Beton br.170
Sreda 20. april 2016.
Piše: Dennis Gratz

Dve presude i čaša žuči

Povodom presuda Haškog tribunala Radovanu Karadžiću i Vojislavu Šešelju


Radovan Karadžić je osuđeni ratni zločinac; Vojislav Šešelj to nije. Tako bi se, najkraće moguće, mogla sažeti politički i pravno kontraverzna, u određenim aspektima frapantno kontradiktorna poruka Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (Haški tribunal), odaslana u javnost prvostepenim presudama od 24. tj. 31. marta ove godine.


Bivši predsjednik Srpske Republike BiH, politički i vojni vođa bosanskih Srba, osuđen je za progon, istrebljenje, ubistva, deportacije i druga nehumana djela kao oblike koji se prema Statutu Tribunala tj. međunarodnom humanitarnom pravu kategoriziraju kao zločini protiv čovječnosti. Nadalje, utvrđena je njegova odgovornost za širenje terora, protupravne napade na civile i uzimanje talaca, što su oblici kršenja zakona ili običaja ratovanja. Na kraju, iako je oslobođen odgovornosti za genocid u sedam općina u BiH (Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica, Zvornik), Vijeće Tribunala je utvrdilo njegovu sveobuhvatnu, političku i vojnu odgovornost za genocid u Srebrenici u julu 1995. godine, osuđujući ga na ukupnu zatvorsku kaznu od 40 godina.


Vojislav Šešelj, lider Srpske radikalne stranke, oslobođen je odgovornosti po svih devet tačaka optužnice. Ovom se bivšem brilijantnom studentu sarajevskog Pravnog fakulteta, političaru i poslaniku u Skupštini Republike Srbije, naime, stavljalo na teret da je, između ostalog, počinio i podsticao na počinjenje, odnosno pomagao i podržavao krivična djela počinjena u periodu od avgusta 1991. do septembra 1993. godine, i da se kod izvršenja istih učinio krivično odgovornim kao član tzv. udruženog zločinačkog poduhvata. Vijeće je međutim, uz izuzetak suprotnog mišljenja sutkinje Flavie Lattanzi, zaključilo da tužiteljstvo nije, bez ikakve sumnje, uspjelo dokazati Šešeljevu odgovornost za gorespomenute zločine.


Prije nego što se osvrnemo na politički značaj ovih presuda, vrijedi, u kratkim crtama, istaći neke od ključnih pravnih elemenata koji su pratili tok ovih postupaka i definirali njihove ishode.


karadzic-radovan1-600x400

www.tip.ba


Radovan Karadžić je po svojoj funkciji, djelovanju i uticaju bio nesumnjivo jedna od ključnih figura oružanog sukoba vođenog u Bosni i Hercegovini. No, kao i u svim drugim postupcima, od Tribunala je optužen i na Tribunalu mu je suđeno kao pojedincu. Sud je, dakle, vodio postupak u kojem se odgovaralo na pitanje da li je on individualno krivično odgovoran za zločine koji su mu se stavljali na teret. Njegova individualna krivična odgovornost, međutim, utvrđivala se u najvećoj mjeri kroz dokazivanje činjenice njegovog učešća u tzv. udruženom zločinačkom poduhvatu (engl. joint criminal enterprise). UZP  je legalna doktrina koja svoja začeća pronalazi u anglosaksonskom pravu (kao derivat tzv. common purpose instituta), i svoju prvu, doduše rudimentarnu, primjenu u međunarodnopravnoj jurisprudenciji doživljava u sudskim postupcima vođenim protiv osumnjičenih za zlodjela počinjena u Drugom svjetskom ratu (najprominentiji slučaj je postupak protiv odgovornih pripadnika Wehrmachta za tzv. „Linčovanja u Essenu“). Svoju savremenu primjenu UZP kao već izgrađen institut – anglosaksonsko pravo je po svom karakteru precedentno, te svoju normativnu relevantnost crpi iz količine i raznovrsnosti donesenih sudskih presuda – nalazi u sudskim postupcima pred Haškim Tribunalom. Prvi put predstavljena u postupku Tužitelj protiv Duška Tadića  iz 1999., ova doktrina polazi od toga da je svaka osoba koja je pripadala nekoj organizaciji ili skupini pojedinačno odgovorna za zločine koji su bili počinjeni od te skupine ili organizacije s namjerom postizanja određenog plana ili cilja. Preduvjet za ovo je da je ta osoba, kao član udruženog zločinačkog poduhvata, značajno učestvovala u realizaciji plana ili cilja, tj. da je imala u namjeri ostvarivanje cilja tog zajedničkog plana. Ova doktrina, naime, proizilazi iz prostog shvatanja da zločine protiv čovječnosti, a posebno zločin genocida, nije moguće počiniti bez određenog nivoa organizacije i koordinacije, budući da je za njihovu realizaciju – pa čak i samo činjenje u pokušaju – neophodna značajna operativno-logistička, administrativno-tehnička i institucionalno-rukovodstvena priprema.

