Beton br.141
Četvrtak 26. februar 2015.
Piše: Aleksandar Novaković

SVI SMO IN

Film Unutra (2015) Mirka Abrlića i Jelene Marković

 

Ovaj klaustrofobičan film, smešten u specijalnu zatvorsku bolnicu, tj. odeljenje za narkomane, potpisuju Mirko Abrlić (1969), kojem je ovo prva režija, kao i prvi realizovani scenario za dugometražni igrani film i Jelena Marković (1972) (Država; Veze, dokumentarni film). Ovaj film, nimalo slučajno, nastavlja storiju Države u kojoj se Jelena Marković bavila vivisekcijom funkcionisanja državnog sistema i konspirativnih igri tajnih službi i interesnih grupa. Umesto intelektualaca u fokusu su ljudi sa društvene margine a nit priče nije kao u prethodnom ostvarenju Markovićeve podeljena na dve paralelne niti s postmodernističkim tendencijama. Unutra je realistična storija s težištem na surovosti svakodnevice i jedinstvenom linijom pripovedanja.


 

Film Unutra u svom fokusu ima odnos između glavnog junaka Jovana, heroinskog ovisnika, inače studenta iz Ćuprije (Aleksandar Milisavljević) i zatvorskog „kapoa“ Mareta (Đorđe Erčević), siledžije i narko dilera. Jovan isprva samo verbalno prihvata Maretov autoritet da bi postepeno, tokom filma, postao njegov poslušnik, pa ovisnik, potpuno izgubivši svoj integritet. Uz prećutnu saglasnost uprave zatvora, jedni robijaši vladaju drugim robijašima. Dramaturški gledano, storija filma predstavlja storiju o psihofizičkom propadanju pojedinca pod pritiskom dehumanizovane sredine. Naracija, način oblikovanja likova i teška atmosfera podsećaju na kultni australijski film koji pripada zatvorskom podžanru Ghosts…Of The Civil Dead Johna Hillcoata iz 1988. godine, u kojem je jedan od scenarista (i jedna od glavnih uloga) bio čuveni roker Nick Cave.


unutra_f5

Fotografije u tekstu: scene iz filma "Unutra"  

NEKO NAS POSMATRA, NEKO NAS STALNO GLEDA…


Prateći sudbinu Jovana koji je imao tu nesreću da se „poveže s pogrešnim društvom“ i zbog svoje plahovite reakcije (potukao se s mladićem koji je vređao njegovu devojku) dospe u zatvor, možemo vrlo lako shvatiti da Jovan predstavlja dobar deo mladih ljudi ove zemlje. Naime, on nema kritički odnos prema društvenoj stvarnosti i,  kao pravi „dobar dečko“, guta „državnu“ lektiru koja mu se nameće kao stabilizujuća vrednost. Nosi ogrlicu s krstom a u selidbi iz „prelaznog“ u „čvršće“ odeljenje, sa svojim retkim stvarima pakuje i Vreme smrti Dobrice Ćosića. Jovan se u novom zatvorskom bloku upoznaje sa zemljakom, Savom, koji je drogu zamenio Bogom. Sava (nomen est omen) sluša duhovnu muziku a na zidu iznad Savinog kreveta caruje isečak iz novina na kojem je mrgodni vladika Nikolaj Velimirović.


