Ustavno uređenje entiteta Federacija BiH crpi osnovu iz Vašingtonskog sporazuma (1994.) kojim je obustavljen rat između Hrvatskog vijeća obrane i Armije RBiH. Prvu značajnu promjenu Ustav FBiH doživio je u oktobru 2000. godine, mjesec dana pred opće parlamentarne izbore, kada je OESS pod vodstvom Roberta Barryja promijenio pravila biranja delegata u Dom naroda Parlamenta FBiH. Umjesto prethodnog principa da u skupštinama kantona, koji sačinjavaju Federaciju, za delegate određenog konstitutivnog naroda glasaju samo pripadnici tog konstitutivnog naroda, uveden je princip da članovi kantonalnih skupština, neovisno o vlastitoj etničkoj pripadnosti, biraju sve delegate za Dom naroda.

HDZ je navedene promjene proglasio ''dekonstitucionalizacijom Hrvata u BiH'' i sazvao je u Hrvatski narodni sabor, kojim je predsjedavao predsjednik HDZ-a Ante Jelavić, a na kojem je usvojena Deklaraciju o suverenosti hrvatskog naroda u BiH.

Dva mjeseca nakon novembarskih izbora 2000, Demokratska alijansa za promjene, prevođena SDP-om, formirala je vlast bez SDA i HDZ BiH, prvi put nakon 10 godina. Nezadovoljan takvim razvojem situacije, a pozivajući se na činjenicu da je pobijedio u četiri većinska hrvatska kantona, te da je na referendumu o Hrvatskom saboru, koji je proveden paralelno s izborima, dobio 90 % podrške - HDZ je u martu 2001. godine proglasio Hrvatsku samoupravu, koja je imala za cilj da prezume institucije FBiH na područjima s hrvatskom većinom i da vlada umjesto novoizabranih vlasti.

Ključni udarci zadati Samoupravi bili su preuzimanje Hercegovačke banke od strane pripadnika SFOR-a (eksplozivom su razneseni trezori s novcem) po naredbi OHR-a (Ureda Visokog predstavnika Međunarodne zajednice u BiH), te preuzimanje upravnih odbora javnih preduzeća (poput Elektroprivrede Hrvatske zajednice Herceg-Bosne) iz ruku HDZ-a u ruke nove Vlade FBiH. Samouprava je u početku svog djelovanja pozvala pripadnike HVO-a da otkažu poslušnost novoj Vladi, što su ovi u značajnoj mjeri i učinili, ali nakon što im nekoliko mjeseci nije isplatila naknade, vojnici su se vratili pod patronat Vlade FBiH.

Ostavši bez HVO-a i izvora finansija, u oktobru 2001. Jelavić je proglasio kraj Hrvatske samouprave, kazavši tom prilikom da je ona bila pogrešno sredstvo za rješavanje ''hrvatsko pitanja'' u BiH. Lekcija je naučena: lišena odobrenja Međunarodne zajednice u vidu OHR-a (i legalno izabranih institucija FBiH), kao i podrške Hrvatske u smislu vojne zaštite ili finansijske pomoći, svaki (samovoljni) pokušaj HDZ-a, jednako kao i drugih političkih subjekata, da promijene ustavni poredak u BiH unaprijed je osuđen na skoru propast.

HDZ BiH

Za HDZ, međutim, to nije bio kraj ''hrvatskog pitanja''. Sa novim rukovodstvom predvođenim Draganom Čovićem, HDZ je napustio jelavićevsku politiku otvorene borbe protiv volje Međunarodne zajednice, te je krenuo putem ''evropeizacije'' svojih (jelavićevskih) ciljeva.

Nakon što je Željko Komšić 2006. pobijedio Čovića na izborima za člana Predsjedništva ''iz reda hrvatskog naroda''[1], pa i nakon što je koalicija predvođena SDP-om 2011. (ponovo) formirala Vladu FBiH bez HDZ-a, HDZ je radikalizirao svoje glasačko tijelo narativom o ''majorizaciji Hrvata'' i organizovao proteste, ali ništa više od toga.