Radovan Karadžić je, bez ikakve sumnje, bio član, ako ne i sami šef udruženog zločinačkog poduhvata u BiH. Vijeće je, naime, zauzelo stav da je on kao vođa bosanskih Srba u periodu od oktobra 1991. do 30. novembra 1995. godine učestvovao u najmanje četiri UZP-a, od kojih je ubjedljivo najznačajniji onaj poduzet sa ciljem „trajnog uklanjanja bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata sa teritorije na koju su bosanski Srbi polagali pravo, i to putem činjenja krivičnih djela za koja se u njemu tereti“. Karakterišući ovaj UZP kao „sveobuhvatan“, Vijeće Tribunala ga razdvaja od UZP-a poduzetog sa ciljem istrebljenja srebreničkog nesrpskog stanovništva u julu 1995. Uz ostala dva UZP-a (opsada i mrcvarenje Sarajeva, te uzimanje talaca osoblja UN-a i NATO-a), Vijeće je zaključilo da Radovan Karadžić jeste bio odgovoran, ako ne i najodgovorniji za sve zločine počinjene u okviru realizacije gorespomentuih UZP-a, uključujući i zločin genocida.


Iako se Karadžićeva odbrana fokusirala na dokazivanje da ciljevi rukovodstva bosanskih Srba nisu bili kriminalni i da nisu podrazumijevali počinjenje nikakvih zločina („etničko čišćenje“ se obrazlagalo dobrovoljnim prelascima stanovništva u područja pod kontrolom svojih nacionalnih grupa, dok se kod individualnih slučajeva prisilnog protjerivanja iznosio argument mržnje ili osvete), te da su počinjeni masakri, silovanja, mučenja itd. – bez obzira na njihovu masovnost i vremensko-prostorni intenzitet – bili izolovani incidenti prouzrokovani voljom, namjerom i inicijativom pojedinaca (npr. pripadnika paravojnih formacija) koji su djelovali na svoju ruku, Pretresno vijeće Haškog tribunala je zaključilo da su „stvaranje paralelnih političkih i državnih struktura bosanskih Srba, kampanja nasilnog preuzimanja opština i protjerivanja nesrba bili pažljivo koordinisani, da su optuženi i rukovodstvo bosanskih Srba njima upravljali i da su isti predstavljali njihovu konačnu namjeru.“ Vijeće je Karadžića, zajedno sa Momčilom Krajišnikom, Nikolom Koljevićem, Biljanom Plavšić, Ratkom Mladićem, Mićom Stanišićem, Momčilom Mandićem, Željkom Ražnatovićem Arkanom i Vojislavom Šešeljem identificirao kao ključnog člana svih UZP-a koji su mu se stavili na teret, a posebno onog poduzetog sa ciljem trajnog uklanjanja bosanskih Muslimana i Hrvata sa teritorija na koje su bosanski Srbi polagali pravo. S obzirom da je Karadžić bio „od vitalne važnosti u razvijanju i promovisanju ideologije i politike SDS-a i stvaranju paralelnih državnih, vojnih, policijskih i političkih struktura koje su korištene da bi se uspostavila i održala vlast nad teritorijima na koje su bosanski Srbi polagali pravo“, te da je „imao središnje mjesto u definisanju ciljeva rukovodstva bosanskih Srba“ tj. nalazio se „u samom vrhu političkih, državnih i vojnih struktura“ koristeći iste za sprovođenje političkih i vojnih ciljeva koje je Tribunal prepoznao kao udruženi zločinački poduhvat, Vijeće je kao dokazanim utvrdilo da je isti, zajedno sa ostalima, djelio namjeru za činjenje zločina koji ne samo da su bili sredstvo za realizaciju UZP-a, već su čini sastavni dio njegova plana.


