Beton br.141
Ponedeljak 07. jul 2014.
Piše: Raja Apostolova

IMIGRACIJSKA KONTROLA UMESTO SOCIJALNOG SISTEMA

Bugarski i rumunski radnici u EU



Brzo rastuća nezaposlenost i nedostatak stambenog prostora za mlade obitelji u Rumunjskoj i Bugarskoj mnoge su natjerali na migraciju na Zapad Europe. Sedam godina od ulaska Rumunjske i Bugarske u Uniju, građani ovih zemalja ne trebaju više tražiti radne dozvole za rad u zemljama centra. No rasprave potaknute ukidanjem dozvole u zemljama europskog centra polariziraju se na argumentaciju za ili protiv imigranata, pri čemu argumentacija “protiv” podrazumijeva zadržavanje ilegalnog statusa ovih radnika, dok se argumentacija “za” temelji na tezama koje jasno pokazuju njihov sistemski neravnopravan položaj.


Europska integracija se za Bugarsku sastojala od dva glavna aspekta: s jedne strane zapadnog zahtjeva za (potpunom) denacionalizacijom industrije, a s druge zahtjeva bugarskog društva za slobodom kretanja. Brzo rastuća stopa nezaposlenosti, manjak stambenog prostora za mlade obitelji i gašenje industrije ranih devedesetih nagnali su mnoge da utočište potraže u Zapadnoj Europi, što je u to vrijeme najčešće značilo ilegalne prelaske granice i traženje političkog azila. Ako prelistamo bugarske novine iz 1990-tih, vidjet ćemo neprestane pozive na brzu i konačnu europsku integraciju i hladne tuševe s europske strane koja je zahtijevala čvrsti kurs prema liberalizaciji tržišta i političkoj demokratizaciji prije negoli Bugarska uopće dobije priliku sjesti za pregovarački stol o pristupanju EU. Nakon propuštene izborne pobjede oporbenih stranaka u Rumunjskoj i Bugarskoj 1990.1, zapadni političari i politički komentatori obje su zemlje prikazivali kao zločestu europsku djecu koja ne pokazuju dovoljno jaku želju za integracijom u europske strukture. Tek 2007. godine, Rumunjska i Bugarska konačno ulaze u Europsku uniju.


Šest godina kasnije, dvije se zemlje ponovno pojavljuju u međunarodnim medijima, ruku pod ruku, kao i obično. Ovoga puta razlog je posljednji stadij njihove Europske integracije, odnosno otvaranje preostalog dijela tržišta rada Europske Unije u Velikoj Britaniji, Nizozemskoj i Njemačkoj radnicima iz Bugarske i Rumunjske u siječnju 2014. Priče o “prijetnji” koju tim zemljama predstavljaju bugarski i rumunjski građani nakon ukidanja restrikcija počele su se pojavljivati početkom 2013., a kulminirale su izjavom britanskog premijera Davida Camerona kako si socijalni sustav Velike Britanije ne može priuštiti “29 milijuna Bugara i Rumunja”. Rezultati su dobro poznati: načelo slobode kretanja od “prava” se pretvorilo u oblik “zloupotrebe”, besplatno zdravstveno osiguranje u Velikoj Britaniji je dramatično ograničeno, uvedene su restrikcije na mogućnost rješavanja stambenog pitanja za ljude koji su u Velikoj Britaniji kraće od pet godina kao i tromjesečna zabrane za migrante iz EU na zahtjeve za socijalnom pomoći, zatim pokušaj protjerivanja bugarskih radnika iz Münchena, itd. Ukratko, pristup socijalnom sustavu Europe zamijenjen je mehanizmima imigracijske kontrole.


Bilten-photo-Raia-Apostolova-e1404198254408

Foto: Raja Apostolova; Protest bugarskih radnika zaposlenih na jedan dan u Minhenu u martu 2014. Na transparentu piše: “Želimo raditi, a nema posla bez prijave boravišta.”