Da HDZ, iako je izgubio nekoliko političkih bitaka, nije poražen u pokušaju da ostvari svoje ustavno-samoupravne ciljeve, moglo se vidjeti tokom trajanja te Vlade FBiH (u kojoj nije bilo HDZ-a) od 2011. do 2014, kada je Evropska unija tražila provedbu presude Suda u Strazburu u slučaju Sejdić-Finci. Premda je suština presude (bila) u delegitimiranju sistema (tro)etničkog predstavljanja – Sejdić i Finci su, naime, tužili državu zato što, po Ustavu BiH, kao etnički Rom i Jevrej ne mogu biti izabrani u tročlano Predsjedništvo BiH predviđeno za Hrvate, Srbe i Bošnjake – HDZ je uspio, tokom pregovora, nametnuti tumačenje kako je provođenje te presude zapravo rješavanje ''hrvatskog pitanja''.

HDZ je tražio da se Federacija podijeli na izborne jedinice iz kojih bi svi njeni građani, bez obzira na svoju etničku pripadnost, (teoretski) mogli biti izabrani u Predsjedništvo, čime bi formalno bili zadovoljeni zahtjevi Strazbura. Ali izborne jedinice bi, po HDZ-u, morale biti formiranje tako da jedna obuhvata teritoriju na kojoj većinu čine Hrvati, dok bi druga bila bošnjačka. Praktično, podjelom FBiH na ''hrvatsku'' i ''bošnjačku'' izbornu jedinicu sistem etničkog predstavljanja bio bi još više ojačan. De iure, svako bi mogao biti izabran u Predsjedništvo, bez obzira na etničku pripadnost, dok bi de facto, s obzirom na političko-ideološki kontekst, djelidba teritorije po etničkom principu značila da bi Hrvati birali svoje predstavnike, a Bošnjaci svoje.

Provesti Presudu, kojom zahtijeva da se etničko učiniti irelevantnim u procesu izbora, kako niko od građana ne bi bio diskriminisan po toj liniji, tako što će se izborne jedinice podijeliti po etničkom principu, nije samo kontradiktorno, već je i izraz nastojanja da se prevari suštinski zahtjev Strazburškog suda.

HDZ-ov model provođenja Presude nije usvojen. Kada su 2012. kulminirali pregovori političkih stranaka u vezi s tim pitanjem, došlo je do sukoba unutar SDP-a, koji je završio istupanjem Željka Komšića iz te stranke, s obrazloženjem da je rukovodstvo SDP-a bilo spremno da pristane na ''hrvatsku izbornu jedinicu'', koja utire put ka formiranju trećeg entiteta i na koncu etničkoj podjeli BiH.

Budući da je u bosansko-građanskoj i bošnjačkoj javnosti ideja o formiranju trećeg entiteta jednaka ogromnoj izdaji, bilo je jasno da SDP neće pristati na HDZ-ov prijedloge, svejedno da li se njima utire put trećem entitetu ili ne, sve dok postoji ogromna opasnost da birači prihvate tumačenje koje je dao Komšić.

Još od 2006. godine i uspješne (predizborne) kampanje Stranke za BiH Harisa Silajdžića protiv Aprilskog paketa ustavnih reformi, kojim nije utiran put trećem entitetu (''ali je legaliziran entitet Republika Srpska'', kako je govorio Silajdžić), jasno je da nijedna od bosansko-građanskih ili bošnjačkih stranaka nije spremna podržati reforme, kojima bi HDZ bio zadovoljan, odnosno koje bi njihovi bosansko-građanski ili bošnjački politički protivnici mogli protumačiti kao nacionalnu izdaju i podjelu BiH. Nije riječ o tome da li je dobro ili loše što SDA, SDP ili DF neće podržati ''hrvatsku izbornu jedinici'', već samo da je nemoguće, budući da ne smiju – jedni od drugih.

