Beton br.141
Četvrtak 04. decembar 2014.
Piše: Georgi Medarov

Bugarska omladina u vrtlogu političkih borbi



Politička aktivnost mladih u Bugarskoj dominantno se u tranzicijskom periodu razumijevala kroz dihotomije staro vs. novo, mladi nasuprot starih, budućnost naspram prošlosti. Sama biološka činjenica mladosti služila je kao instrument antikomunističke ideološke ofenzive. Studentska okupacija fakulteta s kraja 2013. dovela je u pitanje te dihotomije, no one nisu narušene. Monopol desnice je donekle ugrožen, ali novi odgovori još nisu definirani.

Neoliberalna hegemonija koja dominira studentskom politikom u Bugarskoj nije bila propitivana sve do prošlogodišnje okupacije sveučilišta. Cezura o kojoj govorimo nije sasvim jasno vidljiva, a stvar se dodatno komplicira sa žustrim raspravama o značenju okupacije. Ulozi su krajnje veliki: desnici treba monopol nad “mladima” kako bi osudila lijeve alternative kao nazadne i optužila ih za nostalgičnost prema socijalističkoj prošlosti.

Antikomunisti su 1990-ih definirali svoju politiku generacijskim terminima: mladi nasuprot starih, a iz toga slijedom i budućnost nasuprot prošlosti. I zaista je jedan broj aktivista, pogotovo među studentima sveučilišta u Sofiji, postao dio antikomunističkog pokreta. Čak i kad su se nakon 1997. heterogene antikomunističke skupine konsolidirale oko jasno desnog političkog projekta, slika (neo)liberalne, prozapadne omladine, politički suprotstavljene nostalgičnoj starijoj generaciji, reproducirala je samu sebe.

Poveznica između mladih, antikomunizma i neoliberalizma nije dovođena u pitanje jer praktički nije bilo alternativnih političkih mobilizacija koje bi se zasnivale na mladima kao političkom subjektu. Tokom 1990-ih došlo je do nekolicine antikomunističkih studentskih prosvjeda, a metode prosvjedovanja uključivale su i okupacije fakulteta. Liberalna desnica dobila je  u tom procesu priliku uspostaviti kulturnu hegemoniju u akademskom prostoru, posebno u humanističkim znanostimam kao i u umjetničkim krugovima Sofije. Alternativne progresivne inicijative nikad nisu uspjele zaprijetiti tada ustanovljenim političkim odnosima. Nadalje, alternativne politike mladih izrazito su teško dobivale veću medijsku pozornost i tim su se sve više marginalizirale.

909628625073d0153ef4z

 
Polupani ideološki lončići

Tako je uglavnom bilo do prije nekoliko godina. Prvi se pomak desio s razvojem ekološkog pokreta nakon 2007., kad je sve više mladih aktivista počelo propitivati različite aspekte neoliberalne akumulacije izvlaštenjem, najizraženije na primjeru privatizacije parkova prirode. Istodobno, pojavile su se različite manje grupe, mladi anarhisti, post-ljevica, nova ljevica i/ili grupe nadahnute alterglobalizacijskim pokretom, koje su dobile zamah sa svjetskom prosvjednom godinom 2011. Nakon 2007. bilo je nešto lijevih studentskih aktivista koji su pokušali mobilizirati studente protiv školarina, ponekad i s ograničenim uspjehom, međutim, iz toga se nije izrodilo ništa značajnije. Studentski aktivizam ostao je povezan s neoliberalnim okvirom kriterija funkcioniranja: učinkovitost, pragmatičnost i uspostava sistema visokog obrazovanja prema zahtjevima tržišta.

Međutim, prošle godine su neki desni intelektualci osjetili da je njihova hegemonija nad “mladima” ugrožena studentskom okupacijom. Krajem 2013. studenti su tijekom 23 dana okupirali glavnu zgradu Sveučilišta u Sofiji. U početku se to smatralo izravnim nastavkom liberalnih prosvjeda #DANSwithme iz ljeta 2013., koji su pokušali oživjeti antikomunističko raspoloženje devedesetih godina. Okupacija se, naime, dogodila u trenutku kad su prosvjedi gubili snagu i tretirana je kao podstrek ne samo prosvjedima, već i reproduciranju uvriježene slike političkog pozicioniranja liberalne proeuropske omladine nasuprot starih i konzervativnih (bivših) komunista. Naravno, u okupaciji je bilo i studenata koji su odgovarali tom opisu.

