 |
| BETON
BR.72 |
DANAS, Utorak
2. jun 2009. |
|
 |
| Piše:
Mario Slugan |
| VIŠE OD GLASOVA |
|
Dokumentarno-animirano svjedočenje izraelskog režisera o pokolju
nad Palestincima za vrijeme libanonskog rata |
|
|
|
| |
Ari Folman vjerojatno neće biti poznat široj hrvatskoj publici, ovo mu je tek treći cjelovečernji film
te prvi sa širom distribucijom izvan Izraela. Ipak Valcer s Baširom osvojio je niz prestižnih nagrada
(uključujući Zlatni globus te Cezara za najbolji strani film), a bio je i kandidat za Oscara. Folman
u ovom filmu istražuje rat i sjećanje te osobne strategije izbjegavanja odgovornosti.
Valcer s Baširom izraelski je film koji se bavi pokoljem nad Palestincima koje su u izbjegličkim kampovima
Sabra i Shatila u Beirutu izvršili pripadnici kršćanske Falange (libanonske paravojne organizacije)
s prešutnim dopuštenjem izraelskih vojnih snaga za vrijeme ratu u Libanonu 1982. Pod
izgovorom eliminiranja preostalih neprijateljskih snaga te kao odgovor na uspješan atentat na
novoizabrana libanonskog predsjednika Bashira Gemayela (Bashir iz naslova filma), kršćanska
Falanga ušla je u izbjegličke kampove i sistematski organizirala pokolj nedefinirana broja Palestinaca
(s gornjim procjenama od 3.500) u tri dana, od 16. do 18. rujna. Čitavo to vrijeme izraelske
su snage držale kampove u okruženju te mirno stajale po strani usprkos informacijama koje su posjedovale,
a koje su jasno upućivale na ozbiljnost situacije unutra. Tadašnji izraelski ministar obrane
Ariel Sharon proglašen je indirektno odgovornim za pokolj te prisiljen podnijeti ostavku.
INTERVJUI S NEKADAŠNJIM SUBORCIMA
Film je organiziran kao niz intervjua koje režiser provodi sa svojim nekadašnjim suborcima, zapovjednicima
te novinskim izvjestiteljima aktivnim za vrijeme rata. Razlog tomu režiserova je nakana
da se prisjeti vlastite uloge u gore navedenim pokoljima, jer svega što se o svojoj vojnoj službi
u Libanonu Ari inicijalno može sjetiti jest to da je naprosto bio ondje u Beirutu, nekoliko stotina
metara od mjesta zločina. Intervjui su vođeni sa stvarnim ljudima tako da su svi protagonisti istinski
akteri oružanog sukoba u Libanonu ili profesionalci čiji je posao bio usko vezan uz rat (psihijatri,
novinari). Intervjui su snimljeni i predstavljaju zvučnu pozadinu filma (samo u dva slučaja
likovi su fiktivni), dok je vizualni dio ostvaren kao animirani film i obično pokušava prikazati ono
o čemu je u intervjuu riječ.
Film tako predstavlja svojevrstan dokumentarac kojemu animirana komponenta dopušta „slobodu“
s iznesenim sadržajem, ali i mogućnost da se pokušaju dočarati fantazme u koje vojnici pod
stresom nerijetko upadaju ili se upuštaju namjerno kako bi se na neki način nosili sa strahotama
kojima svjedoče i u kojima sudjeluju. Drugim riječima, čitav projekt mogao bi se opisati kao lirski
dokumentarac u kojemu je animacija s jedne strane ingeniozan način da se izbjegnu problemi nedostatka
konkretnih video svjedočanstava, a s druge prilika da se istovremeno ta iskustva prikažu što vjernije. |
 |
U prvom je redu važno navesti koliko se film trudi približiti igranofilmskom iskustvu, i to od osnova
poput iskorištavanja klasičnih filmskih postupaka za pojedine efekte ili situacije (srednji planovi
za intervjue, krupni za psihološko portretiranje itd.) pa sve do finih detalja, kao simulacija
podrhtavanja slobodne kamere ili divljačkih paniranja za vrijeme akcijskih sekvenci. No jednom
kada se legitimira kao kompetentan u reproduciranju uobičajena filmskog iskustva, upravo animacijom Valcera s Baširom može učiniti i sljedeći korak. Nerijetko se rat prikazuje kao psihodelično iskustvo,
što dopušta brojne ekskurzije u istraživanje takva stanja svijesti putem animacije. Tako
se Carmi prisjeća kako za vrijeme svog prvog odlaska na bojište mašta o ženi koja će izroniti iz mora
i uzeti ga prvi put prislanjajući ga na dojku. Kasnije će plutati na njenom ogromnom tijelu, a
plavetnilo u koje su utonuli iznenada će se zakrvaviti i najaviti sudbinu broda kojim novaci stižu na
bojište.
ZBILJSKO LJUDSKO ISKUSTVO
No animacija se pokazuje iznimno uspješnom i tamo gdje bi netko mogao tvrditi da jedino gluma
uspijeva. U jednom od prvih flashbackova iz rata Ari se prisjeća zapovijedanja oklopnim vozilom
koje prevozi mrtve i ranjenike. Njegov će suborac u jednom trenutku spustiti pogled u unutrašnjost
vozila, a subjektivni kadar otkrit će niz trupala i jednog ranjenog vojnika koji se šćućurio i u nevjerici
drži svoju unakaženu ruku dok mu pogled bjesomučno zuri u prazno. Sama činjenica što to nije
glumljeno, što taj ikon nije ostvaren kao glumačka izvedba, a iskustvo gledanja igranog filma
uvijek u sebi sadrži svijest o tome da ono što gledamo nije stvarno, kao da zaobilazi sve probleme
dočaravanja istinskog ljudskog iskustva.
Pokušat ću biti precizniji. Od samog početka animirani format svojom stiliziranošću jasno daje do
znanja da nema pretenzije na onaj tip realističnog prikaza rata kakav susrećemo u ratnim epovima
poput Spašavanja vojnika Ryana. No time što se libio ovakvih namjera kao da je i eliminirao iskustvo obmane. Dakako da slika koju animacija prikazuje nije stvarna, to nije (niz) fotografija pa da predstavlja
neki zbiljski odsječak svijeta. No to što je već prima facie shvaćena kao ne-stvarna ne izmamljuje u iskustvu
gledanja ono ali ipak ovo zapravo nije stvarno. Čak i da gledamo igrani film snimljen prema istinitim
događajima (ili kako se to češće najavi: temeljen na istinitim događajima), to iskustvo ne nestaje. To što
gledamo još nije ono istinito, samo je glumačka izvedba tih događaja. Nadalje, to što je animacija ne-stvarna
nipošto je ne oslobađa mogućnosti da označuje stvaran događaj, zbiljsko ljudsko iskustvo gledanja tih
leševa i tog izbezumljenog ranjenika. (Što je stvarno u riječi pa da je veže s označenim?) Ali za razliku od
bilo kakve glume |
 |
ne može je se optužiti za obmanu. Zajedno s usmenim svjedočanstvom i oslobođena terora
vizualnog ikoničkog realizma, animacija je slobodna da kao ilustracija pomogne u prenošenju osobnog
sjećanja.
