„I u tome jeste veličina našeg naroda, mi govorimo o ljudima i o njihovim sudbinama, a oni nam sve vreme, lažno pričajući o sudbinama ljudi govore o pravnoj kvalifikaciji dela da bismo imali pravne i političke posledice. To je suština svega.“

Tako je „prvi predsjednik“ Vlade Srbije, u antibirokratskom zanosu, odredio antropološko-epopejsku, takorekuć andrićevsku prirodu srpskog naroda i konspirativno-juridičku suštinu rezolucije, koju je Velika Britanija uputila povodom 20. godišnjice genocida u Srebrenici pred Vijeće sigurnosti UN-a, a čije je usvajanje abortirala Rusija mehanizmom veta.

Kad ne košta ništa - tu su Rusija i Kina

Savet bezbednosti (Vijeće sigurnosti) UN

Panično nastojanje srbijanskih vlasti da se svim diplomatskim sredstvima – pored Vučićevih dramskih pauza povremeno prekidanih epsko-lirskim solilokvijumima, tu su i: PR-ovska druga mladost Ivice Dačića, te epistolarno-melanholična kopulacija naprednjačkog Pavela Isakoviča sa engleskom kraljicom i ruskim predsjednikom – pokuša eliminisati pojam „genocid“ iz nacrta rezolucije, dovelo je u pitanje tezu da „iz Srbiji pušu neki novi vjetrovi“ (Bakir Izetbegović) i radikalno poremetilo kako odnose u BiH, tako i odnose između BiH i Srbije.

Pored toga, dovedeno je u pitanje i „čvrsto evropsko opredjeljenje“ Srbije. Proteklih dana se pokazalo da Vučić nije – pola čovjek, pola PR, već je obratno. Njegovo evropejstvo, nakon dešavanja u vezi sa Rezolucijom, nije više na vodi, nego u vodi.  I neće lako izroniti. Pristao je da se takmiči sa ministrom vanjskih poslova i predsjednikom Srbije u tome ko će biti veći Dodik. Čestnejši Nikolić je čak izrazio zadovoljstvo povodom odbijanja rezolucije, koja je osuđivala genocid u Srebrenici. Pokazalo se da je bio u pravu: za razliku od Francuske, Engleske, Njemačke i ostalih članica EU, iskreni prijatelji Srbije su – pored vijekovima vjerne Angole, nesvrstane Venecuele i bratske Nigerije – Kina i Rusija.

Šef OSCE-a i njegov gavran mira

Ilustracija: Diskoteka 3D

Pored toga što je stao na stranu Milorada Dodika, koji već odavno što se tiče međunarodnih odnosa igra politički kazačok na vlastitoj glavi, Vučić je dokazao i da (možda hotimično) ne razumije evropsku logiku čak i u miroljubivim tonovima svog očitovanja po pitanju 20. godišnjice Srebrenice. On, naime, uporno deklamuje o potrebi interetničkog pomirenja („između Srba i Bošnjaka“), previđajući činjenicu da do pomirenja između dvije etničke skupine ne može doći ukoliko dvije države, BiH i Srbija, kao pravi subjekti (eventualnog) pomirenja, ne urede svoje međusobne i unutrašnje odnose, pored ostalog i na osnovu presuda međunarodnih sudova, kojima je utvrđeno da je u Srebrenici izvršen genocid.

Jednako kao što je država Njemačka, uz svesrdnu podršku međunarodne zajednice (što je eufemizam za oduzimanje dijela suvereniteta), bila subjekt procesa suočavanja s genocidnom prošlošću i pomirenja sa susjedima, a ne njemački ili jevrejski narod sa svojom nezavisnom voljom, tako i BiH i Srbija trebaju, kad već žele predati dobar dio suvereniteta EU u procesu integracija, poštovati međunarodne norme i institucije, jer samo tako mogu biti subjekti procesa pomirenja.

Potočari, žrtve genocida

Rezolucija, naprimjer, „poziva članice (dakle, države, a ne narode, op. H. I.) da razviju edukativne programe na osnovu kojih će buduće generacije izvlačiti pouke u vezi sa genocidom, ratnim zločinima, etničkim čišćenjem i zločinima protiv čovječnosti kako bi se spriječilo njihovo eventualno ponavljanje.“

Prebacivši odgovornost sa država u mutnu oblast „dobre volje“ etničkih skupina, Vučić otvara prostor za mnoge, koji edukativni cilj Rezolucije tumače kao „želju stranaca“ da se vječno obilježe sva srpska djeca kao izdanci genocidnog naroda.

Na dan kad je u VS-u odbijena britanska rezolucija, kancelarka Merkel je bila u Beogradu, na sastanku s Vučićem. Današnji Nijemci nisu obilježeni kao „genocidan narod“, ne samo zato što su se suočili sa političkim greškama svojih predaka, već upravo zato. Da li je to mogla objasniti Vučiću?

Njegovi stavovi o Srebrenici impliciraju da su Nijemci pogriješili što su dopustili UN-u, Velikoj Britaniji, SAD-u i međunarodnim sudovima da ih ponize.  „Oni su im sve vreme, lažno pričajući o sudbinama ljudi, govorili o pravnoj kvalifikaciji dela da bi Nemci imali pravne i političke posledice.“ Eh, da. Kad bi znala (njemačka) pokolenja, da bejahu prevarena.

Prvi predsednik Vlade: uzdignuta čela u Srebrenicu

Ideja da se Vučić uspješno snalazi u sendviču između nacionalističke ćutilnosti i čvrste evropske opredijeljenosti, koja je (retorička) neminovnost epohe, čini se da je eufemističko hvaljenje činjenice da je „prvi predsjednik Vlade“ lakmus papir, koji u bazno-kiselim uslovima srpske javnosti ne može biti ni crven, ni plav, ni dovoljno evropski, ni posve retrogradan, već samo ljubičast. U kriznim situacijama, kao u slučaju Rezolucije, on postaje pola čovjek, pola Vojislav Koštunica; pred glasanje o rezoluciji o Srebrenici govori kako će ići 11. jula u Srebrenicu „uzdignuta čela“ (sic!), te se hvali, pred svekolikim Srpstvom, kako ima čvrste garancije da Rezolucija neće biti usvojena.

Mase su (nenamjerno) ironične kad svoje populističke lidere nazivaju „snažnim ličnostima“. Kad (u filmu „Smrt Jugoslavije“) Slobodan Milošević prvi put dođe na Kosovo, on antialbanski raspoloženoj masi počinje govoriti o potrebi da se čuva bratstvo i jedinstvo. Kasnije promijeni mišljenje.

Tako je i s Vučićem.

On nije Ivan Stambolić, koji bi, ako njegova uvjerenja dođu u radikalnu koliziju s duhom vremena, nastojao da promijeni duh vremena, pa makar i ne uspio. On je jedan od onih ljudi, koji mnogo vole pričati o vlastitim uvjerenjima, zato što ih nemaju. On šalje masama evropske puse, sve dok ne osjeti – kao u slučaju drona, kao u slučaju Srebrenice – da bi mogao biti izviždan („Vučiću, Šrederu!“), da bi Dačić i Nikolić mogli ojačati. Tad poludi, ponovo. Počne govoriti o „nama“ i „njima“. „Nećemo im dopustiti da nas ponize.“ Doduše, poludi kratkoročno. Spašava ga geopolitička situacija, koja je nevinija od one s kraja 80-ih, s početka 90-ih. Ali to stanje nije nastalo njegovom zaslugom, niti je trajno.