Postoji legenda da je sveti Franjo Asiški, samo uz pomoć riječi pripitomio jednog ozloglašenog vuka. Bilo je to u Gubiju, mještani su se pred Franjom požalili na štetočinu, a tu prisustvujuće sveto lice znalo je da su riječi gospodnje učinkovitije od prijetnje najoštrijeg mača. “Brate vuče”, kazao je Franjo, “nanosiš mnogo štete u ovome kraju i stvaraš mnogo zla, uništavajući i ubijajući mnogo stvorova bez Božje dozvole. Time si zaslužio uže, kao najgori lopov i krvnik. Ali, sklopiću sada mir između tebe i njih.” I znajući da je samo zbog gladi činio svoja zlodjela, Franjo je obećao vuku da će ga ubuduće ljudi hraniti. I tako je odista bilo, zavladao je mir između vuka i ljudi. Vuk je ljudima postao čovjek.

Gladan kao vuk

Drugom je prilikom Franjo pokušao skrenuti s puta veličanstvenu vojsku cara Otona koja je krenula na Rim. Franjo je podsjetio Otona na prolaznost zemaljske slave, a ovaj mu je odgovorio tako što ga je gađao kopljem. Franjo je preživio susret s njemačkim carem, ali je Oton, umjesto da postane vuk, svojim ljudima ostao čovjek.

Navedena Franjina naivnost kasnije je stekla naziv intelektualne plemenitosti, naoružane jedino riječima, koja ukazuje na istinu i tako nastoji popraviti svijet. To je stav koji oponira tomističkoj koncepciji objektivnog poretka svijeta, nepodesnog za navedene Franjine akcije. Štaviše, one bi, takve, predstavljale stanovito bogohuljenje. Tako je sveti Toma više volio ostati kući. I jesti. Svjedoci kažu da je uvijek bio gladan kao vuk. I da je jeo toliko da su mu stalno morali odrezivati dio stola; da bi sto bio što konkavniji, da bi se sveto lice konveksne pojavnosti moglo uklopiti u njega kako čine elementi slagalice.

U savremenim književnim teorijama uspostavljena je dihotomija slična navedenoj. Postoje pisci koji svrhu svog pisanja vide u borbi protiv zla. Oni liče na sv. Franju. A postoje i pisci koji opravdavaju to zlo, konceptualizirajući ga, ili pak ignorišu društveno zlo, što opet znači da su na njegovoj strani, prećutno ga odobravaju. Oni su nekakvi tomisti. Estetska aksiologija tu postaje etička aksiologija, a etička aksiologija postaje teksaška logika Georgea W. Busha: ili ste za društveno zlo ili ste protiv njega.

Postavlja se, međutim pitanje,  može li olovo književnih slova nadvladati olovo puščanih zrna?

                              Predrag Lucić kroz fotografski objektiv proniče u čitaočevu dušu

Vukovi s čekićima

Gusle u magli su hrestomatija Lucićevih satiričnih parodija, većinom objavljivanih, u Feralu i na drugim mjestima, od početka 90-ih pa sve do danas. Lucić je poznat kao dosljedan antifašista i borac protiv tuđmanizma. Na tim i sličnim vrijednostima borbe za slobodu počiva i njegova literatura. U većini književnokritičkih opisa istaknuto je ta dimenzija njegovih zbirki, da je kod njega najvažniji etički stav, da se on bori protiv zla, da promoviše prave vrijednosti. Da pripitomljava vukove, kao sv. Franjo.

Kad bi to bilo pravo stanovište vrednovanja književnih djela, onda bi i Franjo Tuđman bio vrijedan književnik sa antifašističkim frazama u njegovim generalsko-beogradskim rečenicama. Kod Lucića je, naime, vrijedan njegov dosljedan antifašistički stav, ali on ne može biti element razlike između književnosti i loše književnosti. Kad bi se, naime, na Lucića gledalo kao na borca za promidžbu antifašističkih vrijednosti u svrhu mijenjanja društvene svijesti, onda bi se, sa stanovišta efektivnosti, moralo zaključiti da je upitna smislenost njegovog djelovanja.

Posebno ako se u obzir uzme trenutna ideološa klima u Hrvatskoj koja se očitovala povodom nedavnih slučajeva ćirilićnih natpisa u Vukovaru i referenduma o uvođenju gay brakova u ustavne odredbe. Da parafraziramo Georgea B. Shawa: Suprotnost između mudrosti Lucićeve književnosti i ludosti hrvatskih glasača, neveseo je dokaz da ljudi ne dobivaju ništa iz knjiga, osim onoga što unose u njih. Lucićeva knjiga ima divne korice, pametno je komponirana: nije monotona ni formalno ni tematski, sve su pjesme popraćene lucidnim komentarima i zasnovane izjavama preuzetim iz medija. Po tome koliko te pjesme imaju dejstva na hrvatsku politiku ili katolike, koji po Vukovaru filozofiraju čekićem, one su mogle isto tako nikad ne biti ni napisane.

Satirična autonomna oblast

S druge strane, Lucićeve pjesme imaju pravo postojanja i ono izvire iz njih samih. Iz složenih efekata koje formira njegova jezička kombinatorika. Lucićeve pjesme jesu motivisane frazama, ali one same nisu fraze. Naprotiv. Lucić je rijedak primjer angažovane i autonomne umjetnosti. On je angažovan, jer se bavi ideološkim, političkim temama. Njegova književnost je autonomna, jer ne nastaje pod bilo kakvim ideološkim imperativom, niti se uklapa u ideološke totalitete; ona izvire iz sebe, ona je očitovanje slobode.

