razloga, ne bave politikom. Razlog za to leži u činjenici da norme koje se moraju ispuniti kako bi se politici pristupilo ostaju veoma stroge i uvek utemeljene u patrijarhatu. Zbog toga se (paradoksalno?), konzervativne i stroge liderke mogu videti i kao proizvod, odnosno rezultat borbe za prava žena na slobodu izbora. Jedan od temeljnih zahteva te borbe, podrazumevao je upravo stvaranje mogućnosti da žene „same“ biraju profesiju, političko opredeljenje, i sve drugo u životu. A ove žene su odabrale da budu konzervativne. Naravno, kao i svaki drugi izraz „slobodne volje“ i ovaj je sasvim upitan, budući da su mogle slobodno da biraju između dve opcije: da ne budu konzervativne i da zastupaju, grubo rečeno, levičarske ideje i tako ostanu na marginama političkih zbivanja današnjice, ili da zdušno prihvate konzervativne ideje, skupa sa moći i ogromim uticajem koje one u današnjem trenutku obezbeđuju. Postojala je, kao i uvek, treća varijanta – da se uopšte i ne bave politikom. Toliko o slobodi izbora.