Beton br.141
Sreda 23. oktobar 2013.
Piše: Haris Imamović

PRIČE IZ KLAONICE

 

 

U Hašekovom Razgovoru s cenzorom načelnik policijske cenzure Jose Maria Linares objašnjava Marianu Melgareju, dramskom piscu, da je njegov komad Peć i ugljen zabranjen zbog političkih aluzija i namjere da se izazove politički skandal. Čim je pročitao, kaže Linares, naslov 'Peć i ugljen' znao je - sve! Samo mu je još ostalo nejasnim kako je pisac saznao da je otac generala Placida Yoneza bio torbar u Jugavi, a da je majka ministra unutrašnjih poslova Garantizadora Chuisage prodavala ugljen u Birquesu, u potosijskom departmanu?

 

U Melgarejovom komadu peć guta ugljen. “Kako ste”, pita cenzor književnika, “saznali da će generalu Placidu Yonezu biti dodijeljena i dužnost ministra unutrašnjih poslova, koju je sve do sada obavljao general Garantizador Chuisaga?'' Uzalud naš dramaturg pokušava objasniti da on to nije saznao i da peć nije general Yonez, niti je ugljen general Chuisaga, već da je peć - peć, a ugljen da je samo ugljen. Cenzura je zabranila komad i zatvorila pozorište u kojem je izveden.

      

 

Političko-ideološka određenja

 

Nema tog Linaresa koji bi danas mogao zabraniti Andreju Nikolaidisu da napiše roman koji će biti peć za književnog junaka Milorada Dodika, koji će biti cjepanica. I to je dobro. Problem je, međutim, što je to oslobađanje književnosti od pritiska cenzura dovelo samu tu književnost do jednog linaresovskog shvatanja. Borba za slobodu pretvorila se u borbu za nametanje. Tako većina današnjih književnih kritičara čita književnost baš kao i Linares, tražeći u njoj samo političke aluzije i povode za začinjanje političkih skandala. Kao Linares, dakle, često i proizvoljno, jer su im to omogućile poststrukturalističke teorije po kojima tekst znači ono što čitalac misli da znači. Jedina je razlika što takvi ''angažovani'' književni kritičari kad u peći prepoznaju generala Yoneza, a u balvanu - predsjednika Dodika, za razliku od cenzora, ne traže zabranu knjige, niti da se književnik pošalje u logor, već je to znak da je književno djelo dobro.

 

Naravno da ne treba zabraniti knjige u kojima je glavni junak balvan koji predstavlja Milorada Dodika ili Milorad Dodik koji predstavlja balvan, ali isto tako političko-ideološko određenje autora ne može biti kriterij za vrednovanje književnih djela. Inače bi Radomir Konstantinović bio bolji romansijer nego što jeste, a Dostojevski gori nego Radomir Konstantinović.

 

bilbord prijedlog 3

 

U tom osvjetljenju želimo posmatrati i roman Damira Šabotića Nađi me. Roman govori o sudbini djevojčice Melihe koja u toku rata ostaje bez roditelja i brata: roditelji su poslali djecu u Crnu Goru kod rodbine i kasnije su izgubili svaki kontakt; brata su uhapsile i strijeljale crnogorske vlasti. Melihu, usamljenu, odbačenu, preplašenu, iz izbjegličkog doma prvo odvodi jedan mesar, a kasnije, kada ju - kako joj kaže - pokušava vratiti njezinoj tetki u Baru, djevojčica bježi od njega i nastavak njezine sudbine ostaje nam nepoznat. Šabotić, dakle, govori o ratu, hapšenjima i ubistvima, o zločinima koje su sporovodile crnogorske vlasti nad bosanskim izbjeglicama.