Antikomunistički imidž okupacije pojačali su i neki ljevičarski studenti, koji su joj se radikalno suprotstavljali, čak ju, zajedno sa zastupnikom Bugarske socijalističke stranke (BSP) i fizički ugrožavali. Ovdje je ključno shvatiti da je BSP, koji je tada predvodio vladajuću koaliciju, u potpunosti podlegao neoliberalnoj tehnokraciji. Ljevičarima obrana BSP-a nije predstavljala neki problem, usredotočeni su bili na sagledavanje okupacije kao još jedne instance neoliberalne hegemonije nad studentskom politikom koja okupacijom i dalje zapravo traži samo kontinuitet dosadašnjih politika. Širili su čak i teorije zavjere, tvrdeći da ambasada SAD-a nekako vuče konce u okupaciji.
  Keep calm and dance with me

 
Inspirirani hrvatskim studentima

Ovaj je pomak povezan sa širim osjećajem nemoći među ljevicom, zbog kojega neki pristaju na naivnu realpolitiku i podržavaju bilo kakvu akciju kojoj bi se donekle mogla prišiti “antizapadna” etiketa, suprotstavljajući se na koncu masovnoj politici kao takvoj. Status okupacije kao metode podrške liberalnoj desnici i #DANSwithme prosvjedima očvrsnuli su i medijski prikazi. To ne treba nužno smatrati namjernom manipulacijom, jer se, kao što sam objasnio, u razmišljanju o omladinskoj politici u većini slučajeva pribjegava ideji borbe između liberalne proeuropske omladine i starije generacije, nostalgične za socijalizmom.

Sve ovo ipak promašuje neke ključne momente razvoja. Studenti koji su pokrenuli okupaciju bili su nadahnuti hrvatskim studentima, ponajprije dokumentarnim filmom Blokada. Glavna deklaracija okupacije tražila je novi politički poredak “u interesu naroda”, a protiv “autoreferencijalne elite”. Studenti su odbacili sve političke stranke i ponosili se svojom direktno demokratskom i horizontalističkom organizacijom. Formulirali su zahtjeve za reformom visokog školstva, nasuprot trenutnoj pragmatizaciji i redukciji javnih sveučilišta u trening centre za biznis, financirane javnim novcem.

Štoviše, Ivajlo Dinev, karizmatični vođa okupacije – inspiriran lijevim misliocima poput Yasua Kobayashija, koji je u to doba bio u Sofiji i sastao se sa studentima (na poziv bugarskog radikalnog filozofa Bojana Mančeva) – upravo je objavio knjigu nazvanu “Na nama je red!”, u kojoj je okupaciju nazvao “studentskom republikom”. Opisao ju je kao “Događaj” (pojam preuzet iz filozofije Alaina Badioua), usmjeren protiv “korumpirane elite”, od koje traži da “povuče svoju tranziciju”, a koji odbacuje partije, političko predstavništvo i tako dalje. Dinev je izjavio da se “okupaciju može usporediti samo s nedavnim svjetskim prosvjedima protiv elita koji se bore za direktnu demokraciju”. Na okupaciji su bili prisutni i lijevi studenati, aktivisti i intelektualci koji su je podržavali i odigrali formativne uloge u internim debatama.

