Beton br.193
Sreda 21. mart 2018.
Piše: Petar Matović

IZIĐI MI NA METAFORU


Aktuelni predsednik Opštine Požega popularnost je doživeo čuvenom izjavom u intervjuu, datom negde u praskozorje svog mandata, za regionalnu televiziju Telemark: „Znate, ja postajem jedna kvalitetna politička kučka. Kupus gledaš, meso vadiš, to je tako u politici!“[1]. Ne sumnjam da su mnogi ovaj iskaz shvatili kao nespretnost, danak neiskustvu ili jednostavno primitivnu glupost. Ali danas je očigledno da je pomenuta rečenica „sentenciozno‟ sažela moralne i političke nazore (samo)proklamovanog uglednog domaćina i na vreme upozorila, bezuspešno nažalost, šta čeka Požežane.

Nakon toga, dotični je nekoliko puta uspeo da razgrne inače čuvenu ovdašnju maglu za medijske reflektore i tako svojim delovanjem i izjavama populariše zavičaj. Najpre se na udaru našla neposlušna direktorka Kulturnog centra, istoričarka umetnosti. Optužena je da je kriva ni manje ni više nego za porast gledanosti rijaliti programa, za promovisanja apstraktne umetnosti, da nije afirmisala narodnu tradiciju i radinost. A Požegi nije potrebno ništa tako visoko, već ono što je za običan narod, dakle potrebna je, po rečima predsednika – kultura za dvojku. Za medije je izjavio: „Matematika je pokazala da je za vreme njenog direktorovanja porasla gledanost rijalitija. Forsirala je strane izložbe, Požežanima nerazumljive, pa je umesto srpskih preslica izlagala japanske kukice. To kod mene ne može da prođe.“ (sic!) Asocijacije na Hanu Arent, banalnost zla, ksenofobiju, konzervatizam, apsolutizam, uzurpiranje estetskog ukusa i još mnogo čega su u ovakvom slučaju krajnje predvidljive.


Uprkos mnogobrojnim reakcijama stručne javnosti, došlo je do nelegalne smene direktorke. Sud je potvrdio kršenje zakona od strane opštinskih vlasti i doneo presudu u njenu korist, što se nije realizovalo već je pod izgovorom racionalizacije[2] ugašen KC i napravljena nova ustanova,  Sportsko-kulturni centar.


Poslednja vest povodom smene direktorke KC kaže da je Radna grupa Evropske Unije Arts Rights Justice javno reagovala tražeći zaštitu za nju. I o tome su obavešteni i predsednik i premijerka (oni ne pripadaju neobaveštenima, shvatili su na vreme da takav fol ne prolazi), ali nema nikakve reakcije. Arts rights justice obaveštava da ima još slučajeva umetnika i radnika u kulturi u Srbiji kojima se bavi. Uostalom, odavno je vreme za Crnu knjigu kulture u Srbiji. A ne treba imati puno mudrosti pa shvatiti presiju nad čovekom i u ovim našim malim gradovima, dok je iz dana u dan izložen besomučnim etiketiranjima koje vrše predstavnici opštinske vlasti preko lokalnih medija, samo da uteraju vlast, što dovodi do sulude situacije da ga nepažljivi sugrađani gledaju s podozrenjem – u pekari, prodavnici, na ulici, kafeu... Ako je pri tom entuzijasta, priznat od strane struke, utoliko je sumnjiviji – naprosto je nemoguće baviti se delovanjem kroz institucije bez ikakve zadnje namere, to je ono u šta nas sistem uporno ubeđuje.


Dnevne novine Blic[3] prenele su izjavu predsednika opštine „da majke treba da udave svoju nesposobnu decu”. Vi mislite, opet, bunca neopreznost, ali... on se pravda da je govorio metaforički. (sic!) Potom, takođe prenosi Blic[4], usporedio je odbornicu opozicije sa aligatorom koji mu je otkinuo dva prsta. Sad se već podrazumeva, itekako je jasno, opet je to bilo čisto – metaforički!


11-1


Razvlačilo se podosta prljavog veša na zasedanjima lokalne skupštine, snimci su uredno postovani na www.youtube.com, što nije privuklo pažnju istražnih organa uprkos obilju materijala, a ni građani se nisu nešto posebno interesovali. Sve u svemu, jedna uobičajena slika naše mrtvomorske svakodnevice.


Ipak ne treba biti maliciozan pa ne priznati vladajućoj partiji npr. zasluge u porastu stanovništva sa fakultetskim diplomama i doktorskim titulama, a na lokalu se daje neprocenjiv doprinos raspirivanju metaforičkog izražavanja.


Ali uprkos svemu, nikad nije bilo, po rečima jedne sugrađanke, da Požežani protestuju protiv lokalne vlasti! A građani su počeli sa spontanim okupljanjima na centru – Trgu slobode, kada je na 13. sednici SO Požega donesena odluka o izmeni budžeta Sportsko-kulturnom centru u iznosu od 12 miliona dinara (baš tako: sto hiljada evra!) zarad otkupa nelegalnog, samo ozidanog objekta, koji je u vlasništvu muža predsednice lokalne skupštine (sic!)[5].  Vi mislite, Dedinje je skupo?! E, pa, dođite u Požegu! Tolika cena je nezabeležena na ovdašnjem (slabopostojećem) tržištu. Moravska zemlja prve klase se prodaje u bescenje, ljudi odustaju od prodaje kuća jer je cena mizerna, oni koji imaju novca mahom ga ulože u neki veći grad.

