Beton br.141
Ponedeljak 27. januar 2014.
Piše: Haris Imamović

PREKO RIJEKE, PA U ZEMLJU

Elis Bektaš: Margine (Dobra knjiga, Sarajevo, 2013)

 

 

http://www.elektrobeton.net/tenderska-dokumentacija/bez-price-u-stroju/

 

 

 

Nikolaj Kuznjecov je bio toliko napredovao u svom obavještajnom zanimanju, glumeći njemačkog vojnika u Rovnu, da je u jednom trenutku razmišljao čak o tome da kidnapuje Hitlera u Jakušnicama i odvede ga u Moskvu na popodnevni čaj sa Staljinom. Operacija koja se zvala Lov na ćurana propala je čudnom igrom slučaja, zbog Hitlerove odluke da ranije napusti Glavni stan komande Istočnog fronta. Hitlerova odluka nije bila uzrokovana bilo kakvim saznanjima o operaciji Lov na ćurana. Hitler je kasnije saznao i za tu operaciju i kako ga je njegova slučajna odluka spasila, pa mu, budući da je bio luđak kakav je bio, nije preostalo ništa drugo nego da pomisli: “Čuva Bog Adolfa svog.”

 

119084162 

 

Oberlajtant Zibert

 

Kuznjecov će kasnije dokazati da sudbinu ipak kroji snaga vlastite ličnosti, a ne igra slučaja, pa će - kao prvi sovjetski vojnik, koji je saznao za operaciju Citadela (da će se kod Kurska desiti najveća bitka u svjetskoj istoriji, tj. da će njemačka tenkovska ofanziva morati naići na dubok sistem odbrambenih i taktika kontranapada) - postati jedan od najzaslužnijih pojedinaca u pobjedi nad fašizmom. Tako je on, vješto glumeći običnog njemačkog oberlajtanta - Paula Ziberta, uspio izvršiti nadljudsku stvar - nadmudriti i iznenaditi najsposobnije ljude tog svijeta blitzkriega: Guderiana, Von Mansteina, Keitela, Zeitzlera... Kuznjecov je bio čovjek koji je - kako kaže jedan njegov biograf - uzdrmao Treći rajh. Teško je povjerovati u priču po kojoj je jedan čovjek, ma kakav da je ljepotan i psiholog bio, izigrao vojsku Trećeg rajha! Čovjek u to povjeruje tek kada sazna, čitajući Čovjeka koji je uzdrmao Treći rajh, da je Kuznjecov, i za vrijeme dok je bio oberlajtant Zibert, pričao ponekad u snu. Na ruskom, jasno.

 

Poezija Elisa Bektaša (Margine, Dobra knjiga, Sarajevo, 2013.) emanira sentiment sličan onome kojeg sugeriše prethodno navedena priča o udjelu karaktera i slučaja u sudbini Kuznjecova, da ne kažem u kretanjima historije ili nečega još šireg. Onaj koji govori u Marginama sličan je lažnom oberlajtantu Zibertu. I to ne samo zbog tematske poveznice: obojica su vojnici. Ne samo ni zbog nejedinstva identiteta kod obojice: Bektaš je pjesnik u uniformi vojnika ili vojnik u formi pjesnika; njegova je forma stroga baš tako, vojnički. Ali ne, nisu samo to suglasja, već se tu može praviti analogija po liniji iskustva.

 

Bektaševi stihovi sugerišu upravo jedno intenzivno, kuznjecovljevsko iskustvo u kojem čovjek veličinom svoje energije, snagom svog karaktera, brilijantnošću svoje domišljatosti, nadilazi samog sebe, a opet kad sumira cijelo to iskustvo vidi da je bio sitan mrav pred cipelom slučaja, vidi da ga je ona tek slučajno promašila i pogazila neke druge mrave za koje je sad svejedno jesu li bili manje sposobni ili više od onog koji ih se sjeća. Divljenje čovjeku koji je, unutar sebe krije čitav jedan kosmos (divljenje, npr, silini jedne naoko smiješne ljubavi, one koju osjeća onaj Hemingwayev osijedjeli i kljasti pukovnik prema svojoj sedamnestogodišnjoj grofici, u pjesmi Preko reke), ali i smijanje čovjeku koji se divi samom sebi, pjesnikovo smijanje samom sebi, kljastom sebi, naspram kojega su mačka ili patka - savršen bitak, to jedinstvo emocionalne kontradikcije je ono što, u većini slučajeva, čuva ovog pjesnika da zapada u banalnosti formalne, nedijalektičke emocionalne logike, u banalnosti oštrih razlika: ja sam dobar, a svijet je zločest, ili: svijet je dobar, a ja ne valjam, u te formule koje bi, da su kazane od strane ozbiljnih ljudi, bile emocionalni testamenti samoubica.

