ZAPLJUNUTA ISTINA
Izveštaj sa Beldocsa
Dokumentarni film Pljuni istini u oči slovenačke rediteljke Varje Močnik je storija o stvaranju prvog, istoimenog albuma ljubljanskog rok benda Buldožer, čiji su frontmeni bili legendarni Marko Brecelj i Boris Bele. Buldožeri su bili neobična pojava za SFRJ scenu te 1975. godine, s korenima u progresivnom roku, te muzici bendova kao što su Mothers of Invention Frenka Zape i Captain Beefheart i uticali su na veliki broj rokera koji su u svom izrazu koristili satiru, pogotovo na Ramba Amadeusa (koji, nažalost, nije intervjuisan), ali su ih poštovali članova bendova kao što su Laibach, Disciplina kičme, Repetitor, EKV koji se i pojavljuju u filmu. Iako je od njihovog poslednjeg albuma (ne računam kompilacije) prošlo više od dvadeset godina, Buldožeri su i dalje jedan od kultnih bendova u regionu. Storija o Buldožeru jeste dobrim delom puna bizarnog humora ali je, s druge strane, i priča o provokaciji, medijskom potiskivanju, nerazumevanju i cenzuri.
Ono što prvo pada u oči kod ovog dokumentarca je njegova struktura: koncipiran je da bude LP dokumentarac, to jest da traje koliko i album Pljuni istini u oči mada je, na kraju, ipak svojom dužinom nadmašio album: 52 u odnosu na 38 minuta. Iskazi članova benda, rok kritičara, muzičara i njihovih poznanika se prepliću sa imaginarnom tv-emisijom snimljenom sa spikerkom koja, u maniru sedamdesetih, ima frizuru kao Jovanka Broz i čita tekstove benda koji krase korice album i maštovitim, crnohumornim, na momente jezivim, (s)tripoidnim animacijama koje ilustruju pesme benda. Četvrti stub naracije su komentari Marka Brecelja koji, šetajući Koprom, buši, što iglom što nožem, balone s antiglobalističkim i antikapitalističkim porukama. Razlog za to je dvojak: Breceljev performans predstavlja brehtovski efekat začudnosti, dok svako pucanje balona označava završetak jednog poglavlja priče. Pohvalno je i to kako je u snimanju peripatetičkih razgovora s članovima Buldožera korišćena ručno nošena kamera što je pomoglo na dinamici.
CENZURO, NE MI DIHAT ZA OVRATNIK!
Sama „zapljunuta“ istina u filmu je, kao i bend i delo koje je ostavio iza sebe, prilično bizarna: sve je počelo od ideje grupe rok muzičara da naprave rok bend koji će svoje pesme izvoditi, zbog šireg tržišta, na sprskohrvatskom (ili hrvatskosrpskom) i koji će se javnosti predstavljati kao „običan narodni bend iz Slovenije“. S vremenom se razvio stil po kojem su Buldožeri prepoznatljivi: zvuk koji je kombinacija bluza, psihodelije, hard roka i kičastih muzičkih pasaža koji podsećaju na muziku za tv-reklame i radijske džinglove, Breceljovi tekstovi koji variraju od uvrnutih storija (autoru članka je omiljena ona o osvetoljubivom biku koji ubija rogovima čoveka koji je u mesari kupio pola kilograma mesa bikove majke), lascivnih doskočica do političke satire, ali i korice albuma koje su koncipirane kao svojevrsni fan-magazin pun zabavnih sadržaja, što do tada nije viđeno na ovim prostorima.
Upravo su korice bile razlog za „meku cenzuru albuma“ koji se ubrzo po pojavljivanju prodavao „ispod tezge“. Razlog: fotografija iz detinjstva jednog od članova benda koji stoji, kao desetogodišnjak, na školskoj priredbi, s harmonikom u rukama, ispod Titove slike. Naravno, to je bio samo casus belli: Buldožeri su ismevali licemerje malograđanske sredine, konformizam i narastajuće konzumerističko društvo a šokantni nastupi Marka Brecelja (paljenje kose i brade, pojavljivanje u invalidskim kolicima, protopankerski stav sa skakanjem, guranjem i šutiranjem), te prozivanje miljenika medija (od pop sastava Pepel in kri do Bijelog dugmeta) sigurno nisu bili nešto na šta su državni dužebrižnici gledali s odobravanjem. No, sam koncept albuma Pljuni istini u oči je, i pored svega pobrojanog, bio prilično tajanstven (možda čak i Brecelju i Beleu) što je najbolje opisao muziči kritičar Petar Janjatović izjavljujući da njemu ni danas, 42 godine kasnije, nije jasno o čemu je tu zapravo reč.
Manekeni u ćeliji
Bilo bi nepravedno završiti tekst o dokumentarcu koji se bavi Buldožerom na konvencionalan način. Nakon projekcije u Domu omladine, Marko Brecelj, i dalje aktivan kao muzičar i performer, pojavio se pred publikom s peškirima omotanim oko kolena i neobičnim kupastim šeširom na glavi, naoružan fotoaparatom kojim je nemilice snimao sve oko sebe. Potom je, u razgovoru s voditeljem programa, Srbiju i Sloveniju nazvao zatvorskim ćelijama. On i rediteljka su došli iz svoje ćelije u našu tek da nam kažu: Ćao! Kritikovao je one koji su dozvolili da u ime zahvalnosti za finansijsku pomoć ambasade SAD, nazovu jednu od sala u Domu omladine Amerikana, kao i jednog od umetničkih direktora Doma omladine koga je nazvao „manekenom – anarhistom“. Brecelj je iskoristio priliku da se ironično osvrne na moto ovogodišnjeg Beldocsa – Nije još mrak i, poredeći situaciju u kulturi sedamdesetih i danas, istakao da se za komunističku Jugoslaviju govorilo da živi u „mraku jednoumlja“ pa, ako je to tačno, onda danas obitavamo u “tami bezumlja”. Slažem se i pitam: Možda je došlo vreme da se ona istina kojoj su moćnici pljunuli u oči malkice revanšira?