Američki san - za tu smo frazu svi čuli? Ona označava put do uspjeha: od neimaštine do obilja, put koji može da pruži samo Amerika, zemlja u kojoj svi imaju jednake šanse.
Ali postoji i Crnogorski san - priča o uspjehu i usponu u Crnoj Gori. Taj san je naoko sličan, a opet po mnogo čemu različit od onog američkog. Taj san počinje tamo i tada, gdje i kada i naš košmar. U ratno vrijeme devedesetih, sred zapaljenih kuća i krika umirućih. Od izgorele zemlje i ljudskih života na koncu ostane samo dim - lagan i svijetao, naoko tako čist i nevin. Baš kao Crnogorski san.
U Crnogorskom snu, novac se ne stiče napornim radom i znanjem. Stiče se raznim vrstama šverca, tranzita, kupovine i prodaje tuđega. Kažu da formula uspjeha glasi: 99 posto rad + 1 posto talenat. U Crnogorskom snu ta formula izgleda nešto drugačije: nula posto rad + nula posto talenat + 100 odsto veze, kumstva i poznanstva.
Crnogorski san, za razliku od Američkog, ne završava hepiendom. On uopšte ne završava. On se od početka devedesetih proteže sve do danas. Berzanske špekulacije zamijenile su šverc, legalno je zamijenilo ilegalno, ali koncept je isti: u suštini sna je brza i laka zarada. Zato se
kod nas, pored toliko novih milionera, pored tolikih Crnogorskih sanjara, ne otvaraju nove firme i nova radna mjesta. Samo cijene skaču u nebo. Dižu ih Crnogorski sanjari. Tako da stvari postaju tako skupe, da mi ostali, doista, možemo samo da sanjamo da ih kupimo.
Taj svijet je vrlo ružičast (pink, ako hoćete), i u njemu, kao u kakvoj velikoj (grand, ako hoćete) paradi promiču objekti njihovih želja. Kako prepoznati našeg sanjara, našeg novog bogataša? On kupuje skupo i ono što može kupiti jeftino. Novi crnogorski bogataši ne gleda šta kupuje, gleda samo cijenu. Pa ako mu se učini dovoljno visoka, kupuje. Jer on ne kupuje stvar - nego divljenje. On je, iako tek prva generacija bogatih, već - dekadentan. Zato je i Crna Gora takva - nema ni dvije godine kako je nastala, a već je u srži trula onako kako su trule samo zgrade koje se na koncu same uruše, kako su trule samo trošne zgrade i carstva koja će uskoro pasti. Teško da smo baš ovo sanjali.
Ima u Bosni, i u dijelu Crne Gore, fraza koja glasi: on je hadžija. To, hadžija, ne znači biti bogat. Dobra stvar kod tog biti hadžija je što ti to niko ne može uzeti. Niti to možeš kupiti. Hadžija ili jesi, ili nisi. To zapravo znači biti plemić u onome što jesi. I tu leži ona fundamentalna razlika između plemstva i buržuja, kakvi su ovi naši - plemić će uvijek biti plemić, a od buržuja, uzmeš li mu pare, ne ostaje ništa.
Čovjek se, i kad mu je najteže, i kad san neće na oči, po svu noć može zabavljati zamišljajući naše dobitnike tranzicije i nove buržuje, zamišljajući jad koji bi ostao od njih kada bi im maklo kravate, skinulo odijela, uzelo pare i moć. Od srca bi se čovjek smijao onome što bi od njih ostalo - onome što oni zapravo jesu.
U Crnoj Gori postoji sjajna cinična izreka koja glasi: Kakvo je vrijeme došlo, bolje ti je imati no nemati. Odete u bilo koji podgorički butik i shvatite šta se time hoće reći. Uđete kroz vrata od eloksirane bravarije, kakvu stavljaju na svoje futurističke kuće oni koji imaju um pećinskog čovjek i kulturu guslara iz 17. vijeka. Stanete na radioaktivni mermer kojim je popločan pod, mermer poput onog kojim su obložili radioaktivnu zgradu Crnogorskog narodnog pozorišta, taj spomenik ovdašnjem feudalnom konceptu kulturne politike. Tada vas prijekornim pogledom skenira prodavačica na polumetarskim štiklama i u grudnjaku koji njene grudi uperi u vas na takav način da to asocira samo na raketne bacače spremne da opale, na način koji se može shvatiti samo kao ratoboran. Po tome su jedinstvene žene sa ruba svijeta novih bogatih - one grudima ne zavode, nego prijete.
Ako ona procijeni da nemate, ili da po njenom mišljenju nemate dovoljno, nema vam pomoći. Ništa vas ne može spasiti od njene mrzovolje i odlučnosti da vas isprati iz svog butika, gdje fukari poput vas nije mjesto. Za nju je taj butik čekaonica bolje budućnosti, i ona jedva čeka da vas isprati, da oslobodite mjesto za nekoga ko će je možda tamo odvesti.
Tu leži tajna dugotrajnosti Crnogorskog sna. Jer trajanje sna, kao kakvi kerberi, obezbjeđuju takozvani obični ljudi. Ovdje je premalo glasova koji bi mogli stvoriti buku i izazvati buđenje. I tako je mnogo onih koji strpljivo čekaju svoj dio Crnogorskog sna.