kljuno-sarajevo (11)

Foto: Almir Kljuno


Drugi aspekt presude vrijedan pažnje je onaj koji se bavi pitanjem Karadžićeve odgovornosti za zločin genocida, koji mu se stavljao na teret u dvije tačke. Jedna se odnosila na genocid nad nesrpskom populacijom Srebrenice u julu 1995., dok je drugi tretirao kampanju masovnog progona, ubijanja i uništavanja nesrpskog stanovništva u sedam općina u BiH, a koja je eskalirala „toliko da je obuhvatila ponašanje i namjeru koji predstavljaju genocid.“


Sud nije imao velike probleme utvrditi Karadžićevu odgovornost za genocid u Srebrenici. Ovaj monstruozni zločin je kao pravna činjenica već bio dokazan u postupku protiv generala i tadašnjeg zapovjednika Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS) Radislava Krstića, koji je za pomaganje i podržavanje njegovog činjenja u drugoj instanci osuđen na 35 godina zatvora. Tribunal je, naime, u ovom predmetu revolucionirao primjenu Međunarodne konvencije o spriječavanju i kažnjavanju zločina genocida, kada je postojanje genocidne namjere („intent to destroy“) kao pretpostavke sine qua non deducirao iz okolnosti pod kojima je ubijeno, u nekoliko dana, preko 8000 muškaraca i dječaka enklave Srebrenica, a ostatak nesrpskog stanovništva protjerano, čime je ovaj dio etničke skupine Bošnjaka uništen kao cjelina. Ovaj slučaj, specificiran kao genocide-in-part, tj. genocid počinjen sa namjerom uništenja jednog dijela etničke skupine bosanskih Muslimana (naime onoga koji je naseljavao prostor enklave Srebrenica) je za pravnu nauku bio važan posebno u dijelu koji je postojanje genocidne namjere kao neophodnog posebnog oblika vinosti (dolus specialis) utvrđivao iz cijelog niza izvedenih dokaza koji su, između ostalog, uključivali pisane tragove o organizaciji napada na Srebrenicu, pregrupiranje jedinica za tu svrhu, pripremu specifičnih vojno-tehničkih sredstava prije, za vrijeme i nakon osvajanja Srebrenice, izdvajanje i uspostavljanje posebnih streljačkih vodova, zakup autobusa i kamiona i angažman vozača koji bi njima upravljali, analizu izdatih računa za gorivo i proizvodnju i distribuciju vrpci za vezanje ruku, te uklanjanje tragova zločina zakopavanjem i višestrukim prekopavanjem hiljada žrtava. Iz dovođenja u međusobnu vezu stotina ovakvih i drugih materijalnih dokaza, a posebno stavljanjem u kontekst sudbine preživjelih, Sud je ustanovio da su sve ove aktivnosti  koje su kulminirale streljanjem značajnog broja stanovništva bile poduzete sa ciljem da se Bošnjaci toga podneblja eliminiraju kao cjelina. Dakle, bilo je utvrđeno postojanje genocidne namjere koja je prevazilazila „običnu“ namjeru koja postoji kada se poduzimaju krivični akti kao što su ubijanje ili nanošenje ozljeda. Iako Tribunal nije uspio dokazati da je takva namjera bila postojala kod generala Krstića, smatralo se dokazanim da je njegova krivična odgovornost postojala u onom dijelu u kojem je on, zajedno sa velikim brojem oficira VRS-a, znao za istu, podržavao je, te je aktivno pomagao da se ona sprovede u djelo.


