Beton br.142
Subota 16. novembar 2013.
Piše: Haris Imamović

KOMITRAGIČNA POVIJEST

Bojan Babić: Ilegalni Parnas (Levo krilo, Beograd, 2013.)

 

 

Ko je taj Kurvazije? On je mladić od 35 godina koji se vraća u svoj rodni grad, da bi, kao arhitekta, učestvovao u izgradnji banjskog kompleksa, a sve po nacrtima slavnog arhitekte Le Corbisiera. Prava priča počinje tek kad vlasti i strani investitori - koji očigledno nikad nisu ni planirali izgraditi taj Parnas, već su pravili predizbornu šaradu - uskrate finansijsku pomoć. Tada se počinju osipati ljudi koji su pokrenuli izgradnju, i nakon kraćeg vremena ostaje samo Kurvazije, s ciljem da sam završi gradnju

 

Pavillon_Le_Corbusier_2012-09-30_00-32-17

 

Priča kaže da je Bog sve stvorio iz ničega, samo uz pomoć riječi, a samo je čovjeka morao izvaljati iz blata. U književnosti isto tako; skoro sve se može stvoriti samo uz pomoć riječi, ali čovjeka se mora izvaljati od ljudske gline, umjesto podmetati pojmove antropologa kao da su te riječi čovjek. Pitanje čovjekove prirode je pitanje sila koje pokreću njegovo djelovanje. I otkrivanje tih sila je primarni cilj saznanja. Prvi korak u tom procesu jeste priznavanje činjenice da ne postoje sile koje pokreću čovjeka: nema jednih sila, ni jednog čovjeka. Raznovrsnost ljudskih motivacija je neiscrpna kao i kombinatorika okolnosti. Tako je sva neobičnost Machiavellija bila u tome što je najprije htio dati komentar na stvarnost, a ne komentar na Aristotela. A kod Leonarda začuđuje ne samo ono što kod njega postoji, nego i ono čega kod njeg nema. To su skolastika, franciskinizam, avgustinizam, humanizam Albertija, Mirandole... Drugim riječima, filozofija umjetnosti je upravo - nemati filozofiju.

Opasna tema

 

Bojan Babić je u svom romanu Ilegalni Parnas odabrao (govoreći u vezi s prethodno navedenim) opasan predmet: funkcija umjetnosti u čovjekovom životu. Ako još primijetimo da je u Parnasu riječ o Umjetnosti, onda je Babićev poduhvat još opasniji. Naime, u novijoj književnoj teoriji, ali i književnosti, koja je pod prevelikim utjecajem te teorije, potencira se kontrast enjabementa i engagementa. Tj. formalističke umjetnosti nezainteresovane za (društvenu) stvarnost i socijalno angažovane umjetnosti.

 

Zapravo je identitarna osnova pojma “angažovane umjetnosti” razlika koju taj pojam uspostavlja spram larpurlartizma, koji odbacuje sve društvene teme. U takvom kontekstu, uzeti za temu romana pitanje Umjetnosti, najčešće znači ilustrovati književnoteorijsku kritiku larpurlartizma. A takav roman je i sam umjetnost o umjetnosti, te lukavstvovm dijalektike mora biti prometnut u svoju suprotnost, u larpurlartizam. Česti su takvi smiješni ishodni napada na larpurlartizam. Babić je izbjegao tu zamku, te nije napisao umjetnost o umjetnosti, već o čovjeku. On govori o funkciji umjetnosti, ali naglasak je na onome - “u čovjekovom životu”.

 

Babić ne teoretiše. Taj njegov čovjek nije bilo koji čovjek. Glavni junak Ilegalnog Parnasa je arhitekta Kurvazije. Babić ne govori o funkciji umjetnosti u savremenom svijetu, već Parnas govori o funkciji umjetnosti u životu upravo tog čovjeka.

 

Ko je taj Kurvazije? On je mladić od 35 godina koji se vraća u svoj rodni grad, da bi, kao arhitekta, učestvovao u izgradnji banjskog kompleksa, a sve po nacrtima slavnog arhitekte Le Corbisiera. Zaplet počinje tek kad vlasti i strani investitori - koji očigledno nikad nisu ni planirali izgraditi taj Parnas, već su pravili predizbornu šaradu - uskrate finansijsku pomoć. Tada se počinju osipati ljudi koji su pokrenuli izgradnju, i nakon kraćeg vremena ostaje samo Kurvazije, s ciljem da sam završi gradnju. Tada čitalac shvata da ima posla sa, blago rečeno, psihički neobičnim čovjekom. Otvara se pitanje: koje sile gone Kurvazijea da radi to što radi?

 

parnas

 

Djetinjstvo, dječaštvo

 

Kurvazije pokušava i sam, pričajući raniju povijest svog života, sugerisati eventualne razloge te svoje suludosti. Kad je imao pet-šest godina, njegovi roditelji su bili zaokupljeni raznoraznim stvarima, tako da su njemu ostavljali da bude zaokupljen samo televizijom. Majka napušta njega i oca, kad je budući arhitekta imao 10 godina. Otac mu je čak otvoreno rekao da je majka našla novog muža u jednom od očevih najboljih prijatelja. Postojala je i još jedna glasina: odvedena je u ludnicu. Otac se nakon toga transformisao, iz dobroćudnog profesora matematike, u najgoreg alkoholičara. Jedini emocionalni kontakt koji je, naposljetku ostao, bilo je ismijavanje i izrugivanje njegovog zanimanja za arhitekturu. Otud i nadimak. Le Corbisier provučen kroz M.-ovačku fonologiju.

