2009    2008   2007   2006	BETON BR.72  DANAS, Utorak 2. jun 2009.   Piše: Mario Slugan VIŠE OD GLASOVA                                       Dokumentarno-animirano svjedočenje izraelskog režisera o pokolju nad Palestincima za vrijeme libanonskog rata     Ari Folman vjerojatno neće biti poznat široj hrvatskoj publici, ovo mu je tek treći cjelovečernji film te prvi sa širom distribucijom izvan Izraela. Ipak Valcer s Baširom osvojio je niz prestižnih nagrada (uključujući Zlatni globus te Cezara za najbolji strani film), a bio je i kandidat za Oscara. Folman u ovom filmu istražuje rat i sjećanje te osobne strategije izbjegavanja odgovornosti. Valcer s Baširom izraelski je film koji se bavi pokoljem nad Palestincima koje su u izbjegličkim kampovima Sabra i Shatila u Beirutu izvršili pripadnici kršćanske Falange (libanonske paravojne organizacije) s prešutnim dopuštenjem izraelskih vojnih snaga za vrijeme ratu u Libanonu 1982. Pod izgovorom eliminiranja preostalih neprijateljskih snaga te kao odgovor na uspješan atentat na novoizabrana libanonskog predsjednika Bashira Gemayela (Bashir iz naslova filma), kršćanska Falanga ušla je u izbjegličke kampove i sistematski organizirala pokolj nedefinirana broja Palestinaca (s gornjim procjenama od 3.500) u tri dana, od 16. do 18. rujna. Čitavo to vrijeme izraelske su snage držale kampove u okruženju te mirno stajale po strani usprkos informacijama koje su posjedovale, a koje su jasno upućivale na ozbiljnost situacije unutra. Tadašnji izraelski ministar obrane Ariel Sharon proglašen je indirektno odgovornim za pokolj te prisiljen podnijeti ostavku. INTERVJUI S NEKADAŠNJIM SUBORCIMA Film je organiziran kao niz intervjua koje režiser provodi sa svojim nekadašnjim suborcima, zapovjednicima te novinskim izvjestiteljima aktivnim za vrijeme rata. Razlog tomu režiserova je nakana da se prisjeti vlastite uloge u gore navedenim pokoljima, jer svega što se o svojoj vojnoj službi u Libanonu Ari inicijalno može sjetiti jest to da je naprosto bio ondje u Beirutu, nekoliko stotina metara od mjesta zločina. Intervjui su vođeni sa stvarnim ljudima tako da su svi protagonisti istinski akteri oružanog sukoba u Libanonu ili profesionalci čiji je posao bio usko vezan uz rat (psihijatri, novinari). Intervjui su snimljeni i predstavljaju zvučnu pozadinu filma (samo u dva slučaja likovi su fiktivni), dok je vizualni dio ostvaren kao animirani film i obično pokušava prikazati ono o čemu je u intervjuu riječ. Film tako predstavlja svojevrstan dokumentarac kojemu animirana komponenta dopušta „slobodu“ s iznesenim sadržajem, ali i mogućnost da se pokušaju dočarati fantazme u koje vojnici pod stresom nerijetko upadaju ili se upuštaju namjerno kako bi se na neki način nosili sa strahotama kojima svjedoče i u kojima sudjeluju. Drugim riječima, čitav projekt mogao bi se opisati kao lirski dokumentarac u kojemu je animacija s jedne strane ingeniozan način da se izbjegnu problemi nedostatka konkretnih video svjedočanstava, a s druge prilika da se istovremeno ta iskustva prikažu što vjernije. U prvom je redu važno navesti koliko se film trudi približiti igranofilmskom iskustvu, i to od osnova poput iskorištavanja klasičnih filmskih postupaka za pojedine efekte ili situacije (srednji planovi za intervjue, krupni za psihološko portretiranje itd.) pa sve do finih detalja, kao simulacija podrhtavanja slobodne kamere ili divljačkih paniranja za vrijeme akcijskih sekvenci. No jednom kada se legitimira kao kompetentan u reproduciranju uobičajena filmskog iskustva, upravo animacijom Valcera s Baširom može učiniti i sljedeći korak. Nerijetko se rat prikazuje kao psihodelično iskustvo, što dopušta brojne ekskurzije u istraživanje takva stanja svijesti putem animacije. Tako se Carmi prisjeća kako za vrijeme svog prvog odlaska na bojište mašta o ženi koja će izroniti iz mora i uzeti ga prvi put prislanjajući ga na dojku. Kasnije će plutati na njenom ogromnom tijelu, a plavetnilo u koje su utonuli iznenada će se zakrvaviti i najaviti sudbinu broda kojim novaci stižu na bojište. ZBILJSKO LJUDSKO ISKUSTVO No animacija se pokazuje iznimno uspješnom i tamo gdje bi netko mogao tvrditi da jedino gluma uspijeva. U jednom od prvih flashbackova iz rata Ari se prisjeća zapovijedanja oklopnim vozilom koje prevozi mrtve i ranjenike. Njegov će suborac u jednom trenutku spustiti pogled u unutrašnjost vozila, a subjektivni kadar otkrit će niz trupala i jednog ranjenog vojnika koji se šćućurio i u nevjerici drži svoju unakaženu ruku dok mu pogled bjesomučno zuri u prazno. Sama činjenica što to nije glumljeno, što taj ikon nije ostvaren kao glumačka izvedba, a iskustvo gledanja igranog filma uvijek u sebi sadrži svijest o tome da ono što gledamo nije stvarno, kao da zaobilazi sve probleme dočaravanja istinskog ljudskog iskustva. Pokušat ću biti precizniji. Od samog početka animirani format svojom stiliziranošću jasno daje do znanja da nema pretenzije na onaj tip realističnog prikaza rata kakav susrećemo u ratnim epovima poput Spašavanja vojnika Ryana. No time što se libio ovakvih namjera kao da je i eliminirao iskustvo obmane. Dakako da slika koju animacija prikazuje nije stvarna, to nije (niz) fotografija pa da predstavlja neki zbiljski odsječak svijeta. No to što je već prima facie shvaćena kao ne-stvarna ne izmamljuje u iskustvu gledanja ono ali ipak ovo zapravo nije stvarno. Čak i da gledamo igrani film snimljen prema istinitim događajima (ili kako se to češće najavi: temeljen na istinitim događajima), to iskustvo ne nestaje. To što gledamo još nije ono istinito, samo je glumačka izvedba tih događaja. Nadalje, to što je animacija ne-stvarna nipošto je ne oslobađa mogućnosti da označuje stvaran događaj, zbiljsko ljudsko iskustvo gledanja tih leševa i tog izbezumljenog ranjenika. (Što je stvarno u riječi pa da je veže s označenim?) Ali za razliku od bilo kakve glume ne može je se optužiti za obmanu. Zajedno s usmenim