Zašto je ovo važno u slučaju Karadžić? Najprije iz razloga što je, nakon što genocid u Srebrenici bio utvrđen, a odgovornost generala Krstića „svedena“ na pomaganje i podržavanje, neko morao biti odgovoran za njegovo činjenje. Tako je Tribunal ulogu Radovana Karadžića, njegove postupke i djelovanja, cjenio u danima koji su prethodili padu Srebrenice, pa sve do novembra 1995., kada se smatralo da su radnje zataškavanja ovog masovnog zločina konačno bile privedene kraju. Nesporno je, naime, da je Karadžić kroz svoje postupke, prije svega izdavanjem Direktive br. 7 tj. naređenjem Drinskom korpusu Vojske Republike Srpske da se stvore „uslovi totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici“, te izdavanjem naređenja o aktivnim borbenim dejstvima, bez svake sumnje rukovodio događajima u Srebrenici u julu 1995. godine, pa sve do kraja rata. Tako je izvedenim dokazima utvrđeno da je Karadžić za vrijeme trajanja vojne operacije bio redovito informisan o svim događajima (dnevni borbeni izvještaji), da je 13. i 14. jula čak lično obilazao područje Srebrenice, te se u više navrata sastajao sa generalom Ratkom Mladićem kao glavnim zapovjednikom VRS i drugim visokorangiranim oficirima (Kovač, Beara, Gvero, Tolimir), priskrbljujući si na taj način zavidan uvid u stanje na terenu. Iz razgovora poduzetih sa Miroslavom Deronjićem, političkim funkcionerom SDS i civilnim povjerenikom za Srebrenicu koji mu je direktno odgovarao, Vijeće je bez ikakvih dvojbi utvrdilo da je Karadžić znao za ubijanja u trenutku kada su ona počela (masovna streljanja u Kravici se uzimaju kao trenutak u kojem se genocidna namjera formirala), raspravljajući sudbinu zarobljenih muškaraca koji su u to vrijeme držani u Bratuncu tj. naređujući njihovo prebacivanje na mjesta stratišta.


Imajući u vidu prethodno navedeno, razočaranost jednog dijela javnosti i struke koju je izazvala odluka Vijeća da cijeli kaleidoskop zvjerstava počinjenih u drugim dijelovima BiH  ne kvalificira kao genocid, već tek kao „obične“ zločine protiv čovječnosti, je donekle razumljiva. Najprije je problematičan sam izbor općina. Tužilaštvo je kroz više izmjena optužnica njihov broj svelo na naprijed spomenutih sedam. Kako, prema kojim kriterijima se vršio njihov izbor, kada se znalo da se počinioci, vojne i policijske formacije pod komandom rukvodstva SDS-a i kasnije Republike Srpske BiH, u svojim krvavim pohodima nisu „pridržavali“ granica općina? Ove osnovne republičke administrativne jedinice su se kao prostor zločinačkog djelovanja prelijevale jedna u drugu. Ubijalo se posvuda, logikom pravila ratovanja, tj. u zavisnosti kada i na koji način su dijelovi istočne i zapadne BiH koji su ulazili u prostor teritorijalnih ciljeva srpskog rukovodstva, osvajani  (Bijeljina, Zvornik, Vlasenica, Višegrad, Foča, sa sjevera prema jugu, pa onda prema zapadnoj Bosni, Prijedor, Sanski Most, Ključ). Tako je uvršatavanje Zvornika, Vlasnice i Foče, ali ne i Višegrada, Rogatice ili Rudog kao općina koje, zajedno sa Srebrenicom čine jednu regionalnu cjelinu (tzv. Podrinje) besmisleno. Ovo je od posebnog značaja ako se ima u vidu da su stanovništvo Srebrenice do jula 1995. činili u velikoj mjeri i stanovnici drugih susjednih općina. Ako je za stanovništvo Srebrenice utvrđen genocidan ishod, zar tužilaštvo nije moglo izvesti pravno relevantan argument da je isti započet masovnim ubijanjem, progonom i uništavanjem nesrpskog stanovništva cijele regije u ljeto 1992. godine, čiji se jedan dio uspio – barem privremeno – spasiti u enklavi Srebrenica?