Stan i posao


Potpuno otvaranje tržišta rada – obveza je koju je Europska unija spram dvije države članice ispunila sedam godina nakon njihova pristupanja – značilo je samo da tisuće radnika iz Bugarske i Rumunjske više neće morati tražiti radne dozvole kako bi se zaposlili u EU. U Njemačkoj je, primjerice, prije siječnja 2014. bilo potrebno više od šest mjeseci čekanja kako bi se dobila takva dozvola, pri čemu nije postojala nikakva garancija da će dozvola uopće biti izdana. Dakako, poslodavcima je puno jeftinije zaposliti ljude koji nemaju formalno pravo na rad (radnu dozvolu), jer to buržoasku klasu lišava obveze da radnicima osigura osnovnu socijalnu zaštitu, poput zdravstvenog osiguranja. Također, tržište rada sada je segmentirano na brojne podugovaratelje što stvara situaciju u kojoj radnika ne zapošljava više neposredno poslodavac, nego podugovaratelj, koji opet i sam može imati podugovaratelja. U takvoj je situaciji radnicima još i teže pozvati na odgovornost i obvezu one koji prisvajaju višak vrijednosti od njihova rada.


Veliki dio bugarskih radnih migranata – koje se obično naziva “nisko kvalificiranima” i koje kreativna klasa najčešće prezire – morao se osloniti na takozvano samozaposlenje koje im daje formalno pravo na rad. Samozaposlenje u načelu znači da osoba stječe obveze poput bilo koje tvrtke i da mora izdavati račune za obavljeni posao što podrazumijeva mnogo kompliciranih birokratskih procedura radi kojih mnogi izgube ovaj status bilo stoga što ne znaju njemački ili zbog toga što im njihova prava i obveze po pitanju zadržavanja statusa samozaposlene osobe nisu jasno objašnjena, ili pak zbog nekoliko mjeseci bez konkretnog zaposlenja. Takve prakse rezultiraju stvaranjem kategorije lažnih samozaposlenih – što često služi kao podrugljiv naziv.


U našim kapitalističkim društvima zaposlenje je čvrsto povezano sa stambenim pitanjem i obrnuto, pristup (socijalnom) stanovanju strogo ovisi o “pravom” statusu. Zaposlenje općenito, a osobito status samozaposlenosti, dodatno je zakomplicirano zahtjevom za prijavljenim boravištem. Ako nemate stan, nema posla – ako nemate posla, nema stana. To je začarani krug u kojem se nađu mnogi migranti. Službeno boravište može se dobiti prijavom više obitelji na istu adresu ili kroz takozvanu ko-adresu koja znači plaćanje rente drugom unajmljivaču. Napadi na bugarsku i rumunjsku radnu snagu u Njemačkoj, međutim, rezultirali su pooštravanjem procedure za prijavu boravišta, a mnogi aktivisti u Münchenu žale se da postoje Dienstanweisung (memorandumi) koji posebno instruiraju općinske socijalne radnike da posebno istraže podatke za takve prijave kad su u pitanju Bugari ili Rumunji. Ovakva praksa u potpunosti izostaje u slučaju provjere prijave boravišta njemačkih studenata i jasan je pokazatelj preklapanja rasnog i klasnog na njemačkom “tržištu rada”.


imigranti_grcka_1_0

Imigranti u Grčkoj


Za i protiv Imigranata


Rasprave koje izaziva imaginarna “galopirajuća” migracija iz Bugarske i Rumunjske u bogatije zemlje stvorila je nove kategorije migranata: “migranti iz siromaštva”, “turisti u lovu na socijalne povlastice”, “lažni samozaposleni”. To je pokazatelj da unutarnje migracije radnika još jednom razdiru političku mapu Europe i remete uspostavljeni konsenzus o prednostima slobodnog tržišta.