svjedočanstvom i oslobođena terora vizualnog ikoničkog realizma, animacija je slobodna da kao ilustracija pomogne u prenošenju osobnog sjećanja. Arijevo prvo prisjećanje rata u Libanonu ujedno je i ono koje će se razriješiti posljednje jer se tiče onih triju kobnih dana u rujnu 1982. i Arijeve uloge u njima. Bez zvuka prizor je okupan u zagasito žuto i otvara se nijemim eksplozijama signalnih raketa na vranom nebu bez ijedne zvijezde. Daljnji opis sigurno ne bi učinio pravdu doživljaju koji ta kadar-sekvenca evocira, negdje na međi tuge, sjete i krivnje, te stoga neću ulaziti u detalje. No ono što je bitno za moju analizu posljednji je kadar te sekvence, onaj koji prati Arija s leđa, kada skreće u jednu od ulica. U tom skretanju kamera panira ulijevo da bi niz plakata s Bashirovim likom oblijepljenih po trošnim fasadama iznenada zamijenila rijeka očajnih žena koja je preplavila ulicu iz suprotnog smjera. Ari staje, a kamera nastavlja centripetalnu kretnju da bi kadar kulminirao njegovim krupnim planom. BRIKOLAŽ TUĐIH SVJEDOČANSTAVA Ono što Ariju napokon omogući da se prisjeti svega jest razgovor s novinarom Ron Ben-Yishaiom, prvim na mjestu događaja nakon što se Falanga povukla. Suočivši se s detaljima prizora sa stratišta iz Ben-Yishaiova očitovanja, Ari je napokon u mogućnosti posložiti i posljednji djelić slagalice koji sačinjava njegovo sjećanje o ratu. Ovdje postaje jasno da gore opisano prisjećanje koje Ari čitav film pokušava razriješiti nije o jednom konkretnom događaju te da je u biti brikolaž tuđih svjedočanstava i vlastitog osjećaja krivnje zbog participacije u izraelskom okruženju. Na to nas jasno upućuje komentar na onaj krupni plan koji se sada ne postiže kružnim gibanjem kamere. Naprotiv, kamera sada brza Ariju u susret započinjući onoj istoj masi žena s leđa da bi ih prestigla i unijela se Ariju u lice zahtijevajući odgovor i jednom za svagda onemogućujući strategiju zaborava i potiskivanja. Koliko je stvarno to s čim se Ari napokon suočio, dokazuje sljedeća kadar-sekvenca, koja nastupa kao Arijev virtualni subjektivni kadar. Ovoga puta stvarni je to dokumentarni materijal koji je snimio Ben-Yishaiev kamerman, animaciju su zamijenili snimci televizijske kamere načinjeni na mjestu događaja, a plač i beznađe tako dokumentiranih palestinskih udovica nemoguće je zatomiti. To kao da sugerira i da animacija ipak ima svojih granica što se dokumentarnog žanra tiče i da, suočena sa stvarnim vizualnim dokumentom, mora stati na drugo mjesto. Osobno iskustvo izraelskog vojnika i njegov osjećaj krivnje tako ima zašutjeti i stati u drugi plan pred onom istinskom jezom pravih žrtava. Prikaz toga ipak na sebe mora preuzeti dokumentarni materijal  BETON BR.71  DANAS, Utorak 19. maj 2009.   Piše: Predrag Lucić STUDENTI, PALME I MAJMUNI     - Kako ne razumijete?! Žalite se da vas nema u medijima, a šta im nudite? Jedno te isto već mjesec dana. To nikoga ne zanima. Vi morate od sebe napraviti senzaciju, pa će onda i mediji odraditi svoj dio posla! - glasio je savjet jedne dobronamjerne novinarke koja je na tribinu splitske Nezavisne studentske inicijative za besplatno obrazovanje došla, kako sama reče, bez da ju je itko iz redakcije poslao, jer ondje studente i njihove zahtjeve nitko ne smatra temom vrijednom puštanja u eter. - A šta bi mi tribali napravit od sebe za dospit u medije: majmune ili palme? - replicirao joj jedan student. - I jedno i drugo, mladi gospodine, i jedno i drugo! - trebala mu je, u skladu s vlastitom medijskom osviještenošću, odgovoriti novinarka, ali se, mlada i neiskusna, sirota i dobrota, nije snašla. Star i prefrigan, zločest i pokvaren, odmah sam zamislio naslove „Majmuni se pentrali po sebi samima“, „Palme se savijale pod vlastitim majmunarijama“ i samozadovoljna lica nezainteresiranih čitalaca koji su ionako od samog početka znali da to sa studentima nije ništa ni ozbiljno ni pametno, da je to jedna perverzija i subverzija, da je to bijeg od knjige i od motike, od Boga i od Hrvatske. Tako bi hrvatski mediji i njihovi konzumenti napokon rekli i svoju posljednju o tim čudnim stvorovima s fakulteta, o tim majmunopalmama do kojih nas je doveo onaj Darwin sa svojom teorijom socijalističke evolucije. NIKAD ROBOM Split, 21. travnja 2009. Znanje, kažu, to je roba, I uvijek je tako bilo, Možeš prodat režnja oba: Dvije marke - mozga kilo. Pošto kupiš - poto prodaš, Na intelekt platiš taksu, S istom cijenom mozga hodaš Po marketu i po faksu. Taj kome je znanje roba, Kom je kuna mjera uma, Nek tu pamet prodat proba Od „Keruma“ do „Konzuma“. Ti tu priču nećeš kupit, Pamet ne mjeriš na kile, Tebi nitko neće tupit Da je studij poput „Bille“. Šareni artikal nisi, Trgovište nije škola, Cijena na tebi ne visi - Nisi student shopping-malla! Ne bi se ta posljednja riječ ni u čemu bitnom razlikovala od onih prvih, drugih, sedmih i devetnaestih ispisanih i izgovorenih po državnim i korporacijskim medijima u ovih mjesec dana otkako su studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta proglasili blokadu koja se potom proširila po drugim fakultetima i drugim gradovima. Od početka svoje akcije, najozbiljnije društvene akcije otkako se Republika Hrvatska pravi da je samostalna i suverena, studenti su suočeni s informacijskom blokadom od strane medija DRŽAVI POMAŽU PROFESIONALNI DALTONISTI KOJI STUDENTSKU POBUNU ISTOVREMENO FARBAJU I U JUGOSLAVENSKI-CRVENO I U UKRAJINSKI-NARANČASTO koji se u ignoranciji njihovih zahtjeva natječu s državnim institucijama. Kao što su državni službenici ranga premijera i predsjednika pa naniže u rijetko viđenom suglasju udjeljivali svoju podršku studentskim zahtjevima i istovremeno radili sve da ne urade ništa na njihovom rješavanju, tako su i mediji s pobunjenih fakulteta donosili iscrpne izvještaje iz kojih se nije moglo ni čuti ni vidjeti što se tamo doista događa niti što studenti doista zahtijevaju. Deklarativna podrška i dekorativni izvještaji istutnjili