Bila nam je Srebrenica. Simboličko mjesto, zaposjednuto govorima/šutnjama koji ga markiraju/prekrižuju shodno vlastitim i uvijek pogrešnim čitanjima. Dok se čeka ili ćuti 12.juli, umnožavaju se kako retorike osporavanja tako i retorike glorificiranja, uzdizanje i snishodljivost, čemerna stvarnost bosanska. No, u ovom tekstu, Srebrenica je samo povod da se progovori i upita o slijepim ulicama današnje građenke i građanina, o zatvorenim njihovim prozorima/umovima.
Gdje se to i kada otpočelo sa bespoštednim izjednačavanjem religijskog i svakog drugog (čitaj: nacionalnog) identiteta? Jer, čini se da religijski identiteti, sve ako ih i ne nosite kao perjanice, preuzimaju ličnost u cjelosti, tako da, omen est nomen, bivate prećutno i protivoljno klasificirani u primjerene vam ladice. Idealna nesanica bosanskohercegovačkog društva je upravo ova iz koje se ne budimo: identizacija (prema: kolonizacija) znači da Trojstvo vječno vlada i da bi idealni predsjednik ove države nužno morati biti tripliciran, mogući hibrid, troruko čudovište. Jer, kako drugačije nazivamo/mislimo/imaginiramo one koji ne pristaju ili, sačuvaj Bože, žive na granicama, uzimajući od svake, ne pristajući samo na jedan, isključiv, nemogući izbor. Doslovnije: koliko glasova nam danas poručuje o tome da biti pravoslavac ne mora isključivo biti Srbin (i obratno) ili da biti Bošnjak ne mora značiti biti musliman, biti vjernik uopšte. Deklarativi religijski identitet, dobro poznat u političko-nacionalnoj retorici, većma je trendovsko stajalište: to je, recimo iskreno, ubilački identitet par excellance. Idealna nesanica završava u noćnoj mori vječnog kruženja: ti si ovo jer ovo si ti. Ovo si ti. Čak i ako nemam blage veze o tome šta je ovo i šta si ti.
Kažu, luda država. Ne mislim da je luda, uopće, utoliko ukoliko ludost podrazumjeva jednu sreću izmještenja, radost prevazilaženja. Ne, jer ova država (federacija? republika?) ukotvljuje se na mjestu susreta Istoga, odbijajući mogućnost priziva. Radije, glupa država, kojom vladaju mitolozi. Doslovce, i svi.
Jadni mi mladi i oni koji se osjećaju mladim jer su bez posla. Ako pokucam na vrata Banjaluke ili Bijeljine, neće li me maršnuti jer donosim opasnost balijanstva? A možda je to samo moja predodžba, možda bih se trebala uvjeriti, noseći optimizam kao baklju vlastite ludosti.