Roman Milijarder kosovskog autora Vetona Suroia, koji je preveo na srpski Škeljzen Malići, priča je jednog dana. Priča Arbera Hasija, koji se nakon povratka iz kratkog egzila u Londonu ponovo suočava sa prištinskom stvarnošću devedesetih godina prošlog vijeka. Period je to kada Miloševićev režim počinje sve veći pritisak spram albanskog stanovništva na Kosovu, kada se zatvaraju škole na albanskom jeziku, intelektualci i kulturni radnici se hapse i premlaćuju, a radnici u državnim firmama otpuštaju sa posla. Ali i vrijeme kada hara nemilosrdna hiperinflacija, koja kao posljedica sankcija uvedenih SR Jugoslaviji pogađa i kosovsko društvo. Pored toga Suroi nastoji predočiti egzilantsko iskustva, kojim razobličava neke veoma važne segmente odnosa takozvanih zapadnih zemalja spram sukoba u Jugoslaviji i spram ljudi sa evropskih margina, što je jedan od glavnih razloga zašto se Arber vraća iz Londona.

Struktura ovog romana izgrađena je na temeljima kolažnih krhotina. U tako postavljenoj romanesknoj strukturi autor nastoji kroz medijum glavnog protagoniste Arbera Hasija, njegovo retrospektivno i introspektivno kretanje kroz narativ, predočiti kosovsku stvarnost u razdoblju velikih pritisaka. Ulančava se niz epizoda koje Hasi priča iz vlastitog iskustva kao jedan od uposlenika Komiteta za ljudska prava ili ih prenosi kao priče drugih koje dolaze do njega kao odjek izvještaja koje za Komitet prevodi. U uslovima kada hiperinflacija određuje gotovo sve, a državni teror sve više zateže svoj obruč, protagonistima romana Milijarder ne ostaje ništa drugo nego da svoje vrijeme svedu na lutanje po kafanama, jer je odlazak u kafanu postao zamjena za posao koji im je oduzet, dok se čeka glas o novom nasilju koje treba zabilježiti, ili povoljniji trenutak za brzinsku razmjenu njemačkih maraka u sve bezvrijednije dinare. Otuda, svi koji sjede u prištinskim kafanama za tili čas, kako vrtoglavo skače kurs njemačke marke, postaju milijarderi. Ilustrativna je u tom pogledu epizoda u kojoj Hasi sa društvom cjelodnevno pije i nikako ne uspijevaju potrošiti deset maraka. Jer taman kad se približe iznosu koji bi se trebao platiti, kurs se promijeni i prostora za nove runde pića još uvijek ima.

Ipak, kafana koju posjećuje Arber Hasi sa svojim prijateljima, pored toga što je zamjena za nedostajući posao, mjesto je i svojevrsnog političkog otpora. U njoj se posredstvom međunarodnih radiostanica slušaju vijesti kako bi se doznalo šta se dešava u drugim kosovskim gradovima, ali i prikupljaju podaci gdje je počinjeno neko nasilje kako bi Hasi i njegove kolege iz Komiteta mogle na licu mjesta utvrditi njegove razmjere. Iz kafane se, međutim, obavljaju i svi drugi društveni zadaci. Odlazi se u švalerancije, ali se prate i zastranjenja sunarodnika, čime se u romanu otvara prostor za prikazivanje unutrašnje stigmatizacije među Albancima. Za Albance je recimo blasfemično stajati u redu za „državni hljeb“ zajedno sa Srbima. Jednako kao što je problematično da Srbin vidi Albanca kako kupuje “državni hljeb”. Jer ako kupuje „državni hljeb“ to znači da je u teškom materijalnom stanju. Istovremeno je neprihvatljivo da Albanac vidi Albanca u kupovini „državnog hljeba“, jer „ne žele da drugi shvate da su u teškom stanju, jer će to onda shvatiti i oni sami.“

Mongolija, fotografije u broju: Damir Žižić

Činjenica da se od sunarodnika želi sakriti nemanje nije ništa autohtono albansko, ali pokazuje kako princip sramote zbog kontakta sa etničkim drugim postaje faktor koji blokira svaku mogućnost djelovanja. Istovremeno, priznati etničkom drugom da si osiromašio, u takvom kontekstu, znači pristati na poraz. Suroi uvodeći ovu i slične epizode (kao onu kada Hasija i njegove prijatelje, u nekom mjestu u unutrašnjosti Kosova, prebija srpska policija, napuckavajući na njih pse, ali oni ovaj događaj, ponovo zbog straha od prokazivanja sunarodnika, nastoje sakriti) čini mi se, zahvata dublje u tle međuetničke netrpeljivosti kao posljedice etno-političkih, ali i kućnonaracijskih pritisaka.

Suroi, međutim, bez obzira što Milijardera postavlja u veoma traumatično razdoblje za albansko stanovništvo na Kosovu, ne upada u zamke da roman svodi na jednodimenzionalne predstave. Jasno je da je centralna narativna linija ona koja prikazuje svakodnevicu kosovskih Albanaca pod stalnim pritiskom i državnom represijom. No, ona nije jedina. Tako Suroi u Milijarderu uz mizanscen državnog terora želi prikazati koliko je i kako čovjek u stanju naći načina da preživi. Scene brutalnog nasilja pisac nastoji uvijek dati iz jedne odmaknute perspektive, tako da počinjeno nasilje i skrivanje fakta da se ono uopšte desilo, postaju svojevrsna normalnost. Da bi postigao efekat neposrednosti, pisac koristi promjene pripovjedačke perspektive. Tako pozicionirana priča o fizičkom nasilju ne preuzima primat u romanu Milijarder, jer Suroi ne insistira na šokiranju radi šokiranja.

Zahvaljujući takvom odnosu, Suroi “Milijarderu” priskrbljuje autentičnu atmosferu prikazivanja grada u kome je život sveden na pokušaje da se pronađe način kako prevaliti još jedan dan. Vidimo cijeli presjek jednog društva, vidimo uplašene ljude koji zbog straha od prisluškivanja ne smiju pričati glasno, tek su nešto glasniji u vrijeme ezana. Osjećamo da je situacija dovedena pred stanje pucanja i neizdržljivosti. Osjećamo sistem koji kao jedini cilj ima obesmisliti čovjeka, pretvoriti ga u biljku koja će jedva vegetirati. Izviru iz ovakve atmosfere romana Milijarder likovi koji su neurastenični, neuravnoteženi i temeljno ruinirani. Sjedeći u svojim kafanama, oni su višestruko zarobljeni, zarobljenici one države koja ih je lišila mogućnosti da budu građani. To su sjene ljudi kojima je jedino ostalo da čekaju, ni sami ne znajući šta. Odlazak u inostranstvo nije rješenje. Pokazuju to lik Predsjednika, kao i glavni protagonista ovog romana Arber Hasi, koji nakon egzila shvataju da njihov život nema smisla van njihovog beznađa. Toliko ih snažno vuče to njihovo prokletstvo da nisu u stanju da mu se odupru. Unaprijed svjesni da je sve izgubilo smisao. I međunarodna podrška, i unutrašnji odnosi, i život sam.

Nije ipak Milijarder roman bez nade. Niti ga Suroi lišava humornih scena i ironije. Njegov lik neprestano ima ono svoje „biće bolje“, koje je samoobmana, ali koja čovjeka drži u kakvoj-takvoj ravnoteži.