Drugi, i suštinski problem Karadžićeve presude je zaključak Vijeća da postojanje posebne genocidne namjere kod masovnog istrebljenja nesrba u ovih sedam općina nije dokazano. Iako je priznalo masovna pogubljenja u razmjerama koje u funkcionalnom smislu definitivno proizvode genocidna dejstva, Vijeće „se nije uvjerilo“ da je kod Karadžića postojala genocidna namjera da se grupe bosanskih Muslimana ili bosanskih Hrvata u tim općinama djelimično unište. Genocid se, kao posljedica, dakle desio, samo što ga je u pravnom smislu  bilo nemoguće dokazati, a samim time i „vezati“ za nekog počinioca (što mi u određenoj mjeri dopušta prognozu da ni vojni komandant bosanskih Srba, Ratko Mladić, osim Srebrenice, neće biti osuđen za genocid počinjen u drugim dijelovima zemlje.). Ovdje se Vijeće vjerovatno rukovodilo značajnijim vremenskim i prostornim rasponom počinjenih zločina (period april-oktobar 1992.), te nesrazmjerno velikog broja preživjelih, što je uticalo na zauzimanje stava da masovni zločini protiv čovječnosti kao dio udruženog zločinačkog poduhvata sa ciljem eliminacije nesrpskog stanovništva jesu bili počinjeni, i da Karadić jeste za njih odgovoran, ali da se nije van razumne sumnje uspjelo dokazati da su napadi na lokalno stanovništvo tih općina bili poduzeti u namjeri da se ono uništi kao dio etničke skupine Bošnjaka (i Hrvata).


ae56e61bac7b8aff3ffce4cd6d03cf29

Legitimna podrška ratnim naporima


Kako u odnosu na ove zaključke korespondira oslobađajuća presuda Vojislavu Šešelju? Zbunjujuće, u najmanju ruku. Vojislav Šešelj, ratni vođa dobrovoljaca iz Srbije (tzv. Šešeljevaca) i trubadur zla koje je poharalo sjeveroistok Hrvatske i BiH, nije prepoznat kao član udruženog zločinačkog poduhvata. Sporna kontradiktornost je samorazumljiva. Dok jedno vijeće Haškog tribunala, u obrazloženju značaja uloge osuđenog Karadžića u udruženom zločinačkom poduhvatu, jasno određuje Vojislava Šešelja kao jednog od članova istog, drugo vijeće ga oslobađa odgovornosti za zločine počinjene po ovoj vezi! Ovakva nedosljednost je upadljiva i zbog obrazloženja oslobađajuće odluke. Naime, Pretresno vijeće u predmetu Šešelj jednostavno ne prihvata tužiočevu tezu da je ovaj u svojstvu odgovorne osobe za regrutovanje, mobilizaciju i naoružanje paravojnih jedinica iz Srbije koje su angažirane u operacijama zastrašivanja, teroriziranja i eliminacije nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj i BiH zaista bio član udruženog zločinačkog poduhvata kakav je prepoznat u cijelom nizu drugih slučajeva pred Tribunalom. Cijeli koncept UZP-a je, u slučaju Šešelja, naprosto napušten. Umjesto ovoga, Vijeće je u velikoj mjeri prihvatilo Šešeljevu efektnu argumentaciju da on, nakon prebacivanja trupa u Hrvatsku i BiH, više nije imao nikakvu komandnu odgovornost nad njima (iako je u više TV emisija slavodobitno tvrdio da jeste). Tamo gdje je tužilaštvo pak uspjelo dokazati da on jeste ne samo regrutovao već i komandovao dobrovoljačke jedinice, Šešelj je prosto negirao da su te jedinice činile zločine. Simptomatično je pritom da on ni u jednom trenutku nije osporavao nasilje. Samo što su ga, prema Šešelju, činili drugi – JNA ili VRS, zavisno o kojem periodu je riječ.


