Očekivalo se, bar kod onih kod kojih mišljenje o krivici crnogorske vlasti i crnogorskih građana uopšte, glede događaja koji su prije deceniju i po do temelja
prodrmali i srušili ustrojbu države koju smo od milja zvali Juga, nikada nije devalviralo, da će nakon sticanja crnogorske nezavisnosti, energičnim zahtjevima crnogorske inteligencije biti pokrenuto sa najvišeg mjesta do najvećeg stepena pitanje crnogorske krivice. Da će se pročišćenje sa te elitne grupacije prenijeti širokom opštenarodnom kampanjom na populaciju a sa nje povratno i na generalni stav države: Crna Gora je kriva, Crna Gora je priznala, Crna Gora se kaje, Crna Gora je stekla pouku. I sa pozicije zdravog društva te buduće evropske države ide uzdignuta čela dalje rasterećena grijeha kome je kumovala, kome je bila pratilac ali ne i pravedni sudija.
Ništa se osobito od očekivanog nije desilo. Zaborav, ta sjena zlokobnih nakana svake kvazidemokratije. Zaborav, tvrđava zatvorenog društva. Zaborav, oruđe
totalitarnih politika koje nisu izumrle već samo mutirale u kriminogene oblike nove vladavine. Vladavine samoljubivog opijata utisnutog u pore nove crnogorske države, u duše većeg dijela crnogorskih građana koji ne haju, vladavine koja podstiče i verifikuje nekažnjivost crnogorskih zločina i zločinaca. Simulira se otvorenost, demokratičnost, ukupne reforme, i odvojenost zakonodavne, sudske i upravne vlasti, a savjest naša crnogorska i dalje spava na uzdignutoj postelji plemena i serdarstva. Crna Gora u evropske integracije ulazi zamagljenog pogleda na to „evropsko“, dok njena vlast i dalje barjači neusahlom voljom slugarenja silnima iz svijeta, usput dobro kontrolišući mehanizme vladanja populacijom. I Evropa i Amerika, iz dubokog interesa, pomažu tom padu nedobronamjernih, nedovršenih i lijenih. Crna Gora nikad nije bila slobodna, danas je to najmanje, sjutra će se priča o slobodi sanjati sa grozomorom iz udžbenika o opštem padu. Crna Gora će biti prodata zemlja a njeni građani jeftina radna snaga onih što su nas učili demokratiji, neoliberalnoj ekonomiji i ljudskim pravima.
A što, ipak, sa liberalističkom elitom, grupicama školovanih socijaldemokrata, postmodernističkom inteligencijom i drčnim intelektualcima iz nezavisnih medija. Izdaja! Sopstvenih ubjeđenja, zanosa orobljene mladosti, izdaja pred svojom savjesti i tvrdoći principa koji su im nekoć bili visoki. Uvučeni u svoje rezignacije jedni nehajno odmahuju rukom. Drugi su utonuli u sinekure države koja ih je pripitomila. Treći pak, kao i ona izdajnička sorta iz rečenica Žilijena Bende, kevće kako se u novo doba mora sa novim intelektualističkim instrumentarijem, te da je povući crtu imperativ svakog pragmatičnog pogleda na društvo i populaciju; time oni povlače tanku crvenu liniju između ljudskosti za kojom su vapili i izgubljene bitke koju su priznali, ustupajući front istim miriocima srpskog i crnogorskog, istim politiziranim lopovima sa transparentima o časti i junaštva, istim nuditeljima nade da će nam s Evropom na grbači biti bolje, ljepše, lakše... Četvrti, oni najmanje krivi jer su u međuvremenu umrli prepuni jada i nemoći, leže na grobljima čije su humke označene krstačama, arapskim pismenima iz Kurana ili petokrakom, rijetkom zvijezdom „su pet pera, kao značke proletera“.
A o kakvoj je to krivici riječ, o čemu to sanjaju želje šačice preostalih buntovnika nasukanih na obalu očaja? S kojih pobuda i danas, kad smo neovisni i međunarodno priznati, a još uvijek ‘mladi, lijepi i pametni’, šapućemo o crnogorskom zločinstvu. I ko to još pominje krivce i krivice? Za Dubrovnik, za Mostar i Hercegovinu, za Bosnu i Sarajevo, Srebrenicu i Vukovar, za bratsku diobu, za komšijsku svađu, za batinanje mladih časnih liberala, za grijeh počinjen nad nedužnim bošnjačkim izbjeglicama, za prijetnje kojima smo tjerali po svijetu našu albansku mladež... Govor o crnogorskoj krivici možda je potreban baš stoga što se i ona, krivica njena, odgojena iz plemenske glorifikacije, osnažena samoljubljem a dotučena samozaboravom, i učinila svijetu a i nama, nalik na nebrojene kaznene ekspedicije kroz vjekove, većih i bogatijih. Te je stoga ista kao i njina.
Ne! Nije ista, niti je manja, niti je lakša. Crnogorska krivica je samo njena i samo ona, Crna Gora, o njoj treba da povede računa. Ako za takvo što ima snage i volje. Ne ugledajući se ni na koga. Krivice drugih njihove su krivice, crnogorska je samo naša. I ostaćemo njome obilježeni ako ne nađemo lijeka našem pretjeranom zanosu, našoj ishitrenoj prirodi, našim neuvjerljivim opravdanjima da je takvo vrijeme bilo...
Već svi tonemo u plitku vodu močvare zaborava i nehaja, dok nam skaska o evroatlanskim integracijama prostire pute grijeha koga ćemo jednom, ne plativši ga na vrijeme, iskusiti višestruko. Još koje vrijeme i neće ni nas, buntovnika sa rupom na čelu, biti među svijetom, koji je ionako sav od tuđeg znoja, krvi i suza sazdan.