su se nakon onoliko dana koliko je procijenjeno da bi ta djetinjarija od blokade mogla trajati, a potom je – kako to već ovdje ide – podignut rub tepiha. Rutinski pripremljenu svečanu primopredaju priče zaboravu pokvarili su međutim studenti, ozbiljno ustrajavajući u onome što nitko nije htio ozbiljno saslušati. Zahtijevajući od države da izvršava svoje obaveze, među koje spada i obaveza poštivanja prava čovjeka da bude čovjek a ne roba (pa samim tim ni ljudsko znanje ni obrazovanje ne mogu biti tržna kategorija), studenti su postigli pun pogodak, ali u prazno. Takve države naime nema, barem ne u Hrvatskoj. Upravo je ponašanje prema studentskim zahtjevima pokazalo da država u Hrvatskoj, opjevanoj zemlji državotvoraca, ne posjeduje niti jedan ozbiljan atribut moderne državnosti. Ona ne samo da nije u stanju zaštititi temeljne ljudske i društvene vrijednosti i djelovati u službi zajedničkoga dobra, već ona jadna i ne zna da je upravo to smisao njezina postojanja. Onda dođu studenti i na nos joj nabiju upravo tu njezinu dužnost na koju je nitko dosad nije ozbiljno pozvao, pa se ona, posve razumljivo, nađe u čudu. Oni je uvjeravaju da je ona država i da je dužna novcem kojim je plaćamo upravljati na dobrobit društva, a ona se na to, budući da ne barata nikakvim pojmom društva izuzev trgovačkog, stane domišljati kako da zaštiti svoje tržišno poslanje, pa priglupo odvraća da besplatno obrazovanje ne može funkcionirati na tržištu. Studenti joj onda kažu da je novac za financiranje obrazovanja, što – da joj ponove još jednom – spada u njezine dužnosti, već dobila i da ga je obavezna namjenski utrošiti, a ona se njima žali na vlastiti zaostatak u utrci sa zemljama koje su trgovinu znanjem razvile toliko da ga već naveliko prodaju i drugima. Na studentske argumente da je dužna zaštititi temeljno pravo svojih državljana na obrazovanje pred nadirućim trgovcima lukrativnom edukacijom, država odgovara svojim hvatanjem koraka sa svjetskim tržišnim trendovima. Kada je studenti upozore da je potpisala Opći sporazum o trgovini uslugama (General Agreement on Trade in Services), kojim se obrazovni proces vulgarno trgovački tretira kao proizvodnja ljudskog kapitala, bez da ga je prethodno prevela, a teško da ga je i pročitala, ona to tumači kao dokaz svoje neupitne pripadnosti međunarodnom merkantilnom poretku na čelu sa Svjetskom trgovinskom organizacijom. I uporno ona ne shvaća da studenti od nje ne traže nikakve ustupke nego isključivo postupke koje je dužna napraviti. I muka joj je od tih neshvatljivih dužnosti i dugovanja, jer jedini dug koje je to trgovačko društvo pod imenom države sposobno priznati, to je onaj vanjski, novčani, izražen u desecima milijardi dolara. Nesposobna da shvati istinski nove generacije i njihove autentične zahtjeve, ta država, koja samoj sebi tepa da je istodobno mlada nepunih osamnaest godina i stara punih trinaest stoljeća, pokušava falsificirati ono što čuje pa studente lažno optužuje za starinsku retoriku, jedinu kojom se ona sama služi i jedinu koju razumije čak i kada trabunja u svojim neoliberalnim floskulama. U tim plitkoumnim eskapadama državi pomažu otpravnici medijskih poslova i javni intelektualci koji stvarnost 2009. godine izmještaju u fantazme nedogođene šezdesetosme i odgođene sedamdesetprve prošloga stoljeća. Pomažu joj i profesionalni daltonisti koji studentsku pobunu pred javnošću istovremeno farbaju i u jugoslavenskicrveno i u ukrajinski-narančasto. Pomažu joj i kulturtrejderi koji na fakultete svrate navodnjeni luksuznim parfemima zarađenim pretapanjem Pamukova Snijega u masne novce, pa se onda po novinama jadaju kako im studenti smrde na znoj i Jugoslaviju, na Marxa i Engelsa. Smrdili bi im studenti i na Pamukov Novi život, ali tu knjigu zlatna nakladnička mladež neće ni pročitati ni objaviti. Pomažu na koncu toj državi i oni sitni poduzetnici u oblasti ljudskih prava koji su se, shvativši da studenti ne žele nikakvog lidera ili – kako se to danas kaže – menadžera blokade, osjetili povijesno prevladanima i akutno nenaplativima, pa su te djevojke i mladiće sklone izravnoj a ne posredničkoj i koruptivnoj demokraciji počeli po novinama nazivati totalitaristima. Ali uza sav njihov trud, toj državi pomoći nema. Ona može izmjestiti nastavu u bivše kasarne predane na upotrebu Crkvi, ona može od rektora iskamčiti kvaziformalno pokriće za upad policije na blokirani Filozofski fakultet, ona može na studente poslati i neuniformirane batinaše, a može se i dalje praviti da se ništa ne događa. Ništa od svega toga ne može poništiti ono što se već dogodilo, a dogodilo se da su studenti pokazali kako se i u zemlji Hrvatskoj može biti čovjek, makar sredina u kojoj je jedini validan društveni ugovor onaj kupoprodajni ne vjerovala svojim očima da je to doista moguće. Država za koju njezin prvi ministar ne nalazi drugu riječ osim banane sada se napokon suočava s ljudima koji joj ne dopuštaju da ih pravi ni majmunima ni palmama. I to je prizor pred kojim ta država obara pogled  BETON BR.70  DANAS, Utorak 5. maj 2009.   