 

Adolphe_Yvon_(1817-1893)_-_Marshall_Ney_at_retreat_in_Russia

 

Maršal Ney

 

Kad su Napoleonovog maršala Neya, na kraju, poslije kraha na Waterloou (finita la comedia) izveli pred streljački vod, njegove su posljednje riječi bile - komande vojnicima koji ga strijeljaju. Paradoks.

 

U pjesmi Ni-šani! Pa-li! Bektaš izražava sličan sentiment, sličan krah i slično dostojanstvo, sličnim paradoksom:  a patuljci kad streljaju / to je golema muka // usled niskog rasta / usko nišane / umesto srca / osuđeniku raskomadaju utrobu. Patuljci izgledaju neozbiljno kad strijeljaju, ne mogu kako treba ni nanišaniti, pa pogode stomak, onaj koji je strijeljan velik je spram tih najsmješnijih streljača, kao Zeus. Ali to je i najmanje smiješno: znate li koliko se dugo / i uz kakvu sumnju umire/ sa prostreljenim crevima // negde sam čuo / da je jebena žeđ najstrašnija. Strašno, dakle, ne samo smiješno. Možda bi još strašnije i smješnije bilo popiti vode, pa ju gledati kako odmah iskače iz predsmrtne utrobe.

 

Tu je sudbina, i ona će se izvršiti, kobeljao se ili ne, čovjek je u njezinom čvrstom zagrljaju: ta žena odlučuje hoće li zagrljaj preći u davljenje ili u poljubac. Čovjek je može šarmirati, možda ga ona i zavoli, ali to nije neminovno. Makar bio šarmantan kao Byron, snažan od Herakle, lucidniji od Sokrata, ipak ona odlučuje. Tu ženu se ne može slagati, ni prevariti, ona je veća od bilo kojeg čovjeka i bilo koje žene. To je Bektašev sentiment. Kod ovog pjesnika je taj fatalizam poput olovnog prah u grudima, ali nije omča koja davi čovjeka. Emocionalni paradoks koji izvire iz vrela iskustva i presipa se u čašu poetskog paradoksa, nije ni lijek ni otrov, već oboje. Bektaševa poezija je ludi alkohol koji je i ekstaza i mamurluk: ekstaza pred Neyevim predsmrtnim dostojanstvenim činom, mamurluk pred Neyevom smrću. Bektaš zna (čitaocu prenijeti) koliko je rijeka života neizvjesna i koliko je zemlja smrti izvjesna. I da je žeđ, kao međupodručje, najgora.

 

Russland-Nord, Erich von Manstein, Brandenberger

 

Feldmaršal Manstein

 

Za feldmaršala Ericha von Mansteina neki tvrde da je bio nacista, neki tvrde da je bio samo vojnik. On tvrdi da je bio samo vojnik. Da nije imao moć donošnja političkih odluka, pa čak ni onih vojnih, kad je Hitler preuzeo komandu u Generalštabu. Tako je, kako kaže u svojim memoarima, iz čisto vojničkih razloga, savjetovao Hitleru da ne započinje rat protiv Rusije, dok ne završi onaj protiv Engleske. Hitler mu je na to odgovorio: ''Naravno da to neću učiniti. Pa zar vi mislite da sam ja nekakav idiot?!'' Manstein kaže da ne zna je li Hitler bio idiot ili nije, ali kaže da se sjeća kako je Njemačka, nedugo poslije tog razgovora, zaratila i s Rusijom. Nešto kasnije i s Amerikom.