Spontano okupljanje građana dovelo je do sada do organizovanja četiri protesta na kojima se traži povlačenje odluke i ostavka pomenutih, a svako veče se okupi bar dvadesetak ljudi kao znak da odustajanja neće biti. Dan nakon prvog protesta, 11. 2. 2018, predsednik opštine je izjavio da vlasnici odustaju od prodaje. Šta reći: lako izvojevana odbrana interesa građana? Pa... i ne baš. Osim uočljive činjenice da je predsednik opštine postao PR jedne porodice (volonterski?), i dalje je na snazi skupštinska odluka, a u toku je inicijativa da se promenom urbanističkog plana izmeni i namena tog objekta u – hostel. Da budem precizniji, obrazloženje otkupa nikada nije bilo jasno. Jednom je kao razlog navedeno rešavanje protivpožarnog prilaza sportskoj hali na koju se objekat skoro naslanja i zbog čega hala ne može da dobije upotrebnu dozvolu (na stranu što opština nema pravo da otkupljuje nelegalne objekte, a pri tom može da ih zakonski sruši), a drugi razlog je spajanje tog objekta sa halom kako bi se proširili sportski kapaciteti (teretana i sl). Na pitanje opozicije kako bi u tom slučaju spojili ova dva objekta, legenda kaže da je neko iz pozicije dobacio – tunelom. Ali tu se već poodavno nalazimo.


Ono što iznenađuje i zaista ohrabruje jeste činjenica da se organizaciji protesta pridružuje sve više mladih, a i građana od kojih ogromna većina nema partijsku predistoriju. Opet entuzijazam, želja za opštim dobrom – što je, da se ne smetne s uma, u ovakvom feudalno-partokratskom sistemu smrtni greh. Naravno da su primetni klasični oblici opstrukcije, od skidanja plakata, pritisaka, ucenjivanja, tužbi. Pod udarom tužbi predsednika opštine i predsednice skupštine našao se i Aleksandar Divović (inače poznat kao pobednik jednog ciklusa Slagalice), govornik na protestima, zbog – metafore! Džaba što su se mnogi u masi složili sa njim, pa su na nekom od narednih protesta prisutni građani naglas pročitali delove govora zbog kojih je pomenuti tužen.


Tako da, ako ima ikakve logike, i tih nekoliko stotina građana treba da očekuju poštara sa tužbom. Možemo da sumiramo – lokalna opštinska vlast proganja istoričarku umetnosti i pobednika Slagalice! Divović se u svom govoru pozvao na oštre reakcije različitih društava za zaštitu životinja, mahom iz 2013. godine, o požeškom azilu za pse kao koncentracionom logoru za životinje[6]. Tada je, gle čuda!, odgovorno lice bilo – sadašnji predsednik opštine. Kazano je, a na osnovu svih tih reakcija, u govoru i to da je Milan Božić stekao svoju reputaciju u javnosti kao dr Mengele požeškog šinteraja za pse. Tužba koja je stigla na Divovićevu adresu simptomatično govori o halapljivoj bahatosti vladajuće garniture[7]. Do sada je bilo negde i očekivano (iskustvo nas je naučilo) da vlast uzurpira mnoštvo funkcija i materijalno se okoristi, ali da stavi šapu na stilske figure, to mi je bilo prosto nezamislivo. Ovim činom izvršena je segregacija u Požegi što se tiče upotrebe metafore. Zaista nisam svedočio tolikoj stilističkoj strasti, evo već ne pamtim. Uostalom, nasmejati se zlu, gluposti, primitivizmu, bahatosti, nasilništvu u lice, izvrnuti ih javnoj poruzi jeste najmanje što građanin treba da učini za dobrobit vlastitog mentalnog zdravlja.


Tokom mandata prethodne vlasti, rekonstruisan je gradski trg, a pre nekoliko dana na sajtu Opštine Požega postavljen je fajl, datiran negde na kraj 2016, u kome se iznosi da je trg nebezbedan, opasan po život građana, što je razlog nedobijanja upotrebne dozvole. Da li je ovo neka nova poruka organizatorima protesta, ostaje da se vidi, ali činjenice govore sledeće: Septembra 2017, u čuvenoj akciji Iziđi mi na teglu, održanoj na trgu, „Unija žena Požega‟ (zavidni jezici govore o bliskim vezama sa vrhom lokalne vladajuće partije) osvojila je prvu nagradu za najbolji ajvar, a tokom ovogodišnjeg Dana opštine na tom istom nebezbednom trgu biće organizovan veliki koncert.


Jedan sugrađanin tvrdi da je Požega samo eksperiment vladajuće stranke – da se vidi dokle može da se ide, a pri tome nema nikakve opasnosti da se prelije (setimo se npr. Čačka s kraja devedesetih). Vrh stranke i istražni organi ćute, a prećutkivanje je jasan znak podrške i odobravanja. I saučesništva. Metaforički ili ne, svejedno je.

Armatura arhiva

2022.

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.