Ovakva autističnost Vijeća dolazi do izražaja i u interpretaciji uloge tih dobrovoljaca. Dok se u velikoj većini drugih postupaka dobrovoljci (Arkanovci, Šešeljevci) identificirani kao počinitelji nekih od najbrutalnijih zločina u Hrvatskoj i BiH i njihov Einsatz protumačen kao instrument u realizaciji ciljeva UZP-a, Vijeće u predmetu protiv Šešelja zauzima stav da „regrutovanje i raspoređivanje dobrovoljaca od strane Vojislava Šešelja i njegove stranke, i saradnja u tom pogledu sa drugim srpskim stranama, (...) ne predstavlja nezakonitu djelatnost.“ Tvrdeći da su pravni propisi bivše Jugoslavije dopuštali korištenje dobrovoljaca (?!), Vijeće je konstatovalo da razlog za slanje istih „nije bio činjenje zločina nego podrška ratnim naporima.“ Na kraju, Vijeće je smatralo dokazanim da su ti dobrovoljci bili integrisani u sastav oružanih snaga SFRJ, uključujući JNA i TO, te da im Šešelj na terenu „nije bio hijerarhijski nadređen“.


Konačno, frapantnu konstataciju Vijeće čini u pogledu legitimnosti realizacije „Velike Srbije“. Prema mišljenju tužioca, ovaj cilj je trebalo ostvariti primjenom nasilja, uključujući i prisilno premještanje nesrpskog stanovništva sa teritorija za koje se smatralo da su „srpske zemlje“. Takav element „implicitne kriminalnosti“ Vijeće je odbilo, smatrajući da je „projekt Velike Srbije kakav je zagovarao Vojislav Šešelj“ (zar ih ima više?) „a priori politički, a ne kriminalni cilj.“ Nakon što su njegovi napori svođenja velikosrpskog projekta na „proglašenje autonomije srpskog naroda u Hrvatskoj i BiH“ naišli na plodno tlo, nije bilo problem izvesti zaključak da se napori u realizaciji istog ne mogu tretirati kao „rezultat kriminalne nakane“, a cilj slanja dobrovoljaca kao zločinački. „Postoji razumna mogućnost da je svrha slanja tih dobrovoljaca bila zaštita Srba.“ U ovom svjetlu je Vijeće tretiralo i ratnohuškačku funkciju Šešelja, koje je tužilaštvo uvrstilo u optužnicu kao važnu kariku realizacije UZP-a, posebno u kontekstu motivacije za počinjenje zločina. Vijeće je, međutim, zaključilo da, primjerice, između zapaljivih, ksenofobnih, zastrašujućom mržnjom prožetih govora koje je Šešelj održao 1. i 7. aprila 1992. godine, i zločina koje su, između ostalih, počinile i njegove jedinice u Zvorniku, Vlasenici ili Foči, u aprilu i maju iste godine, nije postojala uzročno-posljedična veza, tj. da njegovi govori ne mogu biti okvalificirani kao actus reus podsticanja na činjenje zlodjela.


***


Haški tribunal nikada nije bio samo sudska instanca. Tamo se piše istorija, ili makar onaj istorijski narativ kojeg će budućnost u manjem ili većem obliku naslijediti kao istinu, a mainstream svjetske akademske zajednice tumačiti kao potvrdu svojih poduzetih istraživačkih napora. Sud je svoje uloge presjekača gordjevskog čvora u bjesomučnoj, emocijama, zabludama i političkim prevarama opustešnoj raspravi o tome šta se stvarno desilo u bivšoj Jugoslaviji u velikoj mjeri svjestan. Možda se zato i na taj način ophodio u presudama svojih vijeća u slučajevima Karadžić i Šešelj.