 

Da napisati dobru književnost znači govoriti o ratnim zločinima, osuđujući njihove izvršioce, onda bi prethodnih nekoliko rečenica bila savršena književnost. Logika ideološke kritike daje temelje za takav sud. Očigledno je, međutim, da je ta logika daleko od istine. Zašto je onda Šabotićev roman dobra književnost? Zato što ima mesa u sebi. I ne samo zato što je jedan od glavnih junaka romana mesar. Stvarnost o kojoj govori Šabotić je oživio s obiljem detalja, dočarao ju je u dovoljnoj mjeri da se ne može svesti samo na niz fraza. Šabotićeva priča i njeni junaci nisu očitovanje apstrakcija, već su, najčešće, prilično individualizirani. To nisu ''obični ljudi'' i Šabotić zna ono što slabi romansijeri ne znaju: da obični ljudi nisu obični, da su zapravo vrlo neobični, da treba samo znati dobro posmatrati i da je obično pisanje o ''običnim ljudima'', tj. stereotipima i frazama, daleko od književnosti.

 

 

Gorko sjećanje

 

Meliha nije bilo koja djevojčica koja je ostala bez roditelja, već ona preplašeno-šutljiva koja u snu toliko škrguće zubima da joj je Pepa - njena sustanarka u izbjegličkom kampu - davala gumenog morskog konjica da drži u ustima dok spava kako ne bi polomila zube. Pepa također nije bilo koja, obična žena koja je završila u izbjegličkom kampu, već ju je rat spasio - ako se uopće smije tako reći - od muža koji ju je tukao mokrim konopcima i zapalio je tako da joj stomak nakon toga liči na nagorjeli hljeb. Njena koža je gorko sjećanje, ugljenisano tijesto. Kuda da ona ide, šta da želi?

 

A, opet, i ta Pepa nije ilustracija pojma ''žene žrtve u ratu'', već sarađuje s upravnicom kampa Martom koja joj plaća za različite usluge kafom i hranom. Pepa, na primjer, pomaže Marti da preda Melihu u ruke Mesaru, bivšem ratniku u Hrvatskoj, kojem je žena rodila mrtvo dijete, a kasnije se ta njegova žena i sama otrovala. Čitalac u tim trenucima, baš kao ni sami junaci, ne zna tačno šta Mesar kani uraditi s djevojčicom. Hoće li, možda, da se pomoću djevojčice domogne njenog brata kojeg će prodati vlastima?

 

Kompozicija romana je faulknerovska (iz Abšaloma i Svjetlosti u avgustu): sve se već skoro desilo, samo početak i kraj priče dati su u prezentu; ostatak je perfekt, pokušaj razmrsivanja čvora događaja, objašnjenje te početne situacije, uranjanjem u prošlost, i davanje okvira za razumijevanje završne. Roman počinje  scenom u kojoj se Mesar i Meliha voze u kamionetu. Ali ne završava scenom u kojoj Meliha iskače iz jurećeg kamioneta i bježi u šumu: to je predzadnja scena. Zadnja scena je ona u kojoj se Mesar, umirući, pokušava sjetiti djevojčicinog lica i tada više nije upitna njegova empatija.

 

Ali dotad odnos između njih dvoje nije prosti odnos između dobrog zlikovca i žrtve koja vjeruje u njegovu dobru namjeru. Meliha sve vrijeme sumnja u njegove dobre namjere. A i sam Mesar je predstavljen kao da balansira na žici između dobre i zle namjere. On čak poteže karabin i nišani u bježeću djevojčicu. Tek na kraju, kako je već rečeno, biva sasvim jasno da nije zlonamjeran, nimalo. On zna da je ne može ubijediti u to i zato je pušta da bježi. Da li joj je time pomogao?

 

 

Nađi me

 

S druge strane, sasvim je jasna plemenitost i simpatija koju osjeća mladi Leopold, radioamater i slikar, u njegovom pokušaju da pomogne Melihi. On, kad ju je Mesar već odveo, crta njezine portrete s natpisom: ''Nađi me''. Time taj (etički osviješćen i angažiran) umjetnik postiže samo da ga policija pretuče, a kasnije - kad postaje previše ustrajan - i likvidira. Njegov kolega radioamater Karlo isto tako misli da je zavladao fašizam, protiv je zločina, ali on se pita kome i kako Leopold može pomoći? I s čime? S portretom i natpisom? Kome je upućen taj natpis? Djevojčicinom mrtvom bratu? Djevočicinim (možda živim) roditeljima? Ali gdje su oni? I gdje je djevojčica? To ''nađi me'' ništa ne znači i nikom neće pomoći. Karlo cijelo vrijeme brine samo o tome kako da svog nijemog kanarinca pouči govoru, nervira ga samo to što je ta ptica mutava.