Jovan i Sava predstavljaju najniži sloj u zatvorskom „lancu ishrane“. Oni se nemoćno prepuštaju pragmatičnim liderima na vrhu zatvorske piramide (Mare), iza kojih stoji kriminogeni kapital koji spolja liferuje opijate u zatvor. Ispod su Maretovi cimeri, nabildovani momci, prava pretorijanska garda, koji vode računa o tome da lider bude poštovan i da se droga plaća na vreme. Zanimljivo je da pretorijanci imaju i drugu funkciju – oni su neka vrsta policije u odsustvu stražara. Robijaši, pod paskom Maretovih momaka, ne smeju da se međusobno tuku ili prave ispade. Najniži rade zipa u hodniku (stražare ispred spavaonice u kojoj se diluje droga), prenose poruke, rade kao mule (švercuju drogu u stomaku), prodaju patike i trenerke za paketiće. Ponižavajući, riskantni, bedno plaćeni poslovi potčinjenih i raskoš i udobnost Mareta i njegove ekipe neodoljivo podsećaju na socijalne razlike između radnika i tajkuna, recimo. Na izrabljenima je da izaberu da li će biti poslušni i dobiti obrok (drogu) ili će „gladovati“, tj. skidati se na suvo s obzirom da sva sledovanja lekova namenjenih detoksikaciji robijaša idu Maretu.


Najbizarnije je to što se u hodniku kaznionice nalaze kamere koje prate svaki pokret robijaša, ali stražari ne preduzimaju ništa, čak ni onda kada hodnicima teturaju očigledno drogirani robijaši. Policijske akcije su sporadične i simbolične. Policiji je bitno da, zahvaljujući kriminalcima koji rade za državni sistem, „drži stvari pod kontrolom“.  Zdravstvena služba je, kao i na slobodi, lišena svake empatije. U sceni u kojoj se Jovan žali na snažnu zubobolju dobija od medicinske sestre parče gaze da ga prisloni na obraz a psihijatar u razgovoru s Jovanom, umesto da ispita korene kažnjenikove anksioznosti, ispaljuje besmislene fraze.


unutra_f2


SAD SAM ŠTIĆENIK, IMAM SVE ŠTO ZAŽELIM!


Ko predstavlja vlast? Logično je reći da je to Mare koji je okružen svitom s patriotskim tendencijama, urešenom krstovima (jedan od njih se krsti dok odjekuju zvona iz pravca obližnje crkve), ali to nije slučaj. Mare je postavljen „spolja“, od svog bosa, policijskog šefa ili nekog političara. Drčan, ali spreman da sasluša ako mu je to u interesu, zadrt po pitanju isplate, ali darežljiv prema svojim satrapima, diler, ali ne i ovisnik, Mare je, u suštini, jevtini harizmarh, zastupnik nevidljive instance moći.


Odnos zvuka i slike je posebno zanimljivo rešen u filmu. Naime, iako je dobar deo filma smešten u svetlom enterijeru (radnja filma se odvija u toku leta), teški, uznemirujući zvukovi čine sumornu i napetu zatvorsku atmosferu još težom (brujanje motora automobila, spomenuta crkvena zvona, huka raznih uređaja u samom zatvoru). Vesti s radija se kreću između sneveseljavajućih (beskrajne skupštinske debate i prepucavanja Ministarstva odbrane s javnošću) i onih sa ironijskom i sarkastičnom podlogom (reklame za turističke agencije i nagradne igre).


Ispoljeno je dobro poznavanje funkcionisanja „nevidljivih“ zatvorskih struktura i autentično korišćenje zatvorskog argoa, što celoj priči daje gotovo dokumentarnu težinu. Dijalozi su bez opsesije, tako karakteristične za srpski film, zvane jaka replika. Unutra pored svoje direktnosti, snage izraza i aktuelnosti, poseduje još jednu vrednost: glumu netipičnu za ove prostore, onu koja se ne trudi da „preskoči rampu“ i pretvori likove u karikature.


NAPOLJU?


Unutra je film koji je nastao bez mnogo sredstava, sa široj javnosti manje poznatim glumcima, tretirajući temu koja je i dalje društveni tabu. Ovog filma neće, po svoj prilici, biti na bilbordima niti će ga gromoglasno najavljivati u medijima. Biće, međutim, prikazan na FEST-u, pred publikom kojoj će biti prepušteno da se zapita da li se granica između robije i „normalnog života“ potpuno izgubila.

AntiCement arhiva

2021.

2020.

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2010.

2009.

2008.

2007.