Beton br.141
Subota 09. decembar 2017.
Piše: Mirnes Sokolović

Ljubav u doba parodije

Olja Savičević Ivančević: Pjevač u noći (Sandorf, Zagreb, 2016.)

 


Olja Savičević Ivančević u romanu Pjevač u noći varira različite registre, kao da piše po providnim folijama koje onda slaže jednu preko druge. Roman je, dakle, dat najprije u epistolarnoj formi, u vidu pisama u kojima se javlja pripovjedački glas uličnog umjetnika Slavuja Mitrovića, kao prvog od sporednih likova, zatim u vidu ispovijednih pasaža i dijaloga koje vodi glavna junakinja Naranča Peović, da bi sve bilo zaključeno melanholičnim pismom Naranče upućenom Slavuju koje najvjerovatnije ne stiže na adresu.


Uobličavajući život ove junakinje fragmentarno, iz više uglova, Savičević Ivančević se zanima uglavnom za postratno vrijeme, s jakim analepsama na rat, isprva se služeći adoloscentskom perspektivom, kada se figurativno osvrće na Dolinu prve menstruacije koja se proteže ranim postraćem u Splitu. Kasnije prikazuje i Narančin prvi brak sa Slavujem ispunjen mladalačkom strašću, potom boravak u Zagrebu kada je udana za Berea, sve dok na kraju ne ostane slobodna i ne krene u potragu po bosanskim vrletima za Slavujem koji je nestao, što je inicijalni momenat romana.


Ono čime autorica ovdje uvezuje siže i motivira likove, međutim, nije toliko ni psihološki ključ, ni narativ (antiratnog) svjedočenja, koliko jezički ludizam koji gotovo na nivou asocijacija reda epizode romana i portretira likove. Kao mig autoricin, i sama pripovjedačica će na pitanje zašto piše o tako strašnim stvarima u jednom trenutku reći da su u pitanju samo stilske vježbe, kao da vježbanje registara ne isključuje mogućnost da se piše i o strašnim stvarima. Sam refren koji se ponavlja na nekoliko mjesta, koji bi trebao pružiti uvid u psihološki realitet junakinje, također je dat u formi parodičnih i ludičnih sentenci: Znači, zovem se Naranča Peović. Ja sam plava naranča, izvana. Imam silikonsku usnu, imam brazilsku frizuru, vozim kabriolet dvosjed Mazdu MX-5, zlatnu, ali ja sam crna naranča, iznutra. Puna crnog soka. Dakle, i imena likova, kao što su Naranča, Slavuj, Helanka, Bili Jarac, Strila, ali i sami toponimi (selo Tulumbe), odaju igrivu notu na koju računa autorica. Posebna priča je karnevaleskni jezik koji je uveden prije svega dijalektizmima, jezikom sela, psovkama i opscenim riječima.


U tom tonu data je scena susreta sa poludjelom babom na selu, koprolaličnom, koje će glavnu junakinju, pridošlom sa dvije djevojčice, dočekati sa mnoštvom ekspresivnih psovki i opscenih prijedloga (Droce male, došle su da ih deda iza pojate isprči na đubrivu, da ih na kurčinu nabije, da ih raščetvori. Golemu štapinu ima staronja, gura je u kokoši pa su pocrkale, gura je u kravinu pizdu, kobili i kuji i magaretu u šupak, a svoj šupak konju daje. Gurne li vam svoj kurac pizdice, pocrkat ćete, kurvice male, kroz usta će vam glavić izviriti. Bolje da vam stari poliže bikovskom jezičinom, nego da vas na kuru nabija. Bolje da se slamom protrljate nego da vam on svoj ovčiji papak u pičku meće). Materijalno tjelesno načelo ispoljava se i u prvom razgovoru Naranče sa Slavujevom majkom, u selu koje se nalazi negdje na tromeđi, kada majka, grizući i ispljuvavajući rogač svako malo, hvaleći Narančin izgled (Jebo ti ćaća mater što dobro izgledaš, bolje nego na televiziji), s mnogo omalovažavanja govori o umjetničkom radu svoga sina, nakon što joj Naranča pokaže njegovo pismo:

Opet neke pisanije, ne mogu ja to više čitat... Ti si umjetnik, umjetnica, di je on umjetnik. Brčka zidove, remeti ljude. Traži ga policija. Zagrizla je rogač koji je, izgleda bio pretvrd, jer ga je ispljunula u sudoper. – Ako je tako pametan, di su mu pare!?


