Beton br.142
Petak 22. novembar 2013.
Piše: Haris Imamović

Nešto je trulo na stolu švedskom

Nenad Veličković: Vitez švedskog stola (Fabrika knjiga, 2013.)

 

 

Kada je Thomas Mann 1927. na poziv Carnegiejeve dotacije za međunarodni mir, došao u Paris, da održi konferansu o perspektivama budućih francusko-njemačkih kulturnopolitičkih odnosa, Krleža je napisao jedan članak u kojem je, u suštini, samo prepisao protokol po kojem se odvijala Mannova posjeta francuskoj prijestolnici. Čitaocu tog članka Mann, na kraju, izgleda kao Marie Antoinette sa artičoka frizurom. Makar Krležin čitalac bio poštovalac Čarobnog brijega ili Smrti u Veneciji, kakav je uostalom bio i sam Krleža - smijeh na račun njemačkog počasnog doktora ipak je neizostavan.

 

 

Krleža protiv Krleže

 

“Drugog dana Mr. Marcus Aurelius Goodrich od Chichago Tribunea intervjuira gospodina Manna za svoj list: ‘Što osjećate kada gledate na svoj život?’ Zatim, gospodin Chapiro, kozmopolitski publicist ruskog jidiš-francuskog podrijetla, koji govori francuski sa ruskim, a njemački sa francuskim akcentom, pa nekakvi madžarski novinari sa fotografskim aparatima, a zatim čaj sa romansijerom i kritičarom Edmondom Jalouxom. Gospodin E. Jaloux prodaje svoje knjige u 500 naklada, ima svoju jahtu na Sredozemnom moru, plavokosu gospođu, obožava Nietzschea i ima divnu biblioteku...”

 

Tako Krleža nabraja silne soupere, dînere, posjete, čajeve, frakove, teze o božanskom porijeklu ljepote i “našeg Ja”, Konačnu Istinu g. Paula Desjardina i “de l'Academie Française” iskaznicu g. Paula Valéryja, a čitalac ne može ne misliti kako je Thomas Mann, okružen tolikim ovcama, i sam - kreten. U neku ruku. S druge strane, Krleža tim člankom, na neki način, opisuje i samog sebe iz drugih vremena.

 

U svojoj zbirci priča Vitez švedskog stola Nenad Veličković govori o sličnim stvarima, čak na sličan način. Naslovni junak je sam autor. Veličković, naime, ironično govori o nekim svojim konferencijaškim iskustvima, a njegova ironija je nerijetko u funkciji samostrela. “Zar vrijedi spisakti 14 miliona na mahanje literaturom u slavu ujedninjenja Evrope?” Pita Veličković, krležijanski, i odgovara: “On ustaje, s težinom u trbuhu dovoljnom da nahrani razred gladne djece iz Bijafre.” On je Veličković. Samo je stvar u tome što je Veličković u svom slučaju istovremeno i Krleža i Mann: i sudija i optuženi; dakle, osuđeni i oslobođeni.

 

“Naša srca su naši novčanici'”, kaže Veličković, kao da moralno protestvuje protiv savremene civilizacije. A opet, nerijetko, u svojoj knjizi priznaje da je i sam prije srebroljubac, nego asketa. On neće odbiti stranu konferansu, čak iako ne vidi smisla i moralnog opravdanja za nju. Zanimljiva je, dakle, i sama tema i sama moralna autorefleksija. To je kod Veličkovića svakako novo: fenomen pisaca konferencijaša je u ovoj eri IPA fondova postao ozbiljan socijalni fenomen. I njegov stav prema temi, prema sebi – krsti se imenom ''Viteza od švedskog stola'' - intelektualno je neobičan.

 

svedski sto  2

 

Kost po kost

 

Veličkovićeva knjiga nije (samo) knjiga samoodbrane i samoopravdanja, prije neki melanž ironijskog samobičevanja i moralističkog bombardovanja savremenog društva. Veličković balansira između moralizma i metamoralizma. Savremeni (antidruštveni) pisci se stide svojih stipendija (koje im daje isto to društvo) i ne vole čak ni da pričaju o njima. A kamoli da pišu o njima. Kritički. Autokritički. “Zastava nove književnosti opet je crvena, ali ne kao krv na sječivu, nego kao odraz pred ogledalom”, kaže Veličković. Vjerovatno ne u kontekstu u kojem je ovdje naveden, ali njegova knjiga kao cjelina govori upravo to.

 

To je intelektualna zanimljivost, ali šta je tu književno vrijedno? Veličkovića se uistinu može porediti s Krležom i Mannom iz navedene situacije. S tim da Veličković, u stilskom smislu, nema ni mannovski zakučastu ironiju, niti doživljava intenzivno kao Krleža. Veličković je odmjeren, njegova ironija je više vedra, nego krvava. Veličković zna pljesnuti riječima, ali ne kolje.

 

Rječitost njegovih likova, dijalozi puni kalambura, ritmičkih obrata, poređenja, satire - sve to podsjeća na Shakespeareove komedije. Ali Veličković nema lika koji posjeduje intelektualnu brutalnost jednoga Speeda iz Dva viteza iz Verone (“Dok se udvara, čovjek anđele stvara, / A kad dobije, to već je koćenje žaba”) ili možda još gore - Learovog Lude.