Lucić nije od onih angažovanih pisaca koji pišu antinacionalističke fraze. Njegov angažman nije ngo-žman: moralizam radi moralizma, književnost radi projekata, antiesteticizam radi euroliberalizma. Čak iako ne (iz)liječe Hrvatsku od tuđmanizma, Lucićeve pjesme imaju opravdanje. Općenito gledajući, pjesma ne može biti toliko loša da ne bi valjalo objaviti je, pod uslovom, naravno, da ona jeste pjesma, a ne neka budalaština.

Njegove pjesme su pjesme o budalaštini. U njima se budalaština samoobjavljuje urbi et Srbi, ali ne na način kako to obično čini. Kad je Željko Strize, predsjednik kaštelanske HVIDRA-e, nastupio u javnosti s izjavama protiv održavanja koncerta Halida Bešlića, objašnjavajući kako bi to bilo izrugivanje poginulim hrvatskim braniteljima. “Svi su oni isti! Ratovali smo mi i protiv Srba i protiv Muslimana, nema razlike između njih”, kazao je Strize, i dodao: “Ovo je čisti folk! Mi to ne želimo u Kaštelanima!” Lucić je na taj izljev nacionalističko-folklorne ludosti zapakirane u antifolklorni protest, odgovario s preradom Bešlićeve pjesme, koju u fikciji pjeva upravo Strize: “Neću, neću, dijamante, / Oću forte i andante, / Oću scherza i adagie, / Đe me nađe, đe me nađe.” Ili: “Od zlatnih struna ljepši je Bartók Béla, / Od turbofolka - Stravinski iz mog sela.”

                                                                           Bez magle (Tomislav Gotovac)

Ćufte u sosu od jagoda

Suština Lucićevog književnog postupka je da oneozbilji ideologiju stavljajući je u metrički okvir popularne pjesme ili sam ustihovljava bezjačke izjave i njihove ideološke implikacije. Učiniti smiješnim ideologiju, nije, međutim, cilj po sebi. Lucić je pjesnik i njemu su bitni emocionalni efekti, igre s osjećanjima čitalaca-slušalaca. On pravi takve emocionalne amalgame, kakvih nema u neknjiževnim rečenicama.

Epski motivi se inače ne slažu s rimovanjem, groteska se ne slika u popijevkama, ratni zločinci ne otkrivaju svoje namjere u ritmu kancona; Lucić samog đavla slika ružičastom bojom. Čitalac se smije, jer osjeća taj radikalni nesklad između teme i forme - crni sadržaj i ružičasta metrika - on se smije formi, ali pred temom ostaje zgrožen. Ti konglomerati humora i zastrašivanja slični su histeričnom smijehu. A taj smijeh i nije izraz čiste radosti: “Voleo me jedan vladika, / Kaže: ‘Znaš šta pravi vernika?/ Nit’ moleban nit liturgija, / Već vladike tvoga burgija.’ / Paho, Paho, Pahomije sve / Grehe skida kao pelene. / Beži, beži, Pampers peleno, / Ne napaljuj lice svešteno.”

Čitalac se osjeća sigurnim, jer je ideološko ludilo prokazano i ismijano, ali i nesigurnim, jer to ludilo nije izmišljeno, već se očitovalo u stvarnosti u vidu ratnih zločina, i ta poetska forma ga ne može pobijediti u stvarnosti. Lucić nerijetko napominje kako su izjave koje kupi po novinama bolja satira od njegove poezije, ti junaci - koji su važne društveno-političke ili ideološke figure - su sami po sebi satirični junaci, karikature, a ne samo fiktivne tvorevine. Oni, naime, motivišu nasilje. Tako velečasni Franjo Jurčević, koji je pohvalio rasturanje Parade ponosa u Beogradu, kod Lucića pjeva (smrtnom neprijatelju) Amfilohiju: “Ubij, ubij, lezbaču, / Nogom je u sisu, / U čast tvoju pjevat ću, / Pravoslavnu misu.” Pjesma se zove Braća u Kristu.

To je dijalektika Lucićeve parodijske satire. Lucić ne uči svog čitaoca, već stvara utiske. Da bi se čitalac složio s Lucićevim svjetonazorom, on se već mora slagati s njime. Prije čitanja ili slušanja. (Vidjelo se to u slučaju Ići, mići, Ahmići.) I kod onih s kojima dijeli vrijednosti i kod onih drugih, Lucić proizvodi nedidaktičke efekte. On miluje koprivom po srcu. Vrijednosti mu služe kao sredstvo za formiranje emocije. To ne znači da je nihilista: on ima svoje vrijednosti, ali nije dosadan sa deklarisanjem; on ima svoja etička načela, ali ne piše liberalni katehizis. Lucić svom čitaocu-slušaocu ne daju konačnu emociju. On je kretanje: ne želi zaključiti ni misao ni emociju, nema kraja. Lucić je pesimista, ali ne i dogmata, što je, je li, rijetkost. Daje čitaocu sve dimenzije svijeta, usrećuje ga, zastrašuje, daje mu sve, ali mu ne ostavlja ništa.

Poslije dionizijski ekstatično-stravičnog smijeha, ostaje samo mamurluk, u ponedjeljak, ujutro.

                                                      (ovaj prikaz je objavljen u magazinu BH Dani)