TKO LETI, VRIJEDI
Slučajna smrt jednog anarhiste, po drami Darija Foa, rediteljka: Maja Maletković
Premijera u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, petak, 22. april 2016.
U poplavi desničarskih napora da svet vrate u mračne vode primitivne kapitalističke eksploatacije, ponovo se čuo glas nemilosrdnog kritičara i ismejavača, nobelovca, italijanskog pisca Darija Foa. U savršenom skladu ideje pisca i stila igre glumaca, u suptilnoj i sasvim jasnoj režiji mlade Maje Maletković, gledali smo autentično izdanje narodske groteske, na formu savremene komedije del arte – znači do kraja kritičke komične igre na strašne i ozbiljne teme. Dogodilo se nešto što se u poslednje vreme veoma retko događa na našim scenama – odabran je zaista ozbiljan pozorišni tekst, tekst koji pokreće bitna pitanja svakog totalitarnog društva, naročito društva koje se predstavlja za demokratsko a upražnjava najbrutalniju represiju, uvek pod izgovorom zaaštite građana od opasnih ekstremista, što već godinama pratimo posle sve češćih atentata u velikim gradovima kapitalističkih imperija. Nema u ovom tekstu nikakvog parolaškog dociranja o pravdi i nepravdi – ima samo visprenog poigravanja sa surovom stvarnošću i vedrog prometanja ideja kroz vešto konstruisane kraktere tipičnih likova – klovna – anarhiste i surovih, tupavih policajaca-ubica.
Čapkunski duh veselog Darija Foa iznedrio je neponovljivu lakrdiju o teroru – skoro nemoguću kombinaciju nasilja i zabavnog scenskog izraza. Moram priznati da je to baš onaj duh koji su mladi demonstranti iskazivali u vreme velikih zimskih demosnstracija u Beogradu 1997. godine dok su se igrali blokade u Kolarčevoj ulici, gde su izvodili ludorije pred zamrznutim pretorijancima Slobodana Miloševića i ostalih satrapa iz SPS-a i JUL-a, koji su trenirali strogoću nad šačicom najizdržljivijih pobunjenika do konačnog farsičnog razrešenja – crkvene procesije koja je ukinula blokadu. Dario Fo je samo pažljivo posmatrao život oko sebe i našao sve rašrafljene zglobove raspadnutog sistema i raskrinkao ih smehom. Njegovo izvežbano oko našlo je niz paradoksa u svakodnevnom šablonu ponašanja bahate policijske kamarile u tobožnjoj odbrani bezbednosti društva, kad su sva sredstva dozvoljena – najpre iskonstruišu krizu, a onda uvode sve nove i nove mere bezbednosti koje su tada, ne samo opravdane, nego i opšte prihvatljive.
www.jdp.rs
Predstava Jugoslovenskog dramskog, mlade rediteljke Maje Maletković i ekipe nadahnutih i veštih glumaca: Nikole Đurička, kao pokojnog anarhiste i Bojana Dimitrijevića, Nikole Rakočevića, Miloša Samolova i Joakima Tasića kao policajaca-ubica, uz pomoć državotvorne novinarke Marte Bjelice, uspela je da prenese duh vesele inteligencije i neobičnog, ubitačnog, renesansnog humora, punog neodoljivih žaoka namenjenih nadmenim vlastodršcima i njihovim bahatim policajčinama, primitivnim kukavicama-nasilnicima koji se kite svojim nalickanim uniformama dok ih, kao u ovoj priči, hladnokrvno bacaju kroz prozor visokiuh zgrada policijskih uprava. Dakle, u ovoj priči Darija Foa, maestralno je uhvaćen jedna ceo sistem nasilja u ime države. Jedan anonimni građanin uhvaćen je u blizini nekog tržnog centra u kome je eksplodirala neka podmetnuta bomba i, pošto je utvrđeno uvidom u njegov policijski karton, da je simpatizer anarhista – uhapšen je i posle tri dana surovog ispitivanja među zidinama policijske stanice, surovo je bačen kroz prozor sa trećeg sprata, odakle je pao pred novinare u toku konferencije za štampu. Od te paradoksalne vesti genijalni levičarski komičar Dario Fo napravio je urnebesnu društvenu komediju, a ekipa predstave Slučajna smrt jednog anarhiste zaprepašćujuće svežu i komunikativnu političku farsu, sasvim primerenu opštim društvenim okolnostima savremenog sveta. Sloj po sloj, slažu se apsurdni detalji veselog raskrinkavanja sumanute logike i prakse policijskog aparatra, sve dok narečeni ludak-anarhista, u vispreno izabranoj ulozi sudije Vrhovnog suda, ne natera policajce da, u blesavoj rekonstrukciji ispitivanja i ubistva – zapevaju Internacionalu. To je svakako bio vrhunac ovog scenskog događaja.
Kad govorimo o ovoj predstavi, moramo reći da je njen stub i oslonac, neobično aktivni i duhoviti Nikola Đuričko, u vrlo složenoj, a tako jednostavnoj ulozi ludaka-glumca-anarhiste. Đuričkova vesela razigranost, duhovitost i šarm, potpuno su otvorili ovaj komad – rasvetljeni su svi uglovi sarkastičnog poigravanja sa uvreženim šablonima koji se u policiji vekovima primenjuju, tačno kako je Dario Fo, sasvim renesansno ali i sasvim joneskovski, hrabro zamislio. Uz Nikolu Đurička i svi ostali glumci igrali su lako, inteligentno i sa savršemnim osećajem za stil i žanr, a ni jedno ni drugo nije bilo ni proizvoljno ni naivno izabrano. Rediteljka je precizno definisala stilske nijanse svakog glumca, u detalju i u celini. Dovoljna mera farse, dovoljna mera groteske, dovoljna mera burleske, dovoljna mera komedije situacije... Duhovita i rečita bila je scenografija Vere Stanišić, jednostavna i funkcionalna na malom scenskom prostoru – imali smo duhovit susret sa nekom famoznom policijskom stanicom sa specijalnom sobom za ispitivanje, usred kancelarijskog prostora.
Iskrene preporuke za pažljivo gledanje.