Piše: Petar Atanacković LEVICA DANAS I OVDE-ONDE   Marksizam nije prevaziđen, jer nisu prevaziđeni problemi kojima se marksizam bavi. Žan-Pol Sartr     Dometi levice u savremenom svetu, ako ćemo biti potpuno iskreni, nisu preterano veliki. To naročito važi ukoliko se ti dometi mere onim merilima koja su bila aktuelna npr. 1917-1918 ili 1936. godine: prosto, revolucija baš i nije na pragu, ponajviše zato što su prezreni na svetu suviše zabavljeni potrošnjom i kapitalističkim spektaklom. Levica više služi kao korektor rada vladajuće političke klase, ponekad utiče na poboljšanje funkcionisanja sistema, a sve ređe ozbiljno dovodi u pitanje njegovu suštinu. Velike leve partije – čast izuzecima – potpuno su se odvojile od društvene svakodnevice, a ona levica na margini u stanju je da podstiče i vrši transformacije isključivo na lokalnom nivou. Pa ipak, bilo da je reč o 15 socijalističkih partija u Francuskoj, Die Linke u Nemačkoj, anarhosindikatima u Španiji, komunistima u Italiji..., javna scena svakog razvijenog društva nezamisliva je bez leve alternative. Ako ni zbog čega drugog, barem zato što kada desnica postane jedina alternativa, onda sistem ostaje bez bilo kakve stvarne alternative. Jednostavno govoreći, levica je tu da prepozna stvarne društvene probleme i da ih stavlja pred oči javnosti, bila ova u mogućnosti da ih reši ili ne, jer identifikovanje problema predstavlja prvi korak ka njihovom rešavanju. Levica je tu da upozorava i kritikuje, koristeći se pre svega svojim nadaleko poznatim oružjem kritike, ali kada ustreba i kritikom oružjem... Levica, a ne desnica, jedina može da zahteva povratak otuđene politike društvu – desnica veruje u volksgeist i slične babaroge. Samo levica na pravi način može da zastupa interese radnika – dakle, svih nas koji svakodnevno ginemo na svim mogućim poslovima, ma kako imbecilni bili; desnica ne zastupa radnike kao takve – ona poznaje samo britanske ili francuske, srpske ili hrvatske radnike i huška ih jedne protiv drugih. Upravo levica neprestano ukazuje na činjenicu da se planeta, i svi mi zajedno sa njom, nalazimo na rubu uništenja – desnicu baš briga za planetu, osim ako se to ne odnosi baš na njen nacionalni komad Zemlje. NE ČEKAJUĆI SOCIJALIZAM Stoga ne treba da iznenađuje neprestano postavljanje pitanja budućnosti, tj. izgleda za budućnost onoga što se podvodi pod zajednički naziv levica. To se pitanje postavljalo x puta do sada, u svakom mogućem trenutku, na različitim mestima, raznim povodima. Pitali smo se da li i dalje važi podela na levicu, centar i desnicu? Šta je identitet savremene levice? Kakva je metodologija najprikladnija aktuelnom trenutku? Ko je subjekt („ciljna grupa”) implementacije levičarskih ideja u delo? Da li je pravi put reforma, ili možda revolucija? Treba li ići korak po korak sledećih 300 godina, ili dići sve u vazduh za tri dana? Toliko pitanja, a tako malo zadovoljavajućih odgovora... U teorijskoj ravni sve su to „strašni”, gotovo nerešivi problemi, ali u svakodnevnoj praksi situacija je ipak nešto drugačija. Širom planete milioni ljudi – dakle, još uvek manjina, ali manjina koja je sve brojnija – žive ili pokušavaju da žive svoju verziju socijalizma. Samoupravni kolektivi, zajedničko stanovanje i radnička kontrola proizvodnje, autonomni Foto: Vesna Jovanović, sa koncerta grupe Goribor Rovokopač alternative kulturni i omladinski centri, nezavisni mediji, slobodne škole i univerziteti, fairtrade, freecycling... You name it, we have it! Sve su to pokušaji nečeg drugačijeg, pokušaji da se na mikro nivou ostvare ideje slobodnog i pravednijeg društva – dakle, sada i ovde, a ne u nekoj dalekoj i nesagledivoj budućnosti. Naravno, rezultati svega spomenutog nužno su ograničeni i protivurečni, što je uslovljeno uticajem društvenog okruženja – tj. kapitalizma, i samog baziranog na protivurečnostima – na ovakva stremljenja. Naravno da nas uzgajanje organske hrane, skvotiranje napuštenih straćara ili povremeni štrajkovi neće prevesti „iz carstva nužnosti u carstvo slobode”, ali kakva je alternativa? Treba li se prepustiti uživanju u lagodnostima kapitalizma i tek povremeno otkukati nešto povodom onih njegovih nelagodnih strana? Ostaje li nam da čekamo da se odnekud pojave revolucionarne mase i poteraju nas u srećnu budućnost? Socijalizam se ne čeka, on se živi svaki dan. Uostalom, sve je stvar izbora! Levica barem još uvek veruje u pojedinca i važnost njegovog individualnog odabira: ukoliko taj odabir bude pogrešan, tim gore po njega, ali krivica je samo i isključivo njegova. Poznato je već da zlo pobeđuje onda kada dobri ljudi ne urade ništa da mu se suprotstave... IZMEĐU DESNICE I DESNICE PLUS Primenjeno na situaciju u Srbiji, sve ovo ne znači ništa. Pojedinac se ovde ništa ne pita, jer se i ne priznaje – jedino je kolektiv važan, kolektiv über alles, bre! Spomenuto zlo trijumfovalo je ovde odavno, pa mu stoga preostaje jedino da s vremena na vreme potvrdi svoj uspeh, čisto da se ne zaboravi. I spomenuti dobri ljudi iščezli su bez traga a kapitalizam, socijalizam i ludnica njihovog konflikta postoje još samo kao karikatura. Jer sama stvarnost sve više dobija karikaturalni obris. Kapitalizam je ovde drugo ime za jednu kompaniju, a zastupanje levičarskih ideja podrazumeva majicu sa Čeovim likom, roštilj za 1. maj i kupovinu isključivo domaćih proizvoda u marketima (koji su vlasništvo spomenute kompanije). Uostalom, čitava tradicija i kapitalizma i levih alternativa kapitalizmu u Srbiji imala je čudnu putanju, pa prema tome aktuelna situacija i nije mogla biti znatno drugačija. Zato ne treba da iznenađuje pojava raznih kvazilevičarskih časopisa, grupa i partija, koje uporno pokreću neki lobotomizirani tipovi, sve same nepriznate vođe naroda, zapamćeni i kao intimni prijatelji drugarice Mire. Budimo otvoreni: ono što danas u Srbiji imamo na javnoj sceni kao levo, u „normalnom svetu” obično se prepoznaje kao ekstremna desnica. Politički program koji uključuje podelu na niže i više narode i rase u Evropi se obično naziva rasističkim i fašističkim, dok je u Srbiji to levičarski program par excellence. Pokret koji za svoj cilj postavlja državnu ekspanziju na račun suseda i „humano preseljenje” manjina samo je ovde socijalistički, dok je na drugim meridijanima to nedvosmisleno nacistički pokret. Privatno vlasništvo nad planinama i rekama, čitavim selima i njihovim stanovnicima u bilo kom delu sveta definiše se kao feudalizam; u Srbiji za to postoji dobri stari termin „antiglobalizam”... Dakle, u Srbiji se politička i javna scena deli na desnu i desnu plus opciju. U takvim okolnostima, može li neko još uvek misliti da je pitanje „treba li nam levica” deplasirano? Ne mislim pri tome na „jednu snažnu socijaldemokratsku partiju”, koja se toliko priželjkuje, tim pre jer je imamo (i to na vlasti), naravno u karikaturalnoj formi. U vidu imam levicu u pravom smislu te reči, levicu kojoj odbrana Kosova nije definicija socijalne pravde, a podrška drugu Ahmadinedžadu nije viđenje internacionalizma. Bez takve levice, treba to opet naglasiti, desnica postaje jedina alternativa u društvu, a onda sistem nema alternativu. Ali sa nakaradnim sistemom kao što je srpski, desni ekstremizam može postati stvarna alternativa. Tada će nam još ostati da sačekamo dolazak nekog „velikog simplifikatora” i onda  BETON BR.66  DANAS, Utorak 10. mart 2009.   