Za upućenije čitaoce proze Faruka Šehića, posebno knjige priča Pod pritiskom i romana Knjiga o Uni,  njegova nova knjiga priča Priče sa satnim mehanizmom biće uglavnom putovanje kroz poznat narativni postupak i tematski registar na koji nas je ovaj pisac navikao. Ili riječima protagoniste Šehićeve priče „Sat od krvi i mesa“: „Svaka moja knjiga je samostalni nastavak one prethodne“. Radi se dakle o prozi koja nastoji fragmentiranim pripovijedanjem, koje se uzima kao jedini mogući način govorenja nakon apokalipse koja nam se desila, meditativnim pasažima prikazati ono što je poslije katastrofe ostalo. Tako su junaci Šehićevih proza likovi pokidanih života, koje je rat destruirao i učinio gubitnicima  u vremenu tranzicije. Antropološki pesimizam stoga dolazi kao njihovo ključno raspoloženje. U nemogućnosti da život nastave, izbrazdani traumatičnim iskustvom rata i postratnim beznađem društva u kojem ne mogu naći nikakav čvrst oslonac, tonu u stanja nemoći i neprestane napetosti koja agresivno izbija na svaku novu anticipaciju ratnog konflikta. Takav osjećaj svijeta od Šehićevih junaka pravi hodajuće tempirane bombe, koje u svakom trenutku mogu naprasno pući od egzistencijalnog pritiska. Rat je u tom smislu i dalje ključna Šehićeva književna preokupacija, s njime u prozi ovog autora počinje i završava sve. Ili riječima jednog od protagonista iz Šehićeve posljednje knjige: „Moja propast svijeta je lični osjećaj koji me ne napušta od završetka našeg prvog rata“.

Ta propast svijeta, neumitno se vraća u Šehićevu prozu kao neiscrpna i refrenična preokupacija. Ona omeđuje svaku akciju njegovih junaka. Ono što knjigu Priče sa satnim mehanizmom ipak unekoliko razlikuje od Šehićevih ranijih knjiga, čime ona postiže jednu pomjereniju perspektivu i distancu u odnosu na sirove slike rata, jeste svojevrsna distopijska atmosfera u njoj. Time se tema rata, ali i postapokalipse koja je uslijedila, na izvjestan način transponuje u prostor kosmičkog rata i bezvremenosti. Bez obzira što se radi o hronotopu koji lako možemo poistovijetiti sa istorijskim razdobljem devedesetih godina dvadesetog vijeka na prostoru nekadašnje Jugoslavije, čitalac Šehićevih priča jasno će osjetiti hronotopsku iščašenost vremena. Junaci u ovoj knjizi tako jesu ljudi koji više ne pripadaju ovom svijetu, to su oni koji su prekoračili granicu pojavne stavrnosti ili su izgnani iz nje. Svi oni pokušavaju iznova stupiti u ovaj svijet, ali ne uspijevaju probiti opnu koja ih razdvaja od njega. Ili ukoliko u njega i stupe, oni su fantomi. Priča „Matrix u Beogradu“ dojmljivo svjedoči tome.

U toj agoniji kao jedina nada gotovo u svakoj priči pojavljuje se sat kao ono što magnetski privlači pažnju junaka, stvarajući time i jedinstvenu koncepcijsku vezu između priča u ovoj knjizi. Sat kao veza sa svijetom, kao nastojanje da se uhvati ritam normalnosti života. „Svaki mehanički sat je djelo čiste poezije. To je stoga jer sat kao instrument treba da se uhvati u koštac sa jednom neuhvatljivih metafizičkih suština života, prolaznošću vremena. Sat je materijalan, vrijeme nije. Svaki mehanizam mehaničkog sata teži preciznosti, koju uvijek iznevjerava, kao što poezija teži istini kosmosa taman kada se čini kako je sasvim proizvoljna i labava“, kazaće se u priči “Sat od krvi mesa”. Međutim, postapokalipsa ne poznaje vrijeme kakvo smo pamtili. Satovi su tako samo iluzija povratka vremena, trenutak sjećanja na ono što je nepovratno izgubljeno. Distopijsko-ćopićevska priča o dječaku imena No, „Trijumf zaborava“ donijeće filmski uvjerljivu sliku života u pustinji napuštenog grada. Vrijeme je zaustavljeno, čeka se samo da vegetacija završi svoje neizbežno gutanje posljednjih ostataka civilizacije. U priči „Povratak prirodi“ junak pak traži onaj primordijalni osjećaj svijeta, u povratku prirodi kao bijegu od užasa postapokaliptične egzistencije. Ali vrijeme ostaje jednako ravnodušno – satovi su, i kad su najprecizniji, znak poraza.

Knjiga Priče sa satnim mehanizmom iako je svojim satnim okvirom zaokružena kao koncepcijski jasna cjelina ima nekoliko iskakanja koji narušavaju njen „tika-taka“ ritam.

Ako zanemarimo povremene stilske nezgrapnosti kao u rečenici: „Vozač kombija je upravljao hladnokrvnom rukom“, moglo bi se reći da je u pričama kao što su „Kralj govana“ ili „Shape-Shifter“ preovladao kolumnistički autorski postupak. Time se inače zanimljiva i u nizu slučajeva dobro izvedena pomjerenost ove knjige svodi na plakatna uopštavanja. Generalno, moglo bi se reći da je Šehić najbolji tamo gdje slijedi pripovijednu liniju koju je u početku zadao, gradirajući razvoj radnje i akciju junaka. U trenutku kada autora ponese asocijativno nizanje slika, koje nema jasnu funkciju, dešavaju se izvijesna iskliznuća koja remete trasirani tok priče. Dakako, to je efektno tamo gdje se nastoji izbjeći linearnost pripovijedanja, ali je neubjedljivo kada se priča prekine nekim ekskursom, koji potom logoreično prevlada i rasprši onu osnovnu liniju pripovijedanja. Na kraju, ostaje nejasna ona podnaslovna odrednica Šehićeve knjige Priče sa satnim mehanizmom koja glasi: „predapokaliptični sevdah“. Ako uzmemo da priče u ovoj knjizi mahom nose slike distopijske postapokalipse, onda je izvijesno da se apokalipsa već desila. Otuda je nejasno zašto je ovaj sevdah predapokaliptičan. Jedino ako se ovdje ne misli da je jedna apokalipsa prošla a da druga tek slijedi. Ili je autoru simpatično zvučala ta sintagma.

Kako god, Priče sa satnim mehanizmom Faruka Šehića zanimljive su u bosanskohercegovačkom književnom kontekstu najprije jer autor u njima prenebjegava onu tipičnu ispovijednu formu govorenja o katastrofi koja se ovdje desila. Pomijeranjem pripovjedačke perspektive ka distopijskom obzoru postiže se ona nužna distanca od stvarnosnog, čime govorenje o ratu i sumornom tranzicijskom poraću nisu tek autobiografski zapisi o poznatim povijesnim događajima, već jedna univerzalnija književna struktura kojom se pokušava uhvatati nešto od raspršenog smisla egzistiranja u postapokalipsi naših dana.