Balkan je idealan poligon na kojem zapadnjaci mogu zadovoljiti fašističku urgenciju, koja uvijek nađe načina da se probije ispod naslaga liberalne civilizacije, onako kao što istina na kraju uvijek pobijedi. U filmu Little Children uzoriti porodični čovjek postaje ovisnik o Internet-seksu, i svaki slobodni trenutak svog brižljivo uređenog građanskog života provodi masturbirajući pred slikama izvjesne elektronske ljepotice. Slično se ponašaju zapadnjaci pred svojom slikom Balkana, pred kojom do mile volje mogu uživati u svojim urednim životima, koji se odvijaju na bezbjednoj udaljenosti od vrtloga strasti, iskonske mržnje i iracionalnosti, koju vide onda kada gledaju Balkan. Pogled na Balkan za zapadnjaka je narcistički užitak - on ne uživa u ružnoći Balkana, nego u iznova otkrivenoj vlastitoj ljepoti, koju kao u čarobnom ogledalu vidi uvećanom i izoštrenom u kontrastu sa balkanskom ružnoćom. On je umoran od svog posla; sit je hladne žene i nezainteresovane djece; ali dok gleda snimke masakra na Markalama, kada gleda šta se dešava tamo na Balkanu, on je sretan zbog svog života. Da ne duljimo - u biti, on drka nad svojom slikom.

Kako ta slika izgleda, možemo vidjeti tokom prenosa fudbalskih utakmica Lige šampiona, kada na poluvremenu UEFA, kojoj tepaju Evropska kuća fudbala (jezik je kuća bitka, veli Hajdeger; mi smo kuća fudbala, kažu oni), reklamira svoja dostignuća. Spot nas obavještava da je godina 1994, na Balkanu. Grupa dječaka igra fudbal na sumornom igralištu. Djeca trče kroz sivilo, gazeći krhotine stakla. Oko njih su zgrade oštećene ratom. Balkan iz reklame, jasno, ima biti Bosna. Jedan od dječaka na glavi ima neku vrstu pankerske krijeste - to treba simbolisati anarhiju. Odjeća tamnih boja koju dječaci nose pojačava utisak anarhičnosti - svi su odjeveni različito, prosto u ono što imaju, ali u timskom sportu kakav je fudbal, takvo odijevanje ne sugeriše individualnost, nego odsustvo zajedništva, od kojega, zar ne, Balkan tako strašno pati? Rez. Godina 2004, Balkan. Sistem je uspostavljen, anarhija prognana. Nema više pankerskih krijesta i crne odjeće. Svi dječaci su lijepo podšišani i odjeveni u dresove - svaka ekipa ima svoju boju. Svi su čisti, kao što je od krhotina rata očišćen i teren na kojem igraju, kao što su umivene fasade okolnih zgrada. Mi brinemo o fudbalu, biva ispisano na ekranu. Pa jasno: USA for Africa; Bono za sve; Michael Jackson koji u horu pjeva We are the World, We are the Children; UEFA za Balkan. Reklama promoviše izvjesnu ideologiju. To je UEFA-ina ideologija fudbala, koja je nastavak Evropske unije drugim sredstvima. Meč siromašnih dječaka na prljavom terenu pravovjeran je sa stanovišta brazilske škole fudbala, recimo. Tako se igra u favelama. Tako se igra u Trećem svijetu.
Na kraju UEFA-ine reklame Balkan je integrisan u sistem evropskog fudbala - time je simbolički otrgnut od Trećeg svijeta i integrisan u Evropu. Reklama je lažna zato što smo ono što nam je UEFA, sve brinući o fudbalu, donijela 2004, imali i prije 1994. Imali smo terene i imali smo dresove. Imali smo odlično organizovane timove. Sve smo to imali i bez njih. Imali smo Sistem i imali smo red i prije nego su ga oni donijeli, još dok su nam u zemlju umjesto izaslanika Evropske Unije dolazili vladari Trećeg svijeta.
Savršena replika na rečenu reklamu izgledala bi ovako: niz kadrova opkoljene Srebrenice dok su Evropljani još u njoj; rez; niz kadrova u kojima se leševi ne mogu ni prebrojati, nakon što su Evropljani otišli iz nje; na ekranu ispisano Mi brinemo o vama.
Zapadnjak liberalne civilizacije politički je korektan prema doseljenicima iz Afrike, ima razumijevanja za ljude iz Azije, potrudiće se da ne uvrijedi Arape - ali će rado otkopčati šlic pred Balkanom. Jer Balkan nije bio njihova kolonija. Tu su bili Turci. Prema Balkakancima on ne osjeća krivicu koja, makar retorički, opterećuje njegov odnos prema Afrikancima. Osim toga, Balkanci su bijelci - njima možeš reći da su primitivni, da su divljaci, možeš im reći sve ono što misliš o crncima i Arapima, ali njima to ne smiješ reći. Jer će te, budeš li to rekao, proglasiti rasistom. Balkan je jedina Afrika koja im je preostala. Svježi primjer je rasistička izjava italijanskog predsjednika, koji je rekao „slavenska krvoločna mržnja“. I zbog toga nije bio proglašen rasistom, nego je Italija u svojoj verbalnoj razmjeni vatre sa Hrvatskom dobila podršku EU, pride i Gintera Grasa, koji je kao vrhovni arbitar antifašizma održao bukvicu Stjepanu Mesiću i Hrvatima. Možete li uopšte zamisliti šta bi se desilo da je italijanski predsjednik rekao nešto o crnačkoj ili islamskoj krvoločnoj mržnji? Evropska bi štampa brujala o tome, a naša prenosila stavove uglednih mislilaca. Ali reći ljudima na Balkanu koju o slavenskoj krvoločnosti - to nije uvreda, to je, biće, suočavanje sa istinom. Isti mehanizam socijalnog rasizma primjećujemo u Americi, gdje se o siromašnim bijelcima sa gađenjem govori kao o bijelom smeću (white trash), dok se hinjena saosjećajnost čuva za siromašne Afroamerikance. Mi, Balkanci - mi smo evropski white trash.
Onda: šta da se radi? Mogli bismo se okupiti u što većem broju, pa nogu pred nogu do Berlina. Tamo lijepo napravimo kolonu, i prođemo istom trasom kojom se kreće Love Parade. Ponašamo se normalno: kao kada šetamo kroz Titovu ili kroz Podgoricu. Pjevamo svoju verziju one znamenite pjesme crnačke emancipacije: Just Say It, And Say It Loud: I’m from Balkan and I’m Proud. Kako nazvati tu protestnu šetnju posljednje evropske Drugosti koju je dozvoljeno zapišavati rasističkim iskazima? Balkan Pride, naravno. Kad je upalilo gayevima, možda će i nama.