Piše: Faruk Šehić TALIBANSKIM STAZAMA REVOLUCIJE     DREVNO KRALJEVSTVO BUDALA Zamišljam ljude i događaje koji bi mogli obilježiti ovu godinu. U Evropsku uniju nećemo ući sigurno, jer realno nismo ni zaslužili, a i da uđemo u nju ovdje će nastaviti živjeti isti oni blufonci, koji su tu bili i prije primanja u veliku zajednicu naprednih i prosperitetnih evropskih naroda. Kada bi svaki građanin i seljak ove zemlje dobio certifikat ISO 9001 da je mentalno i moralno zdrav možda bi ulazak u EU bio ostvariv. Ali to su samo pusti snovi, jer treba priznati - živimo u zemlji gdje je većina polupismenih, nepismenih, neobrazovanih ljudi koji jedva da čitaju dnevne novine, a kamoli knjige, mada sumnjam da bi im i čitanje knjiga moglo išta pomoći da se dignu iz mentalne tuposti u kojoj se, nesretnici, nalaze. Nije ovo zemlja genija i velikih ljudi, iako će me svaki hroničar iz najzabačenijeg bosanskohercegovačkog grada odmah žurno demantovati navodeći spisak znamenitih ljudi koji su porijeklom iz njegovog malog grada, što se trenutno guši u svakovrsnom mediokritetstvu. A postoje, naravno, i oni koji će potražiti neku politički korektnu sredinu pa će reći: ovo je zemlja velikih budala i velikih ljudi - slažem se, ali samo oko prve tvrdnje. Nigdje nema više budala nego ovdje, samo finale prošle godine nam je to očito dokazalo. I to su sve one netalentirane budale, ali opet budale, koje na krilima vladajućih bošnjačkih stranaka (SDA i ZaBIH) i pripadajućeg im političkog islama (njegove apsolutne zloupotrebe) haraju u privatiziranim javnim institucijama. I te budale nisu nimalo naivne, već će ova godina dokazati na šta su oni sve spremni, pogotovo ako tu pridodamo ekstremne bradate likove, koji su u stanju u svakom trenutku postati mučenici za nekog svog boga, kojeg jedino oni poznaju, a koji njima upravlja direktno iz pakla, ili iz nekog brloga dalekog pustinjskog carstva. BRAĆO I SESTRE! Arzija Mahmutović (moguće da joj nedostaje „h“ na početku imena, zna se kolika je bošnjačka ljubav spram ovog suglasnika, ponekad je ona tolika da im čitav identitet staje u njega), direktorica je javne ustanove Djeca Sarajeva. Njeno ime ćemo teško zaboraviti zbog progonstva Deda Mraza iz vrtića kojima Arzija komanduje. Ili recimo ime one bošnjačke doktorice koja želi da svi ljudi ovdje budu neženstveni nacisti poput nje, koja voli diskriminirati ljude zbog drukčijeg seksualnog života, iako je doktoricamuslimanka položila etičku zakletvu i iako se očajno trudi vjerovati u božansku dobrotu, koja je nju definitivno zaobišla. Ili onaj feminizirani islamski teolog-inkvizitor koji bi rado pravio nove koncentracione logore za ljude drukčije od sebe i svog uskog ovčijeg mozga. Sva ta bulumenta sjebanih likova iz bivšeg socijalističkog sistema, toliko su iskompleksirani da će do smrti još Talibani ne veruju sreći ili Gde je Deda Mraz uvijek misliti kako im neko uskraćuje njihovu vjeru i nacionalni identitet. Jadnici u čijim rukama se nalazi ne prevelika moć, jer da imaju totalnu moć, već sutra bi počeli zatvarati one drukčije od sebe. Trudili bi se da pri tome budu tolerantni i multikulturalni, kakvi oni i jesu, samo ih niko ne razumije. Poput Fatmira Alispahića, samoprozvanog književnika, filozofa i stručnjaka za identitet u Bošnjaka, kojem pjena izbija na usta dok drži svoju zaumnu tiradu u nekoj trash tv-emisiji. On koji živi u Tuzli savršeno poznaje građanstvo Sarajeva, koje je izašlo pred alu da zatvori Prvi queer fest u zemlji dobrih bošnjana. Treba li napomenuti da je to građanstvo (po petparačkom piscu ono je metafora tolerantnog grada Sarajeva) bilo sastavljeno od slabo plaćenog navijačkog ološa, propalih kriminalaca, vehabija i još kojekavih snagatora i slabića koji su opaki u cipelarenju deset na jednoga. Međutim, ovaj nerealizirani skriboman i nadrealni filozof je zaista luzer u poređenju sa ovima što rade u javnim ustanovama; njegov zadatak je samo da raspiruje mržnju i vjersko-nacionalnu netrpeljivost, što on, mora mu se priznati, radi sasvim revnosno, još iz vremena blagopočivšeg Waltera, pokoj mu nemirnoj duši. BRAT JE NEMIO MA KOJE VJERE BIO Netolerancija i gušenje temeljnih ljudskih prava je ono što je u najvećoj mjeri obilježilo proteklu godinu. Tu godinu ne može izvući čak ni esdeaovska rezolucija (zadocnila barem 10 godina) u kojoj stoji da se Bošnjaci trebaju konačno izvući iz pozicije žrtve i osloboditi kompleksa kojeg su sami sebi stavili na vrat (pomoću raznoraznih fatmira), i da treba ići u budućnost bez zaborava na genocid u Srebrenici i sve zločine nad Bošnjacima u prošlom ratu. Ni ova izjava ne može popraviti dojam nad slikom društva kojeg temeljno   obilježava vjerska netolerancija. Ova vrsta želje za dominacijom je prerasla sebe tako što su se stvari otkočile i krenule svojim putem kao proljetne poplave. To je put izolacije i talibanizacije BiH (jedno je neodvojivo od drugog). Pitanje je kada će se početi ostvarivati prve etape na toj mapi puta, a talibanima će na ruku ići to što društvo i država budu više u haosu, tim će oni moći regrutovati čopore mladih, izgubljenih duša spremnih na vjerski radikalizam i konkretnu akciju. To su neki od događaja za koje ne treba biti prorok da bi ih se naslutilo, oni su se već dešavali (slučaj Topalović), zasad, na sreću, u malim količinama. Pravi znak potpune moralne korumpiranosti i vjerskog razvrata jesu naslovnice najtiražnijih dnevnih novina sa