 

Ima i u Marginama slične socijalne, psihološke i antropološke kritičke ironije, opjesničene, proistekle iz vojničke, ljudske nemoći i razočarenja, kad je sudbina zgurana u listić naredbe ili kad srce kuca taktom pisaće mašine gromovito brze generalštapske daktilografkinje. Neka čitalac pogleda sljedeće stihove (pjesma Crveni Dva, javite svoj položaj): jedan major / koji je voleo počasti / sada je tražio prijateljstvo / u zamenu je nudio visoko mišljenje o sebi // oni su nadirali / oni su branili položaj / svuda su bili samo oni // mi smo ležali mrtvi raskomadanih njuški / po bioskopskim salama i školskim udžbenicima.

 

Ima u Marginama i gotovo nadrealističke metafore, koja je, čudnom igrom konteksta, spuštena iz somambulne egzosfere na asfalt trotoara. Prizemljena, degažirana iz četvrte, pete i šeste dimenzije zemalja u kojima kraljuje Hlebnjikov -  degažirana u svakodnevicu kao fudbalska lopta. Naprimjer (apokrifna izjava Georgea Besta, za koju se pjesnik ne sjeća je li ju sanjao, domaštao ili pročitao; u pjesmi Dribling): dribling je ples / po ivici / divljeg irskog neba. Bektaš kroz cijelu zbirku iznenađuje ovakvim balansiranjem, u izmjenama ritma marša i diverzije. Duhovit je taj zvjezdočatac, ali ne nesvjesno kao onaj koji nam je objasnio da su kamene kugle u okolini Zavidovića “valjda, municija vanzemljaca koju su ispaljivali u nekim svojim ratovima”, pa je rikošeom završila na zavidovićkim njivama. Margine nisu očitovanje takvog naivnog nadrealizma, već su metafore njihovog pjesnika daleko od takvog odsustva svijesti. Bektaš je sušta koncentracija svijesti. I nerijetko je nesumnjiv artist taj pehlivan Margina u tom svom hodanju po pjesničkoj žici, hladan kao da nije na rubu smrti, leden kao da je mrtvac, a  opet sav živ, uspravan, gord kao olimpijska boginja, kao da ga ne zanima da li mu čitalac drži fige da ne padne (ili pakosno priželjkuje da se strovali) u ambis doskočice, ili pak da ga odnese tornado nadrealističkih asocijacija.

 

Ima u Marginama i slabih mjesta i nisu toliko rijetka pa ne zaslužuju da budu prešućena. Nekad se Bektaš zaboravi, pa želi da njegov stih bude dnevnopolitički referentan. Naprimjer, u pjesmi Apelant pjesnik razmišlja o tome kako dugo nije vidio slavuja, a ni ne razmišlja o njemu jer “jedan ovdašnji kreten nosi nadimak slavuj”. Da li ovi stihovi postoje da bi se jednom parlamentarcu reklo da nema mozak sisara? Ili pjesnik sugeriše da ima takvih slučajeva kad jedna imenica zagadi drugu, nadimak da ogadi osnovni referent? Svejedno, obje emocije su sitne i pljucnute u formu sitne dosjetke. Čak iako se ti tzv. stihovi sagledaju u kontekstu čitave pjesme. Slavuj, naime, na kraju ne pjeva, već “sastavlja žalbu upravom organu prirode”. Simpatično, rekao bi neko. Odlučio dati lajk i ne bi ni kliknuo, a već bi zaboravio tu slatku malu domišljatost. Zatim opet news feed.

 

Tako, dakle, nekad Bektaš u pjesmu ugura neki (prosječno) dobar status za fejsbuk. Producira Bektašova poezija i takve škljoc-stihove i lajk-efekte, i te mane bi bilo pogrešno oprostiti. Nepravedno prema samom pjesniku. Jednako kao što bi bilo netačno i nepošteno reći, imajući u vidu takve manjkavosti, da Margine nisu jako, jako dobra zbirka poezije, posebice ako ih sagledamo u kontekstu bh. književnosti.

 

 

                                                 (prikaz je objavljen u magazinu Dani iz Sarajeva)

AntiCement arhiva

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2010.

2009.

2008.

2007.