 

Ipak Kurvazije u svojoj priči protestvuje protiv moguće redukcije njegove ličnosti na ličnosti njegovih roditelja. Možda nije u pravu, ali je svakako emocionalno neobičniji takav njegov stav, nego da se žali na okolnosti. Ponosan je i kao Edip preuzima odgovornost. Postavlja se, međutim, pitanje: kako nije sve zavisilo od njegovog izbora, kada je baš on, sam, odlučio da ustraje u tom besmislenom pokušaju da sam napravi kompleks najzahtjevnijih građevina? Odgovor na to pitanje je da njegov izbor i nije baš njegov izbor. Kurvazije je nošen stihijom vlastite ćudi, podsvjesnih procesa, trauma, te se na kraju čini da on nije ništa mogao učiniti po pitanju sebe.

 

Nije kriva njegova lektira, nije kriva Umjetnost, nisu krivi strani investitori i općinske vlasti. Da ne pokušava sam izgraditi Parnas u jednoj srbijanskoj palanci, ovaj karakter bi našao drugu, sličnu lektiru i bavio bi se sličnim, možda i većim ludorijama. Tako je i Cervantes pročitao sve viteške romane koje je čitao i Don Quijote, ali pisac nije pomahnitao zbog toga. Ono što su viteški romani za Cervantesovog junaka, to je funkcija Umjetnosti za Babićevog Kurvazijea. Ona je refleks njegovog duševnog pakla.

 

Kako se da primijetiti iz daljeg toka romana, Kurvazije je u socijalnoj inkluziji bio sve vrijeme podjednako neuspješan. Išao je iz traume u traumu. Indikativne su u tom smislu epizode s djevojčicom, a kasnije i djevojkom Marinom, pred kojom se uvijek osramotio. Tako i pred ostalim ljudima. Toliko da na kraju prihvata taj socijalizacijski fijasko kao svoje normalno stanje. Postaje asocijalan u potpunosti. On kao Raskoljnikov, kao Dolgoruki, kao Pavle Isakovič, taj duševni pakao pretvara u Ideju. Nevolju pretvara u vrlinu. On ne može živjeti kao “građanska vaš”. On ima sprovesti misiju.

 

77088

 

Psihička predestinacija

 

Otpočetka je jasno da Općina M. i Vostok Investments nemaju za cilj da ispune snove arhitekti Kurvazijeu. Kao što je jasno i da će se družba umjetnika, koju je okupio Kurvazije na Parnasu, raspasti uslijed “egoizama”. (Neobično je samo to što Kurvazije zabetonira te umjetnike u zid jedne od svojih građevina.)

S druge strane, Babić ne piše pedagoški roman, pamlfet protiv Umjetnosti. Ma koliko očigledna bila suludost Kurvazijeovih nastojanja, poruka romana nije: “nemojte ovo pokušavati kod svoje kuće”. Naime, saznanje o psihičkoj predestinaciji Kurvazijea onemogućava bilo kakva didaktiziranja. Smiješno je to kako Kurvazije zamišlja sreću, ali smijeh prestaje kada izrone razlozi zbog kojih je njegova ličnost tako ustrojena. Nije smiješno kada postaje izvjesna neminovnost: on takav mora biti. Kurvazije nije tragikomična ličnost, prije komitragična. Završivši čak u zatvoru, on se razračunava s tim svojim suludim idejama u vidu Le Corbisiera, ali i poslije toga aplicira u UNESCO-u. Za gradnju Parnasa? Sizifova djelatnost je pojam smislenog napora spram Kurvazijeove izgradnje ruševina.

 

Koliko god se čitalac smijao suludostima u koje upada Kurvazije, ipak osjeća da je pogrešno da mu se samo smije. Kako je Thomas Mann primijetio u slučaju Don Quijote: Cervantes bi bio prosječan pisac da je samo brutalno šibao svog junaka satiričnom kandžijom; autor ispoljava i neviđenu ljubav prema svom junaku. I Babić tako. U jednom se trenutku čak ispostavlja da se Kurvazije zapravo zove Bojan. Babić? Važno je istaknuti i da fascinira Kurvazijeovo pripovjedačko umijeće, posebice ritam njegove proze. Čitalac se nerijetko solidariše s tim pomahnitalim arhitektom.

 

Očevidna je i autorovo golemo poznavanje istorije arhitekture, s kojim se nije razmetao bespotrebno, već je pažljivo funkcionalizirao sve takve pojmove u arhitektoniku romana, praveći za čitaoca, koji nije detaljno studirao istoriju te umjetnosti, jednu svakako egzotičnu atmosferu.

 

Slabiji dio su sporedni likovi, od koji su samo Kurvoazijeov otac i pjesnik Bordel nešto više individualizirani, dok su ostali svi redom ilustracije pojmova, neuvjerljivi klišeji: pragmatični profesor Veles, prevarantski raspoloženi strani investitori, korumpirani općinski službenici, palanačke žene... A opet, opravdanje može biti i epistolarna forma romana (čitav roman su Kurvazijeova pisma davno umrlom Le Corbisieru), pa se redukcija tih likova može shvatiti kao posljedica Kurvazijeovog karaktera. Kako god, bila to greška ili ne, Ilegalni Parnas se s pravom može odrediti kao jedan od boljih romana koji su se na regionalnoj sceni pojavili u skorije vrijeme.

 

 

                                                 (prikaz je objavljen u magazinu BH Dani)

AntiCement arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.

2012.

2010.

2009.

2008.

2007.