kojih stalno vrište likovi u odbranu islama i bošnjaštva (da mi je znati gdje su ovoliki heroji bili 1992.) na čelu sa budućim evropskim muftijom (papom u muslimana), koji stalno šalje agresivne i prijeteće poruke novinarima pisanih i elektronskih medija, kao da je na čelu neke diktatorske vojne hunte, a ne vjerske zajednice. Pri tome, njegova slijepa publika jedva sastavlja kraj sa krajem svakog mjeseca, dok se već skuplja fantastična suma novca za budući islamski vatikan - rezidenciju Islamske vjerske zajednice, i to u godini najavljene velike ekonomske krize i recesije. Građevina će biti monumentalna po veličini i dizajnu, te kažu da je to objekat koji će nadživjeti i Sudnji dan. Ja sigurno neću dati donaciju za ovakve arhitektonske poduhvate, ne zato što sam po Ceriću neprijatelj Bošnjaka i islama (iako borac 5. Korpusa 92-95), već zato što je moje pravo na nevjerovanje u boga ili vjerovanje u druge stvari potpuno pogaženo (u ovome zaista nisam usamljen) u atmosferi sveopšte islamizacije Sarajeva i ostalih krajeva BiH pod bošnjačkom dominacijom. Sve ostalo je luk i voda za one koji se raznesu bombom i trenutno odu u džennet  BETON BR.65  DANAS, Utorak 24. februar 2009.   Piše: Andrej Nikolaidis ČESTITAMO NA POBJEDI, NEMOJTE IH NI ODRŽAVATI             U susret parlamentarnim izborima u Crnoj Gori       U Crnoj Gori će 29. marta biti održani parlamentarni izbori. Suštinu ovih (šta ovih? - svih) izbora u Crnoj Gori može se objasniti parafrazom rečenice kojom je Geri Lineker svojevremeno definisao fudbal - da je to igra loptom u kojoj uglavnom pobjeđuju Nijemci. Izbori u Crnoj Gori su, dakle, zabavna manifestacija karnevalskog tipa, sa velikim brojem učesnika maskiranih u parlamentarne partije, manifestacija na čijem kraju bude proglašen pobjednik, a to je - uvijek - Demokratska partija socijalista Mila Đukanovića. ČEMU IZBORI U OSKUDNA VREMENA? Bilo je to na početku njegove zvjezdane političke karijere, kada se Milo Đukanović javno zapitao: treba li Crnoj Gori višestranački sistem? Danas, analitičari bliski režimu najavljuju njegovo drugo povlačenje iz politike (i Majkl Džordan se dva puta povlačio iz košarke - a košarka je, gle čuda, omiljeni Đukanovićev sport), a na prije dvadeset godina postavljeno pitanje još nema suvislog odgovora. Martovski izbori su, zalomilo se, najpredvidiviji od svih superpredvidivih crnogorskih izbora. Nije poznata jedino razlika u glasovima sa kojom će vladajuća koalicija potući opoziciju. Pobjednik je svima poznat, pa se čak i glasilo Dan, koje za sebe tvrdi da je dnevna novina, suzdržalo od naučno-fantastičnih predviđanja o smjeni vlasti. Dan je 1999, tokom bombardovanja Srbije i Crne Gore, uporno tvrdio da će Miloševićeva vojska pobijediti NATO. Kada je Milošević kapitulirao i potpisao predaju Kosova Albancima, Dan je to proglasio velikom pobjedom. Sad su suzdržani: što znači da je na bajke naviklim čitaocima Dana lakše bilo objasniti da je Milošević pobijedio NATO, nego da će opozicija pobijediti Đukanovića. GLUPOŠĆU PROTIVU OTMIČARA Jedini optimista je, sve do nedavno, bio Nebojša Medojević, lider Pokreta za promjene. Koji je slijedio svoju viziju: želio je stvoriti koaliciju sa četničkim vojvodom Andrijom Mandićem, ubijeđen da će ta koalicija sa vlasti svrgnuti Đukanovića. Koalicija sa četnicima se u Medojevićevoj interpretaciji zove „mirenje Crnogoraca i Srba“. Medojević je ponavljao kako su Đukanović i njegovi tajkuni oteli državu i sada je drže kao taoca, koristeći etničke podjele u Crnoj Gori da bi očuvali vlast. Lidera PZP-a su u njegovoj plemenitoj misiji međunacionalnog pomirenja, čisto iz higijenskih razloga, najprije stali napuštati glasači. Koji su mislili da ono „promjene“ iz naziva partije znači nešto nešto drugo, a ne Crnu Goru kojom će, za promjenu, vladati crnogorski klonovi Srpske radikalne stranke. Pa se broj ljudi koji glasaju za PZP, kako su pokazali lokalni izbori u Kotoru, nekoliko puta smanjio. Zatim su ga napustile stranačke kolege: potpredsjednik PZP-a Goran Batrićević povukao je za sobom veliki broj stranačkih funkcionera, poslanika i članova, pa osnovao Demokratski centar. Stoga se Medojević očajnički bacio u lobiranje za bilo kakvu takozvanu „zajedničku opozicionu listu“. Važno je samo jedno: da na izbore ne izađe sam. Jer njegova, prije projekta „pomirenja“, najjača opoziciona partija, danas je tek olupina lokomotive koja je Crnu Goru trebala da povuče u svjet istinske demokratije i Evropu. Na koncu je i Socijalistička narodna partija, nekadašnji Miloševićev saveznik, saopštila da će na izborima nastupiti samostalno. Njihova računica je jednostavna: na ovim izborima Đukanovića ne mogu pobijediti, ali SNP može uzeti dio Medojevićevih glasova i postati najjača opoziciona partija. Izvjesno je da će tako i biti. SIT GLADNOM NE VJERUJE Kada je Crna Gora priznala Kosovo, Andrija Mandić, vojvoda, riješio je da u znak protesta - štrajkuje glađu. Tvrdio je da će početi da jede tek kada Đukanović ili povuče odluku o priznanju, ili raspiše izbore. Đukanovića nije uradio ništa od toga, ali je Mandić svejedno počeo da jede. Kada se Mandić najeo i odmorio, Đukanović je raspisao izbore. Onda su Mandić i Medojević tražili odlaganje izbora. Zato što su u međuvremenu shvatili ono što je svakome čitavo vrijeme bilo jasno: da će izgubiti na izborima. Jedina šansa im je da štrajkuju glađu sve dok ih Đukanović ne pusti da pobijede. A čak i to im ne valja. Jer kako je svjedočio Dobrilo Dedeić, bivši visoki funkcioner Mandićeve Srpske liste, vođstvo te partije je na stranačkim sastancima tvrdilo da bi „oni bili smiješni da dođu na vlast“. Ko će razumjeti ljude: ako misle da bi bili smiješni na vlasti, zašto traže izbore. Štaviše, štrajkuju glađu ne bi li im Đukanović dao izbore, na kojima će se Bogu moliti da izgube, jer bi, ako pobijede, ispali smiješni? Mandić je u međuvremenu, po uzoru na reformistu Tomislava Nikolića, riješio da modernizuje partiju. Pa