Napravit ćemo na ovom mjestu manju digresiju kako ne bismo ostavili nejasnim ovu razliku između etnokratije i demokratije.

U zemljama sa demokratskim uređenjem (npr. zemlje Evropske unije ili SAD) nosilac suvereniteta i izvor legitimiteta jeste narod, ali nikada nije riječ o narodu u smislu ethnosa (etničke skupine), već uvijek u smislu demosa kao sveukupnosti građana, državljanja zemlje, koji imaju aktivno i pasivno biračkopravo, bez obzira na svoj etnički, religijski, rodni ili bilo koji drugi identitet.

Provođenje presude u slučaju Sejdić-Finci u skladu sa evropskim principima značilo bi ukidanje (tro)etničkog predstavljanja i uvođenja građanskog predstavljanja, tj. uvođenja demosa BiH kao izvora legitimiteta.

HDZ-ov model sa ''hrvatskom'' i ''bošnjačkom'' izbornom jedinicom, umjesto jednog i jedinstvenog demosa, uveo bi demos ''hrvatske izborne jedinice'' i demos ''bošnjačke izborne jedinice'' (plus demos Republike Srpske). Tu bi demos bio samo eufemizam za ethnos.

Zalaganje za etničko predstavljanje i ustavni princip po kojem su tri etničke skupine nosioci suvereniteta i izvori legitimiteta suverena (''narodnih vlasti''), ne samo da je u protivnosti sa evropskim shvatanjem demokratije kao vladavine demosa, već je i preduslov produžavanja političke krize u BiH, a dugoročno gledajući i podrivanje teritorijalnog integriteta BiH, jer borba za prevlast između tri suverena neće prestati sve dok jedan od njih ne postane ''najviša vlast'' u državi, pa makar to značilo da će ostale dvije etničke skupine biti diskriminisane ili da će od jedne države nastati tri.

Dok su Sjedinjene Države imale inicijativu u vođenju poslova Međunarodne zajednice u BiH, bilo je izvjesnih pomaka u pravcu ukidanja etnokratije i uvođenju demokratije u BiH. To, naprimjer, pokazuje i slučaj OESS-ovih promjena načina izbora delegata u Dom naroda FBiH, tj. korak u približavanju tog tijela ''etničkog predstavljanja'' ka tijelu ''građanskog predstavljanja''.

Kada su Sjedinjene Države prepustile Evropskoj uniji inicijativu u BiH, došlo je do zamiranja svake konkretne akcije ka preobražaju bh. društva iz etnokratskog u demokratsko. EU je isključila svaku inicijativu OHR-a u pravcu demokratizacije ustavnog uređenja BiH, te se sav njen napor u rješavanju problema sveo na traženja da se etnokratske, ''demokratske'' i demokratske snage u BiH dogovore.

Tako i tokom pregovora o rješavanju presude u slučaju Sejdić-Finci, EU nije izražavala protivljenje pretvaranju tog procesa u rješavanje ''hrvatskog pitanja'', odnosno činjenici da je umjesto uvođenja građanskog predstavljanja (demosa) cilj bio osnažiti sistem (dvo)etničkog predstavljanja u FBiH. EU je pokazala spremnost da prihvati privid kao rješenje, tj. evropsku površinu kojoj je cilj da sakrije/učvrsti etničku suštinu. I premda nije uložila pritisak da se realizira podjela FBiH na etničke izborne jedinice, ne odbivši takav prijedlog kao antievropski, EU je dala pravo HDZ-u da vjeruje i da uvjerava kako je evropska njihova borba za ''suverenitet Hrvata u BiH''. Jednostavno kazano, EU je prećutno dala podršku HDZ-ovoj politici kojoj evropski demokratski principi nisu cilj, već samo sredstvo u provođenju etnokratske, antievropske politike u BiH.