Arijevo prvo prisjećanje rata u Libanonu ujedno je i ono koje će se razriješiti posljednje jer se tiče onih triju
kobnih dana u rujnu 1982. i Arijeve uloge u njima. Bez zvuka prizor je okupan u zagasito žuto i otvara se nijemim
eksplozijama signalnih raketa na vranom nebu bez ijedne zvijezde. Daljnji opis sigurno ne bi učinio
pravdu doživljaju koji ta kadar-sekvenca evocira, negdje na međi tuge, sjete i krivnje, te stoga neću ulaziti u
detalje. No ono što je bitno za moju analizu posljednji je kadar te sekvence, onaj koji prati Arija s leđa, kada
skreće u jednu od ulica. U tom skretanju kamera panira ulijevo da bi niz plakata s Bashirovim likom oblijepljenih
po trošnim fasadama iznenada zamijenila rijeka očajnih žena koja je preplavila ulicu iz suprotnog
smjera. Ari staje, a kamera nastavlja centripetalnu kretnju da bi kadar kulminirao njegovim krupnim planom.
BRIKOLAŽ TUĐIH SVJEDOČANSTAVA
Ono što Ariju napokon omogući da se prisjeti svega jest razgovor s novinarom Ron Ben-Yishaiom, prvim na
mjestu događaja nakon što se Falanga povukla. Suočivši se s detaljima prizora sa stratišta iz Ben-Yishaiova
očitovanja, Ari je napokon u mogućnosti posložiti i posljednji djelić slagalice koji sačinjava njegovo sjećanje
o ratu. Ovdje postaje jasno da gore opisano prisjećanje koje Ari čitav film pokušava razriješiti nije o jednom
konkretnom događaju te da je u biti brikolaž tuđih svjedočanstava i vlastitog osjećaja krivnje zbog participacije
u izraelskom okruženju. Na to nas jasno upućuje komentar na onaj krupni plan koji se sada ne postiže kružnim gibanjem kamere. Naprotiv, kamera sada brza Ariju u susret započinjući onoj istoj masi žena
s leđa da bi ih prestigla i unijela se Ariju u lice zahtijevajući odgovor i jednom za svagda onemogućujući strategiju
zaborava i potiskivanja.
Koliko je stvarno to s čim se Ari napokon suočio, dokazuje sljedeća kadar-sekvenca, koja nastupa kao
Arijev virtualni subjektivni kadar. Ovoga puta stvarni je to dokumentarni materijal koji je snimio Ben-Yishaiev kamerman, animaciju su zamijenili snimci televizijske kamere načinjeni na mjestu događaja, a
plač i beznađe tako dokumentiranih palestinskih udovica nemoguće je zatomiti. To kao da sugerira i da
animacija ipak ima svojih granica što se dokumentarnog žanra tiče i da, suočena sa stvarnim vizualnim
dokumentom, mora stati na drugo mjesto. Osobno iskustvo izraelskog vojnika i njegov osjećaj krivnje
tako ima zašutjeti i stati u drugi plan pred onom istinskom jezom pravih žrtava. Prikaz toga ipak na sebe mora preuzeti dokumentarni materijal |
|
|
| BETON
BR.71 |
DANAS, Utorak
19. maj 2009. |
|
 |
| Piše:
Predrag Lucić |
| STUDENTI, PALME I MAJMUNI |
|
|
| |
- Kako ne razumijete?! Žalite se da vas nema u medijima, a šta im nudite? Jedno te isto već mjesec
dana. To nikoga ne zanima. Vi morate od sebe napraviti senzaciju, pa će onda i mediji odraditi
svoj dio posla! - glasio je savjet jedne dobronamjerne novinarke koja je na tribinu splitske
Nezavisne studentske inicijative za besplatno obrazovanje došla, kako sama reče, bez da ju je
itko iz redakcije poslao, jer ondje studente i njihove zahtjeve nitko ne smatra temom vrijednom
puštanja u eter.
- A šta bi mi tribali napravit od sebe za dospit u medije: majmune ili palme? - replicirao joj jedan
student.
- I jedno i drugo, mladi gospodine, i jedno i drugo! - trebala mu je, u skladu s vlastitom medijskom
osviještenošću, odgovoriti novinarka, ali se, mlada i neiskusna, sirota i dobrota, nije snašla.
Star i prefrigan, zločest i pokvaren, odmah sam zamislio naslove „Majmuni se pentrali po sebi samima“,
„Palme se savijale pod vlastitim majmunarijama“ i samozadovoljna lica nezainteresiranih
čitalaca koji su ionako od samog početka znali da to sa studentima nije ništa ni ozbiljno ni pametno,
da je to jedna perverzija i subverzija, da je to bijeg od knjige i
od motike, od Boga i od Hrvatske. Tako bi hrvatski mediji i njihovi
konzumenti napokon rekli i svoju posljednju o tim čudnim stvorovima
s fakulteta, o tim majmunopalmama do kojih nas je doveo
onaj Darwin sa svojom teorijom socijalističke evolucije.
NIKAD ROBOM
Znanje, kažu, to je roba,
I uvijek je tako bilo,
Možeš prodat režnja oba:
Dvije marke - mozga kilo.
Pošto kupiš - poto prodaš,
Na intelekt platiš taksu,
S istom cijenom mozga hodaš
Po marketu i po faksu.
Taj kome je znanje roba,
Kom je kuna mjera uma,
Nek tu pamet prodat proba
Od „Keruma“ do „Konzuma“.
Ti tu priču nećeš kupit,
Pamet ne mjeriš na kile,
Tebi nitko neće tupit
Da je studij poput „Bille“.
Šareni artikal nisi,
Trgovište nije škola,
Cijena na tebi ne visi -
Nisi student shopping-malla! |
|
Ne bi se ta posljednja riječ ni u čemu bitnom razlikovala od onih
prvih, drugih, sedmih i devetnaestih ispisanih i izgovorenih po državnim i korporacijskim medijima u ovih mjesec dana otkako su
studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta proglasili blokadu koja
se potom proširila po drugim fakultetima i drugim gradovima.
Od početka svoje akcije, najozbiljnije društvene akcije otkako se
Republika Hrvatska pravi da je samostalna i suverena, studenti su
suočeni s informacijskom blokadom od strane medija
|
 |

| DRŽAVI POMAŽU PROFESIONALNI
DALTONISTI KOJI STUDENTSKU
POBUNU ISTOVREMENO
FARBAJU I U JUGOSLAVENSKI-CRVENO I U UKRAJINSKI-NARANČASTO |
koji se u ignoranciji
njihovih zahtjeva natječu s državnim institucijama. Kao
što su državni službenici ranga premijera i predsjednika pa naniže u rijetko viđenom suglasju udjeljivali svoju podršku studentskim
zahtjevima i istovremeno radili sve da ne urade ništa na njihovom
rješavanju, tako su i mediji s pobunjenih fakulteta donosili iscrpne izvještaje iz kojih se
nije moglo ni čuti ni vidjeti što se tamo doista događa niti što studenti doista zahtijevaju.
Deklarativna podrška i dekorativni izvještaji istutnjili su se nakon onoliko dana koliko je procijenjeno
da bi ta djetinjarija od blokade mogla trajati, a potom je – kako to već ovdje ide – podignut
rub tepiha. Rutinski pripremljenu svečanu primopredaju priče zaboravu pokvarili su međutim studenti,
ozbiljno ustrajavajući u onome što nitko nije htio ozbiljno saslušati.
