Beton br.141
Petak 29. april 2016.
Piše: Goran Cvetković

TKO LETI, VRIJEDI

Slučajna smrt jednog anarhiste, po drami Darija Foa, rediteljka: Maja Maletković

Premijera u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, petak, 22. april 2016.

 
U poplavi desničarskih napora da svet vrate u mračne vode primitivne kapitalističke eksploatacije, ponovo se čuo glas nemilosrdnog kritičara i ismejavača, nobelovca, italijanskog pisca Darija Foa. U savršenom skladu ideje pisca i stila igre glumaca, u suptilnoj i sasvim jasnoj režiji mlade Maje Maletković, gledali smo autentično izdanje narodske groteske, na formu savremene komedije del arte – znači do kraja kritičke komične igre na strašne i ozbiljne teme. Dogodilo se nešto što se u poslednje vreme veoma retko događa na našim scenama – odabran je zaista ozbiljan pozorišni tekst, tekst koji pokreće bitna pitanja svakog totalitarnog društva, naročito društva koje se predstavlja za demokratsko a upražnjava najbrutalniju represiju, uvek pod izgovorom zaaštite građana od opasnih ekstremista, što već godinama pratimo posle sve češćih atentata u velikim gradovima kapitalističkih imperija. Nema u ovom tekstu nikakvog parolaškog dociranja o pravdi i nepravdi – ima samo visprenog poigravanja sa surovom stvarnošću i vedrog prometanja ideja kroz vešto konstruisane kraktere tipičnih likova – klovna – anarhiste i surovih, tupavih policajaca-ubica.

Čapkunski duh veselog Darija Foa iznedrio je neponovljivu lakrdiju o teroru – skoro nemoguću kombinaciju nasilja i zabavnog scenskog izraza. Moram priznati da je to baš onaj duh koji su mladi demonstranti iskazivali u vreme velikih zimskih demosnstracija u Beogradu 1997. godine dok su se igrali blokade u Kolarčevoj ulici, gde su izvodili ludorije pred zamrznutim pretorijancima Slobodana Miloševića i ostalih satrapa iz SPS-a i JUL-a, koji su trenirali strogoću nad šačicom najizdržljivijih pobunjenika do konačnog farsičnog razrešenja – crkvene procesije koja je ukinula blokadu. Dario Fo je samo pažljivo posmatrao život oko sebe i našao sve rašrafljene zglobove raspadnutog sistema i raskrinkao ih smehom. Njegovo izvežbano oko našlo je niz paradoksa u svakodnevnom šablonu ponašanja bahate policijske kamarile u tobožnjoj odbrani bezbednosti društva, kad su sva sredstva dozvoljena – najpre iskonstruišu krizu, a onda uvode sve nove i nove mere bezbednosti koje su tada, ne samo opravdane, nego i opšte prihvatljive.


Slucajna-smrt-jednog-anarhiste-foto-Nenad-Petrovic-2

www.jdp.rs


Predstava Jugoslovenskog dramskog, mlade rediteljke Maje Maletković i ekipe nadahnutih i veštih glumaca: Nikole Đurička, kao pokojnog anarhiste i Bojana Dimitrijevića, Nikole Rakočevića, Miloša Samolova i Joakima Tasića kao policajaca-ubica, uz pomoć državotvorne novinarke Marte Bjelice, uspela je da prenese duh vesele inteligencije i neobičnog, ubitačnog, renesansnog humora, punog neodoljivih žaoka namenjenih nadmenim vlastodršcima i njihovim bahatim policajčinama, primitivnim kukavicama-nasilnicima koji se kite svojim nalickanim uniformama dok ih, kao u ovoj priči, hladnokrvno bacaju kroz prozor visokiuh zgrada policijskih uprava. Dakle, u ovoj priči Darija Foa, maestralno je uhvaćen jedna ceo sistem nasilja u ime države. Jedan anonimni građanin uhvaćen je u blizini nekog tržnog centra u kome je eksplodirala neka podmetnuta bomba i, pošto je utvrđeno uvidom u njegov policijski karton, da je simpatizer anarhista – uhapšen je i posle tri dana surovog ispitivanja među zidinama policijske stanice, surovo je bačen kroz prozor sa trećeg sprata, odakle je pao pred novinare u toku konferencije za štampu. Od te paradoksalne vesti genijalni levičarski komičar Dario Fo napravio je urnebesnu društvenu komediju, a ekipa predstave Slučajna smrt jednog anarhiste zaprepašćujuće svežu i komunikativnu političku farsu, sasvim primerenu opštim društvenim okolnostima savremenog sveta. Sloj po sloj, slažu se apsurdni detalji veselog raskrinkavanja sumanute logike i prakse policijskog aparatra, sve dok narečeni ludak-anarhista, u vispreno izabranoj ulozi sudije Vrhovnog suda, ne natera policajce da, u blesavoj rekonstrukciji ispitivanja i ubistva – zapevaju Internacionalu. To je svakako bio vrhunac ovog scenskog događaja.


Kad govorimo o ovoj predstavi, moramo reći da je njen stub i oslonac, neobično aktivni i duhoviti Nikola Đuričko, u vrlo složenoj, a tako jednostavnoj ulozi ludaka-glumca-anarhiste. Đuričkova vesela razigranost, duhovitost i šarm, potpuno su otvorili ovaj komad – rasvetljeni su svi uglovi sarkastičnog poigravanja sa uvreženim šablonima koji se u policiji vekovima   primenjuju, tačno kako je Dario Fo, sasvim renesansno ali i sasvim joneskovski, hrabro zamislio. Uz Nikolu Đurička i svi ostali glumci igrali su lako, inteligentno i sa savršemnim osećajem za stil i žanr, a ni jedno ni drugo nije bilo ni proizvoljno ni naivno izabrano. Rediteljka je precizno definisala stilske nijanse svakog glumca, u detalju i u celini. Dovoljna mera farse, dovoljna mera groteske, dovoljna mera burleske, dovoljna mera komedije situacije... Duhovita i rečita bila je scenografija Vere Stanišić, jednostavna i funkcionalna na malom scenskom prostoru – imali smo duhovit susret sa nekom famoznom policijskom stanicom sa specijalnom sobom za ispitivanje, usred kancelarijskog prostora.


Iskrene preporuke za pažljivo gledanje.

AntiCement arhiva

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2010.

2009.

2008.

2007.