 

61

 

S treće strane, Mesar je na rubu da postane Schindler, a Schindler je dokaz da se i u najtežim vremenima može nešto uraditi. I to se ne radi na način Leopolda, umjetničkim djelima. Postoji čak, na jednom mjestu, slutnja da Mesar nije švindler, već da je pomogao nekim muslimanskim muškarcima koje mu je upravnica Marta (njegova ljubavnica - i to je njen motiv, a ne ideološko ludilo) prodala da bi ih on opet prodao vlastima: pobjegli su prije dolaska policije. Ne znamo da li im je Mesar pomogao, niti da li je Meliha ostala živa. Šabotić je od onih pripovjedača koji su posjednici bjesomučnog saznanja o preobilnom području najrazličitijih mogućnosti i zato ostavlja prostor slutnji. Slutnja, međutim, kod njega nije spekulativna, matematička, vansituacijska, već je emocionalno obojena pričom o krvavoj zamršenosti sudbina tih pet-šest junaka koji su u fokusu romansijerove pažnje. Tako se na kraju čitalac, zajedno s umirućim mesarom, sjeća priče o dječaku koji je, kao i Meliha, ostao bez majke. Petogodišnjak se, nakon što ga je majka ostavila, smanjio toliko da je na kraju ličio na zrno graška. Skrivao se u kutijicama i ladicama sve dok jednom, zbog neopreznog očevog pokreta, nije pao u šoljicu s čajem od majčine dušice i utopio se prije nego je dočekao šesti rođendan.

 

Ako bi se ovo djelo pokušalo proglasiti značajnijim nego što jeste, onda bi se moralo kazati da u historijskopoetičkom smislu Šabotić ne donosi velike invencije u oblasti romanesknih struktura. Autor je uspio da njegovi junaci, većinom, nisu jednodimenzionalno motivisani, da nisu ilustracije pojmova, ali neki su nedovoljno razvijeni: upravnik, doktor Petrović, Leopold. Možda Šabotić nije imao hrabrosti da u potpunosti iznevjeri horizont očekivanja publike navikle na dobre i loše dečke u većem broju djela bh. ratne literature. Očigledno je i da je romansijer, još uvijek, pod pritiskom impresija svog čitanja Ive Andrića o čemu svjedoče njegove mudre starice Pepa i Jefimija, koje u svakoj replici daju neku gnomu. O čemu svjedoče i trenuci kad se sam pripovjedač ovog romana pretvori u takvu mudru staricu tipa Ive Andrića.

 

Problem predstavlja i uvođenje političko-historijskih rezoniranja. Tako, na primjer,  Leopold odjednom shvata da je čitav projekat strijeljanja muslimanskih muškaraca zapravo upravljan od strane fašističke države! Rezoneri su ovdje u pravu, ali njihov komentar je estetski nefunkcionalan. Naime, čitav tok romana je sugerisao ovo što rezoneri zaključuju i onda su njihovi komentari, takoreći, u funkciji balasta. Kao kada vam neko ispriča vic, i vi se nasmijete, i onda vam još taj vaš sagovornik objasni šta je u tom vicu smiješno: naravno da ćete osjetiti da vas potcjenjuje. Šabotić nije napisao vic, ali kad je već uspio ispripovijedati ratnu stvarnost tako da ona samu sebe osuđuje, nepotrebno mu je uvođenje likova-rezonera. Srećom takve estetske manjkavosti nisu mnogobrojne, pa se može zaključiti da je Šabotić napisao solidan roman.

 

 

                                                           (prikaz je objavljen u listu BH Dani)

AntiCement arhiva

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2010.

2009.

2008.

2007.