_71050626_019940969-1

 
Hegemonija dovedena u pitanje, ali…

Na dan 24. obljetnice pada socijalizma u Bugarskoj, 10. studenog 2013., studenti su organizirali velike demonstracije. Nazvali su ih “Maršem pravde” i nisu se služili antikomunističkim sloganima. Studenti su iznijeli socijalne zahtjeve, za razliku od prosvjeda #DANSwithme čiji su zahtjevi eksplicitno išli nauštrb socijale. Istaknuli su slogane poput “Ne priznajemo vašu tranziciju! Ne priznajemo vaš autoritet! Ne priznajemo vaše vlasništvo!”. Medijsko praćenje opet je u potpunosti ignoriralo tu dimenziju i predstavilo prosvjede kao još jednu proslavu liberalne demokracije u režiji vječno mladog antikomunističkog duha. Takvo falsificiranje, koje zaboravlja sve “neugodne” osobitosti prosvjeda, nisu promovirali samo antikomunisti, nego i BSP.
Okupacija sigurno nije bila ljevičarska, njezinoj politici je manjkalo sistemske artikulacije i jednostavno se nije uklapala u standardne lijevo vs. desno kategorije. Odvijala se u okviru globalnog postideološkog aktivizma, problematičnog samog po sebi, budući da napada predstavničku demokraciju iz horizontalističke perspektive, e da bi se na kraju povukao iz politike. Svejedno, uporno odbijanje studenata da ih se podvuče pod desnicu stvorilo je nelagodu kod antikomunista.

Na primjer, neki su prominentni desničari bili pozvani na prvu javnu raspravu o Dinevljevoj knjizi, koju je organizirala njegova izdavačka kuća u listopadu 2014. Konzervativni kršćanski filozof Kalin Janakijev izgrdio je Dineva zbog njegovog odbacivanja Tranzicije. Georgi Bliznaški, proglašen za vršitelja dužnosti premijera od kolovoza do studenog 2014., također je bio pozvan i rekao je studentima da su već pobijedili i da se sada nema o čemu raspravljati.
  5919bb22c1215b26430f6a7067002c02

 
Red je na ljevicu

Ovi primjeri pokazuju koliko ozbiljno desnica shvaća borbu oko politike pamćenja okupacije. Dinevljevi stavovi kod nekih su liberalnih intelektualaca pobudili osjećaj ugroženosti njihove nadmoći. Neki su čak i napali ljevičarske aktiviste da manipuliraju studentima i time korumpiraju omladinu. Studenti im trebaju da bi proglasili monopol nad omladinom, ali studenti bi, da bi se to ostvarilo, trebali ostati tiho. Ruža Smilova, profesorica političkih znanosti koja je lani podržavala okupaciju, također je kritizirala Dinevljeve pokušaje razlikovanja okupacije od prosvjeda #DANSwithme. On inzistira na specifičnim zahtjevima blokade, entuzijastičnoj “izgradnji nove republike” na sveučilištu, studentskim nastojanjima da daju otvorenije značenje #DANSwithme: što bi značilo kritiku svake vlasti, neovisno o predznaku. Smilova je izjavila da se okupacija nije mogla dogoditi izvan konteksta #DANSwithme i da se njezini zahtjevi nisu bitno razlikovali od tih ljetnih prosvjeda.

Bez obzira na postignuća okupacije, ona nije uzrokovala ništa više od male nelagode. Postoji pregršt primjera omladinske politike koji su u potpunosti neoliberalnog karaktera. Oni se u nedostatku alternativnih vizija do granice parodije nekritički identificiraju s pro-EU liberalnom tehnokracijom i domoljubnim klišejima. Primjer bi bila nova studentska internetska stranica Banitsa. Radi se o impotentnoj poziciji potaknutoj ili čistim karijerizmom ili jednostavnom slabošću ideja koja dugoročno ne može postići širi mobilizacijski efekt. Svejedno, liberali brzo zaboravljaju svoje pohvale omladini i odlučuju se za moralno paničarenje o navodnoj masovnoj “postkomunističkoj nostalgiji” među onima rođenima nakon 1989. godine.
Monopol nad slikom “omladine” i njezino povezivanje s “budućnošću” temeljni su za održavanje hegemonije. Upravo se stoga liberalni aktivisti i intelektualci toliko trude lažirati studentsku okupaciju iz 2013. Zato ljevica ne smije ostati postrani u takvim sukobima i uživati u položaju moralne nadmoći s kojega osuđuje nedosljednosti i proturječja svakodnevne praktične politike.

Sa engleskog jezika prevela: Mima Šimat

Tekst je preuzet sa portala www.bilten.org
Armatura arhiva

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2011.

2010.

2009.

2008.

2007.

2006.