je osnovao Novu srpsku demokratiju. Kako najavljuju, u pitanju je veliki demokratski iskorak, potpuno nova i reformisana partija. U to ime, da bi svi znali da oni misle ozbiljno, odlučeno je da se izaberu nova partijska znamenja. Tako će zastava nove demokratske partije biti srpska trobojka, a nova demokratskopartijska himna Bože pravde - himna Republike Srbije. Žestoko su krenuli sa reformama, ako tako i nastave, Đukanoviću nema spasa... HEJ, SALAŠI, U POJASU GAZE Ni Đukanović ne sjedi skrštenih ruku. U koaliciju zove i Bošnjake i Albance i Srbe. Bošnjaci hoće tri mandata, pa se kao nešto cjenjkaju, ali nije im bilo druge, nego na mobu - gotovo svih sto procenata Bošnjaka u Crnoj Gori ovako ili onako jeste za Đukanovića. Isto je i sa Albancima: oni se samo bolje cjenjkaju, pa iako ih je duplo manje nego Bošnjaka, imaće svoja tri mandata. Dok se zemljom širi bratstvo i jedinstvo, Đukanovićevi kadrovi su isparcelisali primorje, pa moćni Crnogorci gazduju na svojim salašima na pjeni od mora. Najveći je salaš Svetozara Marovića, potpredsjednika DPS-a: njemu je pripala čitava Budva, koju danas zovu i Svetozarevo na moru. Potom su odani partijski kadrovi crnogorsko Mene? Šta ima mene da hvataju? primorje pretvorili u pojas Gaze - pojas od Ulcinja do na kraj Boke, sa prekopanim putevima, blatnim površinama, zatvorenim hotelima i divljom gradnjom nalik na linije bunkera, izgleda kao teritorija koja je prije pet minuta bila meta izraelskog bombardovanja. Funkcioneri vladajućih partija su uredno raspoređeni u upravljačke strukture ono malo firmi koje još nisu uništili. Nedavno je objavljeno da je Željeznica Crne Gore, koja godinama radi sa ogromnim gubicima, sa dotrajalim prugama i raspalim vozovima u kojima ljudi ginu, svojim upravljačima podijelila pozamašne otpremnine - od 20 do gotovo 200 hiljada eura po glavi. Potom se otkrilo da gotovo i nema te raspale firme koja direktorima i članovima Upravnih odbora nije kupila nove džipove, dala kredite, kupila stanove. VIŠEPARTIJSKI JEDNOPARTIZAM Ima u Crnoj Gori eskadron partijskih kadrova, ne eksponiraju se puno, za njih javnost čuje svakih par godina, kad propadne nešto čemu su bili na čelu... Eskadron kadrova, neviđeno razornih: četiri jahača Apokalipse u jednom čovjeku. U koju oni firmu dođu, zavladaju rat, kuga, glad i, konačno - smrt. Takvi su očito naročito na cijeni: nijedan još nije ostao bez posla. Samo ih premještaju iz jedne fotelje u drugu. Ako nisi bez hljeba ostavio barem 500 porodica, ovdje ne možeš ni u Upravni odbor, kamoli u Vladu, mogao bi pomisliti neupućeni. Čuvši vijest o bezočnim predstavnicima vlasti, javnost je bila zgrožena. Naravno, ne toliko zgrožena da vlast uskrati za svoje glasove. I tako... sve da Crnu Goru spali, a onda je pospe solju, vladajuća koalicija bi dobila izbore. Zato što je u Crnoj Gori na djelu jedinstven jednopartijski sistem, sa kojim se po preciznosti izvedbe može mjeriti jedino američki. Žan Bodrijar je govorio kako je američki dvopartijski sistem savršeni jednopartijski sistem. U Americi postoje dvije partije, a koju god da glasate, na vlasti će biti ista elita, koja će voditi unaprijed zacrtanu politiku, osobito onu spoljnju, koja se vrlo sporo i vrlo teško redefiniše. Crnogorski višestranački jednopartizam je još savršeniji, jer je na sceni više partija, koje su, u suštini, sve samo frakcije jedne partije, DPS-a, raspoređene u opoziciju i poziciju. Onako kako smo se kao djeca igrali partizana i Nijemaca, pa su oni jači i pametniji za sebe ugrabili funkcije partizana, dok su cvikeraši, gluperde i žgoljavci (i oni moralni) morali biti Nijemci. Mane vladajuće partije glasači su lako prihvatali - istinski problemi bile su samo vrline i dobre ideje, koje je, sve odreda, vlast morala gotovo pa na silu sprovoditi. U takvoj situaciji, Demokratska partija socijalista je, pokazuje njihova dvadesetogodišnja vladavina, najbolje što Crna Gora može politički artikulisati  BETON BR.62  DANAS, Utorak 13. januar 2009.   Piše: Zoran Janić TRI NEBA SEMJUELA BAKA     Na slici Semjuela Baka „Nebesa“ prikazana su, sveukupno, troja nebesa. Prostrani komad neba u prvom planu, naslikan kao u nekoj dečijoj crtanki ili knjizi bajki, stoji okačen na priručnoj drvenoj konstrukciji umesto okvira, što se drži na kočićima pobijenim u zemlju, frontalno postavljen prema posmatraču. U donjem levom uglu vide se šiljci nekakvih tornjeva, iznad kojih spokojno plove oblaci - nebo jednog prozračnog letnjeg podneva iz detinjstva. Na drugoj konstrukciji, iznad i iza prve, vide se okrzani ostaci nekog drugog neba, dosta tamnijeg kolorita, što izgleda pre kao zid sa kojeg se ljušti žbuka, načet vlagom i vremenom - odraz u napuklom ogledalu nekog nestalog, davno potonulog sveta, bez ljudi i njihovih naseobina i bez horizonta. I najzad, u pozadini, iznad oronulog zida od starih cigala vidi se i treće, poslednje nebo, koje bi u kontekstu slike predstavljalo ono pravo, istinsko nebo od ovog sveta, neposredovano simboličkim predstavljanjem i umetničkim intencijama, ispod kojeg je, može se pretpostaviti, stajao i slikar dok je slikao ovu sliku. Iako se slika zove „Nebesa“, njen centralni prostor zauzima hrpa odbačenih, polomljenih igračaka. Uznemireni pogled posmatrača prelazi preko ove kirikovske inscenacije, ili instalacije u maniru Renea Magrita, gde su dečje igračke, iskrivljenih, istrgnutih udova ili otkinute glave, razbacane nasumično po prostoru, da bi ubrzo, s nekom još dubljom nelagodom, otkrio na njima još jednu neobičnost - ti plišani medvedići načinjeni su od kamena. Nabacani na hrpu, ostavljeni, petrificirani kao naplavina iz davnih dana detinjstva, slični okamenjenoj školjci uspomena, te kamene lutke stoje kao uznemirujući simbol nečega što tek treba da se imenuje. Iz šupljine glave jednog polomljenog medveda, sa rupama umesto očiju, izviruje druga, manja glava od kamena. Groteskni aranžman deluje nekako poznato, utoliko pre ukoliko je