Zahtijevajući od države da izvršava svoje obaveze, među koje spada i obaveza poštivanja prava čovjeka
da bude čovjek a ne roba
(pa samim tim ni ljudsko znanje
ni obrazovanje ne mogu biti tržna kategorija), studenti su postigli
pun pogodak, ali u prazno.
Takve države naime nema,
barem ne u Hrvatskoj.
Upravo je ponašanje prema studentskim zahtjevima pokazalo da država u Hrvatskoj, opjevanoj
zemlji državotvoraca, ne posjeduje niti jedan ozbiljan atribut moderne državnosti. Ona ne samo da
nije u stanju zaštititi temeljne ljudske i društvene vrijednosti i djelovati u službi zajedničkoga dobra,
već ona jadna i ne zna da je upravo to smisao njezina postojanja. Onda dođu studenti i na nos
joj nabiju upravo tu njezinu dužnost na koju je nitko dosad nije ozbiljno pozvao, pa se ona, posve
razumljivo, nađe u čudu. Oni je uvjeravaju da je ona država i da je dužna novcem kojim je plaćamo
upravljati na dobrobit društva, a ona se na to, budući da ne barata nikakvim pojmom društva izuzev
trgovačkog, stane domišljati kako da zaštiti svoje tržišno poslanje, pa priglupo odvraća da
besplatno obrazovanje ne može funkcionirati
na tržištu.
Studenti joj onda kažu da je novac za financiranje
obrazovanja, što – da joj ponove još jednom
– spada u njezine dužnosti, već dobila i da
ga je obavezna namjenski utrošiti, a ona se njima
žali na vlastiti zaostatak u utrci sa zemljama
koje su trgovinu znanjem razvile toliko da
ga već naveliko prodaju i drugima. Na studentske
argumente da je dužna zaštititi temeljno
pravo svojih državljana na obrazovanje pred
nadirućim trgovcima lukrativnom edukacijom,
država odgovara svojim hvatanjem koraka sa
svjetskim tržišnim trendovima. Kada je studenti
upozore da je potpisala Opći sporazum o
trgovini uslugama (General Agreement on Trade
in Services), kojim se obrazovni proces vulgarno
trgovački tretira kao proizvodnja ljudskog kapitala, bez da ga je prethodno prevela, a teško da ga je i pročitala, ona to tumači kao dokaz svoje neupitne pripadnosti međunarodnom merkantilnom
poretku na čelu sa Svjetskom trgovinskom |
 |
organizacijom.
I uporno ona ne shvaća da studenti od nje ne traže nikakve ustupke nego isključivo postupke koje
je dužna napraviti. I muka joj je od tih neshvatljivih dužnosti i dugovanja, jer jedini dug koje je
to trgovačko društvo pod imenom države sposobno priznati, to je onaj vanjski, novčani, izražen u
desecima milijardi dolara. Nesposobna da shvati istinski nove generacije i njihove autentične zahtjeve,
ta država, koja samoj sebi tepa da je istodobno mlada nepunih osamnaest godina i stara
punih trinaest stoljeća, pokušava falsificirati ono što čuje pa studente lažno optužuje za starinsku
retoriku, jedinu kojom se ona sama služi i jedinu koju razumije čak i kada trabunja u svojim
neoliberalnim floskulama.
U tim plitkoumnim eskapadama državi pomažu otpravnici medijskih poslova i javni intelektualci
koji stvarnost 2009. godine izmještaju u fantazme nedogođene šezdesetosme i odgođene sedamdesetprve
prošloga stoljeća. Pomažu joj i profesionalni daltonisti koji studentsku pobunu pred javnošću istovremeno
farbaju i u jugoslavenskicrveno
i u ukrajinski-narančasto. Pomažu joj i kulturtrejderi
koji na fakultete
svrate navodnjeni luksuznim
parfemima zarađenim
pretapanjem Pamukova Snijega u masne novce, pa
se onda po novinama jadaju
kako im studenti smrde
na znoj i Jugoslaviju, na Marxa i Engelsa. Smrdili
bi im studenti i na Pamukov Novi život, ali tu knjigu
zlatna nakladnička mladež neće ni pročitati ni objaviti.
Pomažu na koncu toj državi i oni sitni poduzetnici
u oblasti ljudskih prava koji su se, shvativši da studenti ne žele nikakvog lidera ili – kako se
to danas kaže – menadžera blokade, osjetili povijesno
prevladanima i akutno nenaplativima, pa su
te djevojke i mladiće sklone izravnoj a ne posredničkoj i koruptivnoj demokraciji počeli po novinama
nazivati totalitaristima.
Ali uza sav njihov trud, toj
državi pomoći nema. Ona
može izmjestiti nastavu u
bivše kasarne predane na
upotrebu Crkvi, ona može
od rektora iskamčiti kvaziformalno
pokriće za upad
policije na blokirani Filozofski
fakultet, ona može na
studente poslati i neuniformirane
batinaše, a može se
i dalje praviti da se ništa ne događa. Ništa od svega
toga ne može poništiti ono što se već dogodilo,
a dogodilo se da su studenti pokazali kako se i u
zemlji Hrvatskoj može biti čovjek, makar sredina u
kojoj je jedini validan društveni ugovor onaj kupoprodajni
ne vjerovala svojim očima da je to doista
moguće. Država za koju njezin prvi ministar ne nalazi
drugu riječ osim banane sada se napokon suočava s ljudima koji joj ne dopuštaju da ih pravi ni
majmunima ni palmama. I to je prizor pred kojim ta država obara pogled |
|
|
| BETON
BR.70 |
DANAS, Utorak
5. maj 2009. |
|
 |
| Piše:
Petar Atanacković |
| LEVICA DANAS I OVDE-ONDE |
|
Marksizam nije prevaziđen, jer nisu prevaziđeni
problemi kojima se marksizam bavi.
Žan-Pol Sartr |
|
|
|
| |
Dometi levice u savremenom svetu, ako ćemo biti potpuno iskreni,
nisu preterano veliki. To naročito važi ukoliko se ti dometi mere onim
merilima koja su bila aktuelna npr. 1917-1918 ili 1936. godine:
prosto, revolucija baš i nije na pragu, ponajviše zato što su prezreni
na svetu suviše zabavljeni potrošnjom i kapitalističkim spektaklom.
Levica više služi kao korektor rada vladajuće političke klase, ponekad
utiče na poboljšanje funkcionisanja sistema, a sve ređe ozbiljno
dovodi u pitanje njegovu suštinu. Velike leve partije – čast izuzecima
– potpuno su se odvojile od društvene svakodnevice, a ona levica na
margini u stanju je da podstiče i vrši transformacije isključivo na lokalnom
nivou. Pa ipak, bilo da je reč o 15 socijalističkih partija u
Francuskoj, Die Linke u Nemačkoj, anarhosindikatima u Španiji, komunistima
u Italiji..., javna scena svakog razvijenog društva nezamisliva
je bez leve alternative. Ako ni zbog čega drugog, barem zato
što kada desnica postane jedina alternativa, onda sistem ostaje bez
bilo kakve stvarne alternative.