Bosna i Hercegovina, mapa kantona

Nakon pobjede HDZ-a na prvim post-komunističkim izborima u Hrvatskoj, ta je država proglašena državom građana (demosa), a ukinuta je prethodna ustavna odrednica po kojoj su Hrvati i Srbi postojali kao ''konstitutivni narodi''. Takav postupak HDZ-a predvođenog Franjom Tuđmanom bio je u skladu sa evropskim principima. Međutim, neosporiv dokaz za to da su evropski principi bili samo sredstva za realizaciju ciljeva hrvatske nacionalne politike jeste kako Tuđmanov odnos tako i odnos baštinika njegove politike prema BiH.

Naime, hrvatske vlade od onih koje je predvodio Tuđmanov HDZ pa sve do trenutne koju predvodi Milanovićev SDP, nikada nisu bile za provođenje evropskih principa u BiH, tj. ukidanje konstitutivnih naroda i uspostavljanje BiH kao države njenog demosa, kao demokratske države kakva je Hrvatska. Po njihovom rezonu, BiH je uvijek bila država-slučaj za koju ne treba da važe evropske demokratske norme, već njena politika – kao što često primjećuje trenutna predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović – treba da bude u znaku konsenzusa predstavnika naroda, s čestim naglaskom na poštovanje Hrvata kao ravnopravnog, konstitutivnog naroda.

Da su hrvatske vlade bile dosljednije što se tiče evropskih principa, te da su jednaka mjerila koristila za i za Hrvatsku i za BiH, umjesto što su prema BiH imali kolonijalni odnos kao prema zemlji za koju ''ne treba da važe civilizacijske norme'', svakako bi morali uskratiti podršku etnokratskoj politici HDZ-a BiH, čime bi njena politika bila mnogo manje efikasna, dok bi se BiH imala mnogo veće šanse da napravi značajne pomake od etnokratskog ka demokratskom uređenju. Dobro, jasno je zašto HDZ Hrvatske, kao nastavljač velikohrvatske nacionalne politike, nije vodio takvu politiku, ali zašto SDP-u Hrvatske nije palo napamet da je i takva, ne-HDZ-ovska politika prema BiH moguća, to ostaje tajna.

Na koji način baštinici Tuđmanove politike shvataju Evropu, njene principe i institucije, pokazuje i nedavna rasprava o Izvješću o napretku BiH za 2014. godinu na Vanjskopolitičkom odboru Evropskog parlamenta, poslije koje su europarlamentarci iz Hrvatske inicirali predlaganje Evropskom parlamentu rezoluciju o BiH, kojom se – kako je istakla potpredsjednica Izaslanstva EP-a za odnose s BiH i Kosovom Dubravka Šuica (HDZ) – traži uvođenje RTV kanala na hrvatskom jeziku u sistem bh. javnih servisa, te ''federalizam i decentralizacija BiH''. Ne treba podsjećati da je BiH već i više nego ''federalizirana i decentralizirana'' država, jednako kao što je očigledno da podnošenje takvog zahtjeva sa traženjem etnički ekskluzivnog emitera[2], umjesto trenutnih državno-entitetskih emitera, u sklopu javnog servisa BiH, davanje dodatnog ''evropskog'' argumenta zagovaranju rješavanja ''hrvatskog pitanja'' u BiH.

HDZ BiH se na superioran način vratio u Vladu FBiH nakon izbora održanih prošle godine. Premda je osvojio 11% od ukupnih glasova u FBiH, a njegovi koalicioni partneri 39% (SDA 28%, a DF 12 %), HDZ je dobio 6 ministarstva (svih 5 predviđenih za ministre iz reda hrvatskog naroda, i jedno za onog iz srpskog), dok je SDA dobila premijera i 5 ministarstava, a DF 5 ministarstava. U građanski struktuiranoj državi, poput Hrvatske, ovakva raspodjela ministarstava s obzirom na broj dobijenih glasova bila bi nezamisliva, ali HDZ BiH ima većinu u Klubu Hrvata u Domu naroda Parlamenta FBiH, a bez te većine ne bi bilo moguće izabrati vladu.