Odgovor Brisela na umnažanje migrantskih kategorija, redovito opterećenih negativnim konotacijama, bio je krajnje liberalan. Početkom siječnja potpredsjednica Europske Komisije Viviane Reding prekoravala je britansku vladu zbog širenja antiimigrantskih osjećaja. Još ranije, u listopadu 2013., povjerenik Europske komisije za zapošljavanje socijalna pitanja i inkluziju László Andor polemizirao je s britanskim premijerom Cameronom oko njegovih tvrdnji da migranti iz EU (što u ovom kontekstu znači Bugari i Rumunji) zlorabe socijalni sustav UK-a. Andorov glasnogovornik Johnatan Todd objašnjavao je kako “imigranti” zapravo pridonose sustavu socijalne skrbi jer “u obliku poreza i socijalnog osiguranja više izdvajaju u sustav nego što primaju u obliku socijalnih naknada”. Europska komisija je 13. siječnja 2014. ponovno objavila vodič koji bi trebao usmjeriti države po pitanju odnosa prema migrantima iz drugih zemalja članica EU i razjasniti problem prijave prebivališta. Ovaj bi dokument trebao postaviti jasne kriterije oko toga tko “zaslužuje” socijalnu pomoć, a tko ne. Predstavljajući vodič, Andor je iznio statističke podatke koji pokazuju da u većini slučajeva migranti iz drugih zemalja EU više doprinose socijalnim sustavu nego što iz njega izvlače putem socijalnih naknada. No brzo je dodao kako zakoni Europske unije svakako trebaju ponuditi stabilnu obranu od zlouporabe sustava socijalne skrbi.


Protagonisti aktualne rasprave o pitanju mobilnosti unutar Europske unije uglavnom se svrstavaju uz jedan od dva stava. S jedne strane vlade UK-a i Njemačke  izrazito angažirano uvjeravaju javnost da će (još uvijek nerealizirani) val Bugara i Rumunja ugroziti socijalni sustav. Stoga su, u svrhu discipliniranja ovih subjekata, nužni proračunski rezovi. S druge strane, tu su nastojanja raznih europskih tijela i liberalnih komentatora koji ističući statističke podatke, “dokazuju” da migranti pridonose više “našoj” ekonomiji i da su uglavnom “oni” taj obrazovani i kvalificirani dio radne snage koji je potreban za oživljavanje urušavajućih tržišta. Neki također tvrde da vrata Velike Britanije trebaju ostati širom otvorena za migrantsku radnu snagu, jer će to omogućiti veće prihode od poreza. Ovako postavljena rasprava ostavlja javnost koja ju prati u poziciji pasivnog promatrača koji mora odabrati između jedne (“za imigrante”) ili druge strane (“protiv imigranata”). Pitanja o tome zašto su i kako migrantski radnici pretvoreni u “prosjake”, “lažne samozaposlene”, “turiste u lovu na socijalne beneficije”, dok istovremeno čine jedan od glavnih oblika rada ne nalaze se na europskoj agendi.


Bugarski i rumunjski migrantski radnici nisu, međutim, pasivni promatrači ovakvog razvoja stvari. Odnedavno postoje jasni pokazatelji da je ekstremna eksploatacija kroz koju prolaze na rubu eksplozije u obliku masovnog odgovora na kontradikcije europske integracije koja mnoge ostavlja beskućnicima i u nereguliranoj poziciji. Takav je slučaj s bugarskim radnicima zaposlenima na jedan dan koji su bili protjerani iz napuštene pa potom skvotirane tvornice u Berlinu u prosincu 2013. Istovremeno s najžešćim napadima na Bugare i Rumunje (kako na diskurzivnom, tako i na materijalnom planu) radnici, sada poznati kao ljudi iz Ice (Cream) Fabric, okupirali su na barem po jednu noć sjedišta nekoliko političkih stranaka kao i najvećeg sindikata u Njemačkoj. Nakon nekoliko mjeseci borbe, mnogi od Ice Fabric radnika još uvijek su beskućnici, ili su se preselili u druge gradove u Njemačkoj. Da ipak nisu sami u svojoj borbi, jasno je iz nedavnog štrajka Bugara i Rumunja u brodogradilištu u Papenburgu, okupacije Gradske vijećnice u Kölnu kao i okupaciji ureda poslodavca u Neu Wulmstorfu.


S engleskog prevela: Milena Ostojić


1. Na prvim višestranačkim izborima 1990. uverljivo su pobedile stranke reformisanih komunista: Bugarska socijalistička partija i Front nacionalnog spasa u Rumuniji


http://www.bilten.org/?p=1506

Armatura arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.