Jednostavno govoreći, levica je tu da prepozna stvarne društvene
probleme i da ih stavlja pred oči javnosti, bila ova u mogućnosti da
ih reši ili ne, jer identifikovanje problema predstavlja prvi korak ka
njihovom rešavanju. Levica je tu da upozorava i kritikuje, koristeći se
pre svega svojim nadaleko poznatim oružjem kritike, ali kada ustreba
i kritikom oružjem... Levica, a ne desnica, jedina može da zahteva
povratak otuđene politike društvu – desnica veruje u volksgeist i
slične babaroge. Samo levica na pravi način može da zastupa interese
radnika – dakle, svih nas koji svakodnevno ginemo na svim mogućim poslovima, ma kako imbecilni bili; desnica ne zastupa radnike
kao takve – ona poznaje samo britanske ili francuske, srpske ili
hrvatske radnike i huška ih jedne protiv drugih. Upravo levica neprestano
ukazuje na činjenicu da se planeta, i svi mi zajedno sa
njom, nalazimo na rubu uništenja – desnicu baš briga za planetu,
osim ako se to ne odnosi baš na njen nacionalni komad Zemlje.
NE ČEKAJUĆI SOCIJALIZAM
Stoga ne treba da iznenađuje neprestano postavljanje pitanja budućnosti, tj. izgleda za budućnost onoga što se podvodi pod zajednički
naziv levica. To se pitanje postavljalo x puta do sada, u svakom mogućem trenutku, na različitim mestima, raznim povodima. Pitali smo se
da li i dalje važi podela na levicu, centar i desnicu? Šta je identitet savremene
levice? Kakva je metodologija najprikladnija aktuelnom trenutku?
Ko je subjekt („ciljna grupa”) implementacije levičarskih ideja
u delo? Da li je pravi put reforma, ili možda revolucija? Treba li ići
korak po korak sledećih 300 godina, ili dići sve u vazduh za tri dana?
Toliko pitanja, a tako malo zadovoljavajućih odgovora...
U teorijskoj ravni sve su to „strašni”, gotovo nerešivi problemi, ali u
svakodnevnoj praksi situacija je ipak nešto drugačija. Širom planete
milioni ljudi – dakle, još uvek manjina, ali manjina koja je sve brojnija
– žive ili pokušavaju da žive svoju verziju socijalizma. Samoupravni
kolektivi, zajedničko stanovanje i radnička kontrola proizvodnje,
autonomni |
 |

Foto: Vesna Jovanović, sa koncerta grupe Goribor
 |
| Rovokopač alternative |
|
kulturni i omladinski centri, nezavisni mediji, slobodne
škole i univerziteti, fairtrade, freecycling... You name it, we
have it! Sve su to pokušaji nečeg drugačijeg, pokušaji da se na mikro
nivou ostvare ideje slobodnog i pravednijeg društva – dakle, sada i
ovde, a ne u nekoj dalekoj i nesagledivoj budućnosti. Naravno, rezultati
svega spomenutog nužno su ograničeni i protivurečni, što je
uslovljeno uticajem društvenog okruženja – tj. kapitalizma, i samog
baziranog na protivurečnostima – na ovakva stremljenja. Naravno
da nas uzgajanje organske hrane, skvotiranje napuštenih straćara
ili povremeni štrajkovi neće prevesti „iz carstva nužnosti u carstvo
slobode”, ali kakva je alternativa? Treba li se prepustiti uživanju u
lagodnostima kapitalizma i tek povremeno otkukati nešto povodom
onih njegovih nelagodnih strana? Ostaje li nam da čekamo da se odnekud
pojave revolucionarne mase i poteraju nas u srećnu budućnost? Socijalizam se ne čeka, on se živi svaki dan.
Uostalom, sve je stvar izbora! Levica barem još uvek veruje u pojedinca
i važnost njegovog individualnog odabira: ukoliko taj odabir
bude pogrešan, tim gore po njega, ali krivica je samo i isključivo njegova.
Poznato je već da zlo pobeđuje onda kada dobri ljudi ne urade
ništa da mu se suprotstave...
IZMEĐU DESNICE I DESNICE PLUS
Primenjeno na situaciju u Srbiji, sve ovo ne znači ništa. Pojedinac se
ovde ništa ne pita, jer se i ne priznaje – jedino je kolektiv važan, kolektiv
über alles, bre! Spomenuto zlo trijumfovalo je ovde odavno, pa
mu stoga preostaje jedino da s vremena na vreme potvrdi svoj uspeh,
čisto da se ne zaboravi. I spomenuti dobri ljudi iščezli su bez
traga a kapitalizam, socijalizam i ludnica njihovog konflikta postoje
još samo kao karikatura. Jer sama stvarnost sve više dobija karikaturalni
obris. Kapitalizam je ovde drugo ime za jednu kompaniju,
a zastupanje levičarskih ideja podrazumeva majicu sa Čeovim likom,
roštilj za 1. maj i
|
 |
kupovinu isključivo domaćih proizvoda u marketima
(koji su vlasništvo spomenute kompanije). Uostalom, čitava tradicija
i kapitalizma i levih alternativa kapitalizmu u Srbiji imala je
čudnu putanju, pa prema tome aktuelna situacija i nije mogla biti
znatno drugačija. Zato ne treba da iznenađuje pojava raznih kvazilevičarskih časopisa, grupa i partija, koje uporno pokreću neki lobotomizirani
tipovi, sve same nepriznate vođe naroda, zapamćeni i kao
intimni prijatelji drugarice Mire.
Budimo otvoreni: ono što danas u Srbiji imamo na javnoj sceni kao
levo, u „normalnom svetu” obično se prepoznaje kao ekstremna desnica.
Politički program koji uključuje podelu na niže i više narode i
rase u Evropi se obično naziva rasističkim i fašističkim, dok je u Srbiji
to levičarski program par excellence. Pokret koji za svoj cilj postavlja
državnu ekspanziju na račun suseda i „humano preseljenje” manjina
samo je ovde socijalistički, dok je na drugim meridijanima to
nedvosmisleno nacistički pokret. Privatno vlasništvo nad planinama
i rekama, čitavim selima i njihovim stanovnicima u bilo kom delu
sveta definiše se kao feudalizam; u Srbiji za to postoji dobri stari
termin „antiglobalizam”... Dakle, u Srbiji se politička i javna scena
deli na desnu i desnu plus opciju.
U takvim okolnostima, može li neko još uvek misliti da je pitanje
„treba li nam levica” deplasirano? Ne mislim pri tome na „jednu
snažnu socijaldemokratsku partiju”, koja se toliko priželjkuje,
tim pre jer je imamo (i to na vlasti), naravno u karikaturalnoj formi.
U vidu imam levicu u pravom smislu te reči, levicu kojoj odbrana
Kosova nije definicija socijalne pravde, a podrška drugu
Ahmadinedžadu nije viđenje internacionalizma. Bez takve levice,
treba to opet naglasiti, desnica postaje jedina alternativa u
društvu, a onda sistem nema alternativu. Ali sa nakaradnim sistemom
kao što je srpski, desni ekstremizam može postati stvarna
alternativa. Tada će nam još ostati da sačekamo dolazak nekog „velikog simplifikatora” i onda   |
|
|
| BETON
BR.66 |
DANAS, Utorak
10. mart 2009. |
|
 |
| Piše:
Faruk Šehić |
| TALIBANSKIM
STAZAMA REVOLUCIJE |
|
|
| |
DREVNO KRALJEVSTVO BUDALA
Zamišljam ljude i događaje koji bi mogli obilježiti ovu godinu.