Ta karnevalesknost, upotreba narodnog jezika i izreka, imitiranje smjehovnih svetkovina i psovačkih činova, svakako je drugi modus u snižavanju svih visokih (žanrovskih) tonova, raspjevavanju dogmatizama i ukidanju hijerarhijskih odnosa, što Savičević Ivančević provodi na više nivoa. Uzimajući jednu scenaristicu TV-sapunica i uličnog umjetnika kao glavne junake, ova romansijerka otvara mnogo prostora za preispitavanje i detroniziranje Umjetnosti, kao takve, ponavljajući niske žanrove i u sopstvenom narativnom iskazu, ponajprije street art aforizme i žanrovski okvir herz romana. Na nižim nivoima strukture, i sama pripovjedačica tako pokazuje svijest oko svog scenarističkog posla, govoreći o jeftinim i brzim emocijama koje ljudi trebaju u ogromnim količinama, računajući na nebuloze koje u ljudima bude smijeh i suze, ljubavi, strepnje i strasti, kao da ih potresaju najveća umjetnička djela. Isto tako, prenoseći Slavujev credo, Naranča napominje da je ovaj ulični pjesnik i slikar murala u jednom trenutku osjetio da mu treba novi izraz, da je papir spor, dosadan i nekomunikativan, a internet brbljav, zagađen i kakofoničan.


U ukupnom jezičkom mikstumu, osim ovih mjestimičnih autorefleksivnih meditacija, junaci se služe i jezikom angažmana, registrom kolumne, što je ovdje uvjetovano prije svega epistolarnim i ispovijednim okvirom. Tako će istorijski kontekst junakinja naznačiti rekavši da je otac njene drugarice Bobe ubijen u Lori šakama, a da dvadeset godina kasnije – što je tačka iz koje Naranča pripovijeda – u Lori curice plešu balet, njihova mala stopala veselo topoću, prigušen je udarac šake o meso, udarac lobanje o zid... U pismu ratnog veterana, namontiranom u tekst, Slavuj će pisati o prevazilaženju rata i osvajanju mira ponavljajući da u ratu nema ništa herojsko, a u sceni kad mu na vrata dolazi vojna policija, želeći ga regrutovati, Slavuj im šalje poruku da je protiv svakog nasilja, osim u samoodbrani.


Takve otvorene poruke, osim što su motivisane registrima u kojem su date, uvijek se daju i sa blagom ironijom, izbjegavanjem apsolutne riječi, budući da su svi likovi neprestano tretiraju u smjehovnom tonu, kao junaci nekog akcionog ljubića. Osim toga, angažovana autorica je mnogo efektnija kada ratne i tranzicijske scene prevazilazi kontrapunktirajući im, takorekuć, libido svojih junakinja, osvajajući nova područja života, pa tako pripovjedačica u jednom trenutku napominje da je rat pri kraju, neko bi to trebao reći momcima, subota je, nema škole nema ni rata, neka se operu i ošišaju, neka dođu među nas, mlade smo i zgodne, nije važno što imamo samo po jedne rebatinke: mi njih želimo, njihove frizure i kacige, lica bez dlaka, stranu robu na vitkim tijelima i njihove male vespe koje nas odnose u tirkizni dio grada. Sama junakinja, a posteriori, žali što u tim postratnim godinama nije bila još pomodnija, što nije još više uživala u narodnjacima, densu i tehnu, među onim djevojkama kojima nije bio dosadan taj đir uskih majica sa nabildanim torzima, zlatnih lančića, glasne seljačke glazbe, mramora i mesing interijera.