posmatrač poreklom iz Jugoistočne Evrope. Iz sećanja naviru davne crno-bele fotografije i one skorašnje u boji, i na njima hrpe ljudskih lobanja; na pamet padaju reči kao što su ekshumacija i masovne grobnice. Milostivi čuvari dečjeg sna, anđeli pouzdanja, ovi plišani medvedi kao da stoje okamenjeni u vremenu i prostoru, napušteni. Kome su pripadali, ko ih je ostavio? Priljubljen uz figuru većeg medveda (medvedice-majke?), obgrlivši je ispruženim rukama, počiva mali medved, medved-dete. Nije li to možda sam slikar Bak, kao osmogodišnjak, u času kad Nemci upadaju u Vilno, grad u kojem je rođen i gde živi njegova porodica, i ovde ga vidimo privijenog uz majku, uz koju jedino još može naći sigurnost? Da nisu ovi medvedići-igračke sve što je ostalo iza njegovih drugova, koji su kao i on sam odvedeni u geto? U tom slučaju, te igračke nisu petrificirane samo neumitnim dejstvom Hronosa i zlehude sudbine, već i ljudskim faktorom: kamen od kojeg su sazdane je i kamena ravnodušnost onih koji su odveli njihove male vlasnike u smrt. Ispruženom rukom veća figura pokazuje nekud u daljinu. Taj gest parodijsko-apokaliptički (može li se apokalipsa parodirati?) asocira na uzdignutu ruku nekog od velikih vođa XX veka, dok se obraća masama. No ovde je ruka bez šake i horizont nade je umnogome skučeniji. Provevši ceo rat u skrovištu benediktanskog samostana, pod zaštitom milosrdne opatice koja bejaše spremna da za bližnje preuzme na sebe rizik odgovornosti i pruži im utočište u potkrovlju, dok se napolju vrše svakodnevne premetačine (čulo sluha gonjenih tad postaje naročito izoštreno, ni u snu ne prestaje da lovi i najmanji sumnjiv zvuk) i dok uhvaćene Jevreje streljaju po obližnjim šumama ili ih, ako imaju sreće, sprovode u geto, šta je drugo mogla majka, stiskajući svoje dete čvrsto u naručju (trudeći se da prikrije svoj sopstveni strah), do šapatom mu jednako ponavljati, kao spasonosnu formulu ili bajalicu porotiv zla i uroka, one uvek iste reči što stiču snagu samim svojim ponavljanjem: kako će se rat ubrzo završiti, Nemci će otići i sve će biti kao i pre? U zadnjem planu slike proteže se celom dužinom visoki, oronuli zid od cigala, što gotovo u potpunosti preči pogled k nebu i horizontu. Načet i gde-gde okrunjen pri vrhu (ali opet bez ijedne pukotine u sebi), to bi mogao biti zid uz koji su stajali ljudi izvedeni na streljanje, isto kao i zid u getu, logoru ili krematorijumu. Ili bi to možda bio zid naše civilizacije, zid sveta kao svojevrsnog konc-logora bez izlaza? Slikar Semjuel Bak prihvatio se, kao umetnik, nečeg naizgled neostvarivog: da izrazi užase holokausta na slikarskom platnu. Za taj cilj biće mu dovoljno, pored nesumnjivog talenta, svega dve stvari: šest godina relativno srećnog detinjstva u Litvaniji i čudesna činjenica da je uspeo da preživi pakao Vilna - od ukupno osamdeset hiljada Jevreja koliko ih je pre rata tu živelo, nakon povlačenja Nemaca i ulaska sovjetskih trupa, na svetlosti dana pojaviće se svega nekih dvestotinak ljudskih senki, pravim čudom preživelih, među njima i njegova majka i on. Osećanje strahote postojanja kod njega će biti zamenjeno odgovornošću postojanja i onim osnovnim pitanjem koje će se, s tim u vezi, samo od sebe nametnuti: kako uopšte iskazati iskustvo neiskazivog? Kako vizeulno predstaviti (a ne izneveriti) patnju miliona, plansku eksterminaciju jedne etničke grupe bez presedana u čitavoj istoriji? Prvi korak ka nebu (umetnosti) bio je postizanje distance prema doživljenom. Otuđiti se od sveta da bi u nekoj bezvremenoj perspektivi taj svet bio sagledan sub specie aeternitas: nepregledna, pusta zemlja pod mračnim, olujnim nebom, na horizontu se viju ogromni stubovi dima - vulkani ili dimnjaci krematorijuma? Ogroman brod, napravljen od kamenih ploča, plovi uzburkanim morem; ždrela njegovih dimnjaka izbacuju iz sebe isto takav crn, gusti dim; pepeo pada na posmatrača. Na palubi broda leže polomljene ploče zakona na kojima umesto Božjih zapovesti stoji ispisano „Šema Izrael“ - reči za koje se veru je da ih religiozni Jevreji izgovaraju u času svoje smrti. To više nije, dakle, šopenhauerovska kontemplacija (nju odlikuje volja za životom, za moći), ni ono programsko brehtovsko otuđenje iz kojeg svet biva sagledan kao poprište grotesknog – ovde su mnogo krupnije stvari u pitanju. Na delu je alegorijska i metaforična transfiguracija zla, „tragičnih sedimenata šoe“ (hebrejska reč za holokaust), u autentično vizuelno svedočanstvo, u znaku direrovske „Melanholije“. Delo Semjuela Baka, na slikarskom planu, ujedno je i odgovor na poznato Adornovo pitanje „Kako je moguća poezija nakon Aušvica?“ Da bi delo bilo umetnički uspelo, potrebno je još nešto: prevladati distancu prema dehumanizovanom, postkataklizmičkom svetu, svetu lišenom smisla i ponovno ga očovečiti. Sledeći korak je skok ka drugom nebu: poškropiti vodom detinjeg sećanja, zahvaćenom iz kladenca detinjstva, hladni kamen ovog sveta, ne bi li time dozvali neki znak života na njemu. I gle, prelomljena kroz prizmu tih najranijih uspomena, neka nova iskra postanja prosijava sad fakturom slike, oplemenivši je gotovo nekom nadom: pojavljuju se svetliji tonovi u inače mračnoj gami boja. Iz napuklog, ogromnog ploda kruške (jedan od slikarevih opsesivnih motiva), jarke, zagasitožute kore, ispadaju druge, manje kruške, čitav grozd. I čovek. U tome leži spasonosna moć umetnosti: nebo ovog sveta, makar i potpuno ispražnjeno od smisla, iskupljeno je sad kroz nebesa Semjuela Baka. Kao i on sam. Kao i mi. O čemu meditira Direrova Melanholija, zajedno sa melanholičnim figurama na Bakovim slikama, naslikanim puna četiri veka kasnije? Po svoj prilici, o tragičnom ljudskom usudu, o večnom vraćanju istog, o istoriji koja se uvek iznova ponavlja. U stvari, ne - sve je samo jednom i zauvek, u jednom bezmernom večnom sada; nikad se istorija kao takva ne ponavlja, govori sebi Melanholija, ponavljaju se samo njezine posledice i naše ljudske greške