U Evropsku uniju nećemo ući sigurno, jer realno nismo ni zaslužili, a i da uđemo u nju ovdje će nastaviti živjeti isti oni blufonci, koji su tu bili i prije primanja u veliku zajednicu naprednih
i prosperitetnih evropskih naroda. Kada bi svaki građanin
i seljak ove zemlje dobio certifikat ISO 9001 da je mentalno i
moralno zdrav možda bi ulazak u EU bio ostvariv. Ali to su
samo pusti snovi, jer treba priznati - živimo u zemlji gdje je
većina polupismenih, nepismenih, neobrazovanih ljudi koji
jedva da čitaju dnevne novine, a kamoli knjige, mada sumnjam
da bi im i čitanje knjiga moglo išta pomoći da se dignu iz
mentalne tuposti u kojoj se, nesretnici, nalaze. Nije ovo zemlja
genija i velikih ljudi, iako će me svaki hroničar iz najzabačenijeg
bosanskohercegovačkog grada odmah žurno demantovati
navodeći spisak znamenitih ljudi koji su porijeklom iz njegovog
malog grada, što se trenutno guši u svakovrsnom mediokritetstvu.
A postoje, naravno, i oni koji će potražiti neku politički
korektnu sredinu pa će reći: ovo je zemlja velikih budala i velikih
ljudi - slažem se, ali samo oko prve tvrdnje. Nigdje nema
više budala nego ovdje, samo finale prošle godine nam je to
očito dokazalo. I to su sve one netalentirane budale, ali opet
budale, koje na krilima vladajućih bošnjačkih stranaka (SDA i
ZaBIH) i pripadajućeg im političkog islama (njegove apsolutne
zloupotrebe) haraju u privatiziranim javnim institucijama. I te
budale nisu nimalo naivne, već će ova godina dokazati na šta
su oni sve spremni, pogotovo ako tu pridodamo ekstremne
bradate likove, koji su u stanju u svakom trenutku postati
mučenici za nekog svog boga, kojeg jedino oni poznaju, a koji
njima upravlja direktno iz pakla, ili iz nekog brloga dalekog
pustinjskog carstva.
BRAĆO I SESTRE!
Arzija Mahmutović (moguće da joj nedostaje „h“ na početku imena,
zna se kolika je bošnjačka ljubav spram ovog suglasnika,
ponekad je ona tolika da im čitav identitet staje u njega), direktorica
je javne ustanove Djeca Sarajeva. Njeno ime ćemo teško
zaboraviti zbog progonstva Deda Mraza iz vrtića kojima Arzija komanduje.
Ili recimo ime one bošnjačke doktorice koja želi da svi
ljudi ovdje budu neženstveni nacisti poput nje, koja voli diskriminirati
ljude zbog drukčijeg seksualnog života, iako je doktoricamuslimanka
položila etičku zakletvu i iako se očajno trudi
vjerovati u božansku dobrotu, koja je nju definitivno zaobišla. Ili
onaj feminizirani islamski teolog-inkvizitor koji bi rado pravio
nove koncentracione logore za ljude drukčije od sebe i svog uskog ovčijeg mozga. Sva ta bulumenta sjebanih likova iz bivšeg socijalističkog sistema, toliko su iskompleksirani da će do smrti još |
 |

 |
| Talibani ne veruju sreći ili Gde je Deda Mraz |
|
uvijek misliti kako im neko uskraćuje njihovu vjeru i nacionalni
identitet. Jadnici u čijim rukama se nalazi ne prevelika moć, jer
da imaju totalnu moć, već sutra bi počeli zatvarati one drukčije
od sebe. Trudili bi se da pri tome budu tolerantni i multikulturalni,
kakvi oni i jesu, samo ih niko ne razumije. Poput Fatmira
Alispahića, samoprozvanog književnika, filozofa i stručnjaka za
identitet u Bošnjaka, kojem pjena izbija na usta dok drži svoju zaumnu
tiradu u nekoj trash tv-emisiji. On koji živi u Tuzli savršeno
poznaje građanstvo Sarajeva, koje je izašlo pred alu da zatvori
Prvi queer fest u zemlji dobrih bošnjana. Treba li napomenuti da
je to građanstvo (po petparačkom piscu ono je metafora tolerantnog
grada Sarajeva) bilo sastavljeno od slabo plaćenog navijačkog ološa, propalih kriminalaca, vehabija i još kojekavih snagatora
i slabića koji su opaki u cipelarenju deset na jednoga.
Međutim, ovaj nerealizirani skriboman i nadrealni filozof je zaista
luzer u poređenju sa ovima što rade u javnim ustanovama;
njegov zadatak je samo da raspiruje mržnju i vjersko-nacionalnu
netrpeljivost, što on, mora mu se priznati, radi sasvim revnosno,
još iz vremena blagopočivšeg Waltera, pokoj mu nemirnoj duši.
BRAT JE NEMIO MA KOJE VJERE BIO
Netolerancija i gušenje temeljnih ljudskih prava je ono što je u najvećoj mjeri obilježilo proteklu godinu. Tu godinu ne može izvući
čak ni esdeaovska rezolucija (zadocnila barem 10 godina) u kojoj
stoji da se Bošnjaci trebaju konačno izvući iz pozicije žrtve i osloboditi
kompleksa kojeg su sami sebi stavili na vrat (pomoću raznoraznih
fatmira), i da treba ići u budućnost bez zaborava na genocid
u Srebrenici i sve zločine nad Bošnjacima u prošlom ratu. Ni ova izjava
ne može popraviti dojam nad slikom društva kojeg temeljno |
|
obilježava vjerska netolerancija. Ova vrsta želje za dominacijom je
prerasla sebe tako što su se stvari otkočile i krenule svojim putem
kao proljetne poplave. To je put izolacije i talibanizacije BiH (jedno
je neodvojivo od drugog). Pitanje je kada će se početi ostvarivati
prve etape na toj mapi puta, a talibanima će na ruku ići to što
društvo i država budu više u haosu, tim će oni moći regrutovati
čopore mladih, izgubljenih duša spremnih na vjerski radikalizam i
konkretnu akciju. To su neki od događaja za koje ne treba biti prorok
da bi ih se naslutilo, oni su se već dešavali (slučaj Topalović),
zasad, na sreću, u malim količinama. Pravi znak potpune moralne
korumpiranosti i vjerskog razvrata jesu naslovnice najtiražnijih
dnevnih novina sa kojih stalno vrište likovi u odbranu islama i
bošnjaštva (da mi je znati gdje su ovoliki heroji bili 1992.) na čelu sa
budućim evropskim muftijom (papom u muslimana), koji stalno
šalje agresivne i prijeteće poruke novinarima pisanih i elektronskih
medija, kao da je na čelu neke diktatorske vojne hunte, a ne vjerske
zajednice. Pri tome, njegova slijepa publika jedva sastavlja kraj
sa krajem svakog mjeseca, dok se već skuplja fantastična suma novca
za budući islamski vatikan - rezidenciju Islamske vjerske zajednice,
i to u godini najavljene velike ekonomske krize i recesije.
Građevina će biti monumentalna po veličini i dizajnu, te kažu da je
to objekat koji će nadživjeti i Sudnji dan. Ja sigurno neću dati
donaciju za ovakve arhitektonske poduhvate, ne zato što sam po
Ceriću neprijatelj Bošnjaka i islama (iako borac 5. Korpusa 92-95),
već zato što je moje pravo na nevjerovanje u boga ili vjerovanje u
druge stvari potpuno pogaženo (u ovome zaista nisam usamljen)
u atmosferi sveopšte islamizacije Sarajeva i ostalih krajeva BiH pod
bošnjačkom dominacijom. Sve ostalo je luk i voda za one koji se raznesu bombom i trenutno odu u džennet  |
|
|
| BETON
BR.65 |
DANAS, Utorak
24. februar 2009. |
|
 |
| Piše:
Andrej Nikolaidis |
ČESTITAMO NA POBJEDI,
NEMOJTE IH NI ODRŽAVATI |
|
| U susret parlamentarnim izborima u Crnoj Gori |
|
|
|
| |
U Crnoj Gori će 29. marta biti održani parlamentarni izbori. Suštinu ovih (šta ovih? - svih)
izbora u Crnoj Gori može se objasniti parafrazom rečenice kojom je Geri Lineker svojevremeno
definisao fudbal - da je to igra loptom u kojoj uglavnom pobjeđuju Nijemci. Izbori u
Crnoj Gori su, dakle, zabavna manifestacija karnevalskog tipa, sa velikim brojem učesnika
maskiranih u parlamentarne partije, manifestacija na čijem kraju bude proglašen pobjednik,
a to je - uvijek - Demokratska partija socijalista Mila Đukanovića.
ČEMU IZBORI U OSKUDNA VREMENA?
Bilo je to na početku njegove zvjezdane političke karijere, kada se Milo Đukanović javno zapitao:
treba li Crnoj Gori višestranački sistem? Danas, analitičari bliski režimu najavljuju njegovo drugo
povlačenje iz politike (i Majkl Džordan se dva puta povlačio iz košarke - a košarka je, gle čuda, omiljeni
Đukanovićev sport), a na prije dvadeset godina postavljeno pitanje još nema suvislog odgovora.
Martovski izbori su, zalomilo se, najpredvidiviji od svih superpredvidivih crnogorskih izbora. Nije poznata
jedino razlika u glasovima sa kojom će vladajuća koalicija potući opoziciju. Pobjednik je svima poznat,
pa se čak i glasilo Dan, koje za sebe tvrdi da je dnevna novina, suzdržalo od naučno-fantastičnih
predviđanja o smjeni vlasti. Dan je 1999, tokom bombardovanja Srbije i Crne Gore, uporno tvrdio da će
Miloševićeva vojska pobijediti NATO. Kada je Milošević kapitulirao i potpisao predaju Kosova Albancima, Dan je to proglasio velikom pobjedom. Sad su suzdržani: što znači da je na bajke naviklim čitaocima Dana lakše bilo objasniti da je Milošević pobijedio NATO, nego da će opozicija pobijediti Đukanovića.
GLUPOŠĆU PROTIVU OTMIČARA
Jedini optimista je, sve do nedavno, bio Nebojša Medojević, lider Pokreta za promjene. Koji je slijedio
svoju viziju: želio je stvoriti koaliciju sa četničkim vojvodom Andrijom Mandićem, ubijeđen da će ta koalicija
sa vlasti svrgnuti Đukanovića. Koalicija sa četnicima se u Medojevićevoj interpretaciji zove „mirenje
Crnogoraca i Srba“. Medojević je ponavljao kako su Đukanović i njegovi tajkuni oteli državu i sada je drže
kao taoca, koristeći etničke podjele u Crnoj Gori da bi očuvali vlast.
Lidera PZP-a su u njegovoj plemenitoj misiji međunacionalnog pomirenja, čisto iz higijenskih razloga, najprije
stali napuštati glasači. Koji su mislili da ono „promjene“ iz naziva partije znači nešto nešto drugo,
a ne Crnu Goru kojom će, za promjenu, vladati crnogorski klonovi Srpske radikalne stranke. Pa se broj
ljudi koji glasaju za PZP, kako su pokazali lokalni izbori u Kotoru, nekoliko puta smanjio. Zatim su ga napustile
stranačke kolege: potpredsjednik PZP-a Goran Batrićević povukao je za sobom veliki broj
stranačkih funkcionera, poslanika i članova, pa osnovao Demokratski centar. Stoga se Medojević
očajnički bacio u lobiranje za bilo kakvu takozvanu „zajedničku opozicionu listu“. |
 |
Važno je samo jedno:
da na izbore ne izađe sam. Jer njegova, prije projekta „pomirenja“, najjača
opoziciona partija, danas je tek olupina lokomotive koja je Crnu Goru trebala da povuče u svjet istinske
demokratije i Evropu. Na koncu je i Socijalistička narodna partija, nekadašnji Miloševićev saveznik,
saopštila da će na izborima nastupiti samostalno. Njihova računica je jednostavna: na ovim izborima
Đukanovića ne mogu pobijediti, ali SNP može uzeti dio Medojevićevih glasova i postati najjača opoziciona
partija. Izvjesno je da će tako i biti.
SIT GLADNOM NE VJERUJE
Kada je Crna Gora priznala Kosovo, Andrija Mandić, vojvoda, riješio je da u znak protesta - štrajkuje glađu.
Tvrdio je da će početi da jede tek kada Đukanović ili povuče odluku o priznanju, ili raspiše izbore.
Đukanovića nije uradio ništa od toga, ali je Mandić svejedno počeo da jede. Kada se Mandić najeo i
odmorio, Đukanović je raspisao izbore. Onda su Mandić i Medojević tražili odlaganje izbora. Zato što su
u međuvremenu shvatili ono što je svakome čitavo vrijeme bilo jasno: da će izgubiti na izborima. Jedina
šansa im je da štrajkuju glađu sve dok ih Đukanović ne pusti da pobijede.
A čak i to im ne valja. Jer kako je svjedočio Dobrilo Dedeić, bivši visoki funkcioner Mandićeve Srpske liste,
vođstvo te partije je na stranačkim sastancima tvrdilo da bi „oni bili smiješni da dođu na vlast“. Ko će
razumjeti ljude: ako misle da bi bili smiješni na vlasti, zašto traže izbore. Štaviše, štrajkuju glađu ne bi li
im Đukanović dao izbore, na kojima će se Bogu moliti da izgube, jer bi, ako pobijede, ispali smiješni?
Mandić je u međuvremenu, po uzoru na reformistu Tomislava Nikolića, riješio da modernizuje partiju. Pa
je osnovao Novu srpsku demokratiju. Kako najavljuju, u pitanju je veliki demokratski iskorak, potpuno nova
i reformisana partija. U to ime, da bi svi znali da oni misle ozbiljno, odlučeno je da se izaberu nova
partijska znamenja. Tako će zastava nove demokratske partije biti srpska trobojka, a nova demokratskopartijska
himna Bože pravde - himna Republike Srbije. Žestoko su krenuli sa reformama, ako tako i nastave,
Đukanoviću nema spasa...