 

Na jednom mjestu on kaže kako se gnuša cinizma. Njegova proza u tom smislu nije izraz vremena. Ona to odbija biti. Trenutak kad je najviše zgrožen je onaj kad, u živoj situaciji, vizualno usvaja, gotovo istovremeno, porno film Severine Vučković i svjedočenje Mejre, žene iz Prijedora, kojoj su ubili dvoje djece, i zakopali njihove kosti po različitim grobnicama, pa ih sada majka traži i skuplja, kost po kost. Kao slagalicu. To je majčina poredba. To je odlično mjesto Veličkovićeve književnosti.

 

 

Zato što je Turčin

 

Ima Veličković takvih detalja, književno vrijednih. Njegov talent za opažanje detalja, njegovo pripovjedačko umijeće je neupitno. Problem je, međutim, u tom što se nameće pitanje da li je ova zbirka - zbirka pripovjedaka. I ne samo zato što neko može pomisliti i da je roman, jer je Vitez švedskog stola junak koji objedinjava sve priče. Ne. Radi se o tome da u Vitezu švedskog stola ima priča koje su više rasprave, eseji, članci, kolumne... Govor. Nikako priče.

 

Književno veče na Pariser platzu 7 je govor koji je autor držao na nekoj književnoj večeri u Berlinu, a kojem je kasnije još prišio stenografske fusnote. Svašta čitalac može naučiti iz tih Veličkovićevih primjećanija. Na primjer: da se treba boriti protiv nepravde i laži, da vlada kriminal i korupcija u bh. društvu, da je nepravedan odnos Zapada prema Zapadnom Balkanu, da je pogrešno Džoni Štulić shvatio perspektive poljske budućnosti, da u SDP-u BiH više nema ljevičara, da su (isp. Put u Gdanjsk) Bosanci i Hercegovci imali ogromnih problema s vizama...

 

I Literarni ekspres 2000 je - izuzev dadaističko-koketskog teatra Viteza i bezimene književnice - Veličkovićev izravni komentar tranzicijskih društava od Darive do Nevskog prospekta. “Na socijalističke utičnice prikopčane su svijetleće reklame Coca-Cole i McDonaldsa.” Veličković čak ima priču o Starom Oboisti, penzioneru, kojeg država tuži i hoće da mu zaplijeni neku imovinu. A naravno to je jako nepravedno i tužno, jer penzioneri jedva da preživljavaju, a državom vladaju kriminalci... “Lako je onima u parlamentu, kad im zafali oni sami sebi izglasaju povećanje”, primjećuje pripovjedač.

 

Najefektnija Veličkovićeva priča svakako je Dragan. 1200 riječi. Kad je počeo rat doktorica Desa je, zajedno sa sinom Draganom, otišla na srpsku stranu: njen muž, njegov otac - Asim, ostao je s Muslimanima. Dragan je imao deset godina, družio se sa starijim Nenadom za koga se kaže da je bio retardiran. Jednom je taj Nenad (nije riječ o autoru), u trenucima neke dječije svađe, zaklao Dragana. “Zato što je Turčin”, objasnilo je to dijete u tijelu ratnog zločinca. Sva je umjetnost u načinu na koji Veličković pripovijeda tu priču, taj brutalni detalj. Nema potrebe da na kraju još dopiše još dvije stranice u kojima će napisati i na teorijskom nivou da ne valja biti nacionalista. Srećom, on to nije uradio u toj priči.

 

1027479_0--Roman_dinner 

 

Izgubljeni rukopisi

 

Srećom, on to ne čini u mjeri potrebnoj da Vitez švedskog stola bude dosadna knjiga. Veličković je duhovit pisac. Postoji već nešto što je njegov stil. Veličkovićev (nešto revniji) čitalac bio bi gotovo siguran da je Viteza švedskog stola napisao Veličković, čak i da je slučajno na ulici našao nepotpisan rukopis te knjige.

 

U Živjeti da bi se pripovijedalo Márquez priča upravo o tome kako je bio izgubio aktovku s jedinim primjerkom rukopisa Sto godina samoće. Srećom, rukopis se jednog dana - bez aktovke, naravno – pojavio na recepciji novina za koje je Márquez tada pisao. Kada je počeo ponovo raditi na njemu, Márquez priča kako je primijetio jednu neobičnost: neko je crvenom olovkom napravio desetak lektorskih intervencija. I to sve redom opravdanih, poentira Márquez. Ima i kod Veličkovića takvih mjesta, kad se čitalac neće nasmijati samo usnama i obrazima; autor je, gdjegdje, posolio svoj moralizam i on nije književno nejestiv, sav.

 

Ne može se Vitezu švedskog stola prigovoriti zato što nema onu količinu brutalnih detalja, kakvih u autobiografskim žanrovima, imaju, recimo, Sartre u Riječima (kad objašnjava koliko je, počev od najranijeg djetinjstva, bio ružan ili kako je, kao prosječan desetogodišnjak, bio seksualno obrazovaniji od svoje majke) ili Márquez kad opisuje kakve veze njegov otac, pa i on sam, imaju s Florentinom Arizom... Ali se može, s pravom, primijetiti da je Veličkovićeva knjiga, posebice ako posmatramo u kontekstu novije bh. književnosti – prilično dobra.

 

 

                                                         (prikaz je objavljen u magazinu BH Dani)

AntiCement arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2010.

2009.

2008.

2007.