Radovan Karadžić, a vjerovatno krajem godine i Ratko Mladić, će u istoriju ući kao dvojac koji nosi najveću vojnu i političku odgovornist za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene na nesrpskom stanovništvu Bosne i Hercegovine. Kvalificiranje masovnog ubistva 8000 muškaraca i dječaka u Srebrenici kao zločina genocida ne samo da je potvrđena, već su „praznine“ u uzročno-posljedičnoj vezi između nakane u činjenju ovog strašnog zlodjela i njene realizacije konačno popunjene. Radovan Karadžić je kriv za genocid, individualno i svojstvu političkog i vojnog vođe bosanskih Srba. U tom smislu je njegova individualna krivična odgovornost neodvojiva je od njegovog učešća u udruženom zločinačkom poduhvatu. Kao takva, ona odgovara na pitanje o karakteru i posljedicama rata u BiH.


5004

(Velika) Srbija do Nijana i Antonetija


Udruženi zločinački poduhvat, koji su činili članovi političkog i vojnog rukovodstva Republike Srpske, a koji je proglašen subjektom zločina genocida i zločina protiv čovječnosti, objašnjava naizgled paradoksalnu činjenicu da postoji invidualna krivica za zločine masovnih ubistava, pa i genocida. Pitanje 'kako je moguće da pojedinac u roku od samo nekoliko dana ubije nekoliko hiljada ljudi' dobiva svoj odgovor ako uzmemo u obzir da taj pojedinac nije bilo koji pojedinac, već je riječ o čovjeku koji raspolaže sa (smrtonosnim) kapacitetima političko-vojnih institucija.


Činjenica da su kao članovi udruženog zločinačkog poduhvata detektovani članovi političkog i vojnog rukovodstva ratne Republike Srpske, te činjenica da je ona nastala kao pravna kategorija (entitet) tek 1995. u Dayonu, neizbježno navodi na zaključak da Republika Srpska u periodu 1992-1995. nije bila ni entitet, ni (međunarodno priznata) država, već je bila - smrtonosno institucionalizirano sredstvo udruženog zločinačkog poduhvata iskorišteno s ciljem etničkog čišćenja zacrtanog teritorija BiH.


U tom smislu, srpski narod, kao i bilo koji etnički kolektiv, ne snosi i ne može snositi bilo kakvu pravno definisanu krivicu, ali je od najvećeg značaja da se oni koji ga nomilano predstavljaju vrednosno ograde od politika lica poput Karadžića, koja su sudski određena kao učesnici zločinačkog udruženog poduhvata, čiji je politički cilj bio etničko čišćenje, a nosioci tih politika/UZP-a nisu prezali ni od najokrutnijih sredstva postizanja političkih ciljeva, poput genocida.


U presudi kojom je Vojislav Šešelj oslobođen individualne krivične odgovornosti, Tribunal je dekriminalizirao velikosrpski projekt. Šešelju je iznova pružena mogućnost da truje, zavađa i prijeti. Bez obzira koliko mu života ostalo (Tribunal ga je prije donošenja presude pustio iz pritvora, zbog oboljenja s navodnim izvjesnim smrtnim ishodom), on i presuda koja ga je oslobodila odgovornosti za razaranja Vukovara, pljačke gradića i sela istočne Bosne popraćene ubistvima i terorom civilnog stanovništva, predstavljaju dramatičnu prepreku u procesu pomirenja. Rehabilitacija četništva, relativizacija odgovornosti Beograda za projekat stvaranja etnički čiste „Velike Srbije“, pa makar to značilo poduzimanje radnji koje je cijeli civilizirani svijet osudio kao najbrutalnije povrede međunarodnog humanitarnog prava, su najveća prijetnja klimavom miru na prostoru bivše Jugoslavije.


S druge strane, mit o antisrpskom Tribunalu izgubio je svog najznačanijeg aktera. Ako je cilj Tribunala bio da se Šešelju oduzme status mučenika, te da na taj način vladajuće konzervativno-reakcionarne političke elite u Srbiji pomiri sa nasljeđem ovog suda, , možda je u tome i uspio. Pitanje je samo koji će od gore navedenih procesa prije uroditi plodom.

Armatura arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.