zoadj05u4pmfr7fskcdwez971uu


Ponavljajući te momente klasične kič sapunice, te najčešće sentimente jedne tranzicijske soap opere, autorica svakako parodira junakinjine sentimente dajući ih u svakom slučaju sa ironijom, međutim, to ne isključuje mogućnost da istovremeno imitira i oživljava ta osjećanja, ne samo u funkciji stvaranja jednog hronotopa (postratni Split). Proto-izražavajući adolescentsku perspektivu, citirajući roto život iz sebe, bez navodnika, ponavljajući ga, ovaj prividno žanrovski roman zastupa jedan jezik koji je istovremeno i citatan i originalan, i prvobitan i ponovljiv. Kao što ne razgraničava saživljavanje i distancu, isto tako je teško odvojiti simulaciju ljubavi od istinskih sentimenata: svaki put kad glavna junakinja govori o svojim osjećanjima jasno je da je to dato parodično, citiranjem ljubića, ali citatnost tih riječi – rekao bi Mihail Epštejn – kao da nije svodiva samo na ironiju, nego prepostavlja i lirsko usvajanje. Sve je već rečeno, govoreći o najvećim osjećanjima autorica nužno citira nekoga, ali kao da ne postoji druge riječi da se izrazi ono to što njena junakinja ima reći u tom trenutku. U tom treperavom odnosu ironije i ozbiljnosti, lirskog saživljavanja i distance – osjeća se i prisustvo Savičević Ivančević, kao romansijerke.


Funkcija seksualne istorije u biografijama junakinja, naravno, ne iscrpljuje se samo u kontrapunktiranju sivomaslinastim i pepelnim scenama rata i tranzicije. Uvijek davane u tonovima sapunice, autorska instanca i tim ljubićkim peripetijama istovremeno posvećuje budnu pažnju: to što junakinja osjeća i živi nije možda nešto neobično i posebno, ali je u njenom slučaju jedino preostalo, tako da ostaje samo sve to ozbiljno shvatiti. Osim toga, pripovjedačica dovodi seksualnost u vezu sa činom pisanjem (pisanje mi je davalo osjećaj zaljubljenosti, mogla sam pisati satima kao što se zaljubljeni mogu seksati), a povodom neke žlijezde koja jednu glumicu tjera u sve nove i nove seksualne avanture, uznemirava je, ne da joj mirno živjeti i razmišljati, ometa je i uvaljuje u probleme  – pripovjedačica će reći da kod nje, Naranče, pisanje dolazi iz iste ili bliske žlijezde. To frojdovsko opšte mjesto o libidu kao stvaralačkom principu, ovdje ne samo da će biti parodijski usvojeno, nego će biti i preregistrirano i unekoliko obrnuto, utoliko što će se ženska libidinozna energija nametnuti kao kreativna snaga u pisanju, izokrećući mit o muškosti i mudima kao principu na kojima počiva književnost.


Neprestana treperava akrobatika ironije i saživljavanja do kraja romana će se vrgnuti u melanholični sentiment prolaznosti i propuštenih prilika. Strast  osmišljavanja i osvajanja prošlog života kod pripovjedačice je motivisana i trenutkom kada počinje nakon automobilske nesreće gubiti pamćenje (što je motiv koji je u romanu prekasno uveden), tako da stvaralačka energija u spašavanju prošlog života, prije svega dvije decenije od završetka rata, sada dobija i nove valere, kao čuvstva o uzaludnosti i nedohvatnosti svega.


U posljednjom pismu pripovjedačica piše Slavuju, podsjećajući ga da su vremena kad su se tek upoznali, građeni od napetih srca, nepovratno prošla, da je on kao vladar riječi i boja bolje ovladao vještinama zanata, ali da ga je ona bolje voljela, poantirajući na kraju da iz te nedohvatljivosti i zabranjenosti ljubavi izrastaju sve životne priče. U konačnom jezičkom mikstumu, složenom i zanimljivom, autorica ove sentimentalne ispovijedne motive montira na sami kraj romana, nakon ludičkog tretmana, kao da je na kraju cilj istopiti parodijske tonove u masi lirske meditacije.


U aktualnoj postjugoslovenskoj produkciji na ovaj roman treba gledati kao na aktuelan, zabavan, vješto izveden eksperiment s čitavim nizom već korištenih registara i izraubovanih jezika, koji ovdje ponovo oživljuju. Pri tom, jedna od dominanti je i jezički tretman tzv. užasa epohe koji su dati u lakom i ludičkom tonu.

AntiCement arhiva

2019.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2010.

2009.

2008.

2007.