Postavši ponovo faktorom bez kojeg se ne može u FBiH, te dobivši prećutnu podršku od EU i izravnu podršku od Hrvatske za rješavanje ''hrvatskog pitanja'', HDZ BiH u svom post-jelavićevskom stadiju razvoja nikada nije izgledao jače. Još uvijek, doduše, ne postoje uvjeti da se proglasi nova ''hrvatska samouprava'', ne samo zato što je HDZ u Vladi FBiH i zato što bi teško mogao odvojen od institucija FBiH finansirati takav projekat, već i zato što u Međunarodnoj zajednici ne postoji saglasnost za takvo što. I premda je Čovićev HDZ  iz 2015. u mnogo boljoj poziciji od Jelavićevog iz 2001, budući da je smanjena koncentracija međunarodnih trupa, te da procese u BiH u ime Međunarodne zajednice ne vode SAD, već (ih sad ne vodi) Evropska unija, treći entitet je još uvijek daleko od realnosti.

Ono što stoji na raspolaganju Čovićevom HDZ-u jeste nastavak reprodukcija ideološke mobiliziranosti svog glasačkog tijela narativima o ''ugroženosti'', ''majorizaciji Hrvata od strane Bošnjaka'' i potrebi ''borbe za ravnopravnost'', te sve veća mogućnost soft power pritiska Hrvatske (kao na primjeru spomenute rezolucije u Evropskom parlamentu) na ''sve u BiH'' da se riješi ''hrvatsko pitanje'', a istovremeno i koordiniran rad Hrvatske i HDZ-a BiH na prikupljanju sve veće podrške unutar EU i Međunarodne zajednice općenito za rješavanje ''hrvatskog pitanja'' u BiH.

Mostar, by night

Trenutno je, međutim, najozbiljniji faktor rad HDZ-a na domaćem terenu, u okviru institucija FBiH. HDZ je, recimo, najavio da će, po povratku u Vladu, tražiti poništenje revizije privilegovane boračke populacije koju je provela prethodna SDP-ova vlada.  SDP-ova vlada je reviziju provela kako bi skinula s boračkih fondova sve one koji su dobijali penziono pravo na osnovu lažnog predstavljanja, a sve na kraju da se smanji javna potrošnja koja je glavni generator narastajućeg duga prema MMF-u.

Vraćanje lažnih boraca na budžet imat će za HDZ svakako kratkoročnu korist: osigurat će podršku tog dijela populacije na idućim izborima. U kontekstu ovog rada, zanimljivije je kakvu može korist od toga HDZ imati u dugoročnom smislu.

Sprečavanje kresanja javne potrošnje, dugoročno gledajući, vodit će Federaciju ka sve većoj fiskalnoj nestabilnosti. Kada dio budžeta koji ide na otplatu dugova pređe granicu od 50% ukupnog budžeta, ili kada MMF davanje zajmova, kojim će se pokrivati budžetske rupe, počne odlučnije uvjetovati provođenjem sve većeg broja neoliberalnih reformi, prije svih fleksibilizacijom tržišta rada (tj. smanjenjem radničkih prava kroz novi Zakon o radu) i smanjenjem opterećenja poslodavaca (tj. smanjenjem doprinosa i prihoda usmjerenih ka socijalnim fondovima), to će u konačnici značiti i smanjenje životnog standarda, budžetskih izdataka za socijalno ugroženo stanovništvo, prije svega – penzionere, borce (lažne i nelažne) i sve one koji su na socijalnim fondovima; izvjesno je da će radikalno osiromašenje većeg dijela stanovništva dovesti do radikaliziranja političke situacije. Nevjerovatno zvuči da bi, s obzirom na ideološko-historijski kontekst, povećani socijalni strah/bijes (poput onog od 7. februara 2014.) mogao biti kanalisan u bilo šta drugo osim u etnički strah/bijes i intenziviranje disolucijske politike.