HEJ, SALAŠI, U POJASU GAZE
Ni Đukanović ne sjedi skrštenih ruku. U koaliciju zove i Bošnjake i Albance i Srbe. Bošnjaci hoće tri mandata,
pa se kao nešto cjenjkaju, ali nije im bilo druge, nego na mobu - gotovo svih sto procenata Bošnjaka
u Crnoj Gori ovako ili onako jeste za Đukanovića. Isto je i sa Albancima: oni se samo bolje cjenjkaju,
pa iako ih je duplo manje nego Bošnjaka, imaće svoja tri mandata.
Dok se zemljom širi bratstvo i jedinstvo, Đukanovićevi kadrovi su isparcelisali primorje, pa moćni Crnogorci gazduju na svojim salašima na pjeni od mora.
Najveći je salaš Svetozara Marovića, potpredsjednika
DPS-a: njemu je pripala čitava Budva,
koju danas zovu i Svetozarevo na moru.
Potom su odani partijski kadrovi crnogorsko
|
 |
 |
| Mene? Šta ima mene da hvataju? |
primorje pretvorili u pojas Gaze - pojas od
Ulcinja do na kraj Boke, sa prekopanim putevima,
blatnim površinama, zatvorenim hotelima
i divljom gradnjom nalik na linije bunkera, izgleda
kao teritorija koja je prije pet minuta bila
meta izraelskog bombardovanja.
Funkcioneri vladajućih partija su uredno raspoređeni u upravljačke strukture ono malo
firmi koje još nisu uništili. Nedavno je objavljeno
da je Željeznica Crne Gore, koja godinama
radi sa ogromnim gubicima, sa dotrajalim
prugama i raspalim vozovima u kojima
ljudi ginu, svojim upravljačima podijelila
pozamašne otpremnine - od 20 do gotovo
200 hiljada eura po glavi. Potom se otkrilo da
gotovo i nema te raspale firme koja direktorima
i članovima Upravnih odbora nije kupila
nove džipove, dala kredite, kupila stanove.
VIŠEPARTIJSKI JEDNOPARTIZAM
Ima u Crnoj Gori eskadron partijskih kadrova, ne
eksponiraju se puno, za njih javnost čuje svakih
par godina, kad propadne nešto čemu su bili na
čelu... Eskadron kadrova, neviđeno razornih:
četiri jahača Apokalipse u jednom čovjeku. U koju
oni firmu dođu, zavladaju rat, kuga, glad i,
konačno - smrt. Takvi su očito naročito na cijeni:
nijedan još nije ostao bez posla. Samo ih premještaju iz jedne fotelje u drugu. Ako nisi bez hljeba
ostavio barem 500 porodica, ovdje ne možeš
ni u Upravni odbor, kamoli u Vladu, mogao bi
pomisliti neupućeni.
Čuvši vijest o bezočnim predstavnicima vlasti,
javnost je bila zgrožena. Naravno, ne toliko
zgrožena da vlast uskrati za svoje glasove.
I tako... sve da Crnu Goru spali, a onda je pospe
solju, vladajuća koalicija bi dobila izbore. Zato
što je u Crnoj Gori na djelu jedinstven
jednopartijski sistem, sa kojim se po preciznosti
izvedbe može mjeriti jedino američki.
Žan Bodrijar je govorio kako je američki
dvopartijski sistem savršeni jednopartijski sistem.
U Americi postoje dvije partije, a koju god
da glasate, na vlasti će biti ista elita, koja će
voditi unaprijed zacrtanu politiku, osobito
onu spoljnju, koja se vrlo sporo i vrlo teško redefiniše. Crnogorski višestranački jednopartizam
je još savršeniji, jer je na sceni više partija,
koje su, u suštini, sve samo frakcije jedne
partije, DPS-a, raspoređene u opoziciju i poziciju.
Onako kako smo se kao djeca igrali partizana
i Nijemaca, pa su oni jači i pametniji za
sebe ugrabili funkcije partizana, dok su
cvikeraši, gluperde i žgoljavci (i oni moralni)
morali biti Nijemci.
Mane vladajuće partije glasači su lako prihvatali
- istinski problemi bile su samo vrline
i dobre ideje, koje je, sve odreda, vlast
morala gotovo pa na silu sprovoditi. U
takvoj situaciji, Demokratska partija socijalista
je, pokazuje njihova dvadesetogodišnja vladavina, najbolje što Crna Gora može politički artikulisati |
|
|
| BETON
BR.62 |
DANAS, Utorak
13. januar 2009. |
|
 |
| Piše:
Zoran Janić |
|
| |
Na slici Semjuela Baka „Nebesa“ prikazana su, sveukupno, troja
nebesa. Prostrani komad neba u prvom planu, naslikan kao u nekoj
dečijoj crtanki ili knjizi bajki, stoji okačen na priručnoj drvenoj
konstrukciji umesto okvira, što se drži na kočićima pobijenim
u zemlju, frontalno postavljen prema posmatraču. U donjem levom
uglu vide se šiljci nekakvih tornjeva, iznad kojih spokojno
plove oblaci - nebo jednog prozračnog letnjeg podneva iz detinjstva.
Na drugoj konstrukciji, iznad i iza prve, vide se okrzani
ostaci nekog drugog neba, dosta tamnijeg kolorita, što izgleda
pre kao zid sa kojeg se ljušti žbuka, načet vlagom i vremenom -
odraz u napuklom ogledalu nekog nestalog, davno potonulog
sveta, bez ljudi i njihovih naseobina i bez horizonta. I najzad, u
pozadini, iznad oronulog zida od starih cigala vidi se i treće, poslednje
nebo, koje bi u kontekstu slike predstavljalo ono pravo,
istinsko nebo od ovog sveta, neposredovano simboličkim predstavljanjem
i umetničkim intencijama, ispod kojeg je, može se
pretpostaviti, stajao i slikar dok je slikao ovu sliku.
Iako se slika zove „Nebesa“, njen centralni prostor zauzima hrpa
odbačenih, polomljenih igračaka. Uznemireni pogled posmatrača prelazi preko ove kirikovske inscenacije, ili instalacije u maniru
Renea Magrita, gde su dečje igračke, iskrivljenih, istrgnutih
udova ili otkinute glave, razbacane nasumično po prostoru,
da bi ubrzo, s nekom još dubljom nelagodom, otkrio na njima još
jednu neobičnost - ti plišani medvedići načinjeni su od kamena.
Nabacani na hrpu, ostavljeni, petrificirani kao naplavina iz davnih
dana detinjstva, slični okamenjenoj školjci uspomena, te kamene
lutke stoje kao uznemirujući simbol nečega što tek treba
da se imenuje. Iz šupljine glave jednog polomljenog medveda,
sa rupama umesto očiju, izviruje druga, manja glava od kamena.
Groteskni aranžman deluje nekako poznato, utoliko pre ukoliko
je posmatrač poreklom iz Jugoistočne Evrope. Iz sećanja naviru
davne crno-bele fotografije i one skorašnje u boji, i na njima hrpe
ljudskih lobanja; na pamet padaju reči kao što su ekshumacija
i masovne grobnice.
Milostivi čuvari dečjeg sna, anđeli pouzdanja, ovi plišani medvedi
kao da stoje okamenjeni u vremenu i prostoru, napušteni. Kome
su pripadali, ko ih je ostavio? Priljubljen uz figuru većeg medveda
(medvedice-majke?), obgrlivši je ispruženim rukama, počiva mali medved, medved-dete. Nije li to možda sam slikar Bak,
kao osmogodišnjak, u času kad Nemci upadaju u Vilno, grad u
kojem je rođen i gde živi njegova porodica, i ovde ga vidimo privijenog
uz majku, uz koju jedino još može naći sigurnost? Da nisu
ovi medvedići-igračke sve što je ostalo iza njegovih drugova,
koji su kao i on sam odvedeni u geto? U tom slučaju, te igračke
nisu petrificirane samo neumitnim dejstvom Hronosa i zlehude
sudbine, već i ljudskim faktorom: kamen od kojeg su sazdane je
i kamena ravnodušnost onih koji su odveli njihove male vlasnike
u smrt.
Ispruženom rukom veća figura pokazuje nekud u daljinu. Taj
gest parodijsko-apokaliptički (može li se apokalipsa parodirati?)
asocira na uzdignutu ruku nekog od velikih vođa XX veka,
dok se obraća masama. No ovde je ruka bez šake i horizont nade
je umnogome skučeniji. Provevši ceo rat u skrovištu benediktanskog
samostana, pod zaštitom milosrdne opatice koja bejaše spremna da za bližnje preuzme na sebe rizik odgovornosti i
pruži im utočište u potkrovlju, dok se napolju vrše svakodnevne
premetačine (čulo sluha gonjenih tad postaje naročito izoštreno,
ni u snu ne prestaje da lovi i najmanji sumnjiv zvuk) i dok
uhvaćene Jevreje streljaju po obližnjim šumama ili ih, ako imaju
sreće, sprovode u |
 |
|
geto, šta je drugo mogla majka, stiskajući
svoje dete čvrsto u naručju (trudeći se da prikrije svoj sopstveni
strah), do šapatom mu jednako ponavljati, kao spasonosnu
formulu ili bajalicu porotiv zla i uroka, one uvek iste reči što stiču snagu samim svojim ponavljanjem: kako će se rat ubrzo završiti, Nemci će otići i sve će biti kao i pre?
U zadnjem planu slike proteže se celom dužinom visoki, oronuli
zid od cigala, što gotovo u potpunosti preči pogled k nebu i
horizontu. Načet i gde-gde okrunjen pri vrhu (ali opet bez ijedne
pukotine u sebi), to bi mogao biti zid uz koji su stajali ljudi
izvedeni na streljanje, isto kao i zid u getu, logoru ili krematorijumu.
Ili bi to možda bio zid naše civilizacije, zid sveta kao svojevrsnog
konc-logora bez izlaza?
Slikar Semjuel Bak prihvatio se, kao umetnik, nečeg naizgled
neostvarivog: da izrazi užase holokausta na slikarskom platnu.
Za taj cilj biće mu dovoljno, pored nesumnjivog talenta, svega
dve stvari: šest godina relativno srećnog detinjstva u Litvaniji i
čudesna činjenica da je uspeo da preživi pakao Vilna - od ukupno
osamdeset hiljada Jevreja koliko ih je pre rata tu živelo, nakon
povlačenja Nemaca i ulaska sovjetskih trupa, na svetlosti
dana pojaviće se svega nekih dvestotinak ljudskih senki, pravim
čudom preživelih, među njima i njegova majka i on. Osećanje strahote postojanja kod njega će biti zamenjeno odgovornošću
postojanja i onim osnovnim pitanjem koje će se, s tim u vezi, samo
od sebe nametnuti: kako uopšte iskazati iskustvo neiskazivog?
Kako vizeulno predstaviti (a ne izneveriti) patnju miliona,
plansku eksterminaciju jedne etničke grupe bez presedana u čitavoj
istoriji?
Prvi korak ka nebu (umetnosti) bio je postizanje distance prema
doživljenom. Otuđiti se od sveta da bi u nekoj bezvremenoj
perspektivi taj svet bio sagledan sub specie aeternitas: nepregledna,
pusta zemlja pod mračnim, olujnim nebom, na horizontu
se viju ogromni stubovi dima - vulkani ili dimnjaci krematorijuma?
Ogroman brod, napravljen od kamenih ploča, plovi
uzburkanim morem; ždrela njegovih dimnjaka izbacuju iz sebe
isto takav crn, gusti dim; pepeo pada na posmatrača. Na
|
 |
palubi
broda leže polomljene ploče zakona na kojima umesto Božjih zapovesti stoji ispisano „Šema Izrael“ - reči za koje se veru je da ih religiozni Jevreji izgovaraju u času svoje
smrti. To više nije, dakle, šopenhauerovska kontemplacija
(nju odlikuje volja za životom, za moći),
ni ono programsko brehtovsko otuđenje iz kojeg
svet biva sagledan kao poprište grotesknog – ovde
su mnogo krupnije stvari u pitanju. Na delu je alegorijska
i metaforična transfiguracija zla, „tragičnih sedimenata šoe“ (hebrejska reč za holokaust),
u autentično vizuelno svedočanstvo, u znaku direrovske
„Melanholije“. Delo Semjuela Baka, na slikarskom
planu, ujedno je i odgovor na poznato
Adornovo pitanje „Kako je moguća poezija nakon
Aušvica?“
Da bi delo bilo umetnički uspelo, potrebno je još nešto: prevladati distancu prema dehumanizovanom,
postkataklizmičkom svetu, svetu lišenom smisla i
ponovno ga očovečiti. Sledeći korak je skok ka drugom
nebu: poškropiti vodom detinjeg sećanja, zahvaćenom iz kladenca detinjstva, hladni kamen
ovog sveta, ne bi li time dozvali neki znak života na
njemu. I gle, prelomljena kroz prizmu tih najranijih
uspomena, neka nova iskra postanja prosijava sad
fakturom slike, oplemenivši je gotovo nekom nadom:
pojavljuju se svetliji tonovi u inače mračnoj
gami boja. Iz napuklog, ogromnog ploda kruške (jedan
od slikarevih opsesivnih motiva), jarke, zagasitožute kore, ispadaju druge, manje kruške, čitav
grozd. I čovek. U tome leži spasonosna moć umetnosti:
nebo ovog sveta, makar i potpuno ispražnjeno
od smisla, iskupljeno je sad kroz nebesa Semjuela
Baka. Kao i on sam. Kao i mi.
O čemu meditira Direrova Melanholija, zajedno sa
melanholičnim figurama na Bakovim slikama, naslikanim
puna četiri veka kasnije? Po svoj prilici, o tragičnom ljudskom usudu, o večnom vraćanju istog, o
istoriji koja se uvek iznova ponavlja. U stvari, ne -
sve je samo jednom i zauvek, u jednom bezmernom
večnom sada; nikad se istorija kao takva ne ponavlja,
govori sebi Melanholija, ponavljaju se samo njezine posledice i naše ljudske greške |
|
|
|
|