Na koji bi način HDZ iskorištavao takvu situaciju najviše zavisi od volje Međunarodne zajednice, tj. da li će je pomoću Hrvatske preokrenuti u svoju korist ili neće. Budućnost o kojoj je riječ odveć je daleko da bismo mogli samopouzdano prognozirati, ali u svakom slučaju, američko prepuštanje BiH Evropskoj uniji, postepeno samoukidanje OHR-a, odsustvo međunarodnih vojnih trupa, evropska ''realistično''-poluodlučna politika koja odobrava etnokratske zahtjeve, tuđmanovsko evropejstvo Hrvatske, uvijek aktuelni (deklarativni) separatizam u Republici Srpskoj, slabljenje federalne kase, iščekivanje neoliberalnih reformi, te permanentni antagonizam između dva-tri stalna suverena u FBiH (HDZ, SDA, DF), sve se to može tumačiti na razne načine, ali ne i kao čvrst garant dugoročnog mira i teritorijalnog integriteta BiH.

Postoji i nešto optimističniji scenarij. To je mogućnost da se, prije nego što BiH dođe u ''grčki scenarij'' i prije nego što MMF bude prisiljavao domaće vlasti da neoliberaliziraju bh. društvo, provedu reforme tako da se oni koji će biti ''otjerani'' s budžeta, kroz saradničko ulaganje državnog i stranog kapitala, prebace u manufakturu i tercijarni sektor. Na taj bi način onaj kadar koji je trošio budžetski novac bio recikliran i vraćen nazad u ekonomiju.

Ova mogućnost je izvjesna samo ukoliko SDA, HDZ i SNSD nisu (ne)svjesno spremni da finansijski slabe BiH koliko god je to moguće i jačaju pojedince iz vlastitih redova u jednakoj mjeri, sve dok se ne stvori poluanarhično i međunarodno ''povoljno'' stanje koje bi omogućavalo da krenu (bez državnih novaca i s puno etničkog entuzijazma) ka paklenom kaljenju svojih država.

Ako uspije ne-neoliberalna reforma ekonomske strukture, eventualna fiskalna stabilizacija, ekonomska konsolidacija i izbjegavanje radikalnog pada životnog standarda, to bi dalo istovremeno nepovoljniju klimu za političku radikalizaciju, što će reći da bi se iznutra ojačao integritet društva. Pa i ako bi nastavio da se vodi ''uobičajeni'' politički konflikt dva-tri-četiri etnička suverena, i ako bi ogromni problem etnokratije ostao, mnogo teže bi se u tom slučaju moglo očekivati od Međunarodne zajednice da, uzimajući u obzir surovo dokazanu nefunkcionalnost dejtonskog sistema, podrži podizanje disolucijske politike na viši stepen. Štaviše, smanjenjem budžetskih izdataka ka socijalnim fondovima (obustave plaćanja boraca i stranačkih kadrova u javnom sektoru) vjerovatno bi oslabila i politička moć etnokratskih stranaka, pa bi se otvorilo makar malo više prostora za mogućnosti demokratizacije bh. društva.

[1] Ustav BiH kaže jasno da član Predsjedništva dolazi ‘’iz reda hrvatskog naroda’’, a nigdje nije rečeno da ga trebaju izabrati etnički Hrvati. S tim u vezi HDZ je isticao nepisano pravilo da je Komšićev izbor legalan, ali da nije legitiman.

[2] Posve bi u skladu sa evropskim političkim vrijednostima bilo da HDZ traži kanal na hrvatskom jeziku da su Hrvati u BiH nacionalna manjina. Kao što su, naprimjer, Srbi nacionalna manjina u nekonstitutivnoj, demokratskoj Hrvatskoj. Hrvati u BiH, međutim, nisu nacionalna manjina; štaviše njihov zahtjev za ‘’kanalom na hrvatskom jeziku’’ motivisan je, kako kažu iz HDZ-a BiH, željom da Hrvati ne